Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Dejvid Kameron je koristan idiot za Vladimira Putina
Savremeni svet

Dejvid Kameron je koristan idiot za Vladimira Putina

PDF Štampa El. pošta
Sajmon Tisdal   
četvrtak, 15. septembar 2011.

(Gardijan, 12.9.2011)

Poziv koji je Kemeron u Moskvi uputio Rusiji za „nov pristup zasnovan na saradnji“ (new approach based on co-operation), pokazao je premijerovu pragmatičnu stranu. Ali, Putin nije Moamar Gadafi koga na osnovu humanitarnog principa možeš oterati s vlasti, mada njih dvojica imaju i neke zajedničke nezgodne karakteristike. A ni Rusija, koja je strateški, geografski i energetski džin nije Libija, koju možeš nasilno preobličiti po zapadnom ukusu. Britaniji su neophodni poslovi. Zbog toga je Kemeron i izjavio da politika retorzije kakavu je zagovarala donedavna vladala mora prestati.

Ali Putin, dominantni i dominirajući vođa Rusije tokom prethodne decenije, njen sadašnji premijer i najverovatnije njen predsednik posle sledećih martovskih izbora, neće zahvaljivati Kemeronu na tom njegovom razumnom pristupu. Umesto toga, on će ga, najverovatnije, protumačiti kao “spuštanje gaća“ i priznavanje političke i ekonomske slabosti. U tom Kemeronovom drhtavom, jednodnevnom poduhvatu Putin će naći trijumfalnu potvrdu za svoju taktiku čvrste ruke koju je upražnjavao još od onog londonskog ubistva (iz 2006. godine) bivšeg špijuna Aleksandra Litvinjenka (Alexander Litvinenko).

U Putinovim očima, Kameronova uloga savremenog korisnog idiota može biti još i pojačana njegovim opreznim i indirektnim pominjanjem zajedničkih interesa i briga oko korupcije, pravnih prevara sa kojima se suočavaju britanski poslovni ljudi, kao i oko ljudskih prava. U Putinlendu, u kome se nespretno izigrava „demokratija“, gde je krađa deo institucija, gde je sloboda govora uglavnom iluzorna, na celokupni koncept građanskih sloboda se gleda kao na nešto sumnjivo i potencijalno subverzivno. Čak i samo pominjanje tih tema od strane gostujućeg državnog vođe koji očigledno ima druge, mnogo hitnije prioritete, znači da se one mogu još lakše zanemariti i gurnuti u ćošak.

Ovo nepromišljeno de fakto pružanje legitimiteta Putinizmu – ako to zaista postane rezultat Kemeronovog izleta – bilo bi izuzetno nesretno. To bi bilo jedva vredno onih 215 miliona funti trgovinskih ugovora i nekih 500 britanskih radnih mesta koje Dauning strit misli da će time zaraditi. Jer, afera Litvinjenka predstavlja samo vrh džinovskog arktičkog ledenog brega. Njegova celokupna podvodna veličina nije u potpunosti shvaćena u Britaniji, niti u drugim članicama EU. To se naročito odnosi na Nemačku koja je zaslepljena energetskom zavisnošću i ostalim nimalo ljupkim manifestacijama „realpolitike“.

Pa najzad, još na prošli Božić ugušeni su ulični protesti pro-demokratske opozicije, i vodeći protagonisti, kao Boris Njemcov pohapšeni (Boris Nemtsov arrested). Taj udar je usledio posle povećavanja ovlašćenja tajnoj policiji FSB, i Putinovog poziva bezbednosnom aparatu da „pendrecima razbija glave“ ako ljudi protestuju bez odobrenja. U pozadini toga se odvijalo montirano suđenje bivšem naftnom tajkunu Mihailu Hodorkovskom (Mikhail Khodorkovsky), Putinovom arhi-oponentu, a usledila su i druga kršenja prava.

Nije prošlo mnogo vremena otkako se Britanija žalila na zvanično nazvanu „ogromnu rusku obaveštajnu operaciju u Ujedinjenom Kraljevstvu“, i kada su obe zemlje uzajamno proterivale diplomate suprotne strane. Da li Kameron sada sugeriše da se taj špijunski problem, kao i reputacija Putinovog režima po pitanju ljudskih prava mogu tek tako zanemariti? Da li je sada Putinova politika na muslimanskom Kavkazu, gde je njegovo tretiranje čečenskog separatizma izazvalo nešto slično regionalnom konfliktu, predmet za ćutanje Britaniji – ili još i gore: za njenu ravnodušnost? A šta reći o neprekidnom opsturkcionizmu Rusije po pitanju Sirije, i o nuklearnoj saradnji Rusije sa Iranom? To je isuviše da bi se progutalo za ljubav nekoliko tričavih, nepouzdanih trgovinskih ugovorčića.

U svakom slučaju, Kemeron je ipak u svom govoru u Moskvi pomenuo nekoliko važnih tačaka: „U ovom trenutku i Britanija i Rusija se suočavaju sa ogromnim izazovima da obezbedimo naša sve starija stanovništva, da osiguramo održivi ekonomski rast i osiguramo naše zemlje od globalne terorističke pretnje.... One zemlje koje će biti uspešne u XXI veku, neće biti te koje čučnu, podignu uvis mostove na svojim tvrđavama i ne uspeju da prevaziđu svoja neslaganja sa drugima..... Zajedno smo snažniji.“

Da, svakako, ruski i britanski narodi su zajedno snažniji – kako je nezaboravno pokazano i onim arktičkim konvojima u II svetskom ratu, koji su snabdevali sovjetske saveznike Britanije. Ali,  britanska vlada se mora uvek čuvati da ni pod kojim izgovorima ili uslovima ne legne u krevet sa Putinovom autokratijom. Rusiji je neophodna neizbežna korenita demokratska reforma, isto tako kao što je neophodna i arapskom svetu. Ali, u suštini, sve dok Putina i njegovu družinu na vlasti održavaju takvi pragmatisti na kratkim izletima [Kemeron]  do reforme neće doći.

Ako bi EU u celini zauzela čvrst i  dosledan stav na podršci demokratskih prinipa u Rusiji, Kremlj bi možda i obratio pažnju na to, a možda bi i Dmitrij Medvedev, slabi, prodemokratski predsednik Rusije, kao i opozicione grupe ojačali svoje položaje.

Ali, opšti trend ide u drugom smeru, u korist kolaboracionističkog pristupa Nemačke i Francuske tom pitanju. Do danas, Britanija je bila manje-više usamljena u otporu Putinizmu, a danas se i Kemeron našao u istom stroju.

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis