Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Galbrajt očekuje profit od iračke nafte
Savremeni svet

Galbrajt očekuje profit od iračke nafte

PDF Štampa El. pošta
DŽejms Glanc i Volter Gibs   
petak, 13. novembar 2009.

(Njujork tajms, 11.11.2009)

Piter V. Galbrajt (Peter W. Galbraith)[1], raniji uticajni američki ambasador, moćni je glas po pitanju Iraka. On je pomogao da po tom pitanju svoje mišljenje oforme takvi donosioci političkih odluka kao DŽozef R. Bajden, junior (Joseph R. Biden Jr.)[2] i DŽon Keri (John Kerry)[3]. On je, takođe, leta 2005. godine bio savetnik kurdske regionalne vlade u vremenu kada je Irak sastavljao svoj Ustav. To su bili teški i osetljivi pregovori, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pitanja kako da se raspodeli ogromno iračko naftno bogatstvo.

Danas, g. Galbrajt (star 58 godina), sin čuvenog ekonomiste DŽona Keneta Galbrajta (John Kenneth Galbraith)[4] očekuje da – kao rezultat svojih tesnih odnosa sa Kurdima, svojih veza sa jednom norveškom naftnom kompanijom, i svoje pomoći Kurdima da iz Ustavnih odredbi izvuku maksimalne rezultate, zaradi – verovatno sto miliona američkih dolara (a možda i više). 

U ustavnim pregovorima, pomogao je Kurdima da proguraju odredbe koje njihovom regionu – a ne centralnoj vladi u Bagdadu – daju isključiva ovlašćenja u odnosu na mnoga unutrašnja pitanja, što uključuje i odredbe za koje on tvrdi da će Kurdima praktično dati potpunu kontrolu nad svim novim naftnim nalazištima na njihovoj teritoriji.

Galbrajta u Vašingtonu smatraju za bistrog i smelog eksperta u spoljnoj politici. On je o sebi uvek govorio kao o neplaćenom kurdskom savetniku, mada je uopšteno govorio i da ima i neke poslovne interese u Kurdistanu (pod tim imenom je poznat sever Iraka).

Zato su mnogi bili šokirani kada je prošlog meseca jedna grupa istraživačkih novinara iz Norveške “Dagens neringsliva“ (Dagens Naeringsliv) otpočela sa objavljivanjem dokumenata koji su g. Galbrajta dovodili u vezu sa jednom norveškom naftnom kompanijom koja u Iraku ima velike poslovne ugovore.

Intervjui u „Njujork tajmsu“ (The New York Times) sa više od dvanaest ranijih vladinih i poslovnih funkcionera u Norveškoj, Francuskoj, Iraku, SAD i drugim državama, kao i pravni podaci i ostali dokumenti pokazuju sa dosta detalja da je on u proleće 2004. dobio prava za ogroman udeo bar u jednom od naftnih nalazišta u Kurdistanu. 

Kako ispada, intervjui i dokumenti pokazuju da je ta prava g. Galbrajt dobio pošto je pomogao da se zaključi jedan potencijalno veoma povoljan ugovor koji omogućava norveškoj naftnoj kompaniji DNO (DNO) da pravi bušotine u perspektivnoj kurdistanskoj oblasti Dohuk.

Kako on kaže, te njegove aktivnosti su bile sasvim u redu, jer je u tom periodu kao privatni građanin bio – kako poslovno, tako i politički  – veoma angažovan za interese Kurda.

Kada su u decembru 2005. g. bušotine došle do nafte u bogatom novom nalazištu po imenu Tavke (Tawke), niko osim šačice vladinih i poslovnih funkcionera i članova uskog kruga ljudi oko njega, nije znao da bi ga one iste odredbe koje je samo par meseci pre toga progurao u ustav, mogle tako značajno obogatiti.

Kako obim finansijskih interesa g. Galbrajta u Kurdistanu postaje sve jasniji, to ima i potencijala da rasplamsa neke od najvećih strahova Iračana. Oni se odnose na teoriju zavere o tome da je pravi uzrok američke invazije na njihovu zemlju u stvari bio otimačina nafte. To može biti samo pojačano time što se smatra da su Galbrajtova uticajna gledišta da bi Irak trebalo da bude rasturen duž etničkih granica, uvredljivi za nacionalizam mnogih Iračana. Kako tvrde saradnici g. Bajdena i g. Kerija, koji su bili pod uticajem gledišta g. Galbrajta, mada sami ne zastupaju takvu podelu te zemlje, ta dvojica nisu bila svesna poslova sa naftom koje je g. Galbrajt ima u Iraku.

Neki zvaničnici kažu da bi njegove finansijske veze mogle čak da dovedu do ozbiljnih pitanja o poštenju samih ustavnih pregovora. „Sama ta pomisao da je jedna naftna kompanija učestvovala u koncipiranju Ustava Iraka, ostavlja me bez reči“, kaže Fejsal Amin al-Istrabadi (Feisal Amin al-Istrabadi), jedan od glavnih autora nacrta tog zakona koje je bio na snazi u Iraku od 28. juna 2004, kada su SAD vladi Iraka predale kontrolu nad zemljom.

U stvari, kako je on kazao, ta kompanija „je u toj prostoriji (gde smo bili) imala svog predstavnika koji je pisao nacrt“.

Helge Eide (Helge Eide), predsednik DNO-a, je potvrdio da je g. Galbrajt pomogao da se dođe do sporazuma u poslu oko Tavkea i da je tokom 2005. godine pružao savete kompaniji. Ali, kako je kazao g. Ejde, g. Galbrajt je delao isključivo kao politički savetnik i kompanija sa njim nikada nije razgovarala o ustavnim pregovorima. Kako je rekao g. Ejde: „Mi sigurno nismo dali nikakav doprinos, ni jezičke formulacije, niti ikakve sugestije o Ustavu“.

Kada su prošlog vikenda g. Galbrajtu predočeni nalazi zasnovani na intervjuima (Njujork) Tajmsa i ostalim istraživanjama, on je (Njujork) Tajmsu odgovorio pismeno, potvrđujući da je zaista radio kao posrednik između DNO-a i vlade Kurda sve do potpisivanja ugovora u proleće 2004, dodajući da je nastavio „tekuće poslovne odnose“ s tom kompanijom tokom celog trajanja pregovora o Ustavu (Iraka) 2005. godine, i kasnije.

Gospodin Galbrajt kaže da tokom čitavog tog perioda nije bio na zvaničnom položaju u SAD, ni u Iraku, i da je delovao isključivo kao privatni građanin. On ostaje pri tome da je njegova, uglavnom nepoznata,  uloga bila potpuno u redu. Kaže da je jednostavno zastupao stanovišta koje su Kurdi dokumentovali i pre nego što je njegov odnos sa DNO-om uopšte započeo.

U svom odgovoru g. Galbrajt kaže: „Istina je to da sam započeo poslovne aktivnosti koje su bile potpuno u skladu sa mojim dugotrajnim gledištima. Verujem da je moj rad sa DNO-om (i drugim kompanijama) pomogao stvaranju kurdistanske industrije nafte, što pomaže da se Kurdistanu pruži ekonomska osnovica za autonomiju za kojom skoro jednodušno čezne njegov narod.“

„Dakle, mada sam možda imao interesa, ja tu ne vidim nikakav sukob (interesa)“, kaže g. Galbrajt.

Kurdski zvaničnici kažu da su bili informisani o radu g. Galbrajta za DNO i da ga još uvek smatraju za (svog) prijatelja i zastupnika. Gospodin Galbrajt je kazao da tokom rada na ustavnim pregovorima, Kurdi „me nisu plaćali i da su znali da me DNO plaća“.

Gospodin Istrabadi, koji je bio i ambasador Iraka u Ujedinjenim nacijama 2004–2007. g., kaže da je ovaj slučaj još i posebno neprijatan i uznemiravajući, kada se u obzir uzme uticaj koji g. Galbrajt ima na (opšta) politička stanovišta. U njegovim (Galbrajtovim) napisima – od kojih su neki na “Op-ed stranici“ (Op-Ed page)[5] Njujork tajmsa i u „Njujork rivju of buks“ (New York Review of Books)[6], on biva predstavljan kao bivši ambasador, ili se daje nekakav uopšteni opis njegovog položaja koji ne pruža uvide u njegove poslovne interese u tom području.

Gospodin Galbrajt, koji je mnogo godina bio zaposlen u Komitetu spoljnih odnosa Senata (Senate Foreign Relations Committee)  sa Kurdima ima dugotrajne odnose. On je 1988. g. dokumentovao sistematsku kampanju Sadama Huseina protiv Kurda uključujući i upotrebu (otrovnih) gasova. Bio je ambasador SAD u Hrvatskoj između 1993. i 1998. godine. U septembru (2009. g.) je otpušten sa položaja “zvaničnika br. 2“ misije UN u Avganistanu, pošto je optužio šefa te misije da skriva optužbe o izbornim podvalama.

U centralnoj vladi u Bagdadu, sa oštrim neodobravanjem gledaju na biznis g. Galbrajta. Vlada se već dugo oštro suprotstavlja Galbrajtovim tumačenjima Ustava i tvrdi da su nelegalni ugovori o nafti koje je potpisala vlada Kurda.

Abdul-Hadi al-Hasani (Abdul-Hadi al-Hassani), potpredsednik komiteta za naftu i gas iračkog parlamenta, govoreći o pregovorima o Ustavu, kaže da Galbrajtova „umešanost nije bila ni opravdana, ni zakonita, ni ispravna – posebno zbog toga što je on povezan sa jednom kompanijom u kojoj su njegovi finansijski interesi izmešani sa političkim interesom.“

Pozivajući se na ono što naziva poverljivim sporazumima, g. Galbrajt je odbio da pruži detalje svojih finansijskih aranžmana s tom kompanijom, a i tačna priroda njegovih kompenzacija ostaje nepoznata. Ipak, nekoliko zvaničnika, uključujući i poslovnog partnera g. Galbrajta u ovom poslu, norveškog biznismena Endre Rošoa (Endre Rosjo) reklo je da su osim onog što je plaćeno kao konsultantski honorar, on i g. Galbrajt dobili (zajedno) prava na 10% velikog naftonosnog polja Tavke – a moguće je i od drugih (naftonosnih polja).

Jedan interni dokument DNO-a, datiran 3. decembra 2006.g., do koga je prvi došao “Dagens neringsliv“, kaže da jedna kompanija po imenu Porkjupin [“Jež“] (Porcupine), registrovana u Delaveru (Delaware)[7] pod Galbrajtovim imenom – tada još uvek ima pravo na 5% udela, dok kompanija vezana sa g. Rošoom drži drugih 5%.

Gopodin Ejde, iz uprave DNO-a je izjavio da je – koliko je toj kompaniji poznato, rad g. Galbrajta potpuno u redu.

Gospodin Ejde je kazao: „Koliko nam je poznato, g. Galbrajt je 2004. godine radio kao biznismen bez ikakvih političkih zadataka. Uzimajući u obzir naše ograničene veze i poznavanje te oblasti u to doba, zaključili smo da treba da upotrebimo g. Galbrajta kao savetnika DNO u prvom stadijumu tog projekta.“

Kako su se poslednjih nedelja pojavljivala (sve novija) otkrića, g. Galbrajt je u prvi mah izneo uvijena opovrgavanja, tvrdeći da nikada nije učestvovao u bilo kakvim aranžmanima u Iraku koji bi se tehnički mogli okvalifikovati kao ugovor o učešću u proizvodnji u industriji nafte. Međutim, ljudi koji poznaju rad u tom poslu, kažu da su njegova prava možda bila zamaskirana drugačijom terminologijom: ne kao učešće u vlasništvu, nego kao uslovno pravo u tome, ili kao opcija za udeo u takvom aranžmanu u nekom određenom vremenu u budućnosti.

Uzimajući u obzir političke nesigurnosti, teško je proceniti vrednost bilo kakvog uloga u naftna polja Kurdistana. Ipak, Are Martin Berntzen (Are Martin Berntzen), naftni analitičar u posredništvu “Oslo ferst sekjuritiz“ (Oslo’s First Securities), kaže da samo polje Tavke ima dokazane rezerve od oko 230 miliona barela,  procena koja će se, pravljenjem novih bušotina, verovatno i povećati.

„Ako nema političkog rizika, udeo od 5% bi trebalo da vredi najmanje 115 miliona američkih dolara“, kazao je – ali je i podvukao da ništa ne zna o Galbrajtovim aranžmanima.

Moguća indikacija o tome kako sam g. Galbrajt procenjuje koliko taj posao vredi, može se naslutiti u slučaju arbitraže u Londonu, u kome Porkjupin [čitaj: Galbrajt] i jedan jemenski investitor koji je sada očigledno preuzeo raniji udeo g. Rošoa, zahtevaju od DNO-a više od 525 miliona američkih dolara, kako stoji u zahtevu objavljenom na veb-sajtu pravnih novosti Law.com. Naftni analitičari u Norveškoj nisu uvereni u verovatnoću da će isplata biti baš toliko visoka kao ovaj zahtev.

Prema DNO-u, ovaj zahtev predstavlja najviše 10% vrednosti ugovora o regionalnoj proizvodnji, a nju norveška naftna firma sada deli sa jednom turskom energetskom kompanijom, do čega je došlo pošto su kurdske vlasti razmotrile prethodni dogovor i „izvesnim trećim stranama“ zabranile dalje učešće. Na zboru akcionara u sredu, g. Ejde je odbio da navede g. Galbrajta kao podnosioca zahteva (za arbitražu). Pa, ipak, priznao je da je prošlog maja DNO izgubio po proceduralnoj odluci, i kazao da se konačna odluka o (isplati) štete očekuje početkom 2010.

U svom odgovoru, g. Galbrajt je pristao da kaže samo ovo: „Moj ugovorni odnos je bio sa DNO-om, a sada je to predmet arbitraže koja se očekuje.“

Mohamed Husein (Mohammed Hussein) je doprineo ovom izveštavanju iz Bagdada, a Dejvid E. Sanger (David E. Sanger) iz Vašingtona.

http://www.nytimes.com/2009/11/12/world/middleeast/12galbraith.html?_r=4&partner=rss&emc=rss&pagewanted=all

(Prevod: Vasilije Kleftakis)


[1] Bio je i američki ambasador u Hrvatskoj u vremenu „Oluje“. Optužio je, kasnije,  hrvatski državni vrh, s predsednikom Franjom Tuđmanom na čelu, da je vojnu akciju "Oluja" iskoristio da Hrvatsku planski očisti od Srba i o tome svedočio pred Haškim sudom u procesima protiv hrvatskih generala Gotovini, Čermaku i Markaču (prim. prev.).

[2] Sadašnji potpredsednik SAD (prim. prev.).

[3] Uticajni demokratski senator iz Masačusetsa i svojevremeno konkurent Obami za demokratsku predsedničku nominaciju (prim. prev.).

[4] John Kenneth Galbraith (1908-2006). Smatraju ga jednim od najvažnijih ekonomista 20. veka. Profesor, između  ostalih, i Harvardskog univerziteta. Pristalica Kejnsove teorije. Autor oko 50 knjiga i velikog broja rasprava. Ekonomski savetnik petorice demokratskih predsednika SAD (Ruzvelta, Trumana, Kenedija, DŽonsona i Klintona). Amabasador SAD u Indiji (1961-1963) (prim. prev.).

[5] Po definiciji Vikipedije, značenje te skraćenice (op-ed) je „preko puta uvodničke stranice“ (opposite the editorial page), uprkos tome što se često veruje da ona znači „mišljenja-uvodnici“ (opinion-editorial) To je novinski članak koji izražava mišljenje nekog potpisanog autora koji obično nije povezan sa uredništvom dotičnih novina. Ti članci nisu isto što i uvodnici, koji su obično nepotpisani, a pišu ih članovi uređivačkog odbora. Oni se obično štampaju na stranici „preko puta“ uvodnika (prim. prev.).

[6] Dvonedeljni magazin (ima i onlajn verziju), The New York Review of Books nije deo Njujork tajmsa i – mada ime to nagoveštava, nije posvećen isključivo diskusiji o knjigama, već uveliko  i kulturnim i tekućim (političkim, ekonomskim, itd.) događajima. Osnovan je 1963. godine i od tada je postigao izuzetno visoku cenjenost. Neki ga smatraju za najvažniji književno-intelektualni magazin  engleskojezičnog područja (prim. prev.).

[7] Američka savezna država čuvena u biznis krugovima po tome što (između ostalog) maksimalno štiti privatnost podataka, imovinu vlasnika,  ne naplaćuje porez na dobit stečenu izvan Delavera, ne daje detaljan uvid u podatke kompanija i ne objavljuje sastav upravnih odbora (prim. prev.).