Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evropa, grčko proleće i „humanitarne intervencije“
Savremeni svet

Evropa, grčko proleće i „humanitarne intervencije“

PDF Štampa El. pošta
Kostas Duzinas   
sreda, 25. mart 2015.

Iako je po nacionalnosti Grk, prof. Kostas Duzinas je svoja najviša akademska zvanja stekao na Londonskom univerzitetu, jer je tokom tzv. Pukovničke diktature otišao iz svoje rodne zemlje. Zahvaljujući svojim brojnim knjigama, pre svega iz oblasti teorije prava i političke filozofije, on je stekao ugled jednog od vodećih evropskih i svetskih teoretičara.

Međutim, on je poznat i široj javnosti kao pisac članaka u novinama i na sajtovima širom Evrope u kojima je podržavao masovne proteste Grka protiv politike štednje i zaduživanja. Posle pobede Sirize na čelu sa Aleksisom Ciprasom na poslednjim izborima, postao je savetnik nove grčke vlasti.

Dominantna neoliberalna paradigma stavlja tržište iznad čoveka, marganilizuje narode i parlamente, privatizuje javna dobra prodajući ih po bagatelnim cenama i transformiše… . Oksfam je nedavno izvestio da 1% populacije poseduje 50% svetskog bogatstva. Uprkos greškama, dislokacijama i velikim neuspesima dominantne teorije, mnogi ljudi prihvataju stav da ona nema alternativu, odustaju od svake nade u mogućnost promene i radikalno smanjuju svoje životne aspiracije. 

U toj tački Sirizina pobeda deluje kao početak nove paradigme u političkoj misli i praksi. Ljudi koji već 30 godina slušaju priču da neoliberalna dogma nema alternativu, sada imaju priliku da čuju političare i ekonomiste koji na potpuno suprotan način interpretiraju svet i ukazuju na mogućnost njegove radikalne promene. Ideja da je neoliberalni kapitalizam nespojiv sa demokratijom šokira mnoge. Evropski političari koji su pohađali univerzitete i škole na kojima se ta dogma propoveda kao jedina istina moraju da se suoče sa ljudima koji je dovode u pitanje u samom njenom korenu. Nerazumevanje, zbunjenost i neprijateljski odnos sa kojima se Siriza susreće imaju svoje izvorište u toj nesposobnosti da se poveruje u to da ono što se tretiralo kao jedina moguća istina može biti dovedeno u pitanje i promenjeno iz perspektive koja je donedavno tumačena kao ludačka, nastrana, ekstremistička. 

Reč je o početku kraja istorijskog ciklusa koji je otpočeo 1989. nakon pada Berlinskog zida. Frensis Fukujama je proglasio “kraj istorije” a predsednik Buš početak “novog svetskog poretka”. Neoliberalizam je bio uzdignut na nivo završne faze razvoja čovečanstva. Ali taj sistem je doživeo neuspeh u strukturalnom pogledu 2008. Dijalektički govoreći, njegov trijumf je uključivao njegovu propast. Kraj Hladnog rata uveo je u Evropu krizu u momentu njene prividno najveće pobede. Godine 2002. Jirgen Habermas i pozni Ulrih Bek nazvali su 21. vek evropskim vekom. Danas se evropski san raspao u “dronjke”, tako da se budućnost EU nalazi pod znakom pitanja. Ako Grčka bude primorana da napusti evrozonu, sama Evropa možda neće opstati kao što predviđaju mnogi komentatori. Trijumf zapadnog kapitalizma vodi ka nesreći njegove vlastite destrukcije.

Pobeda Sirize odbacuje tu katastrofičnu ortodoksiju i, na neki mali način, vraća svet na istorijski put time što otpočinje da modifikuje paradigmu. Njen moto glasi: demokratija i neoliberalni kapitalizam međusobno su nespojivi. 

Vi ste mislilac koji uživa veliku reputaciju u svetskim intelektualnim krugovima, ali se istovremeno bavite i pisanjam članaka i kolumni za novine i vebsajtove širom Evrope, uključujući i ugledni Garadijan. U poslednje vreme, u tim tekstovima ste podržavali masovne demonstracije Grka protiv politike stroge štednje koja je, po vašem mišljenju, dovela Grčku do teške humanitarne krize. Zalagali ste se za program Sirize i Aleksisa Ciprasa verujući da on može preokrenuti sadašnji katastrofalni krizni tok i započeti nužnu rekonstrukciju devastirane grčke ekonomije. Postoji li realistična šansa da Grčka doživi preporod?

To je jedina nada za Grčku i Evropu. Ali, zašto je Grčka prva uzdrmala ortodoksiju i zašto Siriza? Kako se njen rejting povećao sa 4% 2009. na današnjih 37%? 

Godine 2009. učešće duga u BDP – bruto društvenom proizvodu – iznosilo je 125%. Ugovor o zajmu koji su prvo socijalisti a potom desničari postigli sa Trojokm: MMF, EU i Centralna evropska banka, doveo je do dva memoranduma kojima je nametnuta stroga štednja pod neokolonijalnim uslovima. Politika štednje je prepolovila plate i penzije, smanjila minimalnu najamninu, osakatila zakone o zaštiti na radu, ukinula kolektivno pregovaranje, otpustila veliki broj državnih službenika uključujući i zatvaranje, bez prethodnog upozorenja, Grčke radiodifuzne korporacije, koja je imala tri nacionalna TV kanala i mnogo nacionalnih i lokalnih radio stanica. Takse i porezi na dodatnu vrednost roba i usluga povećani su, kao što je nametnut regresivni porez na nekretnine, što je dovelo do mnogih povraćaja poseda. I konačno, predviđena je privatizacija celokupne državne imovine uključujući i luke, aerodrome i ostrva. U tom sklopu, vršen je pritisak da Akropolj bude sledeći. Najveća dezinflacija usledila je pošto je BDP za četiri godine opao za 27%, što je najveći gubitak koji je ikad doživljen u mirnodopskim uslovima.

Oko tri miliona stanovnika nalazi se na ivici siromaštva ili ispod nje. Nezaposlenost iznosi oko 27% a nezaposlenost mladih oko 55%. Nakon tog isušivanja i oglobljivanja društva i ogromne humanitarne krize koja je usledila, dug je sa 125% porastao na 185% BDP ove godine. Lek se pokazao gorim od bolesti. Ipak, prethodna vlada se složila sa Trojkom da nastavi, te je prihvatila da njena politika bude usmerena na ostvarivanje budžetskog primarnog viška od 4,5% koji bi bio upotrebljen za otplatu duga. To je suludo.

Ono što Siriza kao prvo obećava jeste preokretanje procesa humanitarne krize. Neke od prvih mera biće dodela besplatne struje, vaučera za hranu i rentalne pomoći za 300 porodica. Besplatno zdravstvo postaće dostupno svima u zemlji. Potom će program ekonomske restrukturacije preokrenuti proces recesije koji traje već 5 godina, nikad duže u vanratnom stanju, i to tako što će biti otvoreno 300000 poslova, a naglasak stavljen na socijalnu ekonomiju i na prelazak resursa iz uslužnog sektora u poljoprivredu i industriju. Oživljavanje ekonomije ne može se zasnivati na brutalnom uklanjanju resursa i na odlivu visoko kvalifikovanih mladih ljudi – u poslednje četiri godine oko 20 000 mladih imigriralo je iz zemlje, već na produktivnom investiranju i povećanju potrošnje. 

Sve je to dobra kejnzijanska politika koju je sledila Amerika, ali ne i Evropa predvođena Nemačkom. To bi bio početak dugog procesa ka demokratskom socijalizmu 21. veka. Njime bi bili vraćeni dignitet i čast ponosnom narodu koga su grčke i evropske elite ponižavale. To bi bili početni koraci ka ekonomiji koja obećava demokratsku regeneraciju Grčke i Evrope.

Postoje takođe negativne reakcije na tekuće događaje u Grčkoj. Neki oponenti tih događaja smatraju da oni prizivaju utvare prošlosti; da će se Grčka pod Sirizom kretati u pravcu komunizma i postati slična Južnoj Koreji; da će Sirizini sledbenici štititi “svim neophodnim sredstvima” ono što su njihovi očevi ostvarili oružanom borbom… S druge strane, postoje oni koji misle da će EU uskoro baciti Sirizu i Ciprasa na kolena, tako da će oni prihvatiti diktat evropskih gospodara. Kakvo je vaše mišljenje o takvim stavovima?

Severna Koreja? Nisam siguran ko govori o takvim stvarima: oni su deo “crne” propagande protiv vlade koja se pridružila udaru na elite. 

Prve mere vlade, koje nadilaze rešavanje humanitarne krize, pokazuju da je evropska nova levica vodeća snaga. Socijalna, ekonomska i politička prava biće proširena na sve one koji žive u zemlji. Sva deca druge generacije imigranata steći će grčko državljanstvo i građanstvo (uporedite to sa vašim srpskim imigrantima u Nemačkoj), koncentracioni kampovi za one koji traže azil i imigrantske papire biće ukinuti, stvaranje zatvora američkog tipa sa visokim stepenom obezbeđenja biće poništeno, policija protiv nereda koja je bila u kasarnama i policajci koji su suzbijali demonstracije razoružani su, uskoro će biti uvedeno građansko“gej” partnerstvo. Mogu da idem dalje, jer to je san svakog liberala i levičarskog sledbenika ideja i vrednosti Maja ‘68 koje su bile obeležene velikim osećanjem za socijalnu pravdu. Ali dopustite mi da još jednom ponovim. To je samo početak dugog procesa, za koji ne postoji detaljan plan, udžbenik ili recept, tako da mi moramo proći kroz proces učenja, ako želimo da idemo u tom pravcu.

Kakva je razlika između današnjih unutarevropskih društvenih, političkih, pravnih i ekonomskih odnosa i ideje Evrope kojoj ste vi skloni? Mnogi mislioci smatraju da u EU još nije prevladano ono što Nemci nazivaju Mahtpolitik – politikom sa pozicija moći, koja favorizuje najače na uštrb slabih.

Ideja Evrope, utemeljujući principi EU, nisu daleko od vrednosti Francuske revolucije: sloboda, jednakost, solidarnost i otpor represiji i tlačenju. Dok Tačerova i Regan nisu izmenili tu socijalno demokratsku paradigmu, EU je delala pozitivno u određenom broju područja. Ženska prava, zakoni protiv diskriminacije i zaštita okoline značajna su dostignuća stare Evrope. Ali potom, ona se transformisala iz Unije principa u prostor u kojem logika tržišta vlada nad ljudima, dok su se nacionalne vlade preobrazile u skup agencija stranih banaka.

Sve vrednosti prosvetiteljstva bile su devalvirane. Sloboda, kao nasleđe liberala, postala je sloboda potrošačkog izbora za one koji imaju novac, tako da je na delu bilo društvo u kojem se svi mi moramo pretvoriti u male biznismene. Jednakost, kao nasleđe socijalista, izjednačena je sa jakom državom koja ne jemči socijalna prava i ekonomsku zaštitu, već koja vrši represiju, upražnjava politiku moći i nadzora. Jedino povratak novom prosvetiteljstvu može spasiti Evropu i jedino levica može to danas da ostvari.

Može li vladavina prava biti realizovana na međunarodnom nivou ili je sfera međunarodnih odnosa, po svojoj prirodi, domen nepouzdanih pravila kojem je otuda primerenija politika moći nego vladavina prava?

U svojoj knjizi Ljudska prava i Imperija, koja je prevedena na srpski jezik, na sistematičan način sam objasnio da međunarodno pravo sledi moralne principe jedino ako se oni uklapaju u interese moćnih. Ideja da pravo a ne moć upravlja međunarodnim odnosima pogrešna je i cinična. Rat u Iraku bio je nelegalan prema mišljenju svih poštenih pravnika i istraživačkih komiteta. Ali on se dogodio i izazvao poznate posledice. Posle tog rata prizvana su ljudska prava u cilju opravdavanja te katastrofe. I rat u Jugoslaviji bio je nelegalan, ali se desio. Pravnici i sveštenici mogu uvek pronaći moralne argument kojima će opravdavati loše namere. 

Ima autora koji podržavaju humanitarne vojne intervencije obrazlažući to stavom da zločinačke vlade nisu zaštićene doktrinom suvereniteta. Prema njihovom mišljenju, ratovi kojima se brane drugi moralno su slični samoodbrambenim ratovima; štaviše, oni su još pravedniji. Taj argumenat je čisto moralistički. Da li moralizacija prava i politike otvara prostor za arbitrarni politički voluntarizam na međunarodnom nivou koji omogućuje moćnima i jakima da instrumentalizuju međunarodno pravo. Može li eliminisanje rata i uspostavljanje mira biti cilj humanitarnih intervencija ukoliko su ratovi i nasilje njihov modus operandi?

Humanitarni ili kosmopolitski zaokret u zapadnoj politici podudario se sa usponom onoga što ekonomisti nazivaju neoliberalni kapitalizam a sociolozi globalizacija. U ekonomskom pogledu, kada je postalo jasno da Zapad ne može biti konkurentan na planu proizvodnje, on se okrenuo finansijskim tržištima kao najjeftinijim načinom za uvećavanje profita stvaranjem ekonomskih “mehura”, tj. obmana: nudeći, na osnovu špekulacija u vezi sa deviznim kursem i kreditima, zajmove ne za investicije već za potrošače koji su zalagali svoje kuće kao jemstvo. Svetska trgovinska organizacija i MMF nametnuli su globalni model, koji je eufimistički nazvan “vašingtonskim konsenzusom”: vršen je pritisak na države da deregulišu i otvore svoje finansijske sektore, da privatizuju svoja najveća dobra i da skrešu svoja socijalna davanja. Nametanje striktne kontrole IP – Internet protokola, produbilo je podelu između zemalja bogatih znanjem i onih koje su oskudne u tom pogledu. Taj model je nametan ratovima i intervencijama, “programima strkturalnog prilagođavanja”, a u Evropi memorandumima o strogoj štednji.

Moja hipoteza je da liberalizam nije samo pogibeljan ekonomski model, već i integralni pogled na svet. On se promoviše kao način života, institucionalni društveni okvir i način na koji ljudi treba da razumevaju i zamišljaju međusobne odnose. 

A sada nešto o moralnim i pravnim aspektima. Neki autori tvrde da je “zakon čovečanstva” kao novi pravni sistem koji kombinuje humanitarno pravo, stari zakon o ratu, sa zakonom o ljudskim pravima, ozbiljno oslabio suverenitet država, kako u ratu tako i u miru. Težište se pomera sa zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta na uvažavanje izvesnih – moralnih i pravnih – vrednosti čija ugroženost zahteva uvođenje sankcija, izolacije, čak i osvajačke ratove. 

Smatram da je takva analiza krajnje problematična. Uspon prava u ime čovečanstva i kosmopolitizma predstavlja pravni i politički izraz neoliberalnog kapitalizma. Svaka epoha i društvo razvijaju istorijski specifičan amalgam politike, ekonomije i morala. U meri u kojoj ekonomske prakse, pravna pravila i upravljanje dobijaju standardizovani oblik, objedinjena etika, semiotika i pravo postaju međunarodni lingua franca. 

Pokušaj napuštanja međunarodnog prava u ime promovisanja morala i ljudskih prava ima za posledicu nasilje nad pravnom civilizacijom, koja je jedno od najvećih dostignuća modernog doba, ali on takođe predstavlja izrugivanje moralu. Pravo uključuje minimum saglasnosti među državama i priznaje činjenicu da ne postoje nikakvi kategorički moralni odgovori na složene, istorijske, političke i kulturne konflikte. Tvrdnja da postoji jedan moralni odgovor na teška politička pitanja znači da vi možete okarakterisati vaše oponente kao zle, nehumane i varvarine, te da je stoga vaša dužnost da ih kažnjavate ili korigujete. U tom smislu, interesi jakih postaju univerzalni moral koji se upotrebljava u cilju opravdavanja imperijalizma. U Grčkoj smo se osvedočili u činjenicu da tekuća štampa može imati ubilačku moć kao i tenkovi i bombarderi.

Gde leže koreni postojeće obnove rasnih, etnonacionalističkih i religijskih mržnji?

Ta tema je za posebnu raspravu. Ovde mogu reći samo to da je kombinacija ogromnih nejednakosti stvorenih svetskom dominacijom neoliberalnog kapitalizma sa tvrdnjama o slobodi i jednakosti koje su prisutne u moralističkom jeziku politike lišila te vrednosti svakog sadržaja i prokazala ih kao lažne i licemerne. Povratak na krajnje problematično, ali navodno “bezbedno” nebo etnonacionalističkih i religioznih identiteta predstavlja defanzivan akt protiv neuspeha ekonomskogi kulturnog sistema koji je razmensku vrednost ustoličio kao jedinu vrednost.

Ali, razmenska vrednost i želja zasnovana na njoj nihilističkog su karaktera: ona nikad ne može biti zadovoljena niti voditi ka svom opozitu. “Punoći” vrednosti mitologija o “izabranoj” naciji, superiornom narodu, fundamentalnim istinama. Stoga nam nisu potrebni ni nihilizam ni mitologija, ni odsustvo svih vrednosti, ni pogrešno uverenje u superiornost “naših” vrednosti. Nama je potrebno da realizujemo, repolitizujemo naše prosvetiteljske vrednosti. 

Treba li naše međunarodno društvo da ostane labavi sistem nezavisnih država ili da se transformiše u inkluzivnu konfederaciju ili svetsku državu?

Te obe stvari su neizvodive i nepoželjne.

Osnovni podaci o Kostasu Duzinasu

Rođen je 1951. u Grčkoj i po nacionalnosti je Grk. Grčku je napustito 1974. pri kraju vladavine tzv. pukovničke diktature i otišao  u London, gde je na tamošnjem univerzitetu nastavio svoje studije i potom stekao najviša univerzitetska zvanja.

Duzinas  se tretira kao mislilac svetskog formata zahvaljujući svojim knjigama i studijama iz oblasti ljudskih prava,  krirtičke jurisprudencije, postmoderne pravne teorije i političke filozofije.

Bio je dekan Fakulteta za filozofiju i humanističke nauke od 2002. do 2008.

On je bio uključen u britanski pokret Kritičke studije o pravu od samog njegovog nastanka. U okviru tog pokreta bio je član grupe koja je osnovala Školu za pravo u Institutu Birkbek na Londonskom univerzitetu. Godine 2008. postao je  direktor toga instituta. Takođe je bio član grupe koja je osnovala Odeljenje za pravo na Kiparskom univerzitetu, nakon čega je postavljen za člana njegovog Međunarodnog savetodavnog komiteta.

Duzinas je bio gostujući - viziting – profesor na mnogim univerzitetima, između ostalog na univerzitetima u Atini, Parizu i Pragu. Počasni je član Univerziteta u Grifitu, Pekingu, Pretoriji, Rio de Žaneiru itd.

Asocijacija za pravo, kulturu i humanističke nauke dodelila mu je 2014. nagradu za životno delo.

Kostas Duzinas piše i članke i kolumne za novine i sajtove širom Evrope. Redovni je kolumnist uglednog britanskog lista Gardijan. U tim kolumnama je u poslednje vreme podržavao masovne demonstracije u Grčkoj protiv neoliberalnog programa štednje i zaduživanja koji je, po njegovom mišljenju, Grčku doveo do teške humanitarne krize. Pri tome, zalagao se za dolazak na vlast Sirize i Aleksisa Ciprasa koji ga je, kao novi grčki premijer, postavio za svog glavnog savetnika, ne samo zbog podrške koju mu je Duzinas pružao već i zbog renomea koji ovaj teoretičar uživa u svetskim intelektualnim krugovima.

Među brojnim Duzinasovim knjigama ističu se The End of Human Rights – Hart 2000 koja je prevedena na šest jezika. Human Rights and Empire – Rouledge Cavendish 2007. Nju su kao zajedničko izdanje objavili naši izdavači Službeni glasnik i Albatros plus u prevodu Slobodana Divjaka. Tu je i delo izašlo 2013 Philosophy and Resistance in the Crisis – Polity – koje je prevedeno na 4 jezika, a uskoro bi trebalo da se pojavi i na srpskom u prevodu Adrijane Zaharijević.

Veoma značajnom smatra se i njegova knjiga Politics, Postmodernism and Critical Legal Studies, Routledge 1994.

Kostas Duzinas je i priređivač mnogih zbornika. Poslednji od njih pojavio se prošle godine – The Meaning of Human Rights – CUP, 2014.

U svojim delima, Duzinas objašnjava razloge zbog kojih su se ljudska prava preobratila iz sredstva za pružanje otpora i borbu obespravljenih, potlačenih i poniženih u sredstvo  pomoću kojeg moćni nastoje da prikriju svoje imperijalne ambicije da uspostave i reprodukuju globalni poredak dominacije, tlačenja i ponižavanja.

Oslanjajući se na neke teze nemačkog mislioca prava Karla Šmita, Duzinas izlaže radikalnoj kritici neporednu moralizaciju politike, tj. brisanje razlike između morala i prava. Neposredna moralizacija politike i prava je, po njemu, osnovno obležje svih dosadašnjih tzv. humanitarnih vojnih intervencija koje on stoga odbacuje kao nelegalne i nelegitimne, uključujući i onu u vezi sa Kosovom. Postojeće međunarodno pravo samo je oruđe više u kalkulacijama velikih sila novog vremena. Kada državni razlog i imperijalni rezon progovore, pravo zaćuti.   

(Razgovarao Slobodan Divjak)