Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida
Savremeni svet

Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida

PDF Štampa El. pošta
Mihail Gorbačov   
petak, 06. novembar 2009.
(El pais)

Prošlo je dvadeset godina od pada Berlinskog zida, jednog od sramnih simbola hladnog rata i opasne podele sveta na blokove i na suprotstavljene uticajne sfere. Današnji period nam dozvoljava da posmatramo te događaje, i da o tome steknemo manje emocionalno, a više racionalno mišljenje.

Prva optimistička opservacija je ta da do onog najavljenog kraja Istorije uopšte nije došlo. Ali, takođe nije došlo ni do onoga u šta smo mi političari iz moje generacije, iskreno verovali; svet u kome će, posle kraja hladnog rata, čovečanstvo najzad moći da zabravi nastranost trke u naoružanju, regionalne sukobe i sterilne ideološke rasprave, i da uđe u neku vrstu zlatnog veka kolektivne bezbednosti, racionalne upotrebe prirodnih resursa, kraja siromaštva i nejednakosti i obnovu harmonije u prirodi.

Druga posledica jeste međuzavisnost važnih aspekata u vezi smisla postojanja čovečanstva. Ta međuzavisnost nije samo između procesa i događaja do kojih je došlo na različitim kontinentima, već takođe i u odnosu na promene u ekonomskim, tehnološkim, socijalnim, demografskim i kulturnim okolnostima u kojima žive milioni ljudi. Čovečanstvo je počelo da se menja u jedinstvenu civilizaciju.

U isto vreme, nestanak takozvane čelične zavese i granica, postavio je, jednu do druge, ne samo one zemlje koje su do nedavno predstavljale različite političke sisteme, već takođe i civilizacije, kulture i tradicije.

Mi političari iz prošlog veka možemo da budemo ponosni na to što smo se  otklonili od termonuklearnog rata. Ali, za milione ljudi svet nije postao sigurnije mesto nego što je bio pre. Brojni lokalni sukobi, etnički i verski ratovi, javili su se na novoj mapi svetske politike. Evidentni dokaz za iracionalno ponašanje nove generacije političara je činjenica da su budžeti za odbranu mnogih zemalja, velikih i malih, danas veći nego u toku hladnog rata, kao i represivni metodi koji su opet opšti metod za rešavanje sukoba, zajednički i uobičajeni u današnjim međunarodnim odnosima.

Na nesreću, u toku poslednje dve decenije, svet nije postao pravičnije mesto; nejednakosti između siromaštva i bogatstva su se čak povećale. Ne samo u zemljama u razvoju, već takođe i unutar samih razvijenih nacija. Socijalni problemi Rusije, kao i u drugim postkomunističkim zemljama, dokaz su da jednostavno napuštanje jednog manjkavog modela centralizovane ekonomije sa birokratizovanim planiranjem, nije dovoljno da bi to garantovalo kako konkurentnost zemlje u globalizovanoj ekonomiji, tako i poštovanja principa socijalne pravde.

Treba navesti nove izazove. Jedan je terorizam, pretvoren u «atomsku bombu siromašnih», ne samo u figurativnom, već i u doslovnom smislu. Nekontrolisano širenje oružja za masovno uništavanje, takmičenje nekadašnjih suparnika iz hladnog rata da dostignu nove tehnološke nivoe u proizvodnji oružja i uspon novih pretendenata da igraju važniju ulogu u multipolarnom svetu, pojačavaju utisak slabosti svetske politike.

Istinski uspeh koji možemo da slavimo jeste taj što je XX vek obeležio kraj totalističkih ideologija, posebno onih inspirisanih utopijskim verovanjima. Ali, odjednom je postalo evidentno da i zapadni kapitalizam, sada bez svog starog istorijskog suparnika, zamišljajući samog sebe kao bespogovornog istorijskog pobednika i oličenje globalnog progresa, takođe može da odvede zapadno društvo i ostatak sveta u novi i zloslutni ćorsokak.

U tom okviru, pojava današnje ekonomske krize je otkrila organske nedostatke sadašnjeg zapadnog modela razvoja, nametnutog ostatku sveta kao jedino mogućeg. U isto vreme, pokazuje da ne samo birokratizovani socijalizam, već i ultraliberalni kapitalizam, imaju potrebu za dubokom demokratskom reformom, i za sticanjem ljudskog lika, neku vrstu sopstvene perestrojke.

Danas, dok ostavljamo ruševine starog poretka iza nas, možemo da mislimo na nas same kao na aktivne učesnike procesa stvaranja novog sveta. Mnoge istine i postulati smatrani neoborivim (kako istoku tako i na zapadu), prestali su to da budu. Među njima je i slepa vera u svemoćno tržište, posebno u njegovu demokratsku prirodu. Postojalo je ukorenjeno verovanje da zapadni model demokratije može mehanički da bude prenet i na druga društva, čija su istorijska iskustva i kulturne tradicije različite. U današnjoj situaciji, čak i konceptu kao što je socijalni napredak, za koji se čini da ga svi dele, neophodna je preciznija informacija i redefinicija.

Preveo Branislav Đorđević