Početna strana > Prikazi > MBM i Druga Srbija
Prikazi

MBM i Druga Srbija

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
subota, 15. novembar 2008.

Prikaz knjige: Mirjana Bobić Mojsilović, Srbija u ogledalu: Ogledi o našoj stvarnosti 2007-2008, "Čigoja", Beograd 2008, str. 207.

Bukvalno nedelju dana pošto mi je odštampana knjiga "Kulturni rat u Srbiji" (2008), u "Betonu", književnom dodatku lista "Danas", objavljena je oštra i dugačka kritika ovog spisa1. Činilo mi se da sam ubedljivi rekorder po brzini napada i osporavanja. Međutim, prevario sam se. Knjiga Mirjane Bobić Mojsilović Srbija u ogledalu napadnuta je i pre nego što se pojavila iz štampe. Ona je, štaviše, napadnuta i pre nego što ju je autorka, u oktobru 2008, uopšte predala u štampu. Naime, ova knjiga je sastavljena iz kolumni koje je Mirjana Bobić pisala za "Politiku" i "Novosti" (2007-8). A njihov iscrpan kritički pregled već je, u julu 2008, objavljen u "E-novinama", Petra Lukovića2.

U toj kritici, Mirjana Bobić je označena kao tzv. treća Srbija. Kroz analizu kolumni pokazano je šta ta grozota znači. Jer, u toj strašnoj "trećoj Srbiji", piše u E-novinama, nalaze se "antiglobalisti i nesvrstani principijalisti", kao što su Beogradski sindikat, Ilegalni poslastičari (tj. Pavle Ćosić, pisac "Leposave"), "MBM i ona dva NSPM lika" ("MBM" je naravno Mirjana Bobić Mojsilović, a ko su "ona dva NSPM lika" znate i sami). Čak je i Biljana Srbljanović pohitala da se baci kamenom na MBM i da objavi kako njih dve nisu ista elita (odn. da ona ne spada u elitu u kojoj su "Antonić, Vukadinović, Vulin, Bobić-Mojsilović, J. Vučičević, Žarković, Tinska, Tijanić, Liht")3.

Šta je toliko jezivo u MBM kolumnama? Zamislite, Mirjana Bobić se u njima usuđuje da od opravdane kritike Druge Srbije brani tako nedopustive i zločinačke pojave kao što su Guča (str. 48-50; tvrdeći da "sviranje trube nije dokaz zločinačke srpske prirode"; str. 50), srpske ratne veterane koji protestuju (78-9; a zar ne bi trebalo da su svi oni već isporučeni Hagu?), Mariju Šerifović (93-5; a zar ona nije srpska nacionalistkinja koju osuđuje i EU?), Emila Kusturicu (18-20 i 39-41; a zna se da je "Emir Kusturica jedan od ljudi bez ikakvog morala. Nije mu, bre, država Srbija, nego Bosna i Hercegovina! Sram ga bilo! To je jedan kupljen čovek od A do Š!", kako lepo reče Vesna Pešić). Pa onda, MBM se usuđuje da brani i Novaka Đokovića i Milorada Čavića (96-8 113-5), Petera Handkea (30-2), majora Emira Šišića (128-30), i još mnoge, mnoge druge prononsirane srpske nacionaliste, koje Druga Srbija s pravom odbacuje kao loše Evropljane i protivnike svakog progresa i modernizacije.

I ne samo da brani ove nacionalističke pojave i skretanja, MBM se usuđuje da ima neku zamerku i na tako svetla imena naše građanističke stvarnosti kao što su Sonja Biserko (188-190), Žarko Korać (96-8), Vesna Pešić (39-40), Biljana Srbljanović (116-8), ona zakera i našoj slavnoj uljudbenoj pričuvbi, poznatijoj kao "Oluja" (167-9), ona kritikuje NATO i Hag (105-7, 164-6), kritikuje plesanje na Miloševićevom grobu (21-3) kritikuje biometrijske lične karte (102-4), a čak se i za CNN usuđuje da kaže da je "savremeni oblik `službe za informisanje` globalnog CK" (62).

Uopšte, MBM ima nešto protiv "onih koji toliko žele da Srbiju odvedu u Evropu, ali bez ćirilice, bez ponosa i bez sećanja" (20), i koji se "trude da objasne kako je užasno nazadno i primitivno biti Srbin, a pogotovo biti pravoslavac" (16). A zar nije? Ona čak otvoreno kaže da se nikako ne slaže "da je pogrom Srba u Hrvatskoj prirodna stvar, neka vrsta kamate na ono što su Srbi dobili, s obzirom da su imali Miloševića", i drsko odbija da prihvati "da je bombardovanje Srbije bilo odlično i da smo ga u stvari zasklužili" (16). Strašno. MBM još Drugu Srbiju bezobrazno naziva "Društvom za Zaustavljanje istine o Srbima i za sprečavanje pravde prema Srbiji" (17), i još veli da su njeni pripadnici "agresivni politikanti na Soroševim fondovima, zaslepljni mržnjom prema svemu što je pametno, mudro, talentovano i srpsko"(17)!

Što je najgore, MBM napada "novi Centralni Komitet za Političku Korektnost" (16), i njegovu glavnu srpsku ispostavu – "Peščanik" na B-92 (84-6). Za tu emisiju, MBM se usuđuje da kaže da "promoviše neshvatljivu isključivost, vređanje neistomišljenika, aplaudira najgrđem jeziku kada treba da se opletu politički protivnici, i gaji verbalnu i ideološku agresiju" (84). Za nju još veli da je "poput kakve sekte – ima simpatije samo za `sopstvene članove`, istomišljenike i sledbenike – dok su svi drugi samo bludnici, zločinci, glupaci ili pokvarenjaci" (84). MBM još kritikuje "Peščanik" kao "novog sujetnog medijskog boga, vrhovnog žreca koji svima raspisuje presude i daje `smernice za rad` i `političku korektnost` (86), kao "`svetu kravu" koja je mnogo opasna, kao nekada CK ili još gore – kao Gradski komitet" (85). "Ko ih dirne", objašnjava MBM, "može da se nada najgorem. Da bude izvređan u njihovim emisijama, ili da bude oblepljen najcrnjim ideološkim etiketama" (85). Jer, "ko ih napadne, taj je nacista, fašista, zločinac ili upravo kreira neke nove logore" (85).

Pošto se usudila da ospori "Peščanik", Biljanu Srbljanović, Sonju Biserko i ostale naše svetinje, MBM se tu ne zaustavlja. Ona u svom nacionalističkom ludilu ide dalje, pa kaže da "u Srbiji, već odavno, postoji orkestar koji zdušno svira američku himnu, poručujući nam da je `Bože pravde` izraz ogavnog srpskog nacionalizma, te da moramo da verujemo da je jednostrano otcepljenje Kosova i poklanjanje srpske teritorije na upravljanje Zmiji i njegovim saborcima iz OVK u stvari za dobrobit Srbije" (99). Umesto da prihvati te, tako jasne, ubedljive i samoočigledne istine, MBM u svom nacionalističkom zlu odbacuje čak i tako progresivnu i modernizatorsku ideju "da svaki moderan građanin Srbije ima da veruje Kondolizi Rajs i DŽordžu Bušu, kad posle svega izjavljuju da su prijatelji Srbije, te da ne vide zašto Amerika i Srbija ne bi i dalje bile saveznice – u stvaranju još više malih država na teritoriji Srbije" (99-100).

A šta je loše u tome da imamo još više malih država na teritoriji Srbije? Nisu li upravo različitosti naše bogatstvo? MBM tu ne staje, već napada i naše ostale samoočigledne istine, poput one "da si tim veći i pravedniji Evropejac, što si manje objektivan – i što si manje Srbin", "da su sve što se događa, i sve što će se dogoditi, Srbi zaslužili" i da su "Srbi dežurni krivci, loši momci i remetilački faktor svake evropske sreće" (169). Ona drsko tvrdi da su ove nesumnjive i potpuno tačne istine "vešto plasirane u ovdašnje intelektualne krugove" i da je "antisrpska propaganda u Srbiji jaka isto koliko i u Hrvatskoj, u Bosni, ili na globalnim medijima" (168). Ona drsko tvrdi da u Srbiji postoji nekakav propagandni "orkestar koji se štimuje na nekom drugom mestu" i koji nas "ubeđuje da je Guča sramota Srbije, da je kad te gleda Veliki Brat – to najviši domet egzistencije, a da je ćirilica nekako prostačka" (100). Ali, šta ima da nas ubeđuju u to, kada cela Druga Srbija zna da je to tako?

A da se MBM nalazi na putu bez povratka jasno pokazuju poslednji ogledi u ovoj knjizi. U njima, MBM evoluira do otvorenih simpatija za najodvratnije ideološko skretanje od svih skretanja – za evroskepticizam! MBM otvoreno kaže da se ne slaže sa kažnjavanjem "novog zločina u Srbiji – nedostatka evroentuzijazma" (191). Ona kritikuje istiniti i ispravan stav da je "biti evropesimista opasno, pokvareno i nije prijateljsko ne samo prema Evropi, koja to nije zaslužila, nego i prema SAD, koje su to zaslužile još manje" (191). Ona se, slepa za sve ponore svoje zablude, suprotstavlja ideji da se "u ime Evrope sprovodi disciplinovanje medija i javnog mnjenja" (191), pitajući se "zar svako od nas može biti proglašen desničarem i srpskim nacionalistom samo zato što sa oduševljenjem ne pristaje da bude u stadu koje je žigosano žutim zvezdicama i koje čuvaju i vode samozvani tumači evropskih vrednosti?" (192).

Koliko je daleko zabrazdila MBM na svom putu bez povratka vidi se i po sledećoj tvrdnji: "Kuda ide ovaj svet, sada je jasno i laiku. Novi svetski logor, u kome se disciplinuju narodi, elite, intelektualci - pendrecima, medijima, bombama ako je potrebno, ucenama i `ohrabrivanjem` da se krši pravo, sada je vidljivo i golim okom. (...)Šta će od nas još tražiti, pošto im izručimo sve osumnjičene za ratne zločine, pošto pokažemo bezgraničnu ljubav prema novim granicama u Evropi, pošto podržimo sve ratove koje vodi Amerika i sa budnom pažnjom čitamo njihove medije kako bismo shvatili šta je `pravilno razmišljanje`? Da neće možda od nas da traže, za nekoliko godina, da priznamo prisajedinjenje Boke Kotorske Hrvatskoj, u ime dobrosusedskih odnosa i mira na Balkanu? U novom logoru, sve je moguće"! (195-6).

Eto dokle je stigla drskost MBM – da našu građanističku, evroatlantsku, progresivnu i modernizatorsku stvarnost proglašava "novim logorom"! Time je MBM daleko prekoračila sve granice trpeljivosti koje tako širokogrudo ispoljava naša tolerantna, reformska i evropska Druga Srbija. Pod hitno je treba lustrirati. Kao prvo, izbacimo je s posla. Šta, sama je otišla sa mesta urednika kulturno zabavnog programa RTS-a? I sada radi kod sebe? Dobro, onda je izbacite sa B-92. Ni tamo je više nema? I još je rekla: "TV B92 i ja bili smo u braku bez seksa jer je muž u stvari peder"4. Svetogrđe! Onda, izbacimo je iz Partije, Upravnog odbora, Kulturnog klana... Nije ni u klanu, nije ni u Partiji? Oduzmimo joj onda grant, suport fi, budžetsku stipendiju... Ništa od toga nema? A da je suočimo sa zločinačkom prošlošću? Da otkrijemo da je, tokom osamdesetih, radila za GK i CK i hvalila Kardelja i Bakarića? Teško, i onda je "solirala" i, za razliku od gorostasa našeg drugosrbijansog novinarstva (Ivan Torov, Nadežda Gaće, Gordana Logar...) usuđivala se da kritikuje čak i našu tadašnju stvarnost. Dobro, a da je okrivimo da je podržavala Miloševića i njegovu politiku? Teško, i devedesete je provela u opoziciji, kritikujući svaki autoritarizam i svako ludilo. Čak, dok je draga i nesalomiva Biljana Srbljanović principijelno izvodila svoju seriju "Otvorena vrata", na RTS-u, "u Vučelino vreme", kako bi svojim honorarima što više oštetila "Miloševićev propagandni stroj", MBM je pisala kritičke članke i protiv Miloševića, i protiv Vučelića. Uh, uh... Nikako na to ne podsećajmo!

A da kažemo da sve to radi zato što ne zna strane jezike, nije bila u inostranstvu i zato što je ksenofob? Teško, eno je gde razgovara sa svojim francuskim i italijanskim izdavačima o novim prevodima svojih knjiga. A da kažemo da je toliko zla prema modernoj i evropskoj Srbiji zato što ima neostvarene političke i profesionalne ambicije? Teško, zar joj nisu nudili potpredsednička mesta u najvećim strankama, zar nije već imala direktorsku funkciju, zar neko stvarno misli da bilo koja vlada posle 5. oktobra ne bi poželela Mirjanu Bobić kao pomoćnika ministra za informisanje i kuluturu?

Pa kako onda da se objasni to što ta pametna i uspešna žena, za koju niko ne može reći da nije "urbana", "sa filingom" i "sa hercom", ne maršuje u istoj koloni sa Drugom Srbijom i njenim bojovnicima? Možda baš zato što njena "urbanost" nije snobovska, a njena "hrabrost" nije grantovska, oportunistička. Možda baš zato što nije besna na sve i svakoga, misleći da joj Srbija duguje sve, a ona Srbiji ništa. Možda baš zato što je pristojna, a pristojni ljudi ne lažu i ne pokazuju glavnom siledžiji u kraju ko ga sve ne voli i sa kim sve treba da se obračuna. Možda baš zato što je otvorena i što uči, što se nije zabarikadirala u jednu manihejsku i sveobjašnjavajuću dogmu, da bi sve što se dešava tumačila samo sa dva pojma: "srpski nacionalizam" i "srpski zločini". Možda baš zato što Mirjana Bobić Mojsilović, a ne oni, predstavlja sliku istinskog Beograda – otvorenog, nasmejanog, modernog i osećajnog. Beograda, kakvog ga se sećamo iz najlepših vremena, pre ratova i pre nego što su ga uzupirali svi ti silni zombiji, besni, pakosni, sujetni i zli, okićeni značakama sa natpisima: "Ja sam urban", "Ja sam centar sveta" i "Ja ću da ti kažem".

"Ja sam plaža. Stavi me pored vode, i ja sam srećna", rekla je jednom prilikom Mirjana Bobić5. Beograd, koji je po svom pravom duhu mediteranski grad, grad na moru, zaslužuje takve plaže. I jednom kada se završi najezda zombija, Beograd će u tim plažama konačno moći istinski da uživa.

(Tekst je objavljen u Pečatu, 14. 11. 2008.)

 

Fusnote

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner