Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ekonomske sankcije kao kolektivna kazna - Slučaj Venecuele
Savremeni svet

Ekonomske sankcije kao kolektivna kazna - Slučaj Venecuele

PDF Štampa El. pošta
Mark Vajsbrot, DŽefri Saks   
nedelja, 07. jul 2019.

Predsednik SAD Donald Tramp je 25. avgusta 2017. godine izdao izvršnu naredbu (executive order) 13808, kojom se nameću široke ekonomske sankcije Venecueli. Sankcije su mnogi posmatrači opisali kao instrument pritiska na venecuelansku vladu. U to vreme pritisak je opisan kao neophodan da bi se ohrabrila vlada Venecuele da poštuje ljudska prava. Međutim, pretnje samog predsednika Trampa vojnom akcijom ukazuju da je stvarni cilj američke administracije promena režima u Venecueli.

Sankcije iz 2017. godine

U avgustu 2017. godine, ekonomija Venecuele je već bila u recesiji više od tri godine. Raspoložive procene su da se realni BDP Venecuele smanjio za 24,3% od 2014. do 2016. godine, a inflacija potrošačkih cena u periodu od januara do avgusta 2017. verovatno je bila negde između 758 i 1350 odsto godišnje.

Sankcije iz avgusta 2017. zabranile su venecuelanskoj vladi da se zadužuje na američkim finansijskim tržištima. To je onemogućilo Vladi da restrukturira svoj spoljnji dug, jer svako restrukturiranje duga zahteva izdavanje novih obveznica u zamenu za postojeći dug. Tako su ove sankcije sprečile ekonomiju da se oporavi od duboke recesije koja je već uzela veliki danak kod stanovništva.

Ove sankcije su naročito negativno uticale na proizvodnju nafte u Venecueli. Donja slika prikazuje proizvodnju nafte u Venecueli i Kolumbiji, u hiljadama barela dnevno, od 2013-18. Proizvodnja u obe zemlje opala je otprilike istom brzinom od početka 2016. godine, nakon naglog pada cena nafte. Ali nakon izvršne naredbe iz avgusta 2017., proizvodnja venecuelanske nafte se srušila, opala je za tri puta veću stopu u odnosu na prethodnih dvadeset meseci. Tako je odišnja proizvodnja nafte pala za 30,1% u 2018. godini, u poređenju sa 11,5% u 2017. godini. Ova razlika u stopi pada podrazumeva gubitak od oko 8,4 milijarde dolara. To se moglo očekivati od gubitka kredita i stoga sposobnosti da se pokriju održavanje i operacije, i da se izvrše nove investicije potrebne za održavanje nivoa proizvodnje. Ovo ubrzanje stope pada proizvodnje nafte značilo bi dodatan gubitak prihoda u iznosu od 6 milijardi dolara u narednih godinu dana.

Važno je naglasiti da gotovo sva devizna razmena koja je potrebna za uvoz lekova, hrane, medicinske opreme, rezervnih delova i opreme potrebne za proizvodnju električne energije, vodovodne sisteme ili transport, venecuelanska ekonomija dobija putem prihoda vlade od izvoza nafte. Dakle, sve sankcije koje umanjuju izvoz, a samim tim i prihod vlade, time smanjuju uvoz ovih bitnih i, u mnogim slučajevima, životno spasonosnih dobara.

Gubitak tolikih milijardi dolara deviznih i vladinih prihoda bio je vrlo verovatno glavni šok koji je gurnuo ekonomiju od visoke inflacije, kada su uvedene sankcije iz avgusta 2017. godine, u hiperinflaciju koja je usledila.U istoriji hiperinflacija uobičajeno je da su one izazvane velikim spoljašnjim šokom za državne prihode i platni bilans, kao što se dogodilo Venecueli nakon sprovođenja ovih sankcija.

Sankcije iz 2019. godine

Niz novih izvršnih naredbipočeo je 28. januara 2019. godine, nakon priznanja Huana Gvaidoa za "privremenog predsednika" Venecuele od strane Trampove administracije i saveznika.

Najneposredniji efekat januarskih sankcija bio je da se odseče Venecuela sa svog najvećeg tržišta nafte, SAD-a, koje je kupilo 35,6 odsto venecuelanskog izvoza nafte u 2018, ili oko 586.000 barela dnevno u proseku. U nedelji 15. marta, američki uvoz venecuelanske nafte po prvi put je pao na nulu, i ostao su na nuli još dve nedelje pre nego što je došlodo izvesnog oporavka. Kao rezultat ovih i drugih uticaja, proizvodnja nafte u Venecueli opala je za 130.000 barela dnevno od januara do februara. U proteklih šest meseci opadala je u proseku za 20.500 barela dnevno.Ovaj pad, ako se održi tokom sledeće godine, smanjio bi još 6,8 milijardi dolara od raspoloživih deviznih zarada Venecuele. To je oko 21 procenta prihoda od izvoza od 2018. godine. Međutim, predviđa se da će prihodi od izvoza nafte u 2019. godini pasti za kataklizmičnih i bez presedana 67.2% u odnosu na 2018. godinu, kao rezultat uticaja strožih sankcija.

 

Trampova administracija je takođe intervenisala kako bi izvršila pritisak na druge zemlje, uključujući Indiju, da ne kupuju naftu koju su ranije uvozile SAD. Na primer, 28. marta, Rojters je izvestio da su „SAD uputile kompanije za trgovinu naftom i rafinerije širom sveta da smanje poslove sa Venecuelom ili se same suočavaju sa sankcijama, čak i ako trgovine nisu zabranjene objavljenim američkim sankcijama...Izvori su naveli da je Stejt dipartment jasno stavio do znanja da će se svaka trgovina naftom, bilo da je direktna, indirektna ili trampa, smatrati prekršajem".

Ako pogledamo kombinovani uticaj svih ovih akcija, otkrivamo da su one drastično smanjile sposobnost Venecuele da proizvodi i prodaje naftu, i da prodaje bilo koju vladinu imovinu u inostranstvu, od kojih su najvažnije zamrznute i/ili konfiskovane; i da koristi devizne transakcije kojima zemlja još uvek može da zaradi za kupovinu esencijalnog uvoza. Iz tih razloga, osnovna projekcija venecuelanskog realnog BDP-a pokazuje zapanjujuće i nezapamćeno smanjenje od 37,4% za 2019. godinu, u poređenju sa 16,7% u 2018. godini. Predviđa se da će uvoz robe pasti za 39,4%, sa 10 milijardi na 6,1 milijardi dolara. Očekuje se da će 1,9 miliona ljudi napustiti zemlju, i da će posledice na život i zdravlje ljudi biti još teže od onoga što se dogodilo prošle godine.

Januarske sankcije zamrznule su i milijarde dolara venecuelanske imovine koja se mogla prodati kako bi se održao esencijalni i spasonosni uvoz ili stabilizovala ekonomija. To uključuje većinu vladinih rezervi od 9 milijardi dolara u zlatu; trgovinske kredite u vrednosti od 3,4 milijarde dolara; i pristup CITGO-u (američka nafrna korporacija), čime je od vlade Venecuele oduzela procenjenih 5,2 milijarde dolara neto imovine.Ostala venecuelanska imovina u inostranstvu konfiskovana je od strane vlada bliskih Sjedinjenim Državama, uključujući 1,2 milijarde dolara u zlatu koje se nalaze u Bank of England, i kompaniju za proizvodnju đubriva u Kolumbiji, Monomeros, u vrednosti od 269 miliona dolara.

Nakon januarskih sankcija i priznanja Gvaida za "privremenog predsednika" -što ga je učinilo, prema administraciji Trampa i drugim vladama, koje su priznale paralelnu vladu - zakonskim vlasnikomsvih transferiranih sredstava ili robe koju je kupila venecuelanska vlada, pristup Venecuele odgovarajućim bankama za međunarodne transakcije uglavnom je ukinut. To je uključivalo pristup potrebnim kreditima za uvoz lekova, hrane i drugih esencijalnih dobara.

Nema sumnje da su sankcije su takođe značajno doprinele trajanju i ekonomskoj šteti nestanka struje, uključujući i ozbiljnu krizu električne energije u martu.
Na primer, sankcije ograničavaju pristup Venecuele dizel gorivu, koje je potrebno za rezervne termalne generatore. Osim toga, venecuelanski sektor električne energije oslanja se na opremu koju pružaju međunarodni dobavljači kao što je General Electric. Sankcije su sprečile venecuelansku vladu da isplati ove kompanije, čime je povećala oslanjanje na proizvodnju električne energije iz hidroelektrana.

Sankcije su učinile program stabilizacije venecuelanske ekonomije praktično nemogućim. Najneposrednije gledano, one su sprečile restrukturiranje duga koji bi bio neophodan da bi se rešila kriza platnog bilansa Venecuele. Sankcije su takođe sprečile vladu da sprovede program ERBS, jer bi vezivanje za dolar zahtevalo pristup finansijskom sistemu zasnovanom na dolarima, koji su sankcije odsekle što je više moguće. Čitava ideja o ponovnom uspostavljanju poverenja u domaću valutu, dok se stabilizuje devizni kurs, izgleda nemoguće kada strana sila ukida što veći deo prihoda zemlje u dolarima, zamrzavajući i konfiskujući međunarodnu imovinu, i, kao što čini Trampova administracija skoro dve godine, obećavajući još mnogo toga - da ne pominjemo pretnje vojnom akcijom.

Uticaj sankcija na ljudski život i zdravlje

Jedan od rezultata sankcijajeste da se venecuelanskoj ekonomiji uskrate milijarde dolara deviznih sredstava potrebnih za plaćanje esencijalnog i životno važnog uvoza. Sankcije sprovedene 2019. godine, uključujući i priznavanje paralelne vlade, ubrzale su ovo uskraćivanje i odvojile Venecuelu od većine međunarodnog platnog sistema, čime je onemogućen  veći deo pristupa esencijalnim uvoznimdobrima, uključujući medicinu i hranu. Nema sumnje da su sve ove sankcije od avgusta 2017. godine imale ozbiljan uticaj na život i zdravlje ljudi.

 

Prema Nacionalnom istraživanju o životnim uslovima (ENCOVI po akronimu na španskom), godišnjem pregledu životnih uslova koji vode tri venecuelanska univerziteta, došlo je do povećanja opšteg mortaliteta od 31 odsto u periodu 2017-2018. To bi značilo povećanje za više od 40.000 smrtnih slučajeva, što je veći gubitak života civila čak i od oružanog sukoba. Gotovo je sigurno da su ekonomske sankcije SAD-a značajno doprinele tim smrtnim slučajevima.

U 2018. godini, Venecuela je potvrdila da je nedostatak esencijalnih lekova 85 posto. Prema istraživanju CodeVida i Provea, venecuelanskih organizacija za ljudska i prava u oblasti zdravlja i života, iz septembra 2018., više od 300.000 ljudi je bilo ugroženo zbog nedostatka pristupa lekovima ili medicinskom tretmanu. To uključuje procenu od 80.000 osoba sa HIV-om koje nisu imale antivirusni tretman od 2017. godine, 16.000 ljudi kojima je potrebna dijaliza, 16.000 ljudi sa rakom i 4 miliona sa dijabetesom i hipertenzijom (od kojih mnogi ne mogu da dobiju insulin ili kardiovaskularne lekove). Ove brojke same praktično garantuju da su sadašnje sankcije, koje su mnogo teže od onih koje su sprovedene pre ove godine, smrtna kazna za desetine hiljada Venecuelaca.

Prema Izveštaju UN-a iz marta 2019. godine "Venecuela: Pregled prioritetnih humanitarnih potreba", istraživanja ENCOVI-a otkrivaju da je zbog pothranjenosti oko 22% dece mlađe od pet godina zakržljalo. Uvoz hrane je naglo opao zajedno sa ukupnim uvozom; 2018. godine procenjen je na samo 2,46 milijardi dolara, u poređenju sa 11,2 milijarde dolara u 2013. godini. Može se očekivati da će u 2019. godini pasti još više, zajedno sa uvozom generalno, što će doprineti pothranjenosti i zaostajanju u razvoju dece.

Sve veći kolaps izvoznih prihoda - a time i uvoza - takođe je stvorio ogromne javne zdravstvene probleme u oblastima vode i sanitacije. Najnoviji izveštaj UN-a navodi da „nedostatak pristupa vodi, sapunu, hloru i drugoj higijeni sprečava pranje ruku i tretman vode u domaćinstvu“ i da „domaćinstva koja nisu povezana sa vodovodnom mrežom koriste nepravilno tretirane i nesigurne površinske vode i bunare“. CodeVida je ustanovila da u 2018. godini „79 posto zdravstvenih ustanova ima nedostatak vodosnabdevanja“, dok ENCOVI izveštava da je 61 posto škola „u zajednicama bez svakodnevnog pristupa pitkoj vodi“.

 

Kriza električne energije takođe je uticala na bolnice i zdravstvenu zaštitu. Nije poznato koliko je ljudi umrlo zbog nestanka struje u bolnicama, ali je tokom martovskih nestanka struje bilo izveštaja o smrti zbog gubitka struje. Sankcije su značajno doprinele trajanju i uticaju prekida struje.

Nezakonitost i namera jednostranih ekonomskih sankcija

Jednostrane sankcije koje je uvela Trampova administracija su nezakonite prema Povelji Organizacije američkih država (OAS). U Povelji postoje mnoge odredbe koje zabranjuju ove sankcije, ali među najjasnijim i najnedvosmislenijim su članovi 19 i 20 poglavlja IV.

Član 19: „Nijedna država ili grupa država nema pravo da interveniše, direktno ili indirektno, iz bilo kojeg razloga, u unutrašnje ili spoljnje poslove bilo koje druge države. Navedeni princip zabranjuje ne samo oružanu silu, već i bilo koji drugi oblik ometanja ili pokušaja pretnje protiv ličnosti određene države, ili protiv njenih političkih, ekonomskih i kulturnih elemenata“.

Član 20: „Nijedna država ne može da koristi ili podstiče upotrebu prinudnih mera ekonomske ili političke prirode kako bi primorala suverenu volju druge države i otuda dobila prednosti bilo koje vrste“.

Sankcije Trampove administracije jasno krše oba ova člana Povelje OAS-a. Što se tiče člana 19, američka administracija se direktno meša u unutrašnje poslove Venecuele. Ovo je posebno tačno u svetlu izjava i akcija zvaničnika administracije koje ukazuju na to da je njihov cilj rušenje venecuelanske vlade. U razgovoru o američkoj politici u Venecueli, uključujući i vojne pretnje, potpredsednik Majk Pens je u više navrata rekao: "Maduro mora da ode". Rojters je 8. februara saopštio, pozivajući se na visokog zvaničnika Bele kuće, da Sjedinjene Države "drže direktne komunikacije sa članovima venecuelanske vojske pozivajući ih da napuste predsednika Nikolasa Madura i takođe pripremaju nove sankcije u cilju povećanja pritiska na njega".

 

Možda je još upečatljiviji razgovor novinara Asošiejted Presa Metju Lija i američkog državnog sekretara Majka Pompea 11. marta 2019. godine, u kome Pompeo kaže: „Ne treba vam mnogo da vidite šta se zaista tamo dešava. Krug se pooštrava, humanitarna kriza se povećava svakih sat vremena. Razgovarao sam sa našom starijom osobom na terenu u Venecueli, u 7:00 ili 8:00 sinoć. Možete videti sve veći bol i patnju od kojih venecuelanski narod pati“.

Dok je Trampova administracija konstantno tvrdila da je humanitarna kriza u Venecueli isključivo rezultat ekonomske politike venecuelanske vlade, ovaj razgovor iznosi drugačiju priču. “Krug se pooštrava, humanitarna kriza se povećava svakih sat vremena...možete videti sve veći bol i patnju ”- čini se da se to odnosi na uticaj sankcija, a ne na nešto što se dogodilo tokom godina ekonomskog neuspeha. Štaviše, to implicira da bol i patnja koja se nanose civilnom stanovništvu ne moraju biti kolateralna šteta već zapravo deo strategije za rušenje venecuelanske vlade.

Što se tiče člana 20, koji zabranjuje “prinudne mere ekonomske ili političke prirode” da bi se dobile “prednosti bilo koje vrste”, postoje izveštaji koji ukazuju na tu nameru i od strane predsednika Trampa i savetnika za nacionalnu bezbednost DŽona Boltona. U nedavnoj knjizi Endrjua MekKabea, bivšeg vršioca dužnosti diretora FBI, navodi se da je Tramp rekao: "To je zemlja s kojom bi trebalo da uđemo u rat. Imaju svu tu naftu i odmah su na našim zadnjim vratima".

U januaru, Bolton je izjavio: „Sada smo u razgovoru sa velikim američkim kompanijama...Za Sjedinjene Države biće ekonomski vrlo značajno ako bi američke naftne kompanije mogle zaista da investiraju i proizvedu naftne kapacitete u Venecueli".

 

Jedan broj pravnih stručnjaka tvrdi da su ekonomske sankcije ovog tipa u suprotnosti sa međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN-a i međunarodno humanitarno pravo. Čini se očiglednim da bi sankcije koje izazivaju rasprostranjenu glad, bolesti i povećan mortalitet kršile međunarodno priznata ljudska prava.

Vredi napomenuti i da Haška i Ženevska konvencija, koje su SAD potpisale, zabranjuju kolektivno kažnjavanje civila. Iako se ovi ugovori primenjuju samo u vreme rata, eksperti UN-a za ljudska prava tvrde da nije smisleno da civili imaju tu zaštitu samo u situacijama oružanog sukoba.

Sankcije takođe krše američki zakon. Svaka izvršna naredba od marta 2015. godine navodi da Sjedinjene Države pate od “nacionalnog vanrednog stanja” zbog situacije u Venecueli. Da bi se uvele sankcije, poziva se na Zakon o vanrednim okolnostima iz 1976. godine. To je isti zakon na koji se predsednik Tramp pozvao u februaru 2019. godine kada je proglasio vanrednu situaciju da bi zaobišao kongresno prisvajanje sredstava za izgradnju zida duž granice sa Meksikom.

Naravno, sasvim je jasno da Venecuela nije stvorila nikakvu nacionalnu vanrednu situaciju za Sjedinjene Države. Izvršna naredba takođe navodi da Venecuela predstavlja "neobičajenu i izuzetnu pretnju nacionalnoj bezbednosti" Sjedinjenih Država. Ovo takođe nema nikakvu realnu osnovu. S obzirom na ove lažne izjave,nije jasno zbog čega bi trebalo da se ovaj zakon sprovodi.

 

Rezime

Ovaj dokument ukazao je na neke od najvažnijih uticaja ekonomskih sankcija koje je američka vlada nametnula Venecueli, počev od avgusta 2017. godine. On nalazi da najveći deo uticaja ovih sankcija nije bio na vladu Venecuele, već na civilno stanovništvo.

Sankcije su smanjile unos kalorija kod stanovnika, povećale bolest i smrtnost (i za odrasle i za novorođenčad), i raselile milione Venecuelaca koji su pobegli iz zemlje kao rezultat pogoršavajuće ekonomske depresije i hiperinflacije. One su pogoršale ekonomsku krizu u Venecueli, i učinile gotovo nemogućim da se stabilizuje ekonomija, doprinoseći dalje povećanju smrtnosti. Svi ovi uticaji su nesrazmerno naneli štetu najsiromašnijim i najugroženijim Venecuelancima. Još strožije i destruktivnije od širokih ekonomskih sankcija iz avgusta 2017. godine su sankcije nametnute izvršnom naredbom predsednika Trampa od 28. januara 2019. godine i narednim naredbama ove godine; a priznavanje paralelne vlade stvorilo je čitav novi set finansijskih i trgovinskih sankcija koje su još više ograničavajuće od samih izvršnih naredbi. Smatramo da su sankcije nanele, i sve više nanose, veoma ozbiljnu štetu ljudskom životu i zdravlju, uključujući više od 40.000 smrtnih slučajeva od 2017. do 2018. godine; i da bi te sankcije odgovarale definiciji kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva kako je opisano u Ženevskim i Haškim međunarodnim konvencijama, čije su SAD potpisnice. Oni su takođe protivzakonite prema međunarodnom pravu i ugovorima koje su SAD potpisale, a čini se i da krše američki zakon.

Autori: Mark Vajsbrot je ko-direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja (CEPR); DŽefri Saks je profesor ekonomije i direktor Centra za održivi razvoj Univerziteta Kolumbija

Izvor: „Economic Sanctions as Collective Punishment: The Case of Venezuela“, by Mark Weisbrot and Jeffrey Sachs, Center for Economic and Policy Research, Washington, DC (april 2019)

http://cepr.net/publications/reports/economic-sanctions-as-collective-punishment-the-case-of-venezuela

(Prevod: Mario Kalik)