Edvard Snouden, pobuna savesti i zavera za kontrolu čovečanstva

Ovako počinje dokumentarni film Citizenfour o Edvardu Snoudenu:

- Predstavite se.

- Ime mi je Edvard Snouden, zovu me Ed.

Po ovome kako odmah navodi nadimak vidi se koliko je još dijete. Nije se navikao da ga zovu po imenu. Htjeo bi da se svi prema njemu odnose kao društvo iz škole. Onaj mali što sjedi u prvom redu, slabo vidi, nosi naočare.

Upravo je iz temelja zatresao svjetski poredak; zbog njega su u panici svi centri svjetske moci; progone ga sve tajne policije ovoga svijeta; bukvalno nigdje u svijetu se ne može sakriti. „Zovite me Ed." Ćao, Ed.

Nešto je ušlo u njega

Snouden je radio za najperspektivniju firmu na svijetu, NSA. Zarađivao je godišnje 200.000 dolara; živio je na Havajima; imao je 28 godina. Za deset godina bi zarađivao trostruko, bio u dodiru sa najuticajnijim ljudima na svijetu, imao bi vilu na moru, svakog dana bi išao da surfuje, djeca bi mu pohađala najbolje škole. Bile su mu otvorene sve mogućnosti o kojima ljudi sanjaju.

I baš kad se sve otvorilo, odlučio je da sve odbaci. Ne može da živi u laži. Prekida veze sa porodicom, prijateljima, djevojkom, da ih ne bi izlagao riziku. Ne može nikome da kaže šta planira, jer zbog mjesta na kome radi, u NSA, zna da se nijedna tajna ne može sakriti.

Dokumentarni film "Citizenfour" (2014)

Kako se to dešava? Odjednom čovjek koji je sve do tada živio običnim životom među drugim ljudima, sa istim ambicijama i željama, više ne može tako da živi; probudila se u njemu savjest koja ga primorava da sve odbaci i rizikuje život u ime istine. Zna se da postoje takvi skokovi u ljudskoj psihi, javljaju se kroz cijelu istoriju. Ali se o njima ne zna ništa više danas nego na početku istorije.

U nedostatku boljeg objašnjenja, govori se o „moralnoj pobuni". U narodu se kaže: „Nešto je ušlo u njega". Nagađalo se i o nekom „glasu" koji su ti ljudi čuli, obično u snu. Kao, Bog im naređuje da promijene život i krenu drugim putem. Govorilo se svašta, jer se o toj pojavi ništa ne zna. Osim da dolazi u obliku moralnog imperativa kome se ne može odoljeti. Tolstoja su hvatala ovakva raspoloženja, zagorčavala mu život, vjerovatno su bila štetna za njegovu umjetnost. Zapisivao bi tada, iznuren, kao posle velikih unutrašnjih borbi: „Ovako se više ne može živjeti."

Tajna, međutim, ostaje netaknuta: ako se do juče moglo ovako živjeti, i ako niko oko tebe očito nema problema sa ovakvim životom, šta je tebe baš sad uhvatilo?

 I sam pobunjenik gubi status u društvu ili život, gubi još više društvo. Moralna pobuna dovede čovjeka u sukob sa svima, čak i ako čudom preživi po pravilu mu upropasti život. U društvu, ako se proširi, može da dovede do sukoba, haosa, ekstremizma, fanatizma, a po pravilu se društvo vrati u stanje u kome je bilo, sa svim najgorim osobinama koje je imalo i ranije

I bolje je što je tako. Jer je ta famozna savjest, ta moralna energija, neka divlja sila koja sve poruši kad prodre u čovjekovu psihu, kao što iz temelja zaljulja društvo u kome se pojave pobunjenici koji nastupaju u njeno ime. Protiv nje se mobilišu sve sile „reda i mira", sve što je naviklo da živi tako kako živi, naročito oni koji najviše profitiraju od postojećeg poretka. Kad bi se moglo otkriti odakle dolazi taj poriv, gdje je leglo iz koga izlazi zvijer ranjene savjesti, davno bi se sve vlasti ovoga svijeta složile da začepe tu rupu, zacementiraju je na vjeki vjekova, pa da konačno živimo poslušni i zahvalni kome treba.

Zar ne bi tako bilo bolje? Šta ljudi dobijaju od moralne pobune? I ovo - kao sve drugo oko „glasa savjesti" - velika je tajna. Jer, zaista, ništa se ne dobija od takvih pobuna. Tj, ništa opipljivo. A često se gubi mnogo. I sam pobunjenik gubi status u društvu ili život, gubi još više društvo. Moralna pobuna dovede čovjeka u sukob sa svima, čak i ako čudom preživi po pravilu mu upropasti život. U društvu, ako se proširi, može da dovede do sukoba, haosa, ekstremizma, fanatizma, a po pravilu se društvo vrati u stanje u kome je bilo, sa svim najgorim osobinama koje je imalo i ranije.

Piter Gebrijel: "Veo" (pesma iz filma "Sonuden" Olivera Stouna)

Ako je tako, zašto onda svi ljudi i narodi, bez izuzetka, instinktivno znaju da su baš ove moralne pobune ono najvažnije i najljepše što se događa u vremenu njihovog života? Čak i kad znaju da će sa moralnom pobunom doći nevolje, ipak ne zaboravljaju da je to ono zbog čega je bilo vrijedno živjeti.

Rečnikom našeg vremena - da ne uvodimo Boga i mistiku - moglo bi se reći da je korist koju moralna pobuna donosi svome pobunjeniku i društvu osjećanje smisla života i podmlađivanje njegovih oblika. Osjećanje smisla objašnjava zašto se ovi pobunjenici ponašaju kao da su dobili neku misiju, kao da su izabrani; oni znaju zašto žive. Moralna energija podmlađuje sve što dotakne: od uređenja društva do jezika kojim ljudi govore, čak se osvježavaju i osjećanja koja diktiraju odnose među ljudima.

Pobunjenici u ime savjesti su kao ljudi kojima su se odjednom vratile mladalačke iluzije. Vrijedi živjeti. Vjeruju da život može biti lijep, da su prijateljstva vječna, da su ljudi lafovi, i da ljubav čeka iza ćoška. Posle svi gube te iluzije i počnu da vjeruju da se život svodi na izgubljene iluzije

Pobunjenici u ime savjesti su kao ljudi kojima su se odjednom vratile mladalačke iluzije. Vrijedi živjeti. Vjeruju da život može biti lijep, da su prijateljstva vječna, da su ljudi lafovi, i da ljubav čeka iza ćoška. Posle svi gube te iluzije i počnu da vjeruju da se život svodi na izgubljene iluzije. Nevolja je što su ljudi koji su izgubili iluzije uvijek žrtve najveće iluzije: da život nema smisla i da ništa u njemu ne vrijedi truda. Onda se pojavi neko ko kaže: „Ovako se više ne može živjeti."

Mladalačke iluzije se vrate, ali jače nego ranije, kao nepobitne istine za koje jedino ima smisla živjeti. Moralni pobunjenik je kao stari čovjek koji se zaljubljuje. Zarumeni mu se ona mlohava koža na obrazima. Izgubiće u toj ljubavi sve što ima, ali osjetiće, koliko god bio smiješan, još jednom dah mladosti. I ništa na ovome svijetu ga neće ubijediti da za ovo nije vrijedilo živjeti. Ovo važi i za moralnu pobunu koja i jeste, u krajnjoj analizi, dokaz čovjekove vjernosti čistome srcu. Bez razloga, bez interesa, najčešće bez nade, nudi se život kao žrtva. I baš tada život dobija najveću vrijednost.

Sjećanje na ono što si mogao biti

Ali Edvard Snouden je derle!

I to je neko znamenje. Evo kako.

Jedna od misterija moralne pobune koja se s vremena na vrijeme javlja u pojedincima i zahvata i veće grupe ljudi je u tome kako ova pobuna mijenja način na koji ljudi vide realnost u kojoj žive. To počne kao najobičnija neposlušnost. Moralni pobunjenici, čak i ako su stari, ponašanjem liče na tinejdžere. Okolina ih tako i vidi. Svi im daju savjete u smislu: „vrijeme je da odrasteš, svijet je takav kakav je...", „u tvojim godinama ljudi vode računa o porodici i poslu..." Ovako su govorili i ostarelom Sokratu, koji je najveći poznati primjer neposlušne svijesti.

Oliver Stoun u Japanu, povodom svog filma "Snouden", 2017.

Tinejdžerske pobune su takođe uvijek moralne, iako ne moraju biti tako izražene. Mladost se otima prije nego je natjeraju da uđe u kalupe poslušnosti koji su neophodni za funkcionisanje svakog društva. Kako se vidi kod mladih, ta psihološka muka u odricanju od slobode i iluzija ima organsku osnovu, praćena je fizičkim promjenama. I kasnije, kad se javi prava moralna pobuna, to je neka vrsta sjećanja na ono što je čovjek mogao da bude da je imao snage da slijedi svoj unutrašnji glas. Kao da se taj unutrašnji glas, koji se već bio utišao u kompromisima i navikama preživljavanja, odjednom ponovo javi. I obasja cijelu realnost novom svjetlošću.

To se zove „buđenje savjesti". Kao da se u jednom dijelu mozga, u kome se odavno ništa nije dešavalo, odjednom zapalila grupa neurona. Sve što svijest sadrži osvijetljeno je takvom svjetlošću da cio taj sadržaj izgleda kao gomila besmislenih laži. Isto važi i za spoljnje okolnosti u kojima čovjek živi. Kako se ta vatra rasplamsava, tako jača osjećaj da je čovjek zarobljen u mreži laži, da mu je neko podvalio, da je prokockao život. Sve dok ne prizna sam sebi: „Ovako se više ne može živjeti". I počne da otkazuje poslušnost, na svoju štetu i na zgražanje okoline. I u tome probuđena savjest liči na „bezrazložne" pobune tinejdžera. Pobuna je ista, samo više nije bezrazložna. Tinejdžer je upoznao život koji su mu hvalili i u koji su ga utjerali i sad vidi da su mu podvalili.

Svaka moralna pobuna tako osvijetli život samog pobunjenika i cijelog društva. Više nikad neće biti isti. U najvećim primjerima osvijetli i cijelu istoriju (kao u slučaju Sokrata, ili Isusa Hrista).

Snouden je prvi pravi moralni pobunjenik u društvu kakvo je nastajalo posle kraja Hladnog rata: prvi pobunjenik globalizovanog svijeta. Govorilo se o kraju istorije. Kraj naravno nije bio u smislu u kome su to vidjeli sociolozi ili političari - kao konačan trijumf liberalnog društva - ali je taj termin tačno prenosio osjećanje da se ovome društvu više niko i ništa ne može suprotstaviti

Tako je Snouden osvijetlio društvo u kome živi. Može se reći da se sve to znalo i bez njega, ali je bilo iskidano, bez jasnog smisla, i prolazilo je u svijesti savremenika po inerciji - nešto se zapazi, čovjek se na čas uznemiri, pa se sve slegne i prođe. Jer je nedostajala ta jedna probuđena savjest koja sve dovodi u vezu, daje zbivanjima smisao i - naročito - unosi užarenost moralnog suda. „Ovako se više ne može živjeti".

Naučena bespomoćnost 

Snouden je prvi pravi moralni pobunjenik u društvu kakvo je nastajalo posle kraja Hladnog rata: prvi pobunjenik globalizovanog svijeta. Govorilo se o kraju istorije. Kraj naravno nije bio u smislu u kome su to vidjeli sociolozi ili političari - kao konačan trijumf liberalnog društva - ali je taj termin tačno prenosio osjećanje da se ovome društvu više niko i ništa ne može suprotstaviti.

Smisao je u stvari bio: kraj pobune. Više neće biti ideja pobune, osim kod ludaka; više neće biti moralnog impulsa usmjerenog protiv društva, jer su ljudi dovoljno sazreli da se bave samo svojim interesima; više niko ne može imati sredstva neophodna za pobunu, jer su sva sredstva pod kontrolom. U jednom trenutku, polovinom devedesetih godina, bilo je sociologa koji su govorili o potrebi da se izmisle moralne pobune, neprijatelji društva, ali kao glumci, jer život postaje suvise monoton i dosadan. Moralna pobuna je trebalo da postane biznis kao svaki drugi. Govorilo se da je poslednja velika avantura koju mogu da dozive oni najhrabriji, najdinamičniji među nama - igra na Berzi. Sociolozi su počeli da pišu knjige pod naslovima „Doba poslušnosti", „Doba bespomoćnosti", „Doba beznačajnosti": nema i ne može se više roditi u ljudima impuls ka promjeni života i traženju ljepšeg smisla.

Američka baza u zalivu Gvantanamo na Kubi

Sve se ovo znalo, ili moglo znati i prije pojave Snoudena. Znalo se i da NSA, američka agencija za bezbjednost, prisluškuje ljude širom svijeta. Znalo se i da kompjuteri i mobilni telefoni skupljaju sve informacije o ljudima i da ih tajne službe mogu koristiti, ili davati multinacionalnim kompanijama da bi ove tačno znale ko šta želi, i kome šta treba prodati širom svijeta

Možda su ključ cijele epohe - onaj čarobni ključ koji objašnjava sve zagonetke našeg ponašanja i sva naša raspoloženja - pronašli američki psiholozi: „naučena bespomoćnost". Cio pravac poznat kao „Pozitivna psihologija" usavršava efikasnost ovoga programa: kako se u ljudima stvara osjećanje bespomoćnosti, a zatim kako im se daje osjećanje da je bespomoćnost, kad je jednom prihvate kao ideal, put do uspjeha u društvu.

Ovi psiholozi su razradili sistem mučenja u Gvantanamu i tamo u praksi usavršavaju svoja naučna otkrića. Kažu da mogu za nedjelju dana prevaspitavanja da postignu ne samo savršenu poslušnost, nego da razviju u „objektu" spontanu želju za saradnjom. Kao psi koji jedva čekaju gospodarevu naredbu. Shvatili su vezu između poslušnosti i obilnog ručka.

Novi klinci

Sve se ovo znalo, ili moglo znati i prije pojave Snoudena. Znalo se i da NSA, američka agencija za bezbjednost, prisluškuje ljude širom svijeta. Znalo se i da kompjuteri i mobilni telefoni skupljaju sve informacije o ljudima i da ih tajne službe mogu koristiti, ili davati multinacionalnim kompanijama da bi ove tačno znale ko šta želi, i kome šta treba prodati širom svijeta. Sve se znalo, ali to je kao da se ne zna ništa ukoliko probuđena savjest ne usmjeri svoj užareni reflektor na tu realnost i počne da ponavlja danju i noću u svijesti svoje žrtve ili svoga izabranika: „Ovako se više ne može živjeti".

U ovome smislu je Snoudenova mladolikost važan znamen. Svijet je bio počeo da izgleda sklerotično i mrtvo. Zar nije lijepo što prvi veliki pobunjenik u tome svijetu izgleda kao da mu nije ni osamnaest godina? Tek mu raste prva bradica. Takvi su mu i drugari: DŽulijan Asanž, Čelzi Mening. Ova poslednja još ne može da se odluči da li je dječak ili djevojčica, a već hoće da ruši Pentagon.

Stela Moris, verenica DŽulijana Asanža, ispred skulpture "AnythingToSay?" Davida Dormina koja predstavlja uzbunjivače Edvarda Snoudena, Čelsi Mening i DŽulijana Asanža, u Ženevi 4. juna 2021.

Kad im se niko više nije nadao stigoše neki novi klinci. Bar u jednom smislu ovi klinci su najveći pobunjenici u istoriji: ovo je prvi put da se ljudi bune u ime cijelog čovječanstva. Do sada su se ljudi obraćali jednom društvu, jednoj civilizaciji, sad prvi put govore u ime cijele planete.

Jer ono što je objelodanio Ed Snouden nije ništa drugo nego zavjera protiv ljudskog roda. Postoji Agencija koja prisluškuje sve ljude na zemlji, sa ciljem da uspostavi totalnu kontrolu nad njima. Niko više nema privatni život, ništa više nije tajno ni skriveno. Kako je rekao Snouden okupljenim novinarima na svojoj prvoj konferenciji za štampu: do prije mjesec dana ja sam radio na takvom mjestu koje mi je omogućavalo da znam više o svakom od vas u ovoj sali nego vi sami. Pritisne na dugme i izvuče čiji hoće dosije. Tu sve piše: šta radite, šta i s kim govorite, gdje idete, čak i šta želite i o čemu fantazirate.

Nikad od postanka čovjek nije bio manje slobodan. I to svaki svuda: u džungli, u pustinji, na Himalajima. Nema zaklona. Ono što je Snouden objavio je da smo na pragu ukidanja same ideje ljudske slobode. Usavršava se mašina koja će u mozgu otkriti prvi drhtaj neposlušne savjesti i ugasiti ga još prije nego stigne do čovjekove voljne svijesti. Svi će biti savršeno poslušni i srećni što su takvi. Jer su tako programirani. Ovo više nije naučna fantazija. Već se desilo.

Uzgred budi rečeno - jer ne znam šta da radim sa tom informacijom, a htio bih da je se oslobodim - snovi zatvorenika u Gvantanamu su klasirani kao „državna tajna".

Zatvorenici u američkom zatvoru u Gvantanamu

Kad pomislim da je jedan od glavnih dokaza o totalitarnoj prirodi komunističkih režima bio u tome što prisluškuju političke protivnike! Zamislite: ljudi nijesu slobodni ni u privatnom životu! Zamislite: režim ih kontroliše i u spavaćim sobama! Zvučalo je strašno. Savjest je urlala: ovako se više ne može živjeti.

Kad je Snouden objavio ove podatke o prisluškivanju, grupa američkih građana je podnijela tužbu protiv svoje vlade. Branitelj koji je zastupao vladu je iznio sledeći argument: ovi ljudi (i to je u filmu o Snoudenu) nemaju pravo da se žale jer niko njih ne prisluškuje kao zasebne ličnosti, nego su svi ljudi prisluškivani. Začuđeni sudija pita: kako, vaš argument je da nemaju pravo da se žale zato što vlast ne prisluškuje samo njih, nego svakoga? Upravo tako, kaže branilac

Sad je mnogo teže. Ova kontrola je bezbroj puta jača. Osjećanje bespomoćnosti je toliko jako da savjest ne može ni da se pomakne.

Kad je Snouden objavio ove podatke o prisluškivanju, grupa američkih građana je podnijela tužbu protiv svoje vlade. Branitelj koji je zastupao vladu je iznio sledeći argument: ovi ljudi (i to je u filmu o Snoudenu) nemaju pravo da se žale jer niko njih ne prisluškuje kao zasebne ličnosti, nego su svi ljudi prisluškivani. Začuđeni sudija pita: kako, vaš argument je da nemaju pravo da se žale zato što vlast ne prisluškuje samo njih, nego svakoga? Upravo tako, kaže branilac. Ako je Apokalipsa, onda ništa.

I u pravu je. Ono što on hoće da kaže je: ovo je sad norma, nema tu ništa lično protiv bilo koga, ovo važi za cijelo čovječanstvo, prema tome niko ne može da se žali, osim, možda, cijelo čovječanstvo. A ono neka se žali Bogu.

Možda bi mogao da se žali samo onaj čovjek koji bi otkrio da njega ne prisluškuju. To bi bilo lično, uvredljivo i ponižavajuće.

Jutro u Hong Kongu

Snouden izranja iz planetarnog ropstva. Iako se to doba tek najavljuje, ovo je već pobuna protiv robota. Tehnologija još nije potpuno ovladala ljudskom sviješću, ali je već uklanja sa istorijske scene. Već se pišu naučni radovi o tome da čovjek, onakav kakvog smo ga znali do sada, polako nestaje.

Istorijska scena zahtijeva izuzetnost: iskrcava se u Hong Kongu, izranja iz dubina okeana kao preistorijsko čudovište. Niko na njega više nije računao. Još nije ni vodu sa sebe otresao a bukvalno su sve oči stanovnika globalnog sela uprte u njega. Pojava golobradog pobunjenika izaziva senzaciju. Zovite me Ed.

Sudbina voli nepredvidive izrode, smjesta se za njih zakači, najobičniji detalj vezan za njih izgleda „sudbinski": pošto je istorija postala svjetska, gdje drugo se Snouden mogao prvi put ukazati ako ne u Hong Kongu? Simbol modernosti, grad u kome se ukrštaju civilizacije, u kome je sve pretjerano, u domenu fantastike, više kao da je djelo mašte nego realnosti. Najveći disident globalne istorije bježi iz Amerike i objavljuje svijetu istinu o do sada nezamislivim oblicima ropstva koji se neprimjetno uvijaju oko čovječanstva. Koji bi se artista - pod uslovom da smije da izmisli ovakvog disidenta - sjetio da ga prvi put otkrije svijetu u Hong Kongu? A opet: kad se već desilo, svakome se čini da je taj izbor bio toliko očigledan.

Edvard Snouden na lokalnim vestima u Hong Kongu, 23. juna 2013.

Ova pojava odmah izaziva paniku.

Gdje je izvor panike? Šta je važnije: državne tajne koje Snouden nosi u kompjuteru i otkriva ih svijetu, ili razlozi zbog kojih se on ponaša tako kako se ponaša?

Jedan mladi čovjek otkazuje poslušnost Svjetskom poretku iz moralnih razloga. Kako?! Nije do juče pokazivao nijedan znak neuračunjivosti.

Do tada nijedan čovjek nije bio svjestan šta se oko njega dešava, a onda odjednom svak zna: ovo je istina, ovo što kaže taj glas, a svi drugi glasovi su laž. I koliko god se ljudi svjesno trudili da izbrišu to novo saznanje koje im remeti uhodani život i ugrožava Poredak, sve je uzalud: jednom otkrivena moralna istina se ne može protjerati iz svijesti

Je li ovo greška u Sistemu? Kako to može da se dozvoli? Ne mogu mase ljudi, kroz više generacija, da grade društveni poredak koji u jednom trenu dovodi u pitanje jedno neuračunjivo derle koje tvrdi da iz moralnih razloga više ne može da podnosi laž. Strašna je ta misterija istorije koja čini da jedan usamljeni glas tako odjekuje u mozgovima ljudi da ga ne mogu ućutkati svi navijači svijeta, svi mediji, pojačani svim zvučnicima, jer onaj glas, kad je jednom prodro u kolektivnu svijest, iz nekog razloga postaje jedini stvaran.

Do tada nijedan čovjek nije bio svjestan šta se oko njega dešava, a onda odjednom svak zna: ovo je istina, ovo što kaže taj glas, a svi drugi glasovi su laž. I koliko god se ljudi svjesno trudili da izbrišu to novo saznanje koje im remeti uhodani život i ugrožava Poredak, sve je uzalud: jednom otkrivena moralna istina se ne može protjerati iz svijesti.

Šta ima u kompjuterima

Čim se pojavio u Hong Kongu, Snoudena je okružio planetarni strah. Nije trebalo ni da pokažu bijes iz Vašingtona, a sve zemlje svijeta, sve vlade, svi važni novinari, sve što na bilo koji način zavisi od Svjetskog poretka, znalo je da ne smije pokazati ni najmanji znak simpatije za njega.

Nije zbog tajni koje se spremao da objavi. To da NSA prisluškuje cio svijet i prati pokrete svih ljudi na zemlji znalo se i ranije, samo se o tome nije glasno govorilo. Neoprostivo je što je opet proradio mehanizam koji ruši najveće sile istorije: bezrazložni a neumoljivi moralni pokret u duši jednog čovjeka, i to „našeg", savršeno obrađenog i uslovljenog agenta. Ako ova iskra uhvati plamen, ako se požar raširi, ako drugi neuračunjivi ljudi počnu da rade slične stvari... Nije bilo potrebe da se kaže, svi su odmah znali da neće biti milosti za one koji na bilo koji način podrže Snoudena.

Toliki napori, tolike finansije, takva tehnologija, nema šta nije uloženo u proces „učenja bespomoćnosti", da bi nam se onda otelo naše dijete u koje smo se zaklinjali! Kako ćemo kontrolisati druge, ako nijesmo mogli Eda!

Aktivisti ukrajinske Internet partije ispred američke ambasade u Kijevu pružaju podršku Edvardu Snoudenu, 27. juna 2013.

Ni Kina, velika nova sila, ne smije da primi golobradog disidenta. Može da vodi geostratešku i ekonomsku borbu sa Amerikom na svim tačkama svijeta, ali ne smije da ponudi sklonište bjeguncu koji u rukama nosi, kao živu vatru, zabranjenu istinu. Nijedna država u svijetu ne smije bjeguncu da otvori vrata.

Niko neće da zna šta ima u kompjuterima. Kao što niko ne želi da zna šta radi mafija. To znanje može skupo da košta. Ako čovjek ne zna, ako začepi oči i uši, ako se napije i navije muziku do daske - možda će ga mafija poštedjeti. Možda je sve samo ružan san.

Kada se vrijeme zaustavi

Tačka na kojoj se u svijesti otkriva, u datom istorijskom trenutku, da se ovako više ne može živjeti postaje centar svijeta. Odatle se moralno sudi svijetu. Tu se začinje novi svijet. Ovaj događaj liči na otkrovenje. Prati ga osjećanje svjetlosti koja dolazi iznutra. Ova svjetlost je živa, uz nju idu moćna osjećanja kojima se skoro nemoguće oduprijeti. Zajedno nastupaju strah i nada. Ovo stvara iluziju o duhovnoj dimenziji života, nešto kao „dubina" iskustva: iznutra, što će reći otpozadi u odnosu na površinu zbivanja, stiže moralna svjetlost koja pokazuje istinu zbivanja. Uobičajeni oblici svijesti - navike, planovi, ambicije, želje, rad inteligencije, čak i strasti i sama ljubav - počinju da se grče, kao na vatri; svaka tačka na kojoj se do tada živjelo boli. Taj bol je najpouzdaniji znak probuđene savjesti. Ako ne boli, nije ona.

„Ovako se više ne može živjeti". Ko to kaže? Otkud mu pravo? Naređena je opšta mobilizacija. Pozvani su spavajući agenti sirom svijeta. Ućutkaj ga, zatvori ga, ubij ga, ali uvijek i prije svega: moralno ga kompromituj.

Što baš ti?! Ko si ti da tako pričaš?! Jesmo li svi mi drugi budale i pokvareni?

Direktor NSA DŽejms Klaper, direktor FBI DŽejms Komi i direktor CIA DŽon Brenan, 25. februara 2016.

Ovako o Snoudenu govori bivši šef NSA: „On jedini misli da zna šta je dobro, a hiljade drugih zaposlenih ne znaju ništa! Kao da drugi ljudi, kvalifikovaniji od njega, nijesu o svemu tome razmišljali. Kao da nema odgovarajuće mjesto na kome o tome može da se razgovara. Mogao je da uloži žalbu. Mogao je da piše predsjedniku. U demokratiji su predviđene procedure. A ne ovako, nepatriotski, u korist naših neprijatelja. Objektivno je saveznik terorista."

Vjerovatno je i Snouden bio iznenađen posle prvih dana provedenih u Hong Kongu kad je shvatio da nijedna država ne smije da ga primi

Vjerovatno je i Snouden bio iznenađen posle prvih dana provedenih u Hong Kongu kad je shvatio da nijedna država ne smije da ga primi. Nadao se u neke južnoameričke države, tamo ne vole Jenkije, tamo su ljudi inače prilično van kontrole, a živi se lijepo pa bi mogao i on. Nadao se i u neke evropske države, to su stare demokratije, imaju tradiciju primanja političkih izbjeglica, vole da pričaju o moralu i pravima ljudi. Obožavali su, zar ne, disidente komunizma. Vjerovatno je mislio da će moći da bira gdje će se skrasiti. Sigurno mu nije palo na pamet, ma šta mislio o američkoj moći u svijetu, da će Amerika reagovati tako žestoko, bukvalno kao da joj je objavio rat.

Niko se nije usuđivao. Vrijeme se zaustavilo u Hong Kongu.

Edvard Snouden u hotelskoj sobi u Hong Kongu

Svaka napetost u životu, kao u knjizi, u nekom trenutku mora da se razriješi. Neka jeza obuzme čovjeka dok čeka da vidi kuda će istorija krenuti posle ovako neočekivanog obrta.

Bog ima smisla za humor. Šta se ovdje može smisliti?

Snouden čeka u Hong Kongu. Objavio je da američka Nacionalna agencija za bezbjednost prisluškuje cio svijet. Niko ni da se glasne.

Priča se da je nestao iz Hong Konga. Kinezi mu nijesu mogli garantovati bezbjednost. Skriva li se? Da nije sišao u ilegalu? Gdje se može sakriti od svevidećih aparata NSA?

Priča se da je u Moskvi. Nije moguće. Na moskovskom aerodromu. Čeka vizu neke južnoameričke ili evropske države. Nedjeljama.

Znači, poslednje pribježište za disidenta je Moskva.

Ako je i od Boga, mnogo je.

Našlo se mjesto za Snoudena. Još nije kraj istorije. Ima jedan čovjek koji se usuđuje da ga primi.

Štazijeva legitimacija oficira KGB-a Vladimira Putina, izdata u Drezdenu decembra 1985.

Primiće ga Putin u Rusiji. I to pošto je Snouden prvo svakome postavio pitanje: hoćeš li ti da me primiš? Da ne bi posle bilo: što nisi prvo mene pitao? Nego ovako: svi su pitani, niko nije smio, a onda, tek kad baš niko nije smio, pitali su Putina. I Putin je smio

Mora da je ili lud, ili je najhrabriji od svih ljudi na zemlji. Neće valjda biti da je „Kagebejac", u koga Slobodni svijet upire prstom kao u najgoreg tiranina, jedini čovjek koji pruža utočište usamljenom pobunjeniku u ime slobodne savjesti? Šta to znači, u okviru cijele istorije dvadesetog vijeka, na fonu blebetanja o slobodi i ropstvu, demokratiji i totalitarizmu, čistkama i Gulagu, šta znači ta jedna jedina slika posle svega: Putin pruža utočište Snoudenu? To zvuči otprilike kao kad bi saznali da je „Služba" jedina crkva u koju Boga nije sramota da se skloni.

Utočište kod Kagebejca

Primiće ga Putin u Rusiji. I to pošto je Snouden prvo svakome postavio pitanje: hoćeš li ti da me primiš? Da ne bi posle bilo: što nisi prvo mene pitao? Nego ovako: svi su pitani, niko nije smio, a onda, tek kad baš niko nije smio, pitali su Putina. I Putin je smio.

Jer niko neće u Staljinovu postojbinu, kod Kagebejca, ako se može igdje drugo. Ali eto, ne može se nigdje drugo. Tako moralna pobuna osvjetljava svijet: otpadaju laži i otkriva se ko je ko. I uvijek je istina nepodnošljiva, uvijek pobunjenik pita nebo: bi li mogla neka lakša varijanta? Nepodnošljiva je zato što nosi višak istine. I nekako je prostački saspe čovjeku u lice, kao nevaspitano derle, iznenada i bez ostatka. A ti se sad doćeruj.

Tek pošto su se svi izređali i svi našli izgovor zašto su trenutno zauzeti, a inače bi, nema govora, da je neki drugi put, ali baš sad, eto, ne mogu, izvini, žurim, vidimo se Ed, znaš da sam s tobom... Tek tada, bez uslova i bez pregovora, bez traženja da ga pohvali, ne mora čak ni da se slika s njim, Putin mu je otvorio vrata. Jedan čovjek bježi, za njim juri razjarena gomila - ko će mu otvoriti vrata? Znam da je svijet pun hrabrih, poštenih, slobodnih ljudi, naročito u velikim državama i još većim kulturama, sve sami velikani, ali sad i ovdje: ko će bjeguncu otvoriti vrata?

Ruski pasoš Edvarda Snoudena

Znači KGB, Rusija, Putin. Trenutak ranije, nemam ni najmanju ideju ko bi mogao Snoudena primiti, a trenutak kasnije sve je tako očigledno. Kako nijesam odmah znao?! Ko bi drugi danas u svijetu mogao da primi Snoudena osim Putina? I gdje drugo osim u Rusiji?! A iznad svega, treba da se umiješa KGB, bez KGB bi sve bilo banalno. Morao je biti KGB! Inače istorija ljudi ne bi bila kosmička tajna, nego holivudska sapunica.

Decenijama se utrkuju disidenti, pisci, umjetnici, moralisti, među njima i ja trčim i urlam što mi snaga daje - da osude totalitarizam i proslave Demokratiju i Slobodni svijet, a onda se pojavi najveći među modernim pobunjenicima u ime poniženog ljudskog bića i ko mu vrata otvara? Gdje mu je bilo jedino utočište?

Hodaš po oblacima, a budiš se u blatu. Kakav je osjećaj?

Morales u Beču

Bila je još jedna varijanta priče o Snoudenu, skoro isto tako lijepa kao ova sa Putinom. Ima se utisak da je istorija oklijevala. Moglo se desiti da Snoudenu otvori vrata jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Bolivija, i da mu ruke raširi Evo Morales, prvi predsjednik indijanskog porijekla u Južnoj Americi.

Naslednik ostataka ljudske rase koja je satrta u osvajačkom pohodu evropske civilizacije. Moralni pobunjenik, koga ta civilizacija progoni jer se usudio da otkrije jednu od njenih najmračnijih tajni, tako bi našao utočište kod najsiromašnijih, najprezrenijih od svih ljudi na zemlji. Oni bi se usudili da urade ono što ne bi smio niko od moćnih, bogatih, slavnih... Bio bi to događaj skoro teoloških razmjera.

Evo Morales i Vladimir Putin u Moskvi 2. jula 2013.

Ovu dilemu, Putin ili Evo Morales, Veliki Majstor je riješio na sledeći način. Putin je dozvolio Snoudenu da sleti na aerodrom u Moskvi, jer mu je glava u Hong Kongu bila u torbi, ali i sam Putin je oklijevao. Znalo se da Amerikanci neće oprostiti nikome ko pomogne izdajniku, i zaista, po pisanju mnogih poznavalaca vlasti u Vašingtonu, to je jedan od Putinovih smrtnih grehova.

Ovu dilemu, Putin ili Evo Morales, Veliki Majstor je riješio na sledeći način. Putin je dozvolio Snoudenu da sleti na aerodrom u Moskvi, jer mu je glava u Hong Kongu bila u torbi, ali i sam Putin je oklijevao. Znalo se da Amerikanci neće oprostiti nikome ko pomogne izdajniku, i zaista, po pisanju mnogih poznavalaca vlasti u Vašingtonu, to je jedan od Putinovih smrtnih grehova

Putin se nadao da će se za Snoudena naći neko rješenje i samo mu je omogućio da ostane na aerodromu u Moskvi dok dobije bolju kućnu adresu. U tom periodu su počele da kolaju glasine da bi neka južnoamerička država mogla da primi Snoudena. Desilo se da je tih dana u posjetu Moskvi došao bolivijski predsjednik Evo Morales. Novinari i agenti su napravili vezu i zaključili da će Morales dati azil Snoudenu.

Možda su i ruske tajne službe - u tim sredinama ljudi imaju više smisla za humor nego što se to obično pretpostavlja - pustile da procuri povjerljiva informacija. Tek, ogromni mehanizam koji nadgleda planetu i zove se „pet očiju" - pet anglosaksonskih država koje bdiju nad očuvanjem svoga svjetskog poretka - stavljen je u pokret. Morales se vraćao iz Moskve po noći - i to je potvrđivalo sumnju. Na zemlji su čekale na znak vlade svih država od kojih se očekuje da pokažu odanost gospodaru ako budu prozvane. Tu nema oklijevanja, treba reagovati na mig.

Rušenje aviona nije bila najracionalnija odluka, jer nije bilo sigurno da je Snouden u avionu. Ostalo je da se avion presretne i primora na spuštanje. Nije zgodno, jer se protivi međunarodnim zakonima i običajima, predsjednički avioni slobodno lete; nije zgodno, jer će svi ljudi moći da vide koliko vrijedi nezavisnost malih država i dostojanstvo njihovih predstavnika kad nekome u centru svijeta dune u glavu da bi mogao sa njima malo da se poigra. Ali kad je u pitanju viši interes, onda veliki državnici ne oklijevaju. To sociolozi zovu „etika odgovornosti". U životu običnih ljudi to je „etika mafije", ono kad mafijaši ubiju čovjeka i kažu: „Ništa lično, ovo je samo posao." U tome se i razlikuju od običnih smrtnika - oni se usude gdje drugi ne bi smjeli.

Morales se vraćao u Boliviju preko Francuske. Zgodno je za ovaj posao što Francuska ne spada u prvi krug američkih vazala, ima čak i neku degolovsku reputaciju samostalnosti - to prikriva pravu prirodu operacije.

Tako su te noći bez mjeseca, iznad francuske teritorije, po naredbi francuskih vlasti, nečiji avioni presreli avion predsjednika Bolivije i natjerali ga da se spusti - u Beč.

Bolivijski predsednik Evo Morales u avionu na bečkom aerodromu, 3. jula 2013.

Predsjednik i posada su morali da izađu iz aviona, a pripadnici tajne službe nepoznatog porijekla su ušli u avion da ga pretraže. Na pustom aerodromu, u sitne sate, operacija je trajala oko dva sata. Kažu da je snuždeni Evo Morales rekao nekoliko puta, kao da razgovara sam sa sobom: „Pa, valjda sam je neki predsjednik države". Kad su utvrdili da se ni u prtljagu ne skriva Snouden, dozvolili su bolivijskom predsjedniku da nastavi let.

Zato sad ko hoće najkraću istinu o francuskoj državi i Evropskoj uniji neka je potraži u ovoj noći kad su nevidljive sile imperije presrele avion bolivijskog predsjednika u nadi da će uhvatiti Snoudena. Tu je jezgro istine. Uhvaćena na spavanju, na slici je Evropa gola. Što je najgore, nije neka velika sramota - to je za bolje - nego sprdnja. Nije tragedija - o, da je tragedija! - nego farsa. U avionu nema nikoga

Tako se to radi u Slobodnom svijetu.

I tako moralna pobuna osvjetljava sve što sa njom dođe u dodir - naročito moralnu hipokriziju.

Zato sad ko hoće najkraću istinu o francuskoj državi i Evropskoj uniji neka je potraži u ovoj noći kad su nevidljive sile imperije presrele avion bolivijskog predsjednika u nadi da će uhvatiti Snoudena. Tu je jezgro istine. Uhvaćena na spavanju, na slici je Evropa gola. Što je najgore, nije neka velika sramota - to je za bolje - nego sprdnja. Nije tragedija - o, da je tragedija! - nego farsa. U avionu nema nikoga.

Prišunjali se. Po mraku. S leđa. Ni ko čuo ni ko vidio. Bez rizika. Čist posao. Sjutradan, kao smrznuta od stida, cijela Francuska je zaćutala. Nećemo da znamo. Ovo nijesmo mi.

Sezona lova

Zašto francuska država lovi Snoudena? Gdje je njegov grijeh? Čiji je on neprijatelj? Da vidimo još jednom njegovo djelo. On je objavio svijetu da NSA, američka špijunska agencija, nadgleda cijelu zemljinu kuglu. Do Snoudenovog otkrića održavala se u samoj Americi i u prvom krugu njenih zapadnih saveznika iluzija da sredstva kontrole ne važe za višu rasu, nego samo za spoljni, varvarski i haotični svijet kojim je viša rasa pozvana da upravlja. „To" se ne radi američkim građanima i građanima Evropske unije. To su „naši". Sad se ispostavilo da vladajuća elita ne vjeruje „svojim" podanicima ništa više nego robovima.

Tako su evropske države otkrile da NSA prisluškuje i političku i finansijsku elitu moćnih evropskih država, kao što su Njemačka i Francuska. (Poslije se otkrilo i brzo zataškalo da u tome pomažu i njemačka i francuska tajna služba.)

Bolivijski predsednik Evo Morales na bečkom aerodromu, 3. jula 2013.

Trebalo bi, čini se, da ta elita i narodi ovih država budu vječno zahvalni Snoudenu što im je otkrio realnost u kojoj nijesu znali da žive. Zvanično, predstavnici ovih država su i reagovali tako: ah, ovo je ozbiljno, ovo uopšte nije dobro, razgovaraćemo o ovome sa našim američkim prijateljima. Zahvaljivali su se Snoudenu, baš je lijepo što još ima ovako savjesnih ljudi. Tako su ljudi u nižim slojevima, koji su u početku mogli biti ljuti kad su čuli da su svi prisluškivani, bili smireni: sad će njima naše vlade pokazati. Javili su se neki idealisti, koji su predložili da se Snoudenu dâ politički azil, čak da mu se oda posebna počast za usluge koje je ovako napravio svijetu i Evropi.

Pa zašto je onda francuska država pokušala tajno da uhvati Snoudena, znajući šta ga čeka u američkim zatvorima ako do njih živ stigne?

Šta to znači? To znači nešto što se ne smije izgovoriti, na šta se ne smije ni pomisliti. Istina o nama, pred koju nas ovaj prokleti Snouden stavlja, je nepodnošljiva. Zar Francuska nije velika država, sa ogromnom ulogom u svjetskoj istoriji u poslednjih petsto godina?

Zar to nije zemlja ljudskih prava?

Zar se, onda, za ovu zemlju može reći da je zemlja kukavičluka, izdaje, hipokrizije, u kojoj ljudi sami od sebe skrivaju ponižavajuću realnost i ulaguju se gospodarima? Jer zašto bi Francuskoj bilo toliko važno da ućutka Snoudena ako ne iz ovoga razloga: da prestane da otkriva kontrolu koju NSA ima u Francuskoj i u Evropi? Život robova može biti manje ili više ugodan, zavisi kakve im poslove gazda daje, ali je uvijek pun poniženja.

A najniži stupanj poniženja je sledeći: kad rob mora pred drugima da skriva loše navike gospodara, kad mora da pravda što ga gospodar bije, jer mu se čini da, ipak, čuva još mrvu dostojanstva ako niko ne zna šta mu gazda radi. A ako mora da pokaže rane i modrice posle svakog susreta s njim, onda više ni pred drugima ni pred sobom, ni na dnu svoje izranjavljene svijesti ne može da nađe opravdanje što trpi takvo poniženje.

Pristalice bolivijskog predsednika Eva Moralesa na protestu ispred američke ambasade u La Pazu, Bolivija, 8. jula 2013.

Kako je to izgledalo čudno u medijima i razgovorima sa ljudima kad je osvanulo prvo jutro posle neuspjele operacije hvatanja Snoudena! Možda nikad društvena hipokrizija nije izgledala tako jadno. Neka pohabana maska koja ne zavarava više nikoga. Jedino što je preostalo ljudima i novinarima bilo je da se pretvaraju da se ništa nije desilo. „U pitanju je nesporazum, francuska vlada je vrlo brzo odobrila prelijetanje avionu (kad je završeno pretresanje aviona u Beču), bolivijski predsjednik je zakasnio samo par sati."

Kad se pokazalo da je bio prisluškivan i mobilni telefon Angele Merkel, činilo se da je to prevršilo mjeru. Sama Merkel je izjavljivala da je to neprihvatljivo. Otišla je u Vašington da se objasni sa Obamom. Objasnili su se. Amerikanci su saopštili da nemaju namjeru da mijenjaju bilo šta u svojim špijunskim aktivnostima zbog Snoudenovih otkrića - i svršena priča

Doduše, u Južnoj Americi je skandal bio ogroman, ali to u Evropi nikako nijeste mogli saznati ako nemate posebne veze sa Južnom Amerikom. Ovdje, osjećao se samo onaj strašni stid, nešto što svrbi i ujeda, nešto što se mora sakriti i prećutati. Iz francuske vlade su saopštili da se zapravo ne zna ko je donio odluku o zabrani prelijetanja bolivijskog aviona. Kažu da su svi bili odsutni ili zauzeti, predsjednik, premijer, ministri. Desi se to ponekad.

Telefon Angele Merkel

S obzirom na ulogu Njemačke u velikim dramama dvadesetog vijeka, moralne dileme moderne epohe nigdje nijesu tako zanimljive kao u ovoj državi. Njemci, kako se smatra, unose poseban napor da budu korektniji, pravedniji i pošteniji u svjetskoj politici nego druga društva, upravo zato što su prekršili granice morala na dramatičniji način nego drugi.

Evo kako to izgleda kad Snouden zakuca na vrata.

U javnosti Njemačke je zaista bilo više ogorčenja nego igdje u Evropi. Izgledalo je da su mnogi Njemci iskreno pogođeni i da žele da pokažu da neće da žive u društvu pod takvom policijskom kontrolom. Kad se pokazalo da je bio prisluškivan i mobilni telefon Angele Merkel, činilo se da je to prevršilo mjeru. Sama Merkel je izjavljivala da je to neprihvatljivo. Otišla je u Vašington da se objasni sa Obamom. Objasnili su se. Amerikanci su saopštili da nemaju namjeru da mijenjaju bilo šta u svojim špijunskim aktivnostima zbog Snoudenovih otkrića - i svršena priča.

Angela Merkel, 2013.

Zašto bi se o posjeti jednog političkog disidenta jednoj demokratskoj državi izjašnjavao vrhovni sud? Snouden ne ugrožava nikoga. Samo je objavio svijetu da postoji špijunska agencija koja svakoga prisluškuje, jer mu se učinilo da je to njegova moralna obaveza. Vrhovni sud je odlučio da vlada ima pravo da zabrani dolazak Snoudena u Njemačku. Rizici su preveliki. Mogao bi da šteti reputaciji „slobodnog svijeta", i to baš u godinama kad se ovaj svijet bori za slobodu svih naroda širom svijeta 

Pod pritiskom javnog mnjenja, neki njemački poslanici su tražili da se bar uputi poziv Snoudenu da dođe u Berlin i svjedoči o prisluškivanjima pred Parlamentom. Njemačka vlada bi trebalo samo da mu garantuje bezbjednost dok je u Njemačkoj. Što tako moćnoj državi koja predvodi Evropsku uniju, koja je, opet, tako privržena odbrani slobode i ljudskih prava, ne bi trebalo da bude teško. Vlada je bila protiv. Riječ je o višim interesima. Ali pošto Njemačka nije banana država, institucije nijesu korumpirane, Njemci ne vole da lažu i podvaljuju, zakoni moraju da se poštuju, pošto je sve to tako, vlada je zatražila da se o posjeti Snoudena izjasni Vrhovni sud.

Zašto bi se o posjeti jednog političkog disidenta jednoj demokratskoj državi izjašnjavao vrhovni sud? Snouden ne ugrožava nikoga. Samo je objavio svijetu da postoji špijunska agencija koja svakoga prisluškuje, jer mu se učinilo da je to njegova moralna obaveza. Vrhovni sud je odlučio da vlada ima pravo da zabrani dolazak Snoudena u Njemačku. Rizici su preveliki. Mogao bi da šteti reputaciji „slobodnog svijeta", i to baš u godinama kad se ovaj svijet bori za slobodu svih naroda širom svijeta. Tek sad su se počele otkrivati prave dimenzije Putinove odluke da mu otvori vrata Rusije. Osveta „slobodnog svijeta" će biti žestoka.

Onda je počelo ono isto, mučno i tužno, srozavanje kao u Francuskoj: kako ovo prikriti, kako se postaviti kao da se ništa nije desilo i pretvarati se da smo i dalje isti, najbolji, najjači, najslobodniji. Naravno, mi smo mnogo slobodnija država nego Rusija, i kao ljudi smo mnogo moralniji nego oni primitivci, tamo je na vlasti Kagebejac, a ovdje žena iz Istočne Njemačke koja je vrlo osjetljiva na zloupotrebe tajne policije, posebno na prisluškivanje, sve to valjda svi znaju, samo, eto, ne damo Snoudenu ni da se primakne Njemačkoj, jer on je... šta?

Moramo li da sjedimo mirno, diveći se „slobodnom svijetu", stalno se grizući za jezik, ili možemo nekad, kad je poriv neodoljiv, da prsnemo u smijeh? I u mračnom srednjem vijeku ljudi su imali pravo na karneval.

Nemačka kancelarka Angela Merkel čeka da svedoči pred istražnim odborom NSA nemačkog parlamenta u Berlinu, 16. februara 2017.

Nigdje, ni na jednu tačku evropskog kontinenta izvan Rusije Snouden nije smio da stavi nogu. Nikad nijedan disident nije bio ovako totalno bojkotovan. Bivalo je da ih njihova država drži u zatvoru ili kućnom pritvoru, ali ih je tada cio svijet slavio i željno iščekivao, nudio im azile, odavao im počasti. Snoudenu nigdje niko. Ali Snouden je baš to i otkrio: niko više ne može da se sakrije.

Prisluškivani

Prisluškivanje je uvijek igralo važnu ulogu u istoriji, ali nikad kao u ovoj epohi. Imaće sve veću ulogu: uskoro će ljudi jedva šaputati, sve što kažu biće rizično po njihov život, a biće nemoguće išta sakriti. Riječi će gubiti smisao, jer će u njima biti sve manje izvještaja o onome šta se u duši dešava; ostaće samo govor o tehničkim potrebama koji će se svoditi na efikasne skraćenice. Stara literatura će dobiti status magijskih formula.

Za upozorenja koja upućuju jedni drugima ljudi će koristiti samo poglede. Dok nauka o mozgu ne otkrije i tajnu pogleda.

Benskijev stensil u Čeltenhemu, Velika Britanija, aprila 2014.

U komunizmu je prisluškivan mali broj stanova. U tim stanovima je vladala posebna atmosfera, neka vrsta svečanog opreza, kao u kućama mrtvaca. Ali cilj prisluškivanja nikad nije bio da se nešto važno sazna. Disidenti, na njihovu veliku žalost, nijesu imali tajni, smisao njihovog života je bio u javnom saopštavanju onoga što svak zna ali ne smije da kaže.

Pa čemu prisluškivanje? Vjerovatno da vlastima i policiji dâ osjećanje svemoći jer mogu kad god hoće da se uključe u intimni život ljudi: sve je pod kontrolom. Svijest o prisluškivanju koja se raširi u društvu - između ostaloga i tako što razni ljudi bliski policiji ali pod maskom kritičara sistema svuda pričaju kako su prisluškivani - zaista uveća samouvjerenje policije i osjećanje bespomoćnosti u cijelom društvu.

Značaj prisluškivanja je dalje rastao zahvaljujući zapadnoj propagandi. Neprekidno su razni pametni i vrli ljudi govorili i pisali o „užasnom", „totalitarnom" sistemu koji prisluškuje ljude. Zamislite: ljudi „tamo" više nemaju privatnost, policija sve zna

Značaj prisluškivanja je dalje rastao zahvaljujući zapadnoj propagandi. Neprekidno su razni pametni i vrli ljudi govorili i pisali o „užasnom", „totalitarnom" sistemu koji prisluškuje ljude. Zamislite: ljudi „tamo" više nemaju privatnost, policija sve zna. Kad bi se u razgovorima sa braniocima sistema konačno potegao argument „prisluškivanja" i najvjerniji komunisti su ostajali bez riječi: ako je to istina, onda stvarno sistemu nema odbrane.

Uz komplimente koji su dolazili sa Zapada, svijest pobunjenika je dosezala mitske razmjere, disident se nije borio samo protiv zloupotreba jedne vlasti, nego je vodio vječnu bitku na zemlji protiv metafizičkog zla. Ovdje ga policija prisluškuje na svakom koraku, a u svijetu ga slave kao heroja! To je bila velika iluzija koja će se posle pada komunizma pretvoriti u isto tako veliko razočarenje.

Prvi tvit Edvarda Soudena, 29. septembra 2015.

Kakva nostalgija sad obavija istoriju komunističkih prisluškivanja! Kao neka dječija igra. Sve što je bilo tako strašno, totalitarizam, tajna policija, laži i propaganda, sad je serija manje ili više uspjelih šala. I oni socijalistički stanovi sa krčećim radio aparatima iz kojih daleki glasovi govore o slobodnom svijetu; umorna lica doušnika sa izvještačenim osmjesima ili sa nesvjesnim osjećanjem simpatije i stida; umilni pogledi žena koje osjećaju obavezu da se smiluju svakome sa reputacijom otpadnika; odgovornost za prijatelja ili slučajnog saputnika koji može da plati što je ljubazno razgovarao sa opozicionarom; dosada beznađa i veličina sujete izabranih pravednika; puste ulice, zadimljene kafane, tople kuhinje, lažljive novine i televizije, sve i svuda podrhtava kao sjećanja oko djetinjastih iluzija.

Iz bungalova u Kaliforniji

Kako su uspjeli da ozvuče zemljinu kuglu?

Kako su uspjeli da snimaju pokrete svih ljudi na zemlji iz bungalova u Kaliforniji? Kad im je neko sumnjiv pritisnu na dugme i ubije ga bomba na drugom kraju svijeta, nastrada još dvadesetak ljudi kao kolateralna šteta.

Pa šta? Pa ništa, nego me zanima ovo: kad i gdje smo svi naučili bespomoćnost? Je li taj proces dugo trajao, ili se desio u trenutku? Je li upotrijebljena sila, ili je sve bilo po dogovoru?

Zašto u mozgu vlada tišina?

Možda se mozak sam gasi kad osjeti da ga neka spoljna sila nadgleda?

Prisluškivan stalno i svuda, mozak odustaje. Gdje su bijes, ljutnja, ili bar radoznalost za ono što se dešava? Skriva se u mozgu zrnce pobune, skuplja snagu, procjenjuje protivnika.

Ne dešava se ništa. A svijet je izgubljen na svim tačkama. Kontrola je totalna, ne pomaže lukavstvo uma, ne može se povući ovdje, zaobići ondje, pritajiti se ovdje, šmugnuti tamo, i zasnovati život ponovo, na primjer, sa novom ženom, ili sa starom knjigom, u dubokoj šumi, ili na pustom ostrvu: nema ni nove žene, ni stare knjige, ni duboke šume, ni pustog ostrva gdje se ne prisluškuje svaka riječ i ne osmatra svaki gest. Svak je u zatvoru i svak samoga sebe nadgleda. Na dobrovoljnoj osnovi.

Sedište Agencije za nacionalnu bezbednost (NSA) u Merilendu, SAD

Zašto mozak ne otkaže poslušnost smjesta?

Šta god je preostalo od ljudske istorije, više u njoj nema ništa na šta ću biti ljut i ogorčen; ništa nezamjenjivo; ništa voljeno; ništa što zaslužuje moju pažnju.

Naučena bespomoćnost. I taman kad je čovjek dirnuo dno i počeo da se navikava na život iz perspektive kokroca, u najdaljoj odaji mozga neko upali svijetlo. Ako je ludilo, volim te, ludilo.

Jer onda se, isto tako neobjašnjivo, bez upozorenja, sve promijeni. Dođe mi da se izvinim sopstvenom mozgu: tako je glupo biti pesimista u tvome prisustvu.

Čak iz Hong Konga stiže vijest da je Snouden čuo glas: „Ovako se više ne može živjeti"? Svijet više nije isti.

Nikad više neću sumnjati.

Zanos disidenata

I jedni i drugi ilustruju drame koje čekaju ljude, uvijek i svuda, ako pođu putem moralne pobune. I jedni i drugi ilustruju sramotu koja čeka ljude koji iznevjere sebe i prodaju svoje ideale. Zato je posle komunističkih revolucija i disidentskih pobuna nad njihovim karikaturama sa toliko slasti zaigrala finansijska i medijska svjetska elita

Između komunista i disidenata je bila bliska veza koju je bilo teško uočiti dok je među njima trajala borba.

I jedni i drugi ilustruju drame koje čekaju ljude, uvijek i svuda, ako pođu putem moralne pobune. I jedni i drugi ilustruju sramotu koja čeka ljude koji iznevjere sebe i prodaju svoje ideale. Zato je posle komunističkih revolucija i disidentskih pobuna nad njihovim karikaturama sa toliko slasti zaigrala finansijska i medijska svjetska elita. Ona je sve znala od početka. Ona uživa da gleda zanose moralnih pobunjenika, velika osjećanja i velike žrtve, i nijedna kupovina joj toliko ne prija kao kad dođe trenutak da ove moralne gromade kupi za šaku dolara i ponudi im mjesto reklamnih agenata ili zabavljača. Nije to samo zbog pobjede nad protivnicima, nego prije svega zato što su dobili potvrdu da su oduvijek bili u pravu u pogledu ljudske duše i morala: ona je trula, a moral je iluzija.

Je li ovo ovako?

Možda je najveće filozofsko pitanje, jedina prava tajna istorije: šta je to što se ne prodaje?

Poznavao sam, u periodu njihove vlasti, mnoge stare komuniste. Pomalo sam prezirao njihovu naivnost, pa i slabost i kukavičluk koji su se pojavili u vrijeme vlasti, mislio sam da su disidenti superiorniji: naš zanos je bio ukorijenjen u realnosti.

Bilo je u njima nešto slomljeno. U riječima, u očima, u cijelom držanju, u načinu na koji su vukli dim iz cigarete, u toj spontanoj naklonosti - čim nije bilo „prisluškivača" - prema disidentu koji je neprijatelj svega što su bili, u tome kako pasivno, ako ne i sa mazohizmom, slušaju kritike upućene cijelom njihovom životu - svuda su bili slomljeni, nigdje u njima nije bilo zdrave kosti.

Izložba "Crvena zvezda nad Rusijom" u galeriji "Tejt Modern", London, 2018.

Neki put bi rekli, saučesnički, kao da se svi borimo uvijek za iste ideale: „Nećeš ni ti uspjeti." Onda bi sakupili svoje komade i skrpili ih da bi se pojavili na javnim manifestacijama gdje su odisali vjerom u partiju, državu, vođu i ideologiju. Odmah iza te pojave bila je pukotina koju sam znao, tu su se lomili. Kako god da su se namještali, svuda oko njih su visile razbucane krpe. Ni na kraj mi pameti nije bilo da će koju deceniju kasnije tu istu ulogu u istim krpama zaigrati disidenti.

A evo kad mi je prvi put palo na pamet.

Bauk komunizma

U vrijeme euforije koja je zahvatila pobjednike na kraju Hladnog rata, evropskim i američkim kontinentom su kružile izložbe avangardnih umjetnika iz nekadašnjih komunističkih zemalja posvećene njihovom političkom iskustvu

U vrijeme euforije koja je zahvatila pobjednike na kraju Hladnog rata, evropskim i američkim kontinentom su kružile izložbe avangardnih umjetnika iz nekadašnjih komunističkih zemalja posvećene njihovom političkom iskustvu. Umjetnici pokušavaju da se dodvore pobjednicima. Ja sam vidio bar dvije takve izložbe, u Njujorku i Parizu, ali pošto je bilo puno prikaza tih izložbi u prestižnim medijima, pretpostavljam da ih je bilo svuda. Neki umjetnici su čak bili dostigli kratkotrajnu slavu.

Ovo se desilo na izložbi u Parizu. Povukla me sa sobom jedna prijateljica koja me odavno znala. Ona je izložbu već bila vidjela ali je htjela još jednom da je vidi ko zna iz kojih razloga. Danas mislim da je u stvari htjela mene da vidi na toj izložbi, možda kao eksponat koji nedostaje da bi bila potpuna. Kao stari antikomunistički disident, trebalo je da uživam. Desetak godina ranije bih sigurno uživao. Ali, sada su se kockice različito namjestile u svijetu i u svijesti, umjesto uživanja pojavljivali su se prvi elementi gađenja.

Izložba je bila nešto kao vesela varijanta njemačkog ekspresionizma. Ono što je počelo u ekspresionizmu kao eksplozija duše unakaženog čovjeka na izlasku iz Prvog svjetskog rata, kao obećanje i zakletva da „nikad više takav neću biti", završavalo se u djelima umjetnika-disidenata kao hepiend za gospodare svijeta.

Sad ćete, za kaznu, sve one prijetnje i uvrede ponoviti, ali kao karikature o samima sebi - to je bio smisao ovih izložbi. Ko god se ikad bunio morao se vratiti tačno na tačku svoje pobune, pokajati se za svaku jaku riječ i svaki nepristojan gest, obećati da se to više nikad neće ponoviti i zamoliti za oproštaj. Proleterska stoka je morala da plati za ono „bauk komunizma".

Arsen Savadov: "Kolektivno crveno 2" (1999)

Na izložbi su mrtvi komunistički lideri - od Marksa do Brežnjeva - sa simbolima radničkog pokreta, na fonu pjesama Crvene armije, preuzeli ulogu kapitalističkih eksploatatora i ratnih manipulatora iz vremena Prvog svjetskog rata i revolucije. Debeli, dekadentni, truli i odvratni, dekorisani jarkim bojama i ukrašeni ordenjem, revolucionarne vođe su se kreveljile, grlile i ljubile u usta, i ponavljali više manje sve scene iz vremena revolucionarne propagande, samo su sad oni bili tema ruganja i gađenja. Izgledalo je kao da se svjetska buržoazija sveti proleterima za sve pretrpljene strahove u poslednjih sto i pedeset godina.

Umjetnici su se obračunavali sa poraženim komunistima poltronski i lažno, ali su se nesvjesno, i možda sa istinskim darom, obračunavali i sa disidentima koji su se bunili protiv komunizma. Ova korumpirana šarena laža je postala disidentska realnost

Trebalo je da bude veselo i duhovito, ali je na izložbi vladala tišina kao kad se izlažu djela starih majstora čije slike zahtijevaju neku vrstu pobožnog preobražaja od posjetilaca koji im se primaknu. U prisustvu smo smrti.

Tako je dolazio do izražaja prigodno tihi hor Crvene armije. Oni moćni glasovi skroz utišani, u funkciji cerekanja koje su izražavale slike na zidovima.

Sve je bilo lažno. Ali je li sve bilo laž i prije desetak godina kad bih ja ove umjetnike dočekao kao hrabre i inspirisane borce za istinu? Kao za inat, ne samo da je sve bilo laž, nego je ovo bila namjerno pretjerana karikatura, tako da se nikako nije moglo pobjeći od osjećanja sramote i stida. Sramote i stida zbog nepodnošljive sličnosti sa osjećanjima zbog kojih su do juče disidenti bili spremni da idu u zatvor, čak i da nestanu u zatvoru nošeni idealima. Umjetnici su se obračunavali sa poraženim komunistima poltronski i lažno, ali su se nesvjesno, i možda sa istinskim darom, obračunavali i sa disidentima koji su se bunili protiv komunizma. Ova korumpirana šarena laža je postala disidentska realnost.

Spomenik "Sovjetskim oslobodiocima", u Sofiji 2011.

U jednom trenutku, pred kraj izložbe, zatekosmo se pored jednog italijanskog para. Stariji gospodin, pravi signore sa zalizanom prosijedom kosom, elegantan i preplanuo, sa mladom i zgodnom ljubavnicom. Nijesam mogao zaključiti do kraja da li je bio prosto bogati buržuj koji obilazi izložbe u pratnji sekretarice, ili umjetnički kritičar. Tek, znao je previše.

Govorio je vrlo tiho, tako da sam se ja kao slučajno, okrenut leđima, držao blizu njega. Bez dogovora, isto je radila moja prijateljica. Uhvatio sam njen pogled dok je primicala glavu slikama: nije gledala slike, nego poluzatvorenim očima, skroz ukoso, malo u mene malo u Italijana. Italijan je govorio hladno, nezainteresovano, kao da saopštava očigledne i već dosadne činjenice i rekao je otprilike sledeće: „Odlučili su da ih dovrše... bez milosti... ništa ne praštaju... osveta je slatka... ovo je zabava posle trijumfa... nijesu se ni u snu nadali da će se ovako završiti... nesrećni ljudi... ne znaju šta ih je snašlo... dok se ne pobijedi u umjetnosti nema prave pobjede... umjetnost zla..." I u jednom trenutku, valjda jer presuda tako bolje zvuči, rekao je na engleskom: „Just for fun."

Kao neki agent koji prenosi tajne, nikad nije rekao ko su to „oni", ni za jedne ni za druge, samo se dalo zaključiti da govori o istoriji više nego o umjetnosti, o klasama, o gospodarima i robovima, o buržoaziji i radnicima, o onome što je ostalo od velike pobune koja je trajala decenijama a koja se sad završila. Zbog ravnog tona govora, bez osjećanja, nije se moglo pogoditi na kojoj je on strani, vjerovatno ni na jednoj, izgledao je kao stari patricij koji je došao sa svoga ostrva da vidi šta se dešava u zbrci svijeta i blazirano je zaključivao da nema ništa novo pod nebom, ista dosadna priča surovih gospodara i glupih robova. Glas istorije.

Tada me prvi put bilo stid što sam se kao bivši disident našao na strani pobjednika.

Kod ostataka Berlinskog zida nakon ceremonije obeležavanja 60. godišnjice njegove izgradnje, 13. avgusta 2021.

Sa krajem Hladnog rata, kao u komičnoj iluziji, poklopilo se disidentskih pet minuta sa trijumfom 1% najbogatijih ljudi u istoriji. Ono što je u drugoj polovini dvadesetog vijeka bio glas moralne savjesti, postao je glas sile i bogatstva. Sokrat je pristao da radi za Soroša. Dugo se i odupirao. Poklopili su se duša i lukavstvo, račun i moral, pohlepa i askeza, humanizam i osvajački ratovi, slobodni svijet i tajni zatvori - i nije više niko imao primjedbi. Oni koji su nekad kao otkrovenje primili tajni glas: „ovako se više ne može živjeti", sad su u svjetskim medijima razdragano poručivali: „Nikad bolje."

Poslednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata Nato pakta, „Vašingtonski konsenzus" je obuhvatao sve narode svijeta sa izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Bila je to slika koja zahtijeva fantastičan sklop planeta. Ljudi koji su tada živjeli još ni iz daleka nijesu svjesni kakvom su fenomenu prisustvovali. Treba više generacija da se tako veliki događaj slegne u svijesti

Ovo je drugo čudo moralne pobune, ravno onome kako se ona javlja u dusi pobunjenika: kako ta pobuna umire u istim ljudima. Oni koji su slijedili istinu kao otkrovenje i bili spremni za nju život da daju odjednom se pretvaraju u korumpirane kukavice, spremni na svaku pogodbu samo da se dokopaju para i privilegija. Spolja gledano to su isti ljudi, ali iznutra to su dva potpuno različita bića.

Dvadeset godina trijumfa

Poslednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata Nato pakta, „Vašingtonski konsenzus" je obuhvatao sve narode svijeta sa izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Bila je to slika koja zahtijeva fantastičan sklop planeta. Ljudi koji su tada živjeli još ni iz daleka nijesu svjesni kakvom su fenomenu prisustvovali. Treba više generacija da se tako veliki događaj slegne u svijesti.

Bila je to prva imperija bez neprijatelja, čiji problem je bio ne kako da savlada protivnike, nego kako da nađe protivnika. Na koga da troši oružje? Kako da se ne ulijeni i opusti ako joj se niko ne protivi? Tako su, just for fun, u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka napravljene greške koje će se plaćati bar još u sledećem vijeku. Možda i svjetskim ratovima. Prekršeni su svi zakoni zdravog razuma: u politici, finansijama, medijima, u odnosima između ekonomskih klasa i između polova, u odnosu ljudi prema prirodi i prema drugim vrstama... Eksperti su procjenjivali da će globalna fešta finansijske elite trajati dvadesetak godina. Posle toga slijedi slom, to su svi znali, ali to nije bio razlog da se otkaže učešće na najvećoj fešti u istoriji! Naprotiv.

Iz filma Martina Skorsezea "Vukovi sa Vol Strita" (2013)

Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti skladno streme istom cilju. Heroji su bili bankari i igrači na Berzi koji su mjesečno zarađivali i trošili bogatstva o kojima nijesu ni sanjali najbogatiji ljudi ranijih epoha. Mediji su pozivali sve ljude da igraju na Berzi i pridruže se provodu milenijuma. U Rusiji je bila organizovana najveća pljačka u istoriji, šačica mladih oligarha, vođeni zapadnim tajnim službama i za račun zapadnog kapitala, preuzela je cijelo bogatstvo ove ogromne zemlje.

Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus": novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zijevalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u ređanju superlativa koji bi možda prijali uhu blaziranih gospodara. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Soroša?

Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus": novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zijevalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u ređanju superlativa koji bi možda prijali uhu blaziranih gospodara. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Soroša?

Je li to zaista bilo? Nije prošlo ni dvadeset godina.

To je bilo tih toliko očekivanih disidentskih pet minuta.

Imali su šta da prodaju: ipak su doprinijeli, bar moralno, trijumfu novih gospodara.

U Vatikanu je sjedio disidentski Papa, onaj čiji je blagoslov pratio poslednja i najveća osvajanja.

Moral i ljudska prava

Odjednom, disidenti su bili svuda. Pobjednici su im otvorili sva vrata, jer niko ne voli sam sebe da hvali. Mnogo je bolje da se čovjek pretvara da radi nešto drugo, zauzet je drugim mislima i poslovima, kad ono, odjednom, gdje god se okrene čuje svoje ime, svi su došli da mu čestitaju rođendan. A pošto je zaista izuzetan, slavljenik je uzdržan, jer ne vjeruje u laskanje, možda su ti koji ga hvale plaćeni, zato treba provjeriti da li iskreno misle to što kažu. I gle čuda, mediji su puni divljenja za objektivnost i iskrenost tih koji vas hvale, oni nikad ne lažu, oni su obijali zatvore zato što neće da lažu, oni su moralna savjest epohe.

Skulptura "Slatka osećanja" Aleksandra Guere, Havana, 2015.

Hipokrizija je postala zarazna: disidenti su hvalili zapadnu vojnu, političku i finansijsku elitu zbog njene moralne čvrstine, i pozivali je da ne posustane u osvajanju svijeta, jer je vrijeme da moral i ljudska prava svuda trijumfuju, nemamo pravo da se oglušimo o patnju ljudi

Hipokrizija je postala zarazna: disidenti su hvalili zapadnu vojnu, političku i finansijsku elitu zbog njene moralne čvrstine, i pozivali je da ne posustane u osvajanju svijeta, jer je vrijeme da moral i ljudska prava svuda trijumfuju, nemamo pravo da se oglušimo o patnju ljudi... Ako mora da se bombarduje za viši cilj, ako moraju dronovi, ako moraju tajni zatvori, mi vas molimo da ne oklijevate; ako iko ima neke primjedbe neka se obrati nama, naše poštenje se ne dovodi u pitanje, mi smo se odupirali totalitarnoj policiji... Bili su sjajni! Tako zabrinuti za sudbinu svijeta.

A pobjednici su im uzvraćali istom širokogrudošću: padale su nagrade, mediji su bili puni pohvala za heroje našega vremena, one koji se nikad ne varaju, koji ne mogu biti potkupljeni i obeshrabreni. Dobijali su visoke položaje, postajali bogataši preko noći, bili su pozivani na proslave međunarodnog džet-seta. Naročito srednjoevropski disidenti na čelu sa Havelom, Mihnjikom i Geremekom. Mislim da su se odupirali Kuron i Dinzbir, ali nekako umorno, bez vjere i nade. Brzo su pali u bolest. I većina ruskih disidenata je otrčala na proslavu, oduprli su se Brodski, Zinovjev, Solženjicin. Možda još poneki, ali beznačajna manjina.

Kao simbol disidentske moralne čvrstine izabran je Havel, za njega su oni koji upravljaju svijetom bili uvjereni da nikad ništa neće odbiti. Spadao je u provjereni kadar. Onaj što se ničega ne gadi.

Vaclav Havel, goodfellow

Mogao sam oduvijek znati da će Havel izdati.

Mogao sam znati već po ovoj rečenici: „Ljubav i istina treba da pobijede mržnju i laž." Mogao sam znati da će na ovoj tački, tu gdje se ovaj glas čuje, po zakonima fizike pobijediti zlo i podmuklost. Kad sam čuo da umjesto potpisa crta srce, mogao sam znati da je u pitanju vjerovatno najveći lažov na svijetu.

Vaclav Havel

Mogao sam znati da će se Havel do kraja života boriti za poštovanje ljudskih prava i demokratiju na Kubi, u Bjelorusiji, u Rusiji, u Kini, u Avganistanu, u Iraku, da će vatreno podržati ratove zapadne imperije sirom svijeta. Mogao sam znati da će američki predsjednik koji bude na vlasti, kad umre Havel izjaviti da je on živi dokaz da moral pobjeđuje u istoriji. Moral i istina. A ne sila, bombardovanja, dronovi, tajni zatvori, propaganda, itd, kao što misle tirani

Čovjek bi mogao sve znati. Da nije neodoljive sklonosti u nekom mlitavom, ljigavom dijelu duše da se vjeruje u kič i iluzije. Mogao sam znati da će se Havel do kraja života boriti za poštovanje ljudskih prava i demokratiju na Kubi, u Bjelorusiji, u Rusiji, u Kini, u Avganistanu, u Iraku, da će vatreno podržati ratove zapadne imperije sirom svijeta. Mogao sam znati da će američki predsjednik koji bude na vlasti, kad umre Havel izjaviti da je on živi dokaz da moral pobjeđuje u istoriji. Moral i istina. A ne sila, bombardovanja, dronovi, tajni zatvori, propaganda, itd, kao što misle tirani.

Mogao sam sve o ovome svijetu znati a da se nikad ne maknem sa obale Morače! Mogao sam znati da će džeparoš sjesti na tron svijeta na kraju istorije. A morao sam - apsolutno sam morao, to je neoprostivo - znati da će se, po svim psihološkim, socijalnim, etičkim, estetskim i fizičkim zakonima ovoga svijeta pojaviti Vaclav Havel, tačno onakav kakav je bio, sa biografijom kakvu je imao, da se zakune u poštenje džeparoša i primi trofej iz njegove ruke.

Mogao sam znati da će ga u bolesti pratiti simptomi „gubljenja ravnoteže i gubljenja memorije".

Mogao sam znati da će Goodfellas pobijediti.

Srećno lice i mirna savjest

Havel se pojavio prvi jer je najmanje oklijevao da zagrabi kad se prilika pružila. Njegova glad za društvom elite, ali one zapadne, iz Centra, koja ima monopol na slavu, ne komunistička, seljačka i radnička, bila je nezajažljiva. Čekali su ga krugovi moćnika, bogataša, slavnih umjetnika i intelektualaca, u koje će on sad stupiti kao autentičan junak, borac za ljudska prava, a pošto oni toliko vole autentičnost, prava osjećanja, hrabrost, biće to velika uzajamna ljubav i sreća koja će zadiviti cijelo čovječanstvo.

Nikad posle toga nije se moglo jasno odmjeriti ko se kome više divi: Havel vladajućoj eliti, ili ta elita njemu. Bio je to, sve do finansijskog kraha 2008, najbolji od svih mogućih svjetova.

Vaclav Havel u policijskoj kartoteci 1979.

Ako je istorija metafora procesa koji se dešavaju u čovjekovim neuronima, onda ovaj trenutak odgovara situaciji kad se čovjek trgne iza sna, sav naježen, jer osjeća da lopov hoda po kući.

A Havel je krenuo u kampanju za promociju Nato pakta i novog svjetskog poretka. Ni ratovi ni egzibicije finansijskog kapitalizma nijesu nijednog trenutka doveli u pitanje njegovu moralnu podršku zapadnom imperijalizmu. Mnogi su imali moralnih dilema, čak i generali, bankari, trejderi, samo Havel nije. Srećnijeg lica i mirnije savjesti nije bilo na planeti

Tako je, u disidentskom uhu, odjeknulo Havelovo otimanje za vlast u Pragu koje je rutinski orkestrirala američka obavještajna služba. Aleksandar Dubček je bio prirodni kandidat za novog predsjednika. Bio je mnogo popularniji od Havela i lako bi dobio izbore. Onda su Amerikanci izvršili pritisak na češki Parlament da se predsjednik ne bira na izborima, nego u Parlamentu. Havel je obećao Dubčeku da će kratko ostati predsjednik, možda godinu dana, samo da pomogne da se stabilizuje situacija; isto su mu obećali zapadni diplomati. Dubček je odustao, zapadna diplomatija je izvršila pritisak na poslanike i Havel je izabran za predsjednika, odakle ga niko nije mogao otjerati dok je mogao stajati na nogama. Razočaran, izolovan i smiješan, Dubček je uskoro umro.

A Havel je krenuo u kampanju za promociju Nato pakta i novog svjetskog poretka. Ni ratovi ni egzibicije finansijskog kapitalizma nijesu nijednog trenutka doveli u pitanje njegovu moralnu podršku zapadnom imperijalizmu. Mnogi su imali moralnih dilema, čak i generali, bankari, trejderi, samo Havel nije. Srećnijeg lica i mirnije savjesti nije bilo na planeti.

Forma je ostala ista: ona disidentska moralna samouvjerenost i superiornost, pozivanje na savjest uspavanog čovječanstva, retorika o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji; još uvijek se potpisivao crtajući srce: ništa kao ljubav. Živio je kao kralj, nastanio se u dvorcu, zapadni mediji su ga slavili kao savjest čovječanstva.

Izdao je sve. Upotrijebio je svaku disidentsku ideju, svako uvjerenje, svaki izum, svaki gest, svaki trik, kao da gradi paralelni svijet: sve je bilo isto, sve je bila laž.

Sastanak čehoslovačkih i poljskih disidenata na Kralickom Snježniku 1988.

Nevjerovatnom brzinom su svijet preplavile „nevladine organizacije" za odbranu ljudskih prava. Sve „nevladine", sve „bez granica", sve finansirane iz istih centara moći. Sve na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava

Nevjerovatnom brzinom su svijet preplavile „nevladine organizacije" za odbranu ljudskih prava. Sve „nevladine", sve „bez granica", sve finansirane iz istih centara moći. Sve na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava. Na neki neobjašnjiv način ove organizacije su predstavljene kao nastavak disidentskih borbi iz vremena komunizma. Korumpirani, disidenti su pristali na ovu igru. I one su se borile za demokratiju i ljudska prava. Kao nekad sa disidentima, samo sada na masovnom nivou, zapadni mediji su organizovali promociju ovih organizacija kao čuvara moralne savjesti čovječanstva.

Bili su čisti, humani, saosjećajni; bili su podmukli, pohlepni, lažovi; bili su moćni jer je iza njih stajala svjetska vlast i najavljivali su cijelim narodima užasne tragedije; i bili su toliko smiješni da ih je bilo nemoguće kritikovati, ili čak samo gledati u njih a da čovjek ne prasne u smijeh. Zavjera protiv ljudskog roda je skovana u cirkusu.

Kraj istorije

Na svakom izvoru u svijesti gdje se sumnjalo da može da se javi šapat „ovako se više ne može živjeti", postavljen je stražar maskiran kao pobunjenik. Niko pored njega ne može proći. On je zvanično zadužen za moralnu pobunu. Pretpostavka je da će ovi „agenti spavači" prvi namirisati nezadovoljstvo. „Evo me", kažu ako čuju da se neko primiče. I ako se onaj glas pobune prevari, stižu smjesta specijalne jedinice i dezinfikuju cijelo područje.

Devedesetih godina je svjetski poredak postavio tri ovakve lutke za koje se mislilo da će preduprijediti sve pobune. Zvali su ih Vaclav Havel, Bernar Kušner i Eli Vizel

Devedesetih godina je svjetski poredak postavio tri ovakve lutke za koje se mislilo da će preduprijediti sve pobune. Zvali su ih Vaclav Havel, Bernar Kušner i Eli Vizel.

Havel je pokrivao disidentsku borbu protiv totalitarnog sistema. Kušner patnje bolesnih i siromašnih u kolonijama. A Vizel je zastupao nijemi vapaj miliona iz koncentracionih logora i gasnih komora. Kroz njih je stizao u svijet glas koji je podržavao i pravdao upravo one akcije na koje su oni navodno upozoravali: stvaranje totalne kontrole nad ljudima, pljačkanje bespomoćnih masa, bombardovanje inferiornih naroda.

Medlin Olbrajt i Vaclav Havel 2007.

S ovakvim stražarima, svijet je tada, gledano sa duhovne tačke, ličio na crnu rupu. Na osnovu toga se i zaključivalo u Vašingtonu da je američka imperija poslednja u istoriji. Gdje bi se mogao roditi pobunjenik? Ubili bi ga prije rođenja. Bez obzira na kolateralnu štetu. Dronovi su ovako satirali cijela sela na osnovu sumnje da se u njima skriva neko sumnjiv.

Nijesu se više potpisivale ni peticije.

U humanitarnim ratovima provjeravala se istina „Povelje 77" i disidentskog iskustva. Od ove istine se nije moglo pobjeći.

Novi moralni ideal

Ima li gore?

Pojavio se početkom novoga vijeka, kako i priliči za novi početak, najveći u istoriji disidenata. Ime mu je Mihail Hodorkovski. Ruski je oligarh i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Kad je Putin počeo da dovodi u red Rusiju, ovaj oligarh mu se suprotstavio. Nije pobjegao kao većina oligarha koji su opljačkali zemlju devedesetih godina. Nije pristao, kao oligarsi koji su ostali u Rusiji, da prihvati autoritet nove vlasti ni da uskladi svoje poslove sa interesima Rusije. Kupovao je poslanike iz svih partija u ruskoj skupštini da bi mogao da blokira donošenje zakona koji mu smetaju. Imao je kontrolu nad najvećim dijelom ruskog energetskog bogatstva i već skoro ostvarene planove o prodaji toga bogatstva zapadnim multinacionalnim firmama. Smatrao je - ne samo on, to je mislila i zapadna elita - da Putin neće smjeti da uđe u sukob sa ovakvom silom.

Putin se usudio. Bio je to njegov najveći grijeh u očima svjetske vlasti. Posle toga mu ništa nije moglo biti oprošteno.

Mihail Hodorkovski u kavezu za optužene u sudu u Moskvi, Rusija, 16. juna 2004.

Samo ta jedna riječ, Hodorkovski, obasjava cijelu jednu epohu, period od kraja hladnog rata do velike ekonomske krize. On je lice svih promjena, kao neko mitološko biće koje sadrži sva lica i mijenja ih po potrebi.

Ko je Hodorkovski? Jedan iz grupe najvećih gangstera dvadesetog vijeka, vjerovatno najvažniji učesnik u onome što se zvalo „najveća pljačka u istoriji", ali ipak, to je samo gangster, gangsteri ne znače ništa u istoriji, njima bez ikakvih problema upravljaju policije čak i slabih država. 

Ko je Hodorkovski? Jedan iz grupe najvećih gangstera dvadesetog vijeka, vjerovatno najvažniji učesnik u onome što se zvalo „najveća pljačka u istoriji", ali ipak, to je samo gangster, gangsteri ne znače ništa u istoriji, njima bez ikakvih problema upravljaju policije čak i slabih država. Dok nije izbio na čelo onih koji su opljačkali Rusiju posle kraja Hladnog rata, bio je komsomolac u komunističkoj partiji. Biti komsomolac u komunističkoj partiji u periodu kad je ova izgubila sav prestiž, kad nijedan njen član odavno nema iluziju o bilo kakvoj misiji te partije, to su mogli samo oni koji su odabrani kao najgori u svojoj generaciji. To zna svak ko je živio u komunističkim zemljama: ko je tada ulazio u Partiju, taj je zaista bio nizašta. Truo sa osamnaest godina, truo od rođenja.

Odatle su regrutovani ruski oligarsi. Podrška zapadnih vlada u procesu uništavanja Rusije i prebacivanju njenog bogatstva u zapadne banke obezbjeđivala im je zaštitu i primoravala predstavnike političke vlasti da im se potčine. Da bi obezbijedili drugi predsjednički mandat Borisu Jeljcinu, predstavnici američke tajne službe su organizovali sastanak u Švajcarskoj između Jeljcina (ili Jeljcinovih predstavnika ako je ovaj bio pijan) i ove grupe oligarha. Jeljcin im je obećao da će dobiti sve što je ostalo od ruskog bogatstva, a oni da će mu obezbijediti pobjedu na izborima. Pobjeda je lažirana, ali proslavljena od strane zapadnih posmatrača.

Na takvu silu je udario Putin.

Onda su gangsteri-milijarderi postali disidenti. A svijetu je ponuđen novi moralni ideal.

Mihail Hodorkovski drži konferenciju za štampu u Muzeju Berlinskog zida, u Berlinu, 22. decembra 2013.

Izvan nemuštih i promuklih glasova iz podzemlja gdje se skrivaju otpadnici od društva koji imaju status ludaka i terorista, godinama niko nije izgovorio ni jednu riječ kritike ili samo sumnje u fantastičnu priču o velikom disidentu što čami u Putinovom Gulagu.

Tada su bivši disidenti iz sovjetskog perioda ponovo počeli da potpisuju peticije za ovoga borca za ljudska prava i demokratiju, tražili su da ga Internacionalna amnestija proglasi za političkog zatvorenika. Organizovan je strahovit pritisak na Putina i Rusiju. Gomilali su se kasnije razni razlozi za taj pritisak, ali ovo je uvijek bio najvažniji, onaj posle koga se prelomila istorija.

Tvrdilo se da ga je Putin napao jer se plašio da će mu ovaj biti protivkandidat na izborima. Putin je jedan od najpopularnijih državnika u ruskoj istoriji, a Hodorkovski jedan od najomrznutijih ljudi u Rusiji, pa ipak širom svijeta se pronio glas da se Putin uplašio moralnog prestiža velikog disidenta

Veliki svjetski mediji su se smjenjivali u obnavljanju teme o stradanju Hodorkovskog koji se polako pretvarao u nesalomivog sveca koji je sve žrtvovao, porodicu, bogatstvo, mladost, da bi se borio protiv tiranina, za slobodu svoje zemlje i svijeta. Pojavljivale su se njegove fotografije napravljene po klišeima o sibirskim zatvorenicima, bezbroj puta su preštampavane njegove poruke iz zatvora.

Pravio se mit. Podigao se ogromni talas moralnog ogorčenja preko više kontinenata, niko nije mogao ostati ravnodušan na stradanja jednog od najvećih gangstera dvadesetog vijeka koji je osuđen zbog utaje poreza. Tvrdilo se da ga je Putin napao jer se plašio da će mu ovaj biti protivkandidat na izborima. Putin je jedan od najpopularnijih državnika u ruskoj istoriji, a Hodorkovski jedan od najomrznutijih ljudi u Rusiji, pa ipak širom svijeta se pronio glas da se Putin uplašio moralnog prestiža velikog disidenta.

Šifra „Hodorkovski"

Ono što je osvijetlila pojava koja je živjela pod šifrom „Hodorkovski" je svjetska vlast. Nikad zvijer nije prišla bliže vatri. Ono što se sluti, što se osjeća, što niko nije vidio, što ne postoji, što odlučuje o sudbini ljudi i svijeta, bilo je na dohvat ruke. Za doček ovakvog gosta pripreme su bile nezapamćenih razmjera. Sve je moralo biti savršeno, moraju se čuti samo najljepši komplimenti, maske moraju biti iskrenije nego ikada, Hodorkovski je morao biti najbolji među ljudima. Kad je najbogatiji neka je i najbolji.

Mihail Hodorkovski govori tokom mitinga za 'Jedinstvenu Ukrajinu' na Trgu nezavisnosti u Kijevu, 9. marta 2014.

Postojao je rizik da se odjednom otkrije velika laž. Sve je laž, sve što se dešava, sve što se govori, piše, cijela istorija. Ko bi preuzeo taj rizik? Ko bi to dozvolio? Da se svjetski poredak sruši na Hodorkovskom?

Iza ove postmoderne konstrukcije gangstera i sveca, milijardera i borca za ljudska prava, koja liči na moderne skulpture u kojima se miješaju materijali i oblici ljudi i životinja kakvih nema u prirodi da bi se dočaralo raspadanje granica i oblika i rađanje monstruma na ruševinama starih svjetova, stajale su mitološke sile čija imena parališu ljudski mozak. Ekson, Goldman Saks, Rotšild, Kongres, Senat, CIA, Evropska unija, CNN, BBC, Njujork Tajms... Onaj ko bi želio da nacrta mapu vlasti ovoga svijeta mogao bi da slijedi samo tragove koji vode od Hodorkovskog do onih koji ga štite i zaduženi su da održavaju mit o borcu za slobodu. Ne znam za drugi slučaj u kome su svi konci istovremeno bili povučeni kao u slučaju Hodorkovskog. Mogao se procijeniti i stepen organizovanosti mreže svjetske vlasti i njena snaga. Treba slijediti ime „Hodorkovski" u medijima, u izjavama, u akcijama vlada, institucija i firmi, i pojaviće se nešto kao skrivena geografija svijeta, ili nervni sistem, ili krvotok tijela.

Bio je to završni portret pobunjenog čovjeka. Sledeća generacija će biti roboti.

Mihail Hodorkovski prima nagradu "Vitez slobode", koju dodeljuje Fondacija Kazimira Pulaskog, Baršava, 3. decembra 2016.

A onda se iz te potpuno zamračene pozadine pojavi Ed Snouden da upozori svijet na zavjeru protiv ljudskog roda! Nije mogao da živi u laži. Savjest ga primorava da rizikuje život u ime slobode

Lekcija koju je „slobodni svijet" održao disidentima, sa poglavljem o Hodorkovskom, dosegla je savršenstvo remek djela. Bilo je to nešto kao izvrnuta istorija svijeta, u kojoj je sve preokrenuto, zlo i dobro, laž i istina, grdilo i ljepota, muka i radost, dosada i smijeh, ali tako izvrnuto savršeno se uklapalo u cjelinu.

Tako se ispisivalo poslednje poglavlje priče o disidentima. Poslednji zatvorenik iz Gulaga je bio groteskna karikatura patnji pravednika, ljudskih snova o boljem svijetu, o slobodi, hrabrosti, dostojanstvu. Nekad velika epska - tj, herojska, u glavama ljudi iz toga perioda, uključujući i moju - priča o Arhipelagu Gulag završavala se u sprdnji i sramoti. I to je valjda neka varijacija na temu o kraju istorije.

A onda se iz te potpuno zamračene pozadine pojavi Ed Snouden da upozori svijet na zavjeru protiv ljudskog roda! Nije mogao da živi u laži. Savjest ga primorava da rizikuje život u ime slobode.

Sve je bilo pod kontrolom. Osim NSA.

Kampus Agencije za nacionalnu bezbednost u Fort Midu

Smisao pobune

Oni koji ne plate glavom, na kraju se prodaju. Ili ih prodaju njihovi najbliži i najvjerniji. Ugrade ih u vlast. Tek to niti traje, niti mijenja svijet. Bude kao ona narodna: gdje si bio - nigdje; šta si radio - ništa

Znači, da rezimiramo. Nekad se u društvu pojave ljudi koji u ime savjesti hoće i život da rizikuju, koji su privrženi istini i poštenju, koji imaju neku ljepšu viziju ljudskog života, i te ljude zaista svi cijene i dive im se, i uopšte sve je to uzbudljivo i krasno. I šta promijene? Ništa. Poredak se malo zaljulja, pa se prilagodi, obračuna se sa pobunjenicima, ili ih potkupi, sve bude po starom. Tako je bilo i sa Sokratom, Isusom Hristom, Budom, a ne samo sa Snoudenom, ili revolucionarima i disidentima. Oni koji ne plate glavom, na kraju se prodaju. Ili ih prodaju njihovi najbliži i najvjerniji. Ugrade ih u vlast. Tek to niti traje, niti mijenja svijet. Bude kao ona narodna: gdje si bio - nigdje; šta si radio - ništa.

Koliko će trajati Snouden dok ne nastrada, ili se nagodi? Neće dugo. Oženiće se, dobiće djecu, dolaze brige i troškovi. A promijeni se i moda. Ako izdrži dugo na putu kojim je krenuo, ovako vjeran istini i savjesti, onda će postati sasvim izuzetan karakter. Ali ni tako neće promijeniti društvo i ljude.

Američke poternice za Asanžom i Snoudenom 2016.

Pa čemu onda ovolika priča niokošta?

Ove dileme su stare koliko i ljudski rod. Sve velike knjige, velike religije, od Bhagavad Gite, preko Platona, pa do Fausta, bave se ovim tajnama ljudske svijesti. Razlog je što je ovdje riječ o samoj prirodi ljudske svijesti, onakve kakva se pojavljuje u najdubljim izvorima. Svijest balansira između dvije krajnosti koje se starinskim rečnikom zovu „dobro" i „zlo", ili „bog" i „đavo", ili, današnjim rečnikom, „istina" i „interes". Ni danas, niti ikad ranije, ljudi ne mogu trajno da odluče kako bi trebalo živjeti. Biti privržen istini, ili trčati za ostvarenjem svojih interesa? Probaju jedno, probaju drugo, ali kojim god pravcem da krenu brzo će se predomisliti i krenuti u suprotnom smjeru. Život izgleda besmisleno, a ljudi se ponašaju iracionalno.

Ali to nije sasvim tako. Jer ovo balansiranje između krajnosti dobra i zla je neophodno za rađanje i sazrijevanje ljudske svijesti. Iz toga se rađaju zanosi i patnje, nade i razočarenja, tu se razvijaju velika iskustva iz kojih nastaju najveći i najljepši oblici koje stvara ljudska psiha. Da nije tih drama njen put bi bio ravan i svijest bi se ugasila. Ostala bi samo vještačka inteligencija koja nema potrebu za iskustvom i osjećanjima. Ljudi bi bili roboti. Srećom, njihova svijest je sklona da skrene sa puta, da sve polomi i otvori vrata za ulazak nezvanog gosta. Zato je mnogo bolje što ljudi moraju da lutaju između ovih krajnosti, nego kad bi mogli da nađu nešto što liči na definitivno rešenje.

Moralna pobuna kao ova Snoudenova je velika upravo zato što ničemu ne služi. Ni njemu, ni društvu. Ona je sama sebi cilj. Tada izgleda kao da je čovjek postao ono što treba da bude. Sa potpunom sigurnošću se može reći, jer to potvrđuju sva iskustva, da će čovjek koji je ovo uradio, ma šta kasnije u životu radio, na samrtničkoj postelji biti zadovoljan samo zbog ovoga čina. Njegova svijest će mu potvrditi da je bio u pravu kad je sve žrtvovao u ime istine.

Edvard Snouden u Rusiji

Ali ovo ne znači da bi svijet bio dobar kad bi svi ljudi ovako stalno radili. Probale su to ponekad da nametnu neke religije. Takvi pokušaji takođe umrtve svijest, taman kao vještačka inteligencija. A ona moralna drama iz koje se rađaju velike vizije tada se pretvori u svoju suprotnost: prazno moralisanje i hipokriziju. Srećom, ljudi se brzo užele grijeha i grešnika. I opet počne lutanje ljudske svijesti između nemogućih krajnosti. Ovu dinamiku života održavaju moralne pobune. One nijesu sredstvo ni za šta drugo. Da jesu, to bi umanjilo njihovu veličinu.

Na kojoj se kladionici, izvan nebeske, može naći kockar spreman da stavi pare na golobradog mladića u borbi protiv svjetske vlasti? Eto tako: u ljudskoj svijesti ima neko ko se ponekad kladi na čistotu srca, a protiv svih želja, planova, strahova, intriga, ogorčenja i razočarenja, protiv naslaga smeća što se gomila godinama u društvu i u ljudima - i dobija

Uzgred, ovaj mehanizam ugrađen u svijest je razlog zašto ljudi stalno i u svemu vide neku napetost, neizvjesnost i očekivanje. U svijesti vlada, kako se to danas kaže u svim jezicima, saspens. Stalno se svi takmiče, stalno se klade, stalno zagonetaju i pogađaju, stalno se pričaju priče sa neizvjesnim ishodom, stalno svi drhte, nadaju se i nagađaju.

Ovo nije normalno, s obzirom da je čovjek smrtno biće i zna da se sve priče završavaju isto i da je svijet dosadna monotonija fizičkih i hemijskih zakona. Nigdje u svijetu saspensa nema. Samo svijest, svojom nepredvidivošću, unosi pometnju i saspens: tu ratuju želje, planovi, sjećanja, vizije... I iz toga rata, kako bi rekao Heraklit, sve nastaje. I nikad ne izgleda ta svijest toliko neprikosnovena kao kad napravi ovaj moralni zaokret kao što se desilo sa Snoudenom. U ime istine, protiv svake računice, čak protiv univerzalne želje da se živi što duže i što lakše.

Na kojoj se kladionici, izvan nebeske, može naći kockar spreman da stavi pare na golobradog mladića u borbi protiv svjetske vlasti? Eto tako: u ljudskoj svijesti ima neko ko se ponekad kladi na čistotu srca, a protiv svih želja, planova, strahova, intriga, ogorčenja i razočarenja, protiv naslaga smeća što se gomila godinama u društvu i u ljudima - i dobija.

Tekst je prvi put objavljen u časopisu Moderna vremena br. 1

(RTS)