Početna strana > Prikazi > Razvejavanje EU mitova
Prikazi

Razvejavanje EU mitova

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 26. jun 2009.

Prikaz knjige: Dejan Mirović, Argumenti protiv Evropske unije, "Srpski sabor Dveri", Beograd 2008, str. 357.

U ovoj opsežnoj knjizi razmatraju se razlozi zbog kojih Srbija ne bi trebalo da pristupi EU. Prvi razlog je taj što je EU danas skupa i krajnje birokratizovana superdržava, u kojoj postoji samo privid demokratije. Reč je o tzv. faks-demokratiji, koja podrazumeva da se glavne odluke u EU donose u Briselu, da ih donose tela koja su nisu demokratski izabrana (kao što je Evropska komisija, koja obavlja funkciju EU vlade), a da se, onda, te odluke faksom prosleđuju u parlamente država članica, radi usvajanja.

Kao što je nedavno obznanjeno[1], čak oko 70 odsto odluka EU donosi se na zatvorenim sednicama oko 300 "radnih grupa" u Briselu. I sama Evropska komisija zaseda iza zatvorenih vrata, a sa tih sastanaka nema zvanične dokumentacije, niti ono o čemu se tamo razgovara može biti izloženo javnoj raspravi. "Članovi nacionalnih delegacija", obaveštava nas Politika (22. juni 2009), "ne mogu čak da sede u istoj sobi gde su njihovi lideri. Postoji sistem zvan `antići` (po jednom italijanskom diplomati) po kojem dvojica birokrata EU izlaze svakih 20 minuta i informišu nacionalne delegacije o tome šta se priča iza zatvorenih vrata. Ali, i to što kažu je „no paper” i ne može biti korišćeno kao zvaničan dokument".

Drugi problem te ogromne i nekontrolisana EU birokratija jeste što je ona veoma skupa. Kao što piše Mirović (str. 317), u ustanovama EU, početkom 2007, radilo je 36.000 zaposlenih. Sekretarice, pomoćno osoblje i službenici-pripravnici primaju mesečno 4,5 hiljade evra, prevodioci, pomoćnici i niži službenici 6,7 hiljada, srednji službenici 10,4 hiljade, a viši činovnici (šefovi i direktori) preko 16 hiljada evra mesečne plate. Samo za poslanike Parlamenta EU, koji zapravo ni o čemu stvarno ne odlučuju, godišnje se izdvaja 140 miliona evra iz EU budžeta. Svaki poslanik, uz platu, ima budžet od 17.000 evra mesečno za troškove svoje kancelarije. Ukupni troškovi zasedanja Evropskog parlamenta godišnje dostižu cifru od 200 miliona evra. Pošto se sednice drže u Strazburu, samo za prevoz materijala, koji se šalju iz Brisela, potrebno je 7 velikih kamiona (343).[2]

A te materijale briselska birokratija proizvodi na veliko. Zapravo, zahvaljujući EU činovništvu, Evropska unija je danas jedna prenormirana birokratizovana država. Propisi postoje o svemu. Tačno su određene razmere kaveza za piliće i veličina boksova za telad (direktive 88/166 i 91/629; 17), oblik i izgled kokošaka, petlića, pataka, gusaka i ćuraka (18), veličina jajeta (pačije jaje, recimo, ne sme biti manje od 5 cm; 18). Detaljno je regulisan čak i način na koji se gaje životinje, pa je, recimo, propisano postojanje "igračaka za svinje" (297) i druga slična birokratska čudesa. Takođe je tačno definisan izgled i veličina trešnje, jagode, zrna grožđa, jabuke (više uredbi), kruške, breskve, kajsije, južnog voća (više uredbi), pasulja, graška, paradajza, luka, belog luka, kupusa, tikvica (više uredbi) itd. (20-21). Recimo, uredba 2257/94 određuje da banana koja se prodaje u EU, mora da bude "13,97 centimetara dugačka i 2,69 debela, bez nenormalnih devijacija". Takođe, breskve ne smeju biti manje od 5,6 centimetara, krastavci kraći od 10 cm itd.

Slične iscrpne uredbe postoje i za industrijsku robu. Recimo, uredba 548/89 određuje "noćnu košulju" (spavaćicu), kao "košulju koja pada do sredine stegna, a namenjena je pokrivanju gornjeg dela tela, kratkih je rukava i ima otvore za vrat". Druga uredba propisuje da se "noćna košulja može nositi samo noću", a treća da "noćna košulja može biti korišćena samo u krevetu" (32). Postoje i iscrpne uredbe (poput 89/552) koje se tiču televizijskog programa, udela evropskih emisija u programu, satnice emisija, dužine reklama, sponzora i tome slično (110).

Ovakva prenormiranost dovodi do toga da se praktično o svemu mora pregovarati sa Briselom. Pogotovo to važi za zemlje koje tek pristupaju EU. Vino u EU može biti u prometu samo ako potiče iz vinograda koji imaju tzv. pravo sađenja. Naime, u EU postoji zabrana novih zasada vinograda[3], a nove članice dobijaju svoju kvotu vinograda. To znači da se, u pregovorima sa Briselom, treba izboriti za što bolju kvotu. Ali, to nikada nije lako. Mađarska je, recimo, u pregovorima oko kvota, dobila samo 25 posto tražene količine hrane za stoku koju može da proizvede, 41 posto tražene količine paradajza, 39 posto grla goveda, itd (24-5). Zbog ovih i drugih mera, navodi Mirović, poljoprivredna proizvodnja u zemljama koje pristupaju EU značajno pada. Uz Mađarsku ili Poljsku, dobar primer je i Bugarska, koja je nekada bila najveći istočnoevropski proizvođač povrća, dok danas mora da uvozi krastavce i krompir iz EU (29). U Bugarskoj su i najveći otpori, recimo, briselskoj regulaciji proizvodnje rakije u domaćoj radinosti. Tamošnji seljaci naročito se bune protiv tzv. evropske takse za proizvodnju rakije, koja iznosi 1,1 evro po litri (do 30 litara proizvedene rakije, dok preko toga taksa po litri raste; 161).

Srbija, kojoj je poljoprivreda jedan od najvažnijih resursa, po Miroviću, jednostavno neće moći da izađe na kraj sa ovakvom prenormiranom regulativom poljoprivrede. To je zbog toga što su se naši pregovarači sa Briselom već pokazali kao nesposobni da zaštite vitalne nacionalne interese. Ovo se najbolje vidi po sadržini SSP (koji jednostrano promenjujemo od početka ove godine), pogotovo u onim delovima koji se odnose na poljoprivredu. U Prelaznom sporazumu o trgovini, recimo, koji je sastavni deo SSP, predviđeno je da će "Srbija ukinuti sva količinska ograničenja i mere koje imaju dejstvo na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz EU" (čl 26; 287). Takođe je u ovim sporazumima određeno da će Srbija carinu na poljoprivredne proizvode koji se uvoze iz EU smanjiti ili sasvim ukinuti u roku od 6 godina. To znači da će se srpski poljoprivredni proizvođači veoma brzo suočiti sa konkurencijom koja je izrazito dotirana. Naime, kako navodi Mirović, čak polovina budžeta EU[4] ide za dotacije u poljoprivredi, kao i za razvoj seoskih područja. Pri tome treba imati u vidu da najveći deo potpore ide u "stare članice EU", pre svih u Španiju, Francusku i Italiju. Recimo, 2004. iz budžeta EU 10 novih članica EU dobilo je manje para za poljoprivredu od Španije (78-9). Samo 20 posto subvencija odlazi običnim poljoprivrednicima, dok lavovski deo od 80 posto dobijaju veleproizvođači i veliki koncerni (poput Nestlea i Unilevera; 293). Ako znamo da samo francuski poljoprivredni proizvođači i francusko selo iz budžeta EU godišnje dobijaju 10 milijardi evra subvencija, dok se Srbija iz budžeta izdvaja samo 250 miliona evra za poljoprivredu (295-6), onda je jasno koliko će biti teško srpskim agrarnim proizvođačima da opstanu pored takve konkurencije.

Međutim, ako srpska poljoprivreda kakvim čudom i uspe da ugrozi dotirane prozvođače iz EU, njen pristup tržištu EU ograničava član 33 SSP, koji kaže: "U slučaju da kumulativni izvoz proizvoda poreklom iz Srbije poraste za 30 posto u obimu u toku kalendarske godine, u poređenju sa prosečnim izvozom mernim za prethodne tri kalendarske godine, EU može da suspenduje preferencijalni tretman koji se primenjuje na proizvode koji su doveli do porasta izvoza" (290). Dakle, srpski političari tako su "uspešno" ispregovarali SSP, da Srbija mora da ukine gotovo svaku carinsku zaštitu od dotirane robe iz EU, dok, naprotiv, EU zadržava pravo da srpskoj robi stavlja dodatna ograničenja, samo ukoliko se pokaže da ta roba isuviše dobro prolazi na evropskom tržištu.

Zapravo, upozorava Mirović, čitava ekonomska politika EU prema kandidatima za članstvo sastoji se samo u tome da se maksimalno podstakne uvoz robe iz EU i preuzmu najprofitabilnija domaća preduzeća. U tu svrhu se od kandidata najpre zahteva da se uklone sve carine prema EU, kao što se, istovremeno, podstiče zaduživanje zemlje kandidata, kako bi se uvećala trenutna kupovna moć stanovništva i tako dao posao firmama iz EU. Zbog takve politike, recimo, Poljska, koja je 1991. imala spoljnotrgovinski suficit 2 milijarde dolara, do 2000. godine je došla do deficita od 13 milijardi dolara, a Mađarska, koja je 1990. imala suficit od 350 miliona, do 2000. godine je došla do deficita od 2 milijarde dolara (56). Poljska, Češka i Mađarska, zemlje koje se slave kao lideri evro-tranzicije, danas su među najzaduženijim zemljama Evrope. Samo Mađarski spoljni dug iznosi 62 milijarde evra. Slično je i sa Srbijom. Spoljni dug Srbije se, od 2000, kada je zvanično počelo približavanje Srbije EU, do danas udvostručio (sa 10 na 20 milijardi dolara), dok je spoljnotrgovinski deficit porastao sa 1,1 milijardi dolara (2000) na 7,2 milijardi (2004), da bi do 2008. narastao na čak 8,1 milijardi evra.

Deficit i prezaduženost zemalja koje ulaze u EU, ili su kandidati za priključivanje, u direktnoj su vezi sa "mitom o stranim investicijama". Po tom mitu, privredi neke tranzicione zemlje je bolje što ima više stranih investicija. Međutim, Mirović se poziva na slovenačkog ekonomistu Jožeta Mencingera koji je, analizom osam zemalja (1994-2003) utvrdio da "strane investicije nisu doprinele, nego odmogle rast". Naime, pokazala je Mencingerova analiza, zemlje koja imaju najviše stranih investicija ujedno imaju i najveći deficit (poput Češke ili Estonije; 103). Razlog tome je što su u zemljama kandidatima strane investicije po pravilu akvizicije, tj. kupovina već postojećih preduzeća po izuzetno povoljnim cenama. Tako preuzeto preduzeće zatim biva istrgnuto iz mreže nacionalne privrede, čiji je sastavni deo, i postaje deo reproduktivnog lanca multinacionalne kompanije koja je to preduzeće kupila. Ono više ne daje posao privredi oko sebe, već drugim delovima multinacionalke kojoj pripada. Rezultat je slabljenje nacionalne privrede i jačanje transnacionalnih privrednih struktura. Nacionalna država sada služi samo tome da uzima kredite kako bi domaće stanovništvo imalo kakvu-takvu kupovnu moć i moglo da troši stranu robu.

Priča o izlasku domaćih proizvođača na EU tržište takođe je običan mit, upozorava Mirović. EU tržište je već odavno zaposednuto i tamošnji moćni proizvođači imaju na njemu tako jake pozicije da ih slabe novajlije jednostavno ne mogu istisnuti. To važi ne samo za srpsku, već i za češku ili poljsku robu (osim ako proizvođač već nije vlasništvo neke evropske firme). Mirović navodi reči Jana Veleba, iz češke Poljoprivredne komore, koji je, procenjujući izglede Češke da se probije na tržište EU rekao: "Na zapadnim tržištima nemamo mnogo šansi, tamo retko koga sa strane puštaju" (299). Zato se preduzeća iz Slovenije, Češke ili Poljske, umesto ka nemačkom ili francuskom, okreću ka srpskom, ruskom ili ukrajinskom tržištu. Šta tek, onda, mogu da očekuju srpska preduzeća, koja u mnogo čemu zaostaju čak i za slovenačkim ili hrvatskim firmama? Zar neko stvarno misli da samostalna srpska preduzeća imaju izglede da se ozbiljnije probiju na švedsko ili nemačko tržište?

Treći mit je onaj o evropskim platama u firmama koje su kupili Evropljani. Tako se i 1996. godine, piše Mirović, kada je Folksvagen kupio 70 posto akcija Škode, 24.000 čeških radnika ponadalo da će ubrzo imati platu od više hiljada evra. Za dve godine Folksvagen je povratio uložena sredstva, a godišnja zarada Folksvagena od Škode dostigla je 100 miliona evra. Međutim, radnici u Škodi nastavili su da zarađuju tri puta manje od nemačkih radnika na istim poslovima! Tek posle velikih štrajkova radnici Škode uspeli su da poprave svoj položaj, ali je on i dalje veoma daleko od materijalnog položaja folksvagenovih radnika u Nemačkoj (91).

Četvrti mit je da ulazak u EU znači zaustavljanje iseljavanja obrazovane i mlađe radne snage, jer se sad može naći posao i kod kuće. Naprotiv, priključenje neke istočnoevropske zemlje EU po pravilu je do sada povlačilo još masovniju emigraciju. Prema više procena iznetim u međunarodnoj i poljskoj javnosti, na koje se poziva Mirović, iz Poljske je, nakon ulaska ove zemlje u EU 2004, emigriralo oko dva miliona ljudi.[5] Slično stoji stvar i sa Bugarskom, iz koje je, tokom priključenja EU (odn. nakon stavljanja na "belu šengensku listu"), emigriralo preko milion stanovnika. Isto je bilo i sa Rumunijom, koju je napustilo dva miliona radno sposobnih ljudi (158; 165). Dakle, sve priče o tome da je jedini način da Srbija zadrži mlade taj da što pre uđe u EU su najobičnija magla. Naprotiv, to je siguran način da se još više ubrza iseljavanje iz Srbije.

Peti mit je da proces pristupanja EU podrazumeva dobijanje gomile novca iz evropskih fondova. Koliko je ovaj mit kod nas razvijen vidi se, recimo, iz izjave Božidara Đelića, datoj u predizbornoj kampanji 2008, da će "do kraja mandata naredne vlade Srbija iz evropskog budžeta umesto sadašnjih 200 miliona evra dobijati milijardu evra godišnje"[6]. Mirović objašnjava da se, najpre, pomoć iz EU pre meri milionima, nego milijardama evra, i da je ona namenjena prvenstveno jačanju "prijateljskih" institucija, medija i organizacija. Kada je reč o privredi, međutim, najveći deo EU pomoći zapravo na kraju završi na računima evropskih firmi. Tako je, recimo, iz programa FAR najviše sredstava otišlo za logističku podršku investicijama Folksvagena u Češkoj i Fijata u Poljskoj (92). Portugalski general Raul Kunja, iz UNMIK-a, iskreno je objasnio: "EU je na Kosovu potrošila četiri milijarde evra. Čak 80 posto tih investicija potrošeno je na konsultantske usluge i `izgradnju kapaciteta` koji nisu ni izgrađeni. Tih 80 posto, ili 3,2 milijarde, vraćeno je u Uniju" (231). Evropska komisije je u Hrvatskoj dodelila 227 ugovora za konsultantske usluge u vrednosti od 86 miliona evra, a više od 97 posto tog iznosa opet su dobile firme iz EU (231).

Čak i krediti koji stižu iz EU zapravo služe samo tome da firme iz EU dođu do posla. Za most preko Ade Ciganlije, piše Mirović, Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) dala je Srbiji kredit[7]. Ali, EBRD je uz kredit dao i uslove: izvođač mora da ima obrt od 200 miliona evra u poslednjih pet godina, a u poslednjih deset morao je sagraditi tri slična mosta. Takve uslove, naravno, nije ispunjavalo ni jedno srpsko preduzeće. Tako je posao dobila austrijska firma Por (323). Slično je bilo i prilikom rekonstrukcije mosta kod Beške. Opet je EBRD dao iste, za naša preduzeća neispunjive, uslove. Posao je dobila austrijska Alpina, iako je njena ponuda bila dva miliona evra skuplja od srpske Mostogradnje (koja je taj most svojevremeno i napravila). A onda je Alpina jednostavno angažovala Mostogradnju kao svog podizvođača radova (324-5). Srbi su dobili posao koji donosi malo novca, Austrijanci mnogo novca sa malo posla, a građani Srbije još jedan kredit koji moraju da vraćaju.

Gde su novac i birokratija, tu je i korupcija. "U EU, navodno, nema korupcije", piše Mirović, "institucije su bez mana, ljudi su savršeni kao Ničeov natčovek. U EU se vrednuju samo rad i obrazovanje, tržište određuje ko će dobiti posao, zakoni su idealni, kao kod Platona" (51). Stvarnost je, međutim, potpuno drugačija (47-56). Briselska birokratija je jedna od najkorumpiranijih upravnih struktura u svetu. Upravo zbog korupcije je cela Evropska komisija (vlada) podnela ostavku 1999. godine. Evropska agencija za borbu protiv korupcije (OLAF)[8] je za prvu petogodišnjicu svog delovanja (2008) podnela izveštaj o otkrivenom iznosu prevara i korupcije većem od pet milijardi evra. Tako je član Evropske komisije (dakle EU ministar), Đankarlo Coti, nameštao tendere za iznajmljivanje i opremanje zgrada za delegaciju EU u Indiji i Albaniji. Smatra se da se slično desilo i sa izgradnjom zgrada delegacije Evropske komisije u Francuskoj, Italiji i Luksemburgu. Pošto se veliki deo poslova završava uz pomoć korupcije, velike firme, kao što je to Simens, imaju posebne fondove za podmićivanje (Simensov iznosi čak oko 200 miliona evra; 49). Jedan deo Simensovog fonda bio je iskorišćen i kako bi se podmitio Dejvid Vilijams, iz Evropske agencije za rekonstrukciju i razvoj, koji je Simensu namestio posao vredan 50 miliona evra za remont trećeg bloka obrenovačke termoelektrane Nikola Tesla. Postoje procene, koje navodi Mirović (52) da iz velikih fondova EU u Briselu, kakvi su pristupni fondovi, godišnje "nestane" i po nekoliko stotina miliona evra.

Zbog svega toga, upozorava Mirović, Srbija treba dobro da razmisli da li joj je EU uopšte potrebna. Ali, Srbija o tome ne može da misli jer je zaglušena bogatom i bezobzirnom EU propagandom. Upravo zbog te propagande kao da je cela Srbija izgubi zdrav razum čim se pomene EU. Tako, pripadnici srpske elite misle da, kad im se obrati neki EU birokrata, to lično govori EU i da stoga jedina srpska politika treba da bude bezuslovno sprovođenje rečenog. Srpska srednja klasa, pak, impresionirana je EU frazeologijom, prepunom nepoznatih složenica kakve su "aki komuniter", "randevu klauzula" ili "evropska sinergija", verujući da svakodnevno ponavljanje tih savremenih vudu-vradžbina mora dovesti do toga da njihova plata poraste na 5.000 evra, da njihov stan postane kuća na Dedinju, a da se njihov rečni čamac pretvori u jahtu u Atini. A srpski radnici, čim čuju engleski, taj glavni jezik EU birokratije, kao srednjovekovni seljaci pred latinskim, odmah gube samopouzdanje, zdrav razum i volju za otporom, i nemo posmatraju kako im EU birokrate i EU kapitalisti uništavaju njihova preduzeća, njihove škole i bolnice, njihovu zemlju (340-1).

I zato, poručuje Mirović, "u ekonomskom, ali i u duhovnom smislu, EU za Srbiju predstavlja veću opasnost nego NATO. Kao projekat i ideja, EU je suptilnija i opasnija od NATO-a. Ona je zavodljivija. Iza nje se ne vidi jasno lice Vašingtona, kao što je to slučaj sa NATO-om" (350). Zato je zadatak svih mislećih ljudi u Srbiji, veli Mirović, da se suprotstave EU propagandi, da razobličuju EU mitove i da pomognu ovom narodu da racionalno sagleda svoj položaj, svoje interese i stvarne puteve narodnog boljitka. 


[2] Evropska komisija samo za opremanje i iznajmljivanje službenih prostorija van Brisela troši godišnje 56 miliona evra (48). 

[3] Vinorodni zasadi se subvencionišu, ali tri četvrtine potpore ide u Španiju, Francusku i Italiju (22)

[4] Budžet EU iznosi 863 milijardi evra.

[5] Ovaj broj treba uporediti sa 800.000 Poljaka, koliko je emigriralo u periodu od 1956. do 1980, kao i sa 270.000 ljudi, koliko je iz Poljske otišlo u kriznim 80-im. Dakle, iz Poljske je, nakon ulaska u EU, otišlo više ljudi nego za četiri decenije komunizma! (146).

[7] Na stranu to što bi bez tog kredita Srbija sigirno gradila neki jeftiniji most, koliko može da se izdvoji iz gradskog budžeta, a ne ovaj od 118 miliona evra.

[8] Office Européen de Lutte Anti-Fraude

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner