Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Rusofobija - gde je, kada i zašto nastala, čime se pothranjuje i ima li kraja?
Savremeni svet

Rusofobija - gde je, kada i zašto nastala, čime se pothranjuje i ima li kraja?

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
nedelja, 12. novembar 2023.

Visoki zapadnoevropski zvaničnik, transdžender Sara Ešton--Čirilo (Majkl DŽon Čirilo) nedavno se ,,proslavio'' izjavom u kojoj negira da su Rusi- ljudska bića. Kako izveštavaju ruski mediji, on je u video zapisu na društvenim mrežama napravio razliku imeđu ljudskih bića i Rusa. ,,Mi smo ljudi, a Rusi - ne''- tvrdi Čirilo. Rekao je to ukazujući na fotografiju na kojoj je ruski vojnik.

Ovo ništavilo, kako ga nazivaju ruski mediji, ima dosta visoki položaj; on je predstavnik oružanih snaga Ukrajine pred zapadnim auditorijumom Koliko je poznato, njega niko nije upozorio, niko mu nije rekao da svoju sumanutu tvrdnju treba dokazati i da za tako nešto treba odgovarati.

Ruski izvori kažu da ovu izjavu spikera-transdžendera ne treba shvatati ozbiljno. Pored ostalog, zato što DŽon Čirilo predstavlja nulu što se tiče uticaja na svetsku politiku. Ova drska izjava, međutim, svedoči da rusofobija na Zapadu jača i dobija nove forme. Ali, to baš i ne predstavlja neku veliku novost. Nije prvi put da Ruse opisuju kao neljudska bića i da nastoje da ih unište.

Ambasador Ukrajine u Srbiji Volodimir Tolkač na svečanom otvaranju izložbe „Mama, ne želim rat“ na Kalemegdanu ispred izložene fotografije sa natpisom "Ruski brod odj***"

Ruski portal koji prenosi ovu izjavu postavlja pitanje: zašto naš (ruski) narod nije po volji drugima? I gde se nalaze koreni rusofobije koju danas tako svesrdno neguju u Ukrajini, Americi i Evropi?

Prema tumačenju ruskih izvora, mnogovekovna istorija Rusije pokazuje da su zapadne zemlje gledale na nju kao na nekakav izrod i glavnog suparnika u nastojanju da se postignu nekakvi geostrateški ciljcvi Najčešće, mirno živeti sa našom državom, ratoborni susedi jednostavno nisu mogli; njima su smetale sopstvene ambicije i namere. To se nije odnosilo samo na velike i snažne zemlje, već i na male države koje su se priklanjale protivnicima Rusije.

Da je rusofobija na Zapadu prisutna od davnih vremenena podsetio je ovih dana i ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov. On je na jednom književnom skupu u Moskvi citirao navode iz pisma poznatog pesnika Fjodora Tjutčeva napisanog još davne 1854 godine Tjutčev u tom pismu kaže da se ,,još davno moglo predvideti da će divlja mržnja koja se svake godine sve jače rasplamsava na Zapadu prema Rusiji, jednog dana otkinuti sa lanca. Što se konačno i desilo''.

Rusofobija nije, dakle, neka nova pojava Ona je tinjala i u sovjetsko vreme, ali tek nedavno, sa početom sučeljavanja sa Ukrajinom, na Zapadu je počela da se razbuktava da bi se pretvorila u pravu hajku, pod dirigentskom palicom zapadnih centara moći i uz svesrdnu podršku antiruskih medija. Rusija je optužena da je izvršila ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu, a najodgovorniji za to je predsednik Putin za kojim je čak raspisan međunarodna poternica Čin bez ikakvog realnog pokrića, ništavan sa pravne tačke gledišta i predstavlja presedan u savremenim međunarodnim odnosima.

Ruski izvori kažu da kao i svaki vid ksenofobije, i ova ima dosta dugu i bogatu istoriju. Prema tumačenju tih izvora, taj neprijateljski stav vuče korene još od podele hrišćanstva 1054 godine na dva osnovna dela- zapadni i istočni.

Slovenska plemena pridržavala su se istočne (pravoslavne) linije, nasuprot idejama katolicizma koji se rasprostirao u zapadnoj Evropi. Građane Rusije evropejci sa tog prostora su doživljavali kao nosioce mnogobožstva i otpadništva jer su, navodno, odstupili od ,,istinskog'' hrišćanstva i nisu se potčinjavali Rimskom Papi.

Ruski analitičari podsećaju da je za čitav niz evropskih zemalja, religija bila efikasan instrumenat za jačanje vlasti. A Rusi, živeći tu odmah pored, našli su se ,,van zone dejstva'' tako privlačnog sredstva za manipulaciju svesti Uzgred rečeno, mnogobrojni pokušaji da se situacija prelomi i Rusija pretvori u katoličku ili luteransku državu, bili su neuspešni i zapadni organizatori razbijali su glavu o tvrdi štit pravoslavne vere.

Produbljivanje raskola u hrišćanskom svetu dovelo je do toga da se na Zapadu govorilo da Rusija navodno želi da opustoši i uništi hrišćanski svet. To je, naravno, bila besmislica ali narod je verovao u tvrdnju svojih lidera. A propaganda je i dalje predstavljala Ruse u negativnom svetlu.

Najistaknutija figura u Rusiji bio je car. Zato je trebalo da se on i njegva reputacija maksimalno ocrne, kompromituju. Iako ruski carevi uistinu nisu bili nežni i blagi, u Evropi su ih predstavljali kao čudovišta Prvi na listi bio je, naravno, Ivan Grozni koga su na Zapadu nazivali ,,krvavim''. Njegovo surovo vladanje i kažnjavanje nevinih ljudi i danas se pominju u zapadnim glasilima.

Da li je Ivan IV zaista bio glavni tiranin Evrope? Ruski mediji kažu da odgovor daju statističke brojke koje demantuju takve tvrdnje i ukazuju da je u sopstvenoj kući, u pojedinim zapadnim zemljama, bilo kudikamo većih zlotvora.

Tokom vladavine Ivana Groznog, duge više od trideset godina, bilo je pogubljeno oko 4.000 ljudi. Mnogo? Da, zaista mnogo. Ali tokom ,,vartolomejske noći'' u Parizu, 24 avgusta 1572 godine, po naređenju Karla IX i Katarine Mediči, sprovedena je masovna ,,čistka'' hugenota. Bio je to jedan o najvećih zločina u istoriji Evrope. Toga dana ubijeno je najmanje 30.000 ljudi. Ni engleski vladari nisu bili mnogo nežniji prema svoji podanicima. Engleski kralj Henrih VIII naredio je da se vešanjem usmrti 72.000 skitnica. A u nemačkim zemljama je početkom XVI veka tokom gušenja seljačkog bunta ubijeno oko 100.000 ustanika.

Pre izvesnog vremena, povodom obnavljanja spomenika Staljinu u jednom ruskom gradu, a u vezi s rusofobijom, oglasila se poznata ruska istoričarka Natalija Naročnickaja. Ona ne opravdava čistke za vreme Staljina, ali kaže da su na Zapadu, brojke o žrtvama Staljinskih represija mnogostruko uvećane. U vezi sa obnavljanjem spomenika bivšem sovjetskom lideru, koji je poreklom Gruzin, ali je, kažu poznavaoci prilika, bio veći Rus od mnogih Rusa, ona tvrdi da tu nema nikakvog veličanja bivšeg sovjetskog vođe i da to nije spomenik Staljinu već istorijskom događaju XX veka Naročnickaja ističe da ima prava da o tome daje svoj sud jer je njen stric zaglavio u logorima a otac je dvadeset godina bio brat ,,narodnog neprijatelja’’. ,,Ali, kao častan istoričar, uvek postavljam pitanje: zašto sada neko od Staljina pokušava da napravi zlotvora a zlotvorom nisu proglasili Kromvela, koji je krvlju zalio celu Englesku, niti Robespjera i Dantona, kome i danas stoji spomenik na bulevaru San-Žermen u Parizu. U poređenju sa brojem stanovnika, žrtve francuske revolucije prevazilaze sve represivne režime XX veka. Ali Francuzi ne uklanjaju njegov spomenik. Kritičare Staljina ne uzbuđuju njegove represije. Nego to što je obnovio Sovjetsku Rusiju, koju su pritiskali sa svih strana, u jednaku po snazi zapadnim silama. Naravno da niko neće da se staljinizam ponovi. Ali to nije povod da se obezvređuju dostignuća te velike epohe''.

Sve to govori da je rusofobska ideja na Zapadu počela veoma davno i da se situacija do danas nije bitnije izmenila. Mnoge evropske zemlje i dalje vide u Rusiji protivnika i smetnju ka obnavljanju pređašnje veličine Moskovski mediji s tim u vezi podsećaju da je na jednom od svojih javnih nastupa još Fridrih Engels rekao: ,,U Evropi postoji samo jednaa alternativa; ili se potčiniti igu Slovena, ili definitivno uništiti centar te neprijateljske snage - Rusiju''.

Za mnoge ljude na Zapadu ove reči i dalje ostaju aktuelne. Zato ne treba prenebreći zaključak da je rusofobija- prosto loše skriveni strah od ruskog naroda koji je ne jednom pokazao da se ne može pobediti.

Specijalna vojna operacije u Ukrajini, a i neki drugi događaji na međunarodnoj sceni, značajno su podgrejali antiruska raspoloženja. Pri čemu se od šire javnosti svesno skrivaju pravi uzroci i razlozi sadašnjih događaja u toj zemlji I sve to uz izjave zvaničnika i strahovitu propagandu u sredstvima informisanja u kjima se ne štede najpogrdini izrazi za Rusiju, njene rukovodioce, njenu politiku i njen narod. A bivši predsednik SAD Bil Klinton je, kako navode ruski mediji, ovih dana čak optužio predsednika Rusije Putina da snosi odgovornost što se NATO pakt širi na Istok. ,,Ti si tome kriv kao i ponašanje drugih ruskih političara''- tvrdi Klinton. Dakle, krivi su Vladimir Putin i rusko rukovodstvo a ne oni koji i rukama i nogama kopaju da se zapadna vojna alijansa dosegne što biže granicama Rusije.

Na Zapadu je odlučeno da sve to treba propratiti i konkretnim delima. Rusofobska mašinerija proradila je punom parom. Protiv tog ,,omraženog agresora koji hoće da pokori svet'' zavedeno je u talasima više sankcija koje nemaju presedana u međunarodnim odnosima; mogu im eventualno ,,konkurisati'' samo sankcije zavedene prema Srbiji devedesetih godina. (Tim sankcijama pidružila se, nažalost, i Jeljcinova Rusija). Na sve načine, pokušava se da se Rusija izopšti, izoluje od međunarodne zajednice, što se pokazalo kao uzaludan napor Drastično je smanjena ili veoma otežana trgovinska razmena sa zapadnim zemljama, uništen gasovod Severni tok preko Baltika, avio-aobraćaj je suspendovan, ekonomske, kulturne i mnoge druge veze su ili prekinute ili svedene na niske grane. Ruskim sportistima se ili zabranjuje da se takmiče u međunaodnoj konkurenciji ili se strogo vodi računa da se ne pomene zemlja čiji su građani ili istaknu njena obeležja. A ukrajinski sportisti odbijaju da se rukuju sa ruskim partnerima Moskovski mediji pišu da su se amerričke vlasti pobrinule da i prema ruskim novinarima, koji su prethodnih dana pratili ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova na zasedanju Generalne kupštine UN, demonstriraju svoju rusofobsku boljku: ograničili su im kretanje na 40 kilometara od centra Njujorka A u samoj Ukrajini, suspendovan je ruski jezik, kojim govori ne samo nekoliko miliona etničkih Rusa nego i bar polovina Ukrajinaca, i sve ostalo što je rusko. Rusofobija se čak smatra uslovom za članstvo u Evropskoj uniji, odnosno za prijem novih članica.

Vojni analitičari procenjuju da je mnogo opasnije ono što zapadne zemlje preduzimaju na vojnom planu. Ukrajini je do sada upućena ogromna količina naoružanja, municije (uključujući i onu sa osiromašenim uranijumom) i vojne opreme, a ruski izvori tvrde da se u redovima ukrajinske armije bori i veliki broj stranih plaćenika Namera da se Ukrajini upute borbeni avioni F-16, rakete dugog dometa i drugo najmodernije naoružanje, zatim vojna obuka Ukrajinaca u nekoliko zapadnih zemalja i mnogo šta druog, svedoće o opasnoj ekalaciji sukoba što, po oceni ruskih zvaničnika, predstavljaju direktno ucešće NATO pakta u ratu u Ukrajini U konačnom svođenju računa, sve to može dovesti do opšteg nuklearnog sukoba sa nesagledivim posledicama.

Ovih dana, Evropska unija potvrdila je novinu u zakonu o sankcijama prema kojoj Rusi neće moći da uđu u zemlje EU sa automobilima sa ruskim registarskim tablicama. To će se tretirati kao zabranjeni uvoz. Rusima je zbranjeno i da prevoze lične stvari kao što su pametni telefoni, laptopovi, fotoaparati, kozmetika, nakit, proizvodi od kože i krzna, koferi, pa čak i toalet papir. A francuski predsednik Emanuel Makron, kako pišu moskovski mediji, otišao je u rusofobiji toliko daleko da je ruskom novinaru zabranio da prisustvuje konferenciji za štampu samo zao što je Rus. Predstavnica ruskog Ministarstva inostranih poslova, Marija Zaharova, izjavila je da to nema nikakve veze sa sankcijama već da je u pitanju čist rasizam. Privremeni šef ruske carine, Ruslan Davidov, nazvao je zabranu unošenja ličnih stvari u EU besmislicom koja predstavlja potpuno bezakonje i u suprotnosti je sa normalnom logikom carinskih kontrola. Dobro je da nisu zabranili i nošenje pantalona prilikom prelaska granice, rekao je Davidov i napomenuo da ruska carinska služba neće primenjivati takve sramne mere prema strancima koji iz Evropske unije dolaze u Rusiju.

Sve napred rečeno ne znači da treba idealizovati Rusiju kao državu i ruski narod. Tokom svoje duge istorije, Rusija nije uvek bila bezgrešna prema susednim i nekim drugim narodima i državama, iako se mnogo češće branila od nasilja nego što ga je primenjivala prema drugima Tvrdnje da Rusija danas ima nameru da pokori druge zemlje i da predstavlja opsnost po mir u svetu su obična glupost. U Moskvi se ističe da to dobro znaju i zapadni lideri ali da su to sračunate parole da bi se opravdali sopstveni postupci na međunarodnoj sceni.

A Rusi, kao narod, imaju i dobrih i loših osobina i navika, kao uostalom i svaki drugi narod, o čemu imam i lična iskustva i saznanja Treba, međutim, podvući duboki patriotizam običnog ruskog čoveka, odlučnost da očuva svoj način života, svoju kulturu, tradiciju, slobodu i hrabrost kojom brani svoj suverenitet i nezavisnost, za šta je u daljoj i bližoj prošlosti podnosio ogromne žrtve.

To međutim ne važi apsolutno za sve Ruse. Kao što među žitom ima kukolja, kako glasi narodna izreka, tako i među Rusima ima rusofoba. Ima ljudi koji mrze sopstvenu zemlju i narod kome pipadaju, kojima su zapadne zemlje ideal, kojima je sve zapadno bolje, lepše, uspešnije i privlačnije od sopstvenog ruskog, pa nastoje i da se u svakodnevnom životu ponašaju kao žitelji zapadnih zemalja. Takav prozapadni, a pre svega proamerički talas, došao je do punog izražaja posle raspada Sovjetskog Saveza što se građanima Rusije čitavu deceniju razbijalo o glavu.

Među rusofobima su mahom ljudu čiji koreni nisu čisto ruski, zatim pojedini oligarsi i dugi bogataši koji su se preko noći obogatili i pokupovali silne nekretnine na Zapadu, pa ljudi iz kruga estrade, kulture i umetnosti. Neki od njih, ževeći stalno na Zapadu, aktivno učcstvuju u antiruskoj propagandi, među kojima je varovatno najpoznatiji bivši minitar inostranih poslova Andrej Kozirjev. On stalno boravi u SAD i, kako pišu ruski mediji, naziva ovu zemlju ,,svojom drugom domovinom''. Dobili su od svoje zemlje sve, kako je napisao jedan ruski analitičar, a uzvraćaju joj mržnjom i neprijateljstvom.

Staljinova ćerka, Svetlana Alilujeva ( nosila je majčino prezime) koja je sebe u detinjstvu i mladosti smatrala ruskinjom, pobegla je šezdesetih godina iz Sovjetskog Saveza, potucala se po zapadnim zemljama, uglavnom u SAD, nakratko se vraćala u Moskvu pa ponovo odlazila na Zapad, da bi zvaršila svoj život u domu za ostarele u jednom američkom gradu 2011 godine. U već poodmaklim godinama, ispoljavala je mržnju prema Rusiji, prema svemu što je rusko i sovjetsko, pa čak i prema sopstvenom ocu i prekinula svaku vezu sa svojom decom i potomcima. Prilikom jednog kratkog boravka u Moskvi, odbila je da sa novinarima razgovara na ruskom jeziku. Jedino čega se sa radošću sećala u svojoj otadžbini, prema sopstvenim rečima, bili su eukaliptusi na crnomorskoj obali.

Staljinova čerka, naravno, ne može da služi kao primer za sve ostale slučajeve. Uzroke za njeno izlivanje žuči prema sopstvenoj zemlji i ruskom narodu treba tražiti u zloj sudbini, tragičnom ličnom životu kakav su imala i dva njena rođena brata - Jakov i Vasilij.

Prema podacima koji su moskovski mediji objavili prošle godine, Rusi dans žive u gotovo svim zemljama sveta- ukupno preko 21 milion Najviše ih je bilo u Ukrajini (pre početka specijalne vojne operacije)- oko 8,3 miliona, a među zapadnim zemljama u SAD- 3,2 miliona, pa u Nemačkoj 2,2 miliona, Kanadi preko 620.000 i Velikoj Britaniji- oko 50.000 Jedan broj je asimizovan, kao što je slučaj i sa drugim narodima, ali veći deo nije zaboravio svoje korene i lojalno se odosi prema zemlji iz koje potiču Uz to, treba reći da više od 1,5 miliona Rusa ima dvojno državljanstvo Prema nezvaničnim podacima, od početka specijalne vojne operacije u Ukrajini, iz Rusije je otišlo u druge zemlje nekoliko stotina hiljada uglavnom mlađih ljudi da bi izbegli mobilizaciju.

Korene ,,autofobije'', antiruskog raspoloženja i tragedije ruskog naroda u prošlosti pokušao je svojevremeno da objasni ruski nedeljnik ,,Argumenti i fakti''. Nedeljnik zaključuje da su Rusi, kao narod, izvukli ,,najdeblji kraj'' u svim dosadašnjim društvenim potresima i promenama na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza, počev od Oktobarske revolucije. Posle te revolucije, pokušaj da se reši nacionalno pitanje ,,na socijalističkoj osnovi'' u suštini je bio protivurečan nacionalnim interesima Rusa.

Radi trijumfa ideje socijalizma, ruska nacija -više nego bilo koja druga na teritoriji Sovjetskog Saveza- dala je mnogo više a dobila mogo manje nego bilo koja druga nacija Čak i ruski carizam sprovodio je nacionalnu politiku uspešnije nego partijska vrhuška Sovjetkog Saveza koja je kadrovsku politiku držala u vojim rukama. Nedeljnik se čak usudio da iznese tvrđenje za koje se ranije pozivalo na partijsku i svaku drugu odgovornost, da je na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza ,,bujalo antirusko raspoloženje'' u redovima svih drugih naroda koji su živeli u ,,bratskoj zajenici''. Svi narodi u bivšem Sovjetskom Savezu doživljavali su socijalističku vlast kao rusku i moskovsku, iako je u državnom i partijskom vrhu bilo proporcionalno najmanje Rusa.

Kada je reč o ,,autofobiji'', treba podvući ćinjenicu da Rusi nisu nikakav izuzetak. U mnogim zemljama sveta, ima ljudi koji iz ovih ili onih razloga ne gaje simpatije prema sopstvenoj državi i narodu. Izuzetak nisu ni zemlje koje su u prošlosti ispoljavale, a i danas ispoljavaju, najviši stepen rusofobije.

Pojedini analitičari procenjuju da u značajnom delu međunrodne javnosti sve više prodire istina o pravim uzrocima rata u Ukrajini, o sprovođenju selektivne pravde u međunarodnim odnosima, dvostrukim standardima i drugim kršenjima međunarodnog prava i Povelje UN, čiji su nosioci van granica Rusije.Takvo grubo kršenje međunarodnog prava naročito je bilo ispoljeno agresijom zemalja NATO pakta na Srbiju devedesetih godina, što danas u nekim javnim izjavama priznaju i nekadašnji visoki zvaničnici tih zemalja. Mnogi analitičari smatraju da je to bila pokazna vežba za neke kasnije događaje pa i za sadašnje angažovanje zapadne alijanse oko rata u Ukrajini.

Takođe procenjuju da se u svetu sve manje opravdavaju stavovi zapadnih zemalja koje se preduzimaju prema ruskoj državi i ruskom narodu. To se uočava i u javnosti zemalja koje su članice zapadne alijanse Dolazi se do saznanja da je cilj sega toga da se Rusija potčini, da se jednom za svagda ukloni sa svetske pozornice kao osnovna smetnja hegemonizmu i prevlasti u svetu. ,,Da, mi smo dozvolili Rusiji da bude država, ali imperija će biti samo jedna-Sjedinjene Američke države'', rekao je u jednoj prilici bivši američki predsednik Bil Klinton. A još 1945 godine, šef CIA Alen Dalas naveo je u svom rusofobskom izlaganju i neke detalje plana za uništenje ruskog nacionalnog bića: ,,Prostakluk i drskost, laž i prevaru, pijanstvo i narkomaniju, životni strah jednih od drugih, i bestidnost, prevaru, nacionalizam i neprijateljstvo naroda, a pre svega neprijateljstvo prema ruskom narodu; sve to ćemo vešto i neprimetno kultivisati.

U poslednje vreme te izjave su čak radikalizovane pa se govori o rasparčavanju Rusije na više državica koje bi bile lojalne (čitaj potčinjene) zapadnim centrima moći, a neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj, a pre svega prema Rusiji i ruskom narodu.

Stav Rusije prema takvim pretnjama i okončanju rata u Ukrajini izneo je ruski ministar inostranih poslov Sergej Lavrov u jednoj nedavnoj izjavi. On je rekao da je Moskva spremna na razgovore ali sa uzimanjem u obzir realnosti i interese bezbednosti Rusije, odnosno interesa da se spreči formiranje nacističkog režima na granicama Rusije. Taj režim je, prema njegovim rečima, proglasio za cilj istrebljivanje svega ruskog na Krimu i drugim područjima koja su naselili i vekovima razvijali Rusi. A predsednik Rusije, Vladimir Putin, izjavio je ovih dana na diskusionom klubu ,,Valdaj'' da rat u Urajini nije borba za teritorije, već za očuvanje bezbednosti Rusije.

Teško je poverovati da će rusofobija, koja traje stolećima, u skorije vreme nestati ili se ublažiti. Moguće je da će se u budućnosti nešto izmeniti promenom klime u međunarodnim odnosima, ubrzanim kretanjem odnosno saznanjem da jednopolarni svet predstavlja prošlost. Za sada, međutim, o ublažavanju ili prestanku rusofobije nema nikakvih nagoveštaja.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner