Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Dan pobede kao simbol trijumfa dobra nad zlom i najvažniji praznik "nove Rusije"
Savremeni svet

Dan pobede kao simbol trijumfa dobra nad zlom i najvažniji praznik "nove Rusije"

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
petak, 13. maj 2016.
Rusija je i ove godine svečano obeležila deveti maj - Dan pobede - kao najveći nacionalni praznik.

Na Crvenom trgu u Moskvi održana je impresivna vojna parada, a slične manifestacije održane su i u mnogim drugim gradovima širom Rusije. Crvenim trgom prodefilovalo je više od deset hiljada učesnika, među kojima je prvi put bio i ženski bataljon, i preko dve stotine jedinica vojne tehnike.

Govor predsednika Putina na svečanosti bio je kratak i državnički odmeren. Bilo je to obraćanje građanima u sopstvenoj zemlji, ali i poruka upućena međunarodnoj, a pre svega evropskoj javnosti, koja se, nažalost, sa ne baš časnim namerama i ciljevima, većinski opredelila da tog istorijskog datuma obeležava Dan Evrope umesto Dana pobede.

Deveti maj to nije samo državni, već i porodični praznik, rekao je Putin. On je postao simbol svetog jedinstva, rodbinske veze Rusije i njenog naroda. I u takvom jedinstvu i odanosti otadžbini je naša snaga, uverenost i dostojanstvo.

Što više prolazi vreme posle Drugog svetskog rata, tim postaje sve očigledniji ogroman svetsko - istorijski značaj Velike pobede - kaže u svojoj kolumni Nina Aleksejeva koju je naslovila "Dan pobede, 9. maj, simbol je pobede dobra nad zlom".

"Naši očevi i dedovi odoleli su moćnom, bespoštednom neprijatelju pred kojim su pognule glave mnoge zemlje. Upravo je sovjetski narod doneo slobodu drugim narodima. Od našeg, sovjetskog vojnika, nacisti i njihove sluge dobili su dostojan odgovor i osvetu za milione žrtava, za sva zverstva počinjena u našoj zemlji."

Putin se osvrnuo i na današnju situaciju u svetu, rekavši da se civilizacija ponovo suočila sa nasiljem, a da je terorizam postao globalna pretnja. Mi smo u obavezi da pobedimo to zlo. Rusija je otvorena za ujedinjenje napora svih zemalja i spremna je da radi na stvaranju savremenog, vanblokovskog sistema međunarodne bezbednosti - naglasio je ruski predsednik.

Obraćanje predsednika Putina učesnicima proslave bilo je prilagođeno karakteru događaja i - kako ocenjuju pojedini analitičari - veoma izbalansirano, uzdržano. Ruski predsednik nije pominjao nijednu zemlju, nikoga nije konkretno okrivio za sadašnju ne baš lagodnu međunarodnu situaciju, za narastanjne zategnutosti, za rat koji se vodi u Siriji, Iraku i nekim drugim delovima sveta. Međutim, oni koji znaju da čitaju između redova, a naročito glavni akteri na međunarodnoj sceni, lako mogu sebe da prepoznaju u diplomatski sročenim kritikama ruskog predsednika.

Moja koleginica, ruska novinarka Nina Aleksejeva, a i drugi kolumnisti u Moskvi koji nisu obavezni da se pridržavaju diplomatskog rečnika, u svojim komentarima nisu držali jezik za zubima, pa su ,,u brk’’ skresali ponešto što se mnogima na Zapadu, a i u liberalnim krugovima u samoj Moskvi, neće svideti.

Što više prolazi vreme posle Drugog svetskog rata, tim postaje sve očigledniji ogroman svetsko - istorijski značaj Velike pobede - kaže u svojoj kolumni Nina Aleksejeva koju je naslovila "Dan pobede, 9. maj, simbol je pobede dobra nad zlom".

Ovo je pobeda koja je izmenila sudbinu celog sveta, izbavljajući mnoge narode od opasnosti fašistickog ropstva. Dan pobede, to nije samo istorijski datum i podsećanje na cenu koju su platili narodi Sovjetskog Saveza za mir. To je i upozorenje da se ne dopusti novi svetski rat koji bi za čovečanstvo mogao da bude i poslednji.

Ne radi se o tome da je juna 1941, pojednostavljeno rečeno, Nemačka napala Sovjetski Savez. Stvar je u tome da je počeo novi krstaški rat, poslednji, odlučujući, sa ciljem da se konačno ostvari trijumf zapadne civilizacije nad civilizacijom ruskog sveta. Ruska novinarka navodi činjenicu da su u ratu protiv Sovjetskog Saveza učestvovale mnoge evropske zemlje. Krajem jula 1941. vojska zemalja - saveznica Nemačke činila je oko 30 odsto celokupnih fašističkih snaga. Istovremeno, pred sam kraj rata, aprila 1945, vojska sovjetskih saveznika činila je svega 12 odsto ukupnih sovjetskih snaga na koje su učestvovale u vojnim operacijama. Već iz same te činjenice proizilazi zaključak ko je podneo najveći teret u borbi protiv fašizma.

Poraz Hitlera predstavljao je krah viševekovne strategije Zapada da uništi Rusiju. I Zapad, do današnjeg dana, ne može sebi da oprosti najveći u istoriji civilizacijski poraz. I svaku godišnjicu pobede u velikom Otadžbinskom ratu prate pokušaji da se ona umanji. U Evropi se ponovo čuju histerični povici ,,Rusi dolaze’’, a rukovodstvo SAD i NATO dovlači vojne snage ka granicama Rusije stvarajući lanac vojnih baza oko te zemlje.

Poslednjih dana štampa je zabeležila izjavu američkog jastreba, generala Veslija Klarka, inače Srbima po zlu dobro poznatog učesnika agresije na našu zemlju, da Rusija, tobože, priprema nuklearni napad na Varšavu i da se to mora preduprediti. Glupost kojoj nema ravne, kažu politikolozi u Moskvi.

Pobeda nad fašizmom - to je trijumf pravde, humanizma i dobra. To je strašan udarac na ideju porobljavanja i uništavanja čitavih rasa i naroda. U tome je istorijski značaj pobede za savremenost, pošto je to bila pobeda nad šumom koja je predstavljala opasnost za ceo svet. I kada danas neki ideolozi pokušavaju da bace jednaku odgovornost za početak rata na Sovjetski Savez i Hitlerovu Nemačku, to je ogromno izrugavanje nad istinom.

U poslednje vreme pojedini zapadni ideolozi propovedaju da je Drugi svetski rat bilo suparništvo dvaju totalitarnih režima - fašizma i komunizma koji su se malo razlikovali jedan od drugog. Iz toga se izvlači zaključak da je jedan tiranin je pobedio drugog. Po toj (nakaznoj) logici, gledanoj iz ugla ,,savremene demokratije’’ mogu se jednako osuditi i fašizam i komunizam.

Pobeda Sovjetskog Saveza 1945. nije bila pobeda komunističke ideologije nad nacističkom, čak ne ni pobeda ruskog oružja nad evropskim. To je bila pobeda dobra nad zlom. Zato Dan pobede predstavlja za Rusiju glavni praznik koji objedinjuje sve njene građane.

Ove godine,Dan pobede obeležen je i nekim interesantnim pojedinostima koje nisu u javnosti ostale nezapažene. A evo o čemu se radi.

Ruski grad Sizranj u centralnom delu zemlje nije ,,bogu iza leđa’’. Njegovi žitelji ne bistre politiku, prosečna primanja su im skromna i brinu kako da sastave kraj s krajem, da se prehrane, da iškoluju decu. Ipak, za Dan pobede očistili su i uredili grad, kako to dolikuje za veliki praznik. Grad je izlepljen plakatama, na svakom izlogu su forografije frontovaca, Georgijevske lente.

Ali, glavno iznenađenje je - ogroman poster Staljina na glavnom gradskom trgu. Na dnu postera, krupnim slovima napisano je: ,,Upamtite: jaka Rusija nije potrebna svetu. Niko nam neće pomoći, možemo računati samo na sopstvene snage. Ja sam uradio onoliko koliko sam mogao. Nadam se da ćete vi uraditi više i bolje. Budite dostojni sećanja vaših velikih predaka’’. Autori ove misli preneli su značajnu poruku sadašnjoj generaciji. Ali su istovremeno izrazili mišljenje o Staljinu, čiju ulogu u pobedi nad fašizmom sve manje ljudi u Rusiji osporava. To potvrđuju i ankete poslednjih meseci koje govore o sve većoj popularnosti ,,oca nacije’’ koga jedni i dalje smatraju velikim vođom, a drugi najvećim tiraninom prošlog veka.

Ovakvi posteri i uopšte podsećanja na Staljina tokom praznika pobede izazivali su, ranije više nego danas, negodovanje u liberalnim sredinama. U nekim prilikama bilo je i incidenata: čistunci iz redova demokrata cepali su plakate i postere se likom ,,brkatog vođe’’, autobusi na kojima su bile okačene Staljinove slike zaustavljani su, a putnici izbacivani. Danas, ogroman poster Staljina u gradu Sizranju stoji netaknut. Prolaznici, a njih je u glavnoj ulici dosta, kao da ga ne primećuju.

Prisustvovao sam mnogobrojnim vojnim paradama na Crvenom trgu u Moskvi, obeležavanju godišnjica pobede i mnogih drugih godišnjica vezanih za Drugi svetski rat. U posebnom mi je sećanju obeležavanje pedesete godišnjice pobede na lokaciji na kojoj je vođena Kurska bitka, jedna od najvećih bitaka u Drugom svetskom ratu i najveća tenkovska bitka u istoriji ratovanja.

Svojevrsnu poruku za Dan pobede poslao je i veteran Boris Stambler, čiju izjavu beleže neki moskovski mediji. ,,Na Dan pobede gladećemo na televiziji paradu na Crvenom Trgu; pešadiju, tenkove, samohodna oruđa i taktičke rakete. Međutim, bez obzira na taj radosni dan, sve to kod mene ne izaziva veliki entuzijazam. Šta je rat i kako se on razlikuje od lepih slika na televiziji, ja dobro znam. Imao sam osamnaest godina kada smo posle teških borbi i ranjavanja, forsirali Dnjepar. Vratio sam se kući kao invalid, bio sam ranjen u bedro i grudi. Poslednji geler izvukli su mi iz tela 1955 godine. Do dan - danas se sećam kako sam posle borbe zahvatao vodu iz reke šlemom i pio je da bih se okrepio. Osetio sam u vodi ukus krvi. Ljudske krvi bilo je u rečnoj vodi svugde naokolo. Mnogi su izginuli, drugovi su nam umirali na rukama, sahranjnivali smo ih u neznanim grobovima. Prema nekim izvorima, u Dnjepru je tokom forsiranja reke bilo toliko leševa da se na drugu stranu moglo preći gazeći po njima. Posle novog rata, ako do njega ne daj bože dođe, na paradi pobede neće imati ko da maršira’’ - kaže ovaj veteran.

Neka mi čitaoci ne zamere što ću ovde izneti i neka svoje sećanja i utiske vezane za Dan pobede, odnosno njegovo obeležavanje.

Sticajem prilika i zahvaljujući mojoj profesiji, boravio sam na svim lokacijama na kojima su vođene najveće bitke Drugog svetskog rata na Istočnom frontu: moskovska, staljingradska, lenjingradska, kurska, berlinska. Sa izuzetnim ponosom navodim da sam svojevremeno lično položio cveće kraj spomenika crvenoarmejcima na Mamajevom Kurganu kod Staljingrada (sada Volgograd), kraj monumentalnog Spomenika pobede nedaleko od Kurska, zatim na Piskarjovskom memorijalnom groblju kod Lenjingrada (sada Sankt Peterburg), na grob Neznanog junaka u moskovskom Aleksdandrovskom parku gde gori večni plamen.

Prisustvovao sam mnogobrojnim vojnim paradama na Crvenom trgu u Moskvi, obeležavanju godišnjica pobede i mnogih drugih godišnjica vezanih za Drugi svetski rat. U posebnom mi je sećanju obeležavanje pedesete godišnjice pobede na lokaciji na kojoj je vođena Kurska bitka, jedna od najvećih bitaka u Drugom svetskom ratu i najveća tenkovska bitka u istoriji ratovanja. U njoj je bila angažovana do tada neviđena vojna sila - preko četiri miliona vojnika na obe strane, oko 1.200 tenkova, preko 15.000 teških artiljerijskih oruđa, mnogo stotina aviona i druga ratna tehnika.

Ta bitka i pobeda u njoj najsvečanije je obeležena u Prohorovki, omanjem mestu nedaleko od Kurska i Bjelgoroda. Tu je na Dan pobede otvorena i osvećena Crkva Svetih apostola Petra i Pavla. Usred prohorovskog polja, koji kilometar dalje, otktiven je i osvećen monumentalni Spomenik pobede. Rusija je tako još jednom izrazila zahvalnost onima koji su preživeli pakao Kurske bitke i oplakali one koji su u njoj izgubili život. A takvih je, nažalost, bilo veoma mnogo. Njihov tačan broj se zapravo ne zna. Mrtve niko nije prebrojavao. Za to nije bilo ni vremena ni mogućnosti. Na Prohorovskom polju mnogi borci pretvoreni su u žive buktinje - izgoreli su u tenkovima ili kraj njih. Danima i nedeljama sakupljane su nagorele kosti i sahranjivane u ogromne zajedničke grobnice.

Dvanaesti jul 1943. bio je dan kada su na Prohorovskom polju goreli nebo izemlja.

U Bjelgorodu su mi rekli da autentičnih filmskih snimaka bitke nema - sve je izgorelo u plamenu i paklu zajedno sa snimateljima. To je jedina velika bitka Drugog svetskog rata iz koje nema autentičnih snimaka.

Jedan od preživelih učesnika te bitke iznosio mi je u razgovoru sećanja na te tragične događaje. Kaže mi da je bio topao sunčan letnji dan ali se od dima sunce nije videlo. Sve unaokolo gorelo je u bukvalnom smislu te reči. Svaka stopa bila je natopljena krvlju, svaki kvadratni metar izrovan od eksplozija. Topovska paljba mešala se sa štektanjem mitraljeza, bukom tenkovskih gusenica, zveketom čelika i prodornim zvucima avionskih motora. Do temelja su srušeni zaseok Prohorovka i sva okolna naselja. U Bjelgorodu, gradu od nekoliko stotina hiljada žitelja, ostalo je samo pet neostećenih zgrada. Sve ostalo je spaljeno i uništeno ognjem i mačem kojim je nacistička Nemačka sa svojim savezncima pokoravala Evropu.

Plodnim Prohorovskim poljem sada dominira monumentalni Spomenik pobede, a naseljem - Crkva Svetih apostola Petra i Pavla koju je osveštao tadašnji patrijarh moskovski i cele Rusije Aleksij Drugi.

Kada sam tih ranih majskih dana 1995 boravio u Prpohorovki, proleće je tek počinjalo a iz plodne crnice niklo je mlado žito.

I tada, pola veka posle bitke, na Prohorovsko polje dolazile su starice koje su tu izgubile svoje najmilije. Dođu, rasprostru sto nasred polja, zastru ga belim stolnjakom i postave na njega ponude - pare pogače, jabuku ili koju drugu voćku i starinsku gotografiju uokvirenu crnim drage i davno nestale osobe. Tako nalažu prastari pravoslavni običaji. Starice dugo gledaju zamagljenjim pogledom, očima iz kojih su suze odavno usahle, isplakane. Posede tako neko vreme pa se vrate kući da samuju i tuguju.

Jedan pesnik je rekao - a na njegove reči podsetili su govornici na proslavi u Prohorovki - da Rusija, ,,matuška rodnaja’’ kada se gleda sa nebesa, kao da je razapeta na krstu koji oblikuju železnička pruga od Bresta na zapadu do Vladivostoka na istoku i Volga koja teče sa severa na jug. Negde u centru je Moskva a ispod nje, nedaleko od Bjelgoroda i Kurska - Prohotovsko polje. Sada na tom polju na suncu blješte pozlaćene kupole crkve svetih apostola Petra i Pavla i pozlaćena figura boginje Nike na Spomeniku pobede. Da podsećaju na pakao Kurske bitke, na herojstvo ruskog čoveka i njegove nezaboravne podvige.

Posle svega rečenog, postaje razumljivija konstatacija moje koleginice Nine Aleksejevne da je Dan pobede - simbol pobede dobra nad zlom i da što vreme više odmiče posle Drugog svetskog rata, postaje sve jasniji ogroman svetsko - istorijski značaj Velike pobede.

Posle svega rečenog, postaje razumljivija konstatacija moje koleginice Nine Aleksejevne da je Dan pobede - simbol pobede dobra nad zlom i da što vreme više odmiče posle Drugog svetskog rata, postaje sve jasniji ogroman svetsko - istorijski značaj Velike pobede.

Sovjetski, a pre svega ruski narod, podneli su suviše velike žrtve i patnje, a sovjetska država isuviše velika razaranja da bi sadašnja generacija zaboravila ono što se događalo pre sedam decenija a završilo pobedom nad fašizmom. Proslava Dana pobede je prilika da se podseti na te žrtve i razaranja, da se oda zhvalnost onima koji su izvojevali pobedu i istovremeno da se pošalje upozorenje da se tako nešto više nikada ne ponovi.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner