Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Da li nacije iščezavaju u islamskom svetu?
Savremeni svet

Da li nacije iščezavaju u islamskom svetu?

PDF Štampa El. pošta
Igor Bojkov   
ponedeljak, 25. januar 2016.

,,Arapsko proleće“, čiju petogodišnjicu obeležavamo ovih dana, suočilo je čovečanstvo sa činjenicom žestoke sistemske krize u islamskom svetu. Socijalno-politički procesi, koji su se jednom pojavili, pokazali su se tako sveobuhvatnim, i akumulirali su takvu moć, da su gurnuli u stanje permanentnog rata ogromni region, pokrenuli stotine miliona ljudi i pomogli raspadu i propadanju nekoliko država, koje su dugo vremena izgledale postojane i stabilne.

Mnogi su, istina, skloni da do danas tumače dešavanja u islamskom svetu kao nekakvu arapsku ili islamsku renesansu, koja suštinski preti zemljama ,,civilizovanog sveta“. Ali takvo tumačenje, mada nosi u sebi poneko zdravo zrno (na primer, najezda arpsko-muslimanskih migranata na Evropu, i promene njene etničke karte, ne mogu a da ne dovedu do pogubnih soijalno-političkih posledica  po Evropljane), u glavnoj stvari nije pravilno.

Mi smo svedoci ne preporoda islamskog sveta već njegove silovite destrukcije. Taj proces kao obnovu tretiraju samo džihadistički ideolozi, i neki evropski i ruski eksperti za politiku, koji osećaju egzistencijalni strah od islamskog Istoka.

Kriza koja je zahvatila islamski svet početkom HHI veka izazvana je unutrašnjim uzrocima dubinskog karaktera. Na prvi od njih – fundamentalno nepodudaranje duhovno-svetonazorne matrice koju normira muslimanska religija i savremene svetovne države skrojene po evropskim  obrascima – ne jednom sam podsećao u prethodnim publikacijama.

Ali, postoji i drugi. Nacionalne države koje su stvorene polovinom HH veka u svetu islama pokazale su se tako nestabilne i ranjive naspram pritiska religioznih radikala još i zato  što se krajnje labilnim  i nestabilnim  pokazao sam njihov fundament – nacija. Brzi procesi destrukcije i raspada na Bliskom istoku sve nas više navode na taj važan zaključak – u preovlađujućoj većini država islamskog sveta nacije se, barem u uobičajenom značenju tog termina, jednostavno nisu formirale.

Šta mi podrazumevamo pod nacijom?

Danas postoji nekoliko interpretacija termina ,,nacija”. U zavisnosti od pripadnosti interpretatora ovoj ili onoj društveno-političkoj struji ili naučnoj školi, pod nacijom se podrazumeva i prosta građanska pripadnost ovoj ili onoj državi i nekakvo ,,imaginarno društvo“ iskonstruisano voljom ideologa, političara i kulturnih radnika, i istorijska zajednica ljudi koja se formirala silom objektivnih okolnosti.

Domaća društvena nauka stajala je, i bez obzira na politički angažovane napade pristalica koncepcije konstruktivizma, umnogome stoji i dalje na definiciji nacije koju je svojevremeno formulisao Staljin. Dugi niz decenija nas su učili da je nacija istorijski formirana stabilna zajednica ljudi koja se pojavila na bazi jedinstva jezika, teritorije, ekonomskog života i psihičkog karaktera, koja se manifestuje u kulturnom zajedništvu. Ako se ovoj odredbi o jedinstvu jezika, teritorije i tako dalje doda i tačka o zajedničkom poreklu, a manifestnim formama ne samo kulturna sfera, već i genofond, onda ona postaje skoro potpuna. Ali Staljin je očigledno usled ideoloških razloga, donekle zanesen verom u mogućnost stvaranja nove istorijske zajednice – sovjetskog naroda – radije prećutao zajedničko poreklo kao nepromenljiv uslov za pojavljivanje nacije. Genetika je tih godina negirana kao nauka u SSSR-u, a i na Zapadu je činila prve korake. Nacionalni  genofondovi su tek nedavno počeli da se dešifruju.

Tako još jednom skrećemo pažnju čitalaca – u domaćoj društvenoj nauci, nacija se posmatra kao viši stepen razvoja etnosa, na kojem on stvara jedinstven ekonomski sistem, gradi  literarni jezik, formira nacionalnu kulturu i podiže državu.

Razume se, nije svaki etnos nacija, nije svaki kadar da se u nju pretvori ,,odmah sad“. Etnos se pretvara u naciju postepeno, sa prevazilaženjem rodnoplemenske i regionalne rascepkanosti, pa se kao rezultat javlja, po pravilu, jedinstvena ekonomska osnova, opštenacionalna kultura, stvaranje i razvoj vlastite države. Grubo govoreći, da bi postao nacija, etnos mora da ,,sazri“.

Primenimo sada ovo merilo na narode islamskog sveta.

Mislim da će rezultat da obeshrabri mnoge. Navedenim kriterijumima u punoj meri odgovaraju, verovatno, samo Turci i Iranci, i delimično Kurdi koji se još bore za formiranje svoje države. U ostalim slučajevima, kada se bliže razmotri, u preovlađujućoj većini imamo posla ne sa nacijama kao takvim, već sa različitim udruživanjima na rodovskoj i plemenskoj osnovi, sa plemenima i savezima plemena (čak i vrlo mnogobrojnim), sa klanovima i rodovima, ili u najboljem slučaju sa konglomeratima etnosa, ali ne više od toga. Generalno, imamo posla sa udruživanjima koja su karakteristična za rane, početne stadijume formiranja nacija, a nipošto za formirane, zrele nacije.

Zloglasni tribalizam koji danas razdire države u islamskom svetu, ne mnogo manje nego ideje radikalnog islamizma, istrajno se reprodukuje iz generacije u generaciju, zato što za njega objektivno postoji baza – arhaično socijalno uređenje islamskih država. Nacije su u njima najčešće samo fikcija, politički korektno, avansirano ime za ranije forme plemenskih i etničkih zajednica. Uostalom, nešto slično mi možemo da vidimo i u muslimanskim republikama našeg severnog Kavkaza. Tamo takođe većina konstitutivnih naroda, u stvarnosti, jesu pre razvijeni plemenski savezi, koje čine rodovi, klanovi, udruženja zemljaka i tako dalje. U sovjetsko doba pokušano je sa prevladavanjem takve arhaičnosti administrativnim merama, objedinjavanjem u naciju rodova i subetnosa sa sličnim poreklom. Ali taj proces je umnogome bio veštački, i posle 1991. godine krenuo je unazad.

U periodu posle okončanja Drugog svetskog rata, vladajući slojevi muslimanskih država napregnuli su sve snage da bi pretvorili sebi potčinjena plemena, saveze plemena i etnose u nacije. Nacionalizam je postao vladajuća ideologija u državama arapskog sveta, ali se zadugo nije tamo odomaćio (nije se, što je karakteristično, odomaćio ni kod nas na Severnom Kavkazu, uz izuzetak samo Čečenije). Danas se možemo uveriti, da je posao stvaranja autentičnih nacionalnih država u svetu islama, u suštini, pretrpeo fijasko.

Islamski radikali, koji obaraju svetovne vlasti, samo višekratno pooštravaju proces destrukcije, čak i tih izdanaka nacija, koje su lokalni vladari uspeli da odneguju u drugoj polovini HH veka. Zato, još juče jedinstvena država, dignuvši steg borbe za čisti islam i vraćanje na zakon šerijata, bukvalno naočigled počinje da tone u najdivljiju arhaičnost, u beskrajnu krvavu kavgu mnogobrojnih rodova, klanova i plemena. A zatim, slično Avganistanu, razrušena i degradirana država održava se u tom stanju decenijama.

Zašto se to dešava?

Bojim se da sada nisam spreman da pružim razrađen odgovor na to pitanje. Po mom mišljenju, jedan od određujućih uzroka ove pojave – slabost nacije i kao posledica slabost nacionalne  države u svetu islama – jesu norme same muslimanske religije koja do dana današnjeg određuje svetonazor većine takozvanih ,,etničkih muslimana“. Islam, mada formalno ne negirajući ideju razvoja, svojim mnogobrojnim zabranama, strogim merama, odsustvom harmoničnog sistema svetovnog obrazovanja i neprihvatanjem državnog uređenja svetovnog tipa, faktički mu se preprečava. Zato se narod koji ispoveda islam, po pravilu, zatvara u okvire onih formi  socijalne organizacije, koje su bile karakteristične za ranije, daleke epohe, ali nikako za savremenost, čak ni za HH vek. Izuzetaka, naravno, ima. Ali, oni su mogući samo u slučaju oštrog i odlučnog prekida sa mnogovekovnom islamskom tradicijom  (tako je bilo u Turskoj u vreme vladavine Ataturka), ili tada kada se etnička zajednica koja ispoveda islam nađe u položaju enklave-manjine u državi koju je podigao daleko brojniji hrišćanski narod (kazanski Tatari u Rusiji).

U zaključku, još jednom podvlačim – kriza savremene države u islamskom svetu izazvana je uzajamnim dejstvom dva faktora.

Prvo, usled vapijuće nepodudarnosti uređenja takve države i svetovne ideologije koju ona gaji  i normi šerijata, na osnovu kojih svi verujući muslimani uređuju svoj život (a takvi su u zemaljama islamskog sveta preovlađujuća većina).

Drugo, zbog nedovršenosti procesa formiranja nacija u zemljama islamskog sveta, i kao zakonomerne posledice, zbog slabosti i nepopularnosti ideologije nacionalizma među muslimanima (naravno, nedopustivo je mešati nacionalizam kao političku ideologiju sa banalnom ksenofobijom i divljaštvom koji se manifestuju u svakodnevnici).

Njihovo spajanje i uslovljava tu rušilačku krizu u čiju se provaliju islamski svet stropoštava sve dublje.

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor:

http://www.zavtra.ru/content/view/ischezayuschie-suschnosti-/