Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Gadafijevo „ne“ kapitulaciji
Savremeni svet

Gadafijevo „ne“ kapitulaciji

PDF Štampa El. pošta
Stefan Dragičević   
ponedeljak, 12. septembar 2011.

Poslije pada Tripolija svi su ustali i rekli „pobunjenici su pobijedili u građanskom ratu režim Moamera el Gadafija“ poslije 40 godina vladavine, ali da li je baš tako?

Da li se jedan režim tek tako može pobjediti sa naoružanim plemenima koji još uvijek odgovaraju pred plemenskim poglavicama i NATO avijaciji koja je udarima pokazala vazdušnu superiornost ali ne i kopnenu? Realno ne može, što dokazuje nastavak borbe Gadafija i njegovih snaga koji nisu ni razgovarali niti razmatrali svoju kapitulaciju jer nikada neće priznati neki tamo Prelazni savjet instaliran od strane zapada, a prvenstveno od Francuske.

Ta famozna rezolucija 1973 nije doživjela svoj pravni uspjeh, a kao i obično, politika sile uvijek je bila dirigent pravu.

Ta famozna rezolucija 1973 nije doživjela svoj pravni uspjeh, a kao i obično, politika sile uvijek je bila dirigent pravu.

Ista ta rezolucija podsjeća me na ovu našu u vezi sa Kosovom (1244) za čije kršenje bi se veoma lako moglo utvrditi ko je prekršilac. No naravno takva volja ne postoji jer kako će se neko u Beogradu drznuti pa da malo pravno ispita puls evropskih kolega kojima tako silno trči u zagrljaj?

Osnovna dva pravna načela na čemu je počivala rezolucija 1973 bila je: Zona zabrane vazdušnog leta iznad Libije i embargo na uvoz oružja. Oba su prekršena i to od NATO-a, a ne od Gadafija. Regularna libijska vojska nijedan jedini put nije digla svoje borbene avione u toku sukoba sa pobunjenicima jer se vodila pravom i propisanom rezolucijom.

NATO je pod izgovorom zaštite civila svaki dan i noć ulazio u vazdušni prostor Libije kako bi dejstvovao po položajima Gadafijevih snaga koji su potiskivali razjarenu grupu plemena koja niti je imala disciplinu niti je znala kako da se otvoreno suprotstavi regularnoj libijskoj armiji.

Zapravo, Gadafi je vodio ne samo ratni već i psihološki rat protiv Berbera koji su dobro plaćenim ili obećanim poslom krenuli da žrtvuju svoj život. Doduše, jedino što su pobunjenici u Bengaziju znali da naprave jeste montiranje mitraljeza na džipove i kamione što je vjerovatno jedan od simobola ovog neravnopravnog rata. NATO pored toga što je iz vazduha stalno dejstvovao po položajima Gadafijeve vojske na sva usta se tokom rata hvalio kako je blizu Tripolija potopio velike borbene brodove, da bi se kasnije ispostavilo potpuno suprotno – potopio je dva trgovačka i to onih koji su bili napušteni i usidreni. Toliko o opravdanosti djelovanja NATO snaga.

U ovom neravnopravnom ratu svijet je bio pod neviđenim propagandnim i medijskim nadzorom.Kružile su priče o svakakvim zvjerstvima libijske vojske, o njihovoj nedisciplini i maltretiranju civila i o Gadafijevom „vojničkom sinu“ Kamisu koji je 5 puta bio proglašavan mrtvim.

Sve to pokazuje jednu sliku koja neminovno treba da tretira sve u lošem kontekstu kako bi se isti kroz istoriju osuđivao. A cilj? Da Gadafi bude u društvu Hitlera i ovih novih Sadama Huseina, Ben Alija i Bin Ladena. Možda isto čeka i Ahmadinedžada ili Bašara al Asada... ko zna šta novi dan donosi sem želje pojedinih kooperanata da otkupe velika bogatstva na plećima afričkih i bliskoisočnih predsjednika, pukovnika...

Pitaju li se ti građani Tripolija, da li je Gadafi zaslužio ovakvu sudbinu? Sudbinu koja neopravdano kosi njegov legitimitet da se obračuna sa pljačkašima i onima koji su potkupljenim izvorima želili da ovladaju Tripolijem, a time i cjelom Libijom?

Zašto to sve govorim? Građanski rat u Libiji još nije završen, a Francuzi i Britanci već počeli da pregovaraju sa tzv. Nacionalnim Prelaznim savjetom o dodjeli koncesija za eksploataciju najbolje i najkvalitetnije sirove nafte. Neko je nestrpljiv? Pa naravno, zato što je zalogaj preveliki, još kada se isti dobije upola cijene, gdje ćeš bolje poslovanje.

Gadafi je znao zašto ne želi da spusti cijene svog prirodnog bogatstva, pa kada to nije učinio, zapad se usprotivio i bukvalno ga propagandno okrenuo protiv naroda. Istog tog naroda koji mu je donedavno klicao od oduševljenja na Zelenom trgu i pred kompleksom Bab el-Azizije zbog dobrog socijalnog statusa, dok mu sada, pod najezdom bande i berberskih plemena, gazi sliku i pljuje sve što asocira „na Gadafizam“.

Pitaju li se ti građani Tripolija, da li je Gadafi zaslužio ovakvu sudbinu? Sudbinu koja neopravdano kosi njegov legitimitet da se obračuna sa pljačkašima i onima koji su potkupljenim izvorima želili da ovladaju Tripolijem, a time i cjelom Libijom?

Postoji nekoliko spekulacija koje su se javile u poslijednje vrijeme, a koje idu u prilog da Gadafi planira konačni obračun.

Musa Ibrahim neki dan se oglasio u javnosti sa porukom „da se Gadafi sa sinovima nalazi na bezbijednom mjestu gdje pobunjenici ne mogu doći“. Ako uzmemo da se to bezbijedno mjesto nalazi u Libiji onda to mogu biti tajna skrovišta ispod zemlje jer bi ih u otvorenim naseljima sateliti i pobunjenici sigurno otkrili, ili u drugom slučaju, da je Gadafi napustio zemlju i otišao u susjedni Niger ili preko Nigera u Burkina Faso gdje se spekuliše da je došlo oko 200 vojnih vozila sa generalima i sada već bivšim ministrima. Doduše, zvaničnici Nigera jesu potvrdili ulazak vozila, ali ne i da su oni otišli prema Burkini Faso.

Sve ovo može biti probni balon i kupovina vremena kako bi Gadafi do detalja razradio plan i strategiju za kontra udar. Po nekim navodima Gadafija štiti pleme Tuarezi koje je on ustavno-pravno štitio i njihov status priznavao u Libiji, a takođe kao domen spekulacija se javlja i to da sa sinom Saifom al Islamom gomila ljude kako bi sa postojaćom tehnikom i naoružanjem krenuo na pobunjenike sa tačaka Bani Valida i Sirta.

Kontraofanziva nije nemoguća, a duboko sam uvjeren da će to biti završna faza građanskog rata u kome se od februara ove godine procjenjuje da je život izgubilo oko 50.000 ljudi.

Ne sumnjam u rečenicu pukovnika Gadafija „da nikada svoju zemlju i narod neće napustiti, pa i po cjenu života“ što je sigurno izazvalo nedavnu reakciju NATO-a i njenog generalnog sekretara – Rasmusena „da NATO neće napustiti Libiju dok god postoji prijetnja od strane Gadafija“.

Prema tome, siguran sam da ovo sve pokazuje jednu nedorečenost i zapadnjaka ali i Prelaznog savjeta po pitanju Gadafija jer ne znaju šta se sprema. Pobunjenici nemaju efektivnu kontrolu granice prema Nigeru što je vjerovatno teritorija iz koje je moguće pokrenuti nove vojne snage odane Moameru el Gadafiju, a koje će pored ostatka libijske vojske imati podršku Tuarega i još ponekih plemena.

Bani Valid će vjerovatno pasti u pobunjeničke ruke sutra ili prekosutra, što nije vjerovatno za Sirt, bar ne u tako kratkom roku.

Bani Valid će vjerovatno pasti u pobunjeničke ruke sutra ili prekosutra, što nije vjerovatno za Sirt, bar ne u tako kratkom roku. Procjenjuje se da se u Sirtu nalazi 20.000 Gadafijevih vojnika, a pitanje je šta je sa tom Kamisovom brigadom koja je jedna od najjačih jedinica bila u sastavu libijske vojske.

Dokle će se pobunjeničke poglavice baškariti u luksuznim vilama pukovnika po Tripoliju i dokle će ispijati šampanjac „Armani“, vidjećemo. Rat se bliži kraju, ali ćemo tek vidjeti čija će strategija i taktika pobjediti.

Nadam se da ova pljačka Libije i libijskog naroda neće završiti na ovome.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Ym_Pkrcvu9M

http://www.youtube.com/watch?v=RuCC2GA9RHc

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=uGukNUh7Yes

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner