Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > 2011 – prva godina rata svetova
Savremeni svet

2011 – prva godina rata svetova

PDF Štampa El. pošta
Sergej Israpilov   
utorak, 30. avgust 2011.

Semjuel Hantington je 1993. godine prvi put razglasio teoriju „sudara civilizacija“. Sve ove godine svet je živeo u iščekivanju konflikta velikih razmera, između Zapada i islamskog sveta. Ipak, bez obzira na rastuću napetost, veliki rat civilizacija nije se dogodio. Suviše su bili različiti potencijali strana. Zapad je apsolutno dominirao u ekonomiji, ideologiji i vojnoj sferi; on je samovoljno dovodio na vlast, zadržavao ili uklanjao režime u islamskim zemljama, koji su čvrsto kontrolisali stanovništvo... U tom smislu 2011. godina postala je prelomna. Prvi put su postale očigledne konture budućeg globalnog konflikta. Proterivanje imigranata, veštački organizovana glad, raspad država i konačno, gubitak uticaja Zapada na muslimanskom Istoku – takav će biti prvi svetski rat u HHI veku.

Sadašnja 2011. godina je posebna. Ona je puna vrlo važnih događaja, koje zasad percipiramo izolovano. Ipak, ti događaji jesu karike jedinstvenog lanca. Svi oni zajedno određuju tok ljudske istorije, kao minimum, za deceniju unapred.

Prvo, počeo je dugotrajan period snižavanja životnog standarda na Zapadu, što stvara uslove za istiskivanje imigranata. Doskora priliv radne snage smatrao se korisnim za podržavanje ekonomskog rasta. Ali 2011. godine Zapad, a naročito SAD, konačno su se odrekli iluzije da se beskonačno živi na zajam. Sada zemljama Zapada predstoji dug period politike smanjivanja plata do nivoa koji će obezbediti konkurentnost zapadne privrede. Siromaha, spremnih da rade za bagatelu, biće sve više i u starosedelačkom stanovništvu.

„Arapsko proleće“ postalo je početak krize velikih razmera državne organizacije zapadnog tipa, koja se i inače nije odomaćila na muslimanskom Istoku.

Kao rezultat, desetine miliona muslimana, koji prebivaju na Zapadu, naći će se pred teškim izborom – ili da otputuju u siromašnu i nestabilnu otadžbinu, gde ih ne očekuju, ili da pođu pod žrvanj ubrzane asimilacije.

Drugo, došlo je do naglog pogoršanja situacije u zemljama islamskog sveta. Cene prehrambenih proizvoda već su porasle do istorijskog maksimuma i nesumnjivo je da će brzo rasti. Porast cena namirnica najviše osećaju muslimanske zemlje, pošto je demografska eksplozija uvećala brojnost stanovništva nekoliko puta pri odsustvu realnog progresa u razvoju poljoprivrede. Milioni ljudi mogu da stradaju ili od gladi ili usled ratova koje je isprovocirala kriza.

I treće, „arapsko proleće“ postalo je početak krize velikih razmera državne organizacije zapadnog tipa, koja se i inače nije odomaćila na muslimanskom Istoku. Danas se državnost, lišena legitimiteta u očima stanovništva, uništava. Nije važno da li Zapad podržava lidera islamske zemlje kao u Egiptu ili ga lovi kao Libiji – svuda stanovništvo uskraćuje legitimitet i podršku državi. Na fonu delegitimizacije države svuda raste popularnost i snaga islamista.

Polje bitke – Evropa

Zapad značajno gubi u konkurentskoj borbi sa zemljama Azije, pre svega, Kinom i Indijom, što označava neizbežnost nivelacije nivoa – njegov rast u Aziji i sniženje u Evropi i SAD. Evropljani za takve promene nisu moralno spremni – u potrošačkom društvu materijalna dobra jesu sve radi čega živi čovek. U Evropi 2011. godine, na započeto sveopšte osiromašivanje, stanovništvo je već odreagovalo masovnim protestima – u Grčkoj, Španiji, Italiji...

Slom kolonijalnog sistema praćen je u zemljama islamskog sveta formiranjem nacionalne države, koja je gradila novu nacionalnu ekonomiju.

U političkom smislu, počelo je traganje za „prekobrojnima“, za onima koje je moguće odbaciti kao nepotrebne. Odvija se oštar zaokret udesno u raspoloženju društva, kao što se registruje i rast nacionalizma i ekstremizma. U Evropi prebiva preko dvadeset miliona muslimana. Pre dvadeset godina, na fonu ekonomskog rasta, ti su imigranti bili potrebni Zapadu da bi radili nekvalifikovane i slabo plaćene poslove. Danas u Evropi, oni sve češće susreću mrke poglede.

Samo u Nemačkoj prebiva skoro četiri miliona muslimana. I čak su umereni političari već izjavili – multikulturno društvo u Nemačkoj nije se stvorilo. Sa Angelom Merkel, sasvim je saglasan norveški terorista Brejvik.

Glad kao oružje

Danas je prisutna sistemska kriza celokupne zapadne civilizacije. I kao obično, kriza, u prvom redu, dotiče periferiju Zapada, koja je i bila muslimanski Istok.

U HH veku zapadna civilizacija pružila je svetu relativno jeftine životne namirnice, što je izazvalo demografsku eksploziju. Populacija islamskih zemalja od pedesetih godina uvećala se skoro četiri puta, uz daleko skromniji rast na tom istom Zapadu.

Ali, mogućnosti Istoka da opskrbi svu tu masu stanovništva životnim namirnicama veoma su skromne. Nepromišljena orijentacija ka učešću u međunarodnoj trgovini dovela je do toga da prehrambenu bezbednost u islamskom svetu ima tek vrlo malo zemalja.

I bez toga, u svetu, oko milijardu ljudi se nedovoljno hrani. Kao rezultat, tokom produbljavanja svetske krize, još stotine miliona ljudi mogu da postradaju od gladi. Krize su uvek skupo koštale najsiromašnije. Po podacima UN, za vreme ekonomske krize sedamdesetih godina, u svetu je umrlo približno pet miliona ljudi.

Danas su cene namirnica ponovo rekordne. Svet stoji na pragu prehrambenog kolapsa, upozorava FAO – Organizacija za ishranu i poljoprivredu UN. Rast cena životnih namirnica 2011. godine postao je detonator političkih potresa u Tunisu, Egiptu, Jordanu i Jemenu. Zbog porasta cena, njihovi žitelji bili su prinuđeni da, kao minimum, udvostruče izdatke za ishranu. Cena pšenice od 280 evra za tonu nanela je udar svetskoj stabilnosti. I danas ona nastavlja da raste. U januaru 2011. godine, indeks cena hrane FAO-a bio je jednak 231 poenu – to je najviši pokazatelj od momenta stvaranja organizacije.

Jedan od uzroka pogoršavanja situacije sa životnim namirnicama u svetu jeste taj što SAD i Evropa u sve većem obimu prerađuju namirnice u biogorivo. Smatra se da za proizvodnju 50 litara biogoriva treba utrošiti 352 kg kukuruza, a to je ishrana jednog čoveka iz „Trećeg sveta“ za skoro jednu godinu. Očekuje se da će se 2017. godine samo za američke automobile prerađivati u biogorivo količina namirnica dovoljna za ishranu više od milijardu ljudi.

Pre ili kasnije, smanjenje uloge države, mora dovesti do raspada nacionalne države, i stvaranja na njenim ruinama, čitavog niza kvazitvorevina kriminalnog, klanovskog i drugog tipa.

Osim toga, namirnice poskupljuju zbog rasta cena nafte i gasa; zbog rasta potrošnje u Kini i Indiji; zbog globalne promene klime... Za zemlje Persijskog zaliva, koje uvoze 90% životnih namirnica, dok ima nafte i gasa, to nije problem. Ali, za najsiromašnije zemlje i gusto naseljene države „Trećeg sveta“ to označava perspektivu masovne gladi, bolesti, socijalne i političke nestabilnosti. Danas, na primer, gladuje ravno polovina Somalijaca.

Bez države nema ekonomije

Godina 2011. počela je pod znakom „arapskog proleća“ – serije revolucija koje su uzdrmale ušančene režime. Teško je reći čime će se završiti to „proleće“, ali već je danas jasno da je ono suštinski oslabilo efikasnost svetovne države u svakoj zemlji koju je zahvatila revolucija.

Slom kolonijalnog sistema praćen je u zemljama islamskog sveta formiranjem nacionalne države, koja je gradila novu nacionalnu ekonomiju.

Danas mi posmatramo slabljenje nacionalnih država, smanjenje privlačnosti za mase, nacionalne ili socijalističke ideje, pod čijim su se znamenjima stvarale nacionalne države na teritorijima bivših kolonija. Pre ili kasnije, smanjenje uloge države, mora dovesti do raspada nacionalne države, i stvaranja na njenim ruinama, čitavog niza kvazitvorevina kriminalnog, klanovskog i drugog tipa.

Nacionalna država je osnovni inicijator razvoja ekonomije u svetu, i pokretačka sila njenog progresa. Shodno tome, slabost nacionalne države označiće i slabost ekonomije. A raspad nacionalne države označiće i krah nacionalnih ekonomijâ većine država islamskog sveta.

S druge strane, nacionalna država u zemljama Istoka – produkt je, kopija, zapadnog uređenja. I da bi se oslobodio od klanjanja Zapadu, islamski Istok moraće da uništi državu.

Dakle, tri titanske promene prevrnuće islamski svet: snižavanje cene rada na Zapadu, koje će zahtevati begstvo miliona imigranata; rast cena životnih namirnica, koji će dovesti do gladi na Istoku, i odumiranje svetovne države u islamskom svetu, koje će postati simbol istinske nezavisnosti od Zapada.

To će biti pravi svetski rat, „rat civilizacija“ – sa pobedama i mnogobrojnim žrtvama, sa totalnim suprotstavljanjem antagonističkih sistema, sa svojim herojima i izdajnicima... Pobednik će, kao i obično, pisati istoriju. Mi pak danas stojimo na rubu velikih promena.

Izvor: http://www.apn.ru/publications/article24679.htm

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković