Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Da li bi Nemačka mogla da izazove novi rat?
Savremeni svet

Da li bi Nemačka mogla da izazove novi rat?

PDF Štampa El. pošta
Dominik Sendbruk   
nedelja, 07. april 2013.

(Dejli mejl)

Svet se nalazi na raskršću. Ogromne, neukrotive ekonomske sile preuređuju stanje međunarodnih odnosa.

U Britaniji plašljivog premijera pogađa kriza za krizom. Van nje, od centra Evrope do rubova Azije, uzdižu se ekonomske sile. Pominje se i novo Nemačko carstvo, veće i moćnije nego ikad.

Ovo zvuči kao citat iz današnjih novina. No, to je opis stanja sveta iz 1913. godine, pre jednog veka.

Na prvi pogled, Britanija iz 1913. godine i današnja Britanija ne mogu da se uporede. Naša imperija se prostirala preko planete, a naši bankari i proizvođači su uglavnom smatrani najboljim na svetu.

U društvu strogo podeljenom na klase, torijevci nisu imali velikog uticaja, laburisti su bili minorna treća opcija, a liberali – pod vođstvom Herberta Askvita – ulazili su u osmu godinu neprekinute vlasti.

Hladan tuš

U suštini, pak, problemi sa kojima su se naši preci onda suočavali sablasno liče na one sa kojima se mi danas suočavamo, naročito u pogledu promene ravnoteže moći u Evropi. 

Ove nedelje, dugogodišnji predsedavajući Savetu Evrope govorio je o sve većim problemima širom kontinenta, insistirajući da zaista postoje zabrinjavajuće paralele između predvečerja Prvog svetskog rata pre jednog veka i 2013. godine.

Žan-Klod Junker je rekao da je rast negativnog odnosa prema Nemačkoj, zbog njenog nametanja politike štednje u pokušaju da podrži evro, otkrio stare tenzije među državama.

,,Demoni nisu oterani, samo su uspavani“, upozorio je, dodajući da bi ,,svako ko veruje da je večno pitanje rata i mira u Evropi zauvek rešeno mogao da pravi veliku grešku“.

Možda bio on još pre desetak godina bio proglašen za paničara. Ali danas se političko raspoloženje u Evropi menja dramatičnije nego mnogo godina unazad. Kako je prošle godine rekao legendarni američki investitor DŽordž Soroš, ako nemačka kancelarka Angela Merkel istraje u svojim ekonomskim zahtevima prema ostatku Evrope, ,,rezultat će biti Evropa u kojoj će se na Nemačku gledati kao na imperijalnu silu koju ostale zemlje neće ni voleti niti joj se diviti, već će biti omražena i opiraće joj se, jer će je smatrati za ugnjetača“.

Magazin ,,Nju stejtsmen“, naklonjen levičarima, jednostavno je okarakterisao Angelu Merkel kao ,,najopasnijeg nemačkog vođu posle Hitlera“. Ovo može ličiti na zapaljivu retoriku, ali sve više građana, naročito mediteranskih zemalja članica evrozone tvrdi da Nemačka pokušava da preuzme kontrolu nad Evropom po treći put za manje od sto godina.

Naravno, Nemci bi odgovorili da oni samo pokušavaju da održe ekonomsku stabilnost u zemljama koje su godinama trošile daleko preko svojih mogućnosti. 

Ali ukoliko nastave da evropskim zemljama nameću brutalne mere štednje, to bi moglo dovesti do dramatičnih posledica, u vidu društvenog otuđenja, međunarodnih razmirica i uzdizanja političkog ekstremizma.

Već smo bili svedoci krvavih protesta protiv nemačkog ekonomskog jarma u Atini, Rimu i Madridu.Ovakva situacija je kao stvorena za ultranacionalističke i desničarske partije, poput grčke ,,Zlatne zore“, koja svake nedelje nekažnjeno pojačava nasilje usmereno prema strancima.

U centru krize je veliki ,,projekat evro“, ekonomski režim stvoren iz hibrisa, koma sada preti urušavanje.

Podela

U toku prošle godine prekinut je blizak odnos Angele Merkel sa tadašnjim francuskim predsednikom, desničarom Nikolom Sarkozijem, dolaskom na vlast socijaliste Fransoa Olanda, koji je i dobio izbore obećavajući drastično povećanje potrošnje od države radi snaženja ekonomije. Tako sada postoji duboka ideološka podela između ove dve zemlje.

Dobro je poznata agonija Grčke, u kojoj su javno spaljivane lutke sa likom Angele Merkel obučene u nacističku uniformu, ali je i Portugal dosta pogođen krizom. Posle odobrenja pomoći od 78 biliona evra 2011. godine, smanjeni su troškovi socijalnog programa, a povećani su porezi. Čak je ukinuto i nekoliko državnih praznika.

Istovremeno, u Španiji, u mnogim gradovima su organizovani protesti zbog povećanja nezaposlenosti na 25%, a poraslo je i antinemačko raspoloženje.

Prošle godine, stotine ljudi je protestovalo u centru Madrida posle odlaska nemačke kancelarke, noseći transparente ,,Merkel, idi kući“ i ,,Ne nemačkoj Evropi“. Jedan španski ekonomista, koji je učestvovao u protestu, rekao je: ,,Nemačka finansijska mafija uzima Špance za taoce... Angela Merkel pripada klasi političara koji služe nemačkim oligarsima“.

Isti osećaj besa izaziva i velike proteste u Italiji, gde je desničarski list ,,Il đornale“ objavio na prvoj strani sliku Angele Merkel pod naslovom ,,Četvrti Rajh“.

U nedavnim opštim izborima tehnokratski premijer Mario Monti, koji je pokušavao da sprovede mere štednje preporučene iz Brisela, dobio je samo 9% glasova.

Naslovne strane je preotela partija koja se bori protiv establišmenta, pod vođstvom stend-ap komičara Bepea Grila, koji bi se još mogao pokazati i najznačajnijim pri sastavljanju koalicione vlade.

Zahvaljujući ovoj, naizgled beskrajnoj, političkoj krizi, Nemačku sve češće posmatraju ne kao ekonomskog spasioca Evrope, nego kao njenog ugnjetača.

Naravno, 1913. godine Nemačko carstvo kajzera Vilhelma II imalo je ogoljenije militarističke ambicije. Osećajući se osujećeno zato što je zbog ujedinjenja propuštena kolonizacija Afrike i Azije, započeo je veoma skupu trku u naoružanju sa Britanijom, čiji je simbol bila proizvodnja ogromnih ratnih brodova.

Čak i tad, mnogi ljudi su upozoravali da se sprema rat. Još je 1906. godine ,,Dejli mejl“, koji je tog trenutka izlazio tek deset godina, objavio je u nastavcima najprodavaniju knjigu Vilijama le Kua, koji je predviđao da bi neizbežni rat sa Nemačkom mogao dovesti do tevtonske invazije na južnu Englesku.

Dalekovidi posmatrači stanja u svetu mogli su da uvide da je, pored svih domaćih svađa o sifražetkinjama, popularnosti gramofona i bicikala, i pored svih tračeva o damama iz visokog društva, svet ulazio u novu, veoma opasnu fazu.

Na granicama Evrope raspadalo se Otomansko carstvo, destabilišući saveze koji su do tada održavali mir u Evropi.

U Prvom balkanskom ratu 1912. godine, Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora su porazile Osmanlije i počele da dele Balkan po svojoj meri.

Juna 1913. godine pobednici su se posvađali oko plena i Bugari su zaratili sa ostalima oko Makedonije. Čak i danas, posle jednog veka, ovaj konflikt je podsetnik na moć etničkih strasti i omraza da narode Evrope gurnu u poražavajuće nasilje.

Površno, naravno, naša situacija se dosta razlikuje. Nemačka kancelarka Angela Merkel je čak izjavila da je sama činjenica da evro postoji garancija da u Evropi više nikada neće doći do krvoprolića. Jedino tako, po njenim rečima, možemo biti sigurni da ćemo uživati u ,,još pedeset godina mira u Evropi“.

Ali ipak, istina je da je spajanje ekonomija tako različitih zemalja, poput Portugala, Grčke, Francuske, Italije i Nemačke poslužilo samo da ponovo razgori stara neprijateljstva.

Najkrvaviji

Ako održavanje ,,projekta evro“ u životu znači osuđivanje siromašnijih zemalja na godine bede, dok su ekonomije mediteranskih zemalja u ruševinama, na marševe neonacista po ulicama Atine i povećavanje prezira prema Berlinu i Briselu, trebalo bi biti vrlo hrabar pa reći da se nasilje više nikad neće vratiti u gradove Evrope.

Da li bi moglo da ponovo dođe do rata u Evropi?

Avaj, nikada nije lako izvući jednostavne pouke iz istorije. Malo je ljudi u Britaniji te 1913. godine shvatalo da se najkrvaviji rat u dotadašnjoj istoriji čovečanstva nalazi odmah iza ugla. Kao većina nas, oni nikada nisu znali ni za šta drugo sem za mir i napredak, i pretpostavljali su da će ,,zlatno doba“ trajati zauvek.

I van Britanije, takođe, malo je ko mogao da pojmi nadolazeću oluju. Evropa je stajala na ivici ponora, a da toga nije ni bila svesna.

I mi smo živeli na visokoj nozi, uživajući u ugodnostima koje naši preci nisu mogli ni da zamisle. Pa ako priča o 1913.godini nudi neku pouku, to je da bi trebalo da cenimo ono što imamo, čak i u ovim vremenima finansijske krize.

Često mislimo da stvari mogu da idu samo nabolje, ali, kako su pokazali događaji od pre jednog veka, i to tako tragično i poražavajuće, stvari, zapravo, mogu i užasno da se pogoršaju.

(NSPM)