Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Geneza rata u Ukrajini – skupo plaćene greške sovjetskih i ruskih lidera
Savremeni svet

Geneza rata u Ukrajini – skupo plaćene greške sovjetskih i ruskih lidera

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
ponedeljak, 14. avgust 2023.

Rat u Ukrajini koji traje već godinu i po dana i koji se vremenom sve više razbuktava, glavna je je tema političkih i vojnih krugova, medija i javnosti u svetu. I to sa pravom jer se radi o najvećem vojnom sukobu na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata koji preti da preraste u novi svetski rat uz upotrebu nuklernog naoružanja sa nesagledivim posledicama. I bez toga, mnoge zemlje i narodi već danas osećaju negativne posledice tog sukoba, strahujući šta donosi sutrašnji dan.

Ne umanjujući pažnju na dnevne događaje, obostrano velike žrtve i materijalna razaranja, komentatori, analitičari i politikolozi u Rusiji i svetu i dalje raspravljaju oko uzroka i mogućih posledica, traže krivca, istražuju greške počinjene u prošlosti, procenjuju mogućnosti obustavljanja ratnih dejstava i otpočinjanja pregovora. Pri tome, oni zalaze u znatno dalju prošlost nego što je to ,,Majdan'' u Kijevu 2014 odine. ,,Majdan'' je, smatraju mnogi analitčari, bio samo poslednja stepenica davno zamišljenog i pripremanog scenarija koji vuče tragove još od rušenja Berlinskog zida, ujedinjenja Nemačke i raspada Sovjetskog Saveza. Dakle, od istorijskih događaja od kojih je počelo novo odbrojavanje istorije.

Kada su u pitanju greške u pošlosti koje su dovele do sadašnjih događaja, analitičari pominju nepromišljenu odluku glavnog stvaraoca sovjetske države, Vladimira Iljiča Lenjina, koji je crtao repubičke granice. U Moskvi se podseća da Ukrajina do tog vremena nije postojla kao država a da su u njene republičke granice ucrtane iskonske ruske zemlje nastanjene od pamtiveka ruskim življem. Prema tumačenju Moskve, protiv tog življa poslednjih godina sprovodi se genocid što je bio jedan od glavnih razloga za specijalnu vojnu operaciju. Zaštita ruskog stanovništva i denacifikacija, bio je glavni cilj počeka vojne operacije.

Kada su u pitanju greške u pošlosti koje su dovele do sadašnjih događaja, analitičari pominju nepromišljenu odluku glavnog stvaraoca sovjetske države, Vladimira Iljiča Lenjina, koji je crtao repubičke granice. U Moskvi se podseća da Ukrajina do tog vremena nije postojla kao država a da su u njene republičke granice ucrtane iskonske ruske zemlje nastanjene od pamtiveka ruskim življem

Greške su pravili sovjetski i ruski lideri koji su i kasnije došli na vlast a te greške, kako se već duže vremena ispostavlja, veoma skupo su plaćali građani ruske nacionlnosti u bivšim republikama. Posle raspada Sovjetskog Saveza, van granica Ruske Federacije ostalo je oko 25 miliona etničkih Rusa, pretežno u Ukrajini, koje su vlasti novih država smatrale građanima drugog reda. Mnogi od njih, posebno iz srednjeazijskih, kavkaskih i baltičkih republika, na brzinu su napuštali domove i bežali u Rusiju.

Nikita Hruščov je polovinom pedesetih godina prošlog veka izdvojio Krim iz sastava Ruske Federacije i pripojio ga Ukrajini. Prema nekim mišljenjima, time je želeo da se iskupi za grehove koje je počinio kao partijski sekretar te republike. U prvom redu zbog ,,čistki'', koje je sprovodio, a takođe zbog neuspešnog organizovanja odbrane tokom rata kada su fašističke jedinice prodirale kroz teritoriju Ukrajine gotovo bez otpora. Smatralo se takođe da je Sovjetski Savez večan, da je bratstvo i jedinstvo njegovih naroda nerazrušivo, pa je sve jedno da li poluostrvo, nastanjeno pretežno ruskim življem, pripada ovoj ili onoj saveznoj republici.

Ispoljavanje ukrajinskog nacionalizma, kako se sada izjavljuje, vuče korene iz dalje prošlosti, na šta je upozoravao i Staljin. Ipak, nagovorio je Nikitu Hruščova tridesetih godina prošlog veka da preuzme funkciju partijskog sekretara Ukrajine, iako ga je Hruščov upozoravao da ga ukrajinski intelektualci i neki drugi krugovi neće rado prihvatiti jer je ruske nacionalnosti. On je na toj funkciji trebalo da zameni Kosiora, inače Poljaka po narodnosti. Zašto bi Poljak bio poželjniji od Rusa- komentarisao je Staljin. Sada se ispostavlja da je za neke krugove u Kijevu, i ranije i danas, prihvatljivija osoba bilo koje nacionalnosti, samo ne ruske.

Taj rusofobski kompleks, posebno u zapadnoj Ukrajini, tinjao je decenijama da bi se poslednjih godina, uz orkestriranu, zaglušujuću propagandu Zapada, sve više razbuktavao.

Taj rusofobski kompleks, posebno u zapadnoj Ukrajini, tinjao je decenijama da bi se poslednjih godina, uz orkestriranu, zaglušujuću propagandu Zapada, sve više razbuktavao. Rusi su u toj kampanji predstavljeni kao najveći neprijatelji ukrajiskog naroda; počinili su, pored ostalog, genocid tridesetih godina kada je od gladi zbog kolektivizacije pomrlo nekoliko miliona građana Ukrajine. Prećutkuje se činjenica da je u isto vreme od gladi pomrlo nekoliko miliona ljudi u Povoložju i drugim regionima Rusije, u Kazahstanu i nekim drugim područjima Sovjetskog Saveza. Sve je išlo u prilog pretpostavci da će do rata doći, na šta su upozoravali pojedini domaći i strani političari, među kojima i bivši američki predsednik Nikson. U široj javnosti se o toj mogućnosti ćutalo.

U Moskvi se smatra da u sadašnjoj antiruskoj propagandi prednjače SAD a u Evropi- Poljska i Nemačka. I to ne samo u propagandi nego i u svekolikoj, do sada po obimu nezapamćenoj vojnoj, materijalnoj, finansijskoj, političkoj, diplomatskoj i svakoj drugoj pomoći i podršci ukrajinskom režimu, čime su faktički postale učesnice u sadašnjem ratu. Zvaničnici u Moskvi ističu da protiv Rusije danas ratuje celokupna mašinerija NATO pakta i Evropske Unije.

Poznati moskovski dnevnik Nezavisimaя gazeta ovih dana u svojoj kolumni tvrdi da je Nemačka postala vodeća antiruska sila u Evropskoj uniji. Rukovodstvo ove zemlje, kaže autor teksta, izabralo je opasan put konfrontacije sa Rusijom. List citira predsednika Nemačke Štajnmajera koji je u obraćanju naciji oktobra prošle godine pozvao na konfrontaciju sa Moskvom, i kancelara Šolca da je Rusija ,,najveća opasnost za mir u Evropi i svetu''.

Ne navodeći imena, autor teksta dalje konstatuje da deca i unuci nemačkih nacional-socijalista (čitaj fašista) danas dižu glavu i prete Rusiji. A mi smo mogli, tvrdi autor kolumne, da presečemo taj rusofobski lanac još pre više decenija i osiguramo sebi budućnost. Ali nismo to učinili

Na Teheranskoj konferenciji krajem novembra 1943 godine raspravljalo se ne samo o vojnim nego i o političkim pitanjima, uključujući budućnost Nemačke posle njenog poraza. Američki predsednik Ruzvelt predložio je da se Nemačka podeli na pet autonomnih država: Prusku sa Hanoverom i severozapadnim delovima zemlje, Saksoniju sa regijom Lajpciga, Hesen-Darmštat sa područjem južno od Rajne, Bavarsku, i Baden-Virtenberg. Hamburg, Rur i Sarska oblast sa Kilskim kanalom trebalo bi da budu pod kontrolom Ujedinjenin nacija. 

Britanski premijer Čerčil imo je nešto drugačiji plan. Predlagao je da se Nemačka podeli na tri dela: severni, južni i zapadni. Severni deo (Pruska) postao bi nacionalna država a južni delovi ušli bi u sastav takozvane Dunavske federacije, što bi ličilo na nekadašnju Austrougarsku. Zapadi deo (Rur) trebalo bi da bude pod britanskom kontrolom, što bi Londnu obezbedilo da dominira Evropom.

Staljin je zauzeo drugačiju poziciju, koju je obelodanio još 1942 godine. Bilo bi pogrešno poistovećivati kliku Hitlera sa nemačkim narodom i nemačkom državom- smatrao je Staljin. ,,Hitleri dolaze i odlaze, a nemački narod i nemačka država ostaju''.

Sovjetsko rukovodstvo želelo je, dakle, da od Nemačke stvori jedinstvenu miroljubivu državu sa kojom će sarađivati na ekonomskom planu. U suštini- štitio je nacionalne interese nemačkog naroda.

Autor teksta u Nezavisimoj gazeti konstatuje da je današnja Nemačka najsnažanija država u Evropi i istovremeno, u odnosu na Rusiju, neprijateljska zemlja. On smatra velikom greškom što Staljin nije podržao predlog Ruzvelta o podeli Nemačke koja je započela dva najkrvavija rata u dvadesetom veku. Da se to u budućnosti više nikada ne bi ponovilo

Dakle, nacionalni interesi nemčkog naroda- to je važno i blagorodno. A šta je sa interesima sovjetskog naroda?

Autor teksta u Nezavisimoj gazeti konstatuje da je današnja Nemačka najsnažanija država u Evropi i istovremeno, u odnosu na Rusiju, neprijateljska zemlja. On smatra velikom greškom što Staljin nije podržao predlog Ruzvelta o podeli Nemačke koja je započela dva najkrvavija rata u dvadesetom veku. Da se to u budućnosti više nikada ne bi ponovilo.

To je bio povod da se ruski novinar Andrej Medvedev svojevremeno obrati poslanicima Bundestaga otvorenim pismom. ,,Ja danas gledam čudo''- započinje svoje pismo ruski novinar. I to čudo zove se Nemačka. Došao sam ovde i gledam lepe berlinske ulice, gledam ljude, prekrasne spomenike arhitekture. I shvatio sam da je sve to čudo. I što ste se vi, poslanici, rodili i živite u Nemačkoj.

Zašto tako Mislim? Zato što, imajući u vidu šta su vaši vojnici uradili kod nas, na okupiranoj teritoriji, borci Crvene armije imali su puno moralno pravo da se ponašaju neuporedivo grublje nego što su se ponašali kada su stigli do Berlina. Ruski novinar upotrebljava strašne izraze i nabraja takođe strašne zločine nemačkih vojnika na ruskoj okupiranoj zemlji koje ja ne bih pominjao. Toliko su strašni da postaju nepodnošljivi.

Dakle, Crvena armija je po mišljenju autora teksta imala moralno pravo da se drugačije ponaša, da odgovori na isti način, ali to nije učinila. Da li zbog toga žalim- pita se novinar? Naravno da ne. Ja se klanjam pred čeličnom voljom mojih predaka koji su našli u sebi nekakvu neverovatnu snagu da ne budu takvi skotovi kakvi su bili vojnici vermahta. Na uniformi nemačkih vojnika bila je prišivka ,,S nama je Bog''. Međutim, oni su bili izaslanici pakla i donosili su pakao na našoj zemlji. Mnogi vojnici Crvene armije bili su komsomolci i komunisti, ali su se pokazali kao mnogo veći hrišćani nego žitelji prosvećene religiozne Evrope. I nisu počeli da se svete. Shvatili su da se pakao ne može pobediti paklom.

Mi nismo pretvorili Nemačku u sprženu zemlju. Kao pobednici, mi se čak nismo saglasili da se Nemačka trajno podeli kako su to predlagali saveznici. A sada neko želi da podeli našu zemlju. Izgleda, kao znak blagodarnosti- ironično primećuje ruski novinar.

To je bila tragična odluka. Trebalo je da zadržimo dve- tri vojne baze na istoku Nemačke, što se moglo postići u razgovorima sa nemačkim partnerima. Tada ne bi bili u poziciji gubitnika u hladnom ratu. A povratnike su često smeštali u šatore, i to u zimskim uslovima, jer u zemlji nisu imali odgovarajući smeštaj

Danas smo svesni kakvu su kolosalnu grešku napravili Mihail Gorbačov i njegovo okruženje- navodi ,,Nezavisimaja gazeta''. Bivši sovjetski lider izgubio je po svim paragrafima i pretrpeo strahovit poraz. Na takav zaključak već duže vremena dolaze ne samo vojna lica nego i politikolozi, novinari, ekonomisti. Nije trebalo uvoditi našu vojsku u Avganistan, niti povlačiti naš kontingent iz Nemačke- kaže za list ,,Komersant'' akademik Aleksandar Dinkin. To je bila tragična odluka. Trebalo je da zadržimo dve- tri vojne baze na istoku Nemačke, što se moglo postići u razgovorima sa nemačkim partnerima. Tada ne bi bili u poziciji gubitnika u hladnom ratu. A povratnike su često smeštali u šatore, i to u zimskim uslovima, jer u zemlji nisu imali odgovarajući smeštaj.

Kada se Varšavski ugovor raspao, kada se Nemačka ujedinila i stupila u NATO pakt a na njenoj teritoriji se razmestilo nuklearno naoružanje, Sovjetski Savez je zadržao poslednji adut- moćan vojni kontingent na istoku zemlje. Pri tome treba naglasiti da su sve četiri države- pobednice imale u odnosu na Nemačku jednaka prava. I Rusija bi mogla do danas da ima svoje baze u toj zemlji kao što to imaju Amerikanci. Ali, Gorbačov je imao drugačije mišljenje. I na iznenađenje svih, on je predložio evakuaciju zapadne vojne grupacije sa teritorije Nemačke.

,,Nezavisimaja gazeta'' podseća da je sovjetski lider iznenadio i začudio američkog predsednika Buša rekavši mu tokom jednog razgovora da boravak američke vojske u Evropi smatra stabilizirajućim faktorom. Dakle stabilizirajući faktor je ne sovjetska, nego američka vojska. I to kaže predsednik Sovjetskog Saveza. U to je teško poverovati. I Buš takođe nije poverovao. Američki predsednik je očekivao teže razgovore, smatra autor u moskovskom listu.

Zašto je trebalo evakuisati vojsku iz Istočne Nemačke- pita se autor kolumne? Na to pitanje do danas nema odgovora. Ni Amerika, ni Britanija, ni Francuska nisu na brzinu evakuisale svoju vojsku nego je bilo reči samo o smanjenju kontingenata. A Gorbačov se odlučio na potpunu evakuaciju. I to- ekspresno. Sam je odredio i vemenski rok u kome treba da se obavi i završi- četiri gogodine. ,,Ne, mi nismo odlazili iz Nemačke. Mi smo bežali. Skupljali smo prnje na brzinu, kao pri požaru''- kaže moskovki list. A da smo ostali, upravo bi naš kontingent bio stabiliziajući faktor u Evropi.

Ni Amerika, ni Britanija, ni Francuska nisu na brzinu evakuisale svoju vojsku nego je bilo reči samo o smanjenju kontingenata. A Gorbačov se odlučio na potpunu evakuaciju. I to- ekspresno. Sam je odredio i vemenski rok u kome treba da se obavi i završi- četiri gogodine

U Berlinu je iznenađenje izazvala peticija žena- supruga sovjetskih oficira saveznom kancelaru Kolu u kojoj se traži da se uspori ili sasvim odloži evakuacija sovjetskih jedinica. Mi nemamo gde da se vraćamo, kaže se u peticiji čiju su kopiju supruge ruskih oficira delile novinarima u međunrodnom pres centru u Berlinu. One tvrde da u domovini nemaju ni stan ni posao. Oni koji su se već vratili smešteni su pod šatore. Neke povratnike poslali su u zonu Černobila koja je još opasna po zdravlje i život. Nemački kancelar nije reagovao na ovu peticiju smatrajući da je to sovjetski, a ne nemački problem.

Te istorijske događaje- masovne demonstracije uoči ujedinjenja, boravak Gorbačova u Berlinu tih sudbonosnih dana, rušenje Berlinskog zida, ujedinenje Nemačke, početak evakuacije ruskog kontingenta i raspad Varšavsog ugovora- pratio sam i o tome izveštavao sa lica mesta, nalazeći se četiri godine u Berlinu kao stalno akreditovani dopisnik Tanjuga. Jugoslovenske agencije koja je uživala dobar glas u političkim i novinarskim krugovima u svetu.

Iako je prošlo toliko godina, utisci nisu izašli iz pamćenja. Lično sam pratio početak evakuacije, odnosno ,,bežanje'' sovjetskog kontingenta kako to kaže moskovsko glasilo, a zatim i doček u Moskvi poslednje sovjetske jedinice. Tada, 1994 godine, posle Berlina, već sam se nalazio u Moskvi kao stalni dopisnik Tanjuga.

Nemci su svesni svoje snage, svoje nadmoći i premoći pa se zato tako nadmeno ponašaju- govogirili su strane diplomate i novinari akreditovni u to vreme u Berlinu. ,,Kada bi usmerili svoje potencijale- ekonomske, političke, naučne, tehnološke i druge u konsruktivnom smeru, Nemci bi mogli da odigraju odlučujuću ulogu u prosperitetu država i naroda Evrope, da postanu lokomotiva svekolikog napretka- ocenjuje se u tim krugovima. U suprotnom, oni bi opet mogli da zamese kašu narodima Evrope''. Kada se Nemačka ujedini, treba barut očuvati suvim- govorila je u to vreme ,,čelična ledi'', britanska premijerka Magaret Tačer.

Početak evakuacije sovjetskog kontingenta odvijao se prilično neorganizovano, povremeno čak haotično. Disciplina u jedinicama je naglo popustila, počelo je dezertiranje, razvlačenje vojne imovine

Početak evakuacije sovjetskog kontingenta odvijao se prilično neorganizovano, povremeno čak haotično. Disciplina u jedinicama je naglo popustila, počelo je dezertiranje, razvlačenje vojne imovine. Zabeležen je slučaj koji je danima uveseljavao građane Berlina: jedan vojnik ,,ukrao'' je iz svoje jedinice oklopno vozilo i puna dva sata njime ,,šetao'' ulicama Berlina, udarajući usput parkirane automobile i na kraju se ,,zakucao'' u jedno drvo. Kasnije je izjavio da se na taj čin odlučio pošto je saznao da mu je devojka u domovini našla drugog momka.

Na širokom platou kod Brandenburške kapije i Ček- Point- Čarlija, čuvenog graničnog prelaza između dva dela grada u vreme podele, bile su postavljene provizorne tezge sa kojih su belosvetski preprodavci nudili pokradenu imovinu sovjetskog kontingenta: oficirske šapke, šinjele, čizme, dvoglede, busole i drugu opremu. Oficiri na visokim položajima prisvajali su znatno vredniju opremu. Neki listovi su pisali da su pojedine ukradene stvari kasnije prodavali na buvljaku u Moskvi.

Poslednjih dana avgusta 1994 godine Rusija i Nemačka ,,stavile su tačku'' na jedan period svoje istorije i uzajamnih odnosa, tvrdili su zvaničnici u Moskvi. Tih dana i poslednji ruski vojnik napustio je teritoriju Nemačke čime je, formalno, završena jedna od posledica Drugog setskog rata. Vlasti u Moskvi su taj događaj protumčile kao pobedu, kao korak koji jača poverenje između dve zemlje. Opozicioni krugovi u Rusiji, međutim, doživljavali su evakuaciju kao sramni čin.

Poslednjoj paradi ruske vojske u Berlinu prisustvovali su nemački kancelar Helmurt Kol i predsednik Rusije Boris Jeljcin. Ruski vojnici, marširajući, pevali su ,Prašćaj Germanija'' (zbogom Nemačka) na nemačkom jeziku. A Boris Jeljcin, valjda opijen ovom ,,pobedom'', istrgao je iz ruku dirigentu dirigentsku palicu i dirigovo dečjem horu ispred gradske većnice, glasno pevajući ,,Kaljinku''.

,,Prašćaj Germanija'' čulo se i nekoliko dana kasnije na Beloruskoj željezničkoj stanici u Moskvi na koju stižu vozovi iz zapadnog pravca. Ovde su ruski gardisti po povratku iz Nemačke pevali tu pesmu na ruskom jeziku, da ne bi iritirali prisutne na dočeku. Zvaničnici su u pozdravnim govorima opisali evakuaciju iz Nemačke kao pobedu. A tadašnji premijer, Viktor Černomirdin, izjavio je da ,,časovi istorije sada otkucavaju jedno novo vreme, da se rađa novi svet čiji će glavni smisao biti- uzajamno uvažavanje naroda i država i njihovo partnerstvo. Jeljcinov pres sekretar, Vjačeslav Kostikov, izjednačio je manifestaciju povlačenja ruskih jedinica iz Nemačke po značaju i veličini sa obeležavanjem Dana pobede 1945 godine.

Bilo bi pogrešno i nepravedno svaljivati svu krivicu na Gorbačova, Jeljcina i druge sovjetske ili ruske rukovodioce za sve greške i promašaje dok su se nalazili na čelu države. Da su ozbiljno grešili- jesu, da se to veoma negativno odrazilo na položaj postsovjetske Rusije- jeste

Kakva nivnost, kakve strašne zablude i kakve katastrofalne procene.

Bilo je, naravno, i sasvim suprotinih ocena. Pojedina analitičari navodili su da je Jeljcin nastavio politiku Gorbačova. Kol i Jeljcin bili su u Berlinu patetični veličajući jedan drugoga. Ko je od njih dvojice bio veći demagog tek će se pokazati- pisala je ,,Nezavisimaja gazeta''. I pokazalo se.

Oštro kritikujući ,,kapitulaciju'' i ,,bežanje'' Rusa iz Nemačke, opoziciona ,,Pravda'' je napisala da su neke scene iz Berlina bile toliko sramne da ih je ruska televizija sekla. U Nemačkoj su se neko vreme prodavale kasete sa takvim scenama ali su ubrzo povučene ,,da se ne bi ljutili prijatelji u Moskvi''.

Bilo bi pogrešno i nepravedno svaljivati svu krivicu na Gorbačova, Jeljcina i druge sovjetske ili ruske rukovodioce za sve greške i promašaje dok su se nalazili na čelu države. Da su ozbiljno grešili- jesu, da se to veoma negativno odrazilo na položaj postsovjetske Rusije- jeste. Ali, učinii su ponešto dobro. Podsetio bih na konstataciju predsednika Putina koji je u jednoj izjavi faktički uzeo u zaštitu ove lidere rekavši da smo ,,svi generali posle bitke''. Oni su se nalazili na čelu države u veoma teškim uslovima i veoma složenim međunarodnim okolnostima. Mnogi događaji i procesi u zemlji i na međunarodnoj sceni odvijali su se mimo njihove volje i mogućnosti da na njih utiču. Naivno su verovali u dobronamernost inostranih partnera, njihova obećanja, iskrenost i slatkorečivost. Povlačili su poteze za koje su verovali da su najkorisniji za zemlju a koji će se kasnije pokazati pogrešnim. Bili su iskreni patrioti i želeli su dobro svojoj zemlji.

Danas nije bitno da li su ove pretpostavke tačne ili pogrešne. Bitno je to da se sada u Ukrajini vodi žestoki rat, po oceni Kijeva i njegovih pokrovitelja koji su ga inicirali- agresivan sa ruske strane, a po oceni Moskve iznuđen, nametnut i sračunat na uništenje, pokoravanje ili podelu Rusije na više oblasti koje bi bile u vazalnom odnosu prema zapadnim državam

Sve napred rečeno su događaji, procesi i pojave koji su prethodili onome što će se desiti više godina kasnije. Oni, na prvi pogled, nisu nagoveštavali ovako dramatične događaje u budućnosti. Sasvim je moguće, smatraju pojedini analitičari, da se u sefovima tajnih službi, vojnih krugova i kabintima političara pod oznakom ,,strogo poverljivo'' mnogo ranije pripremao i čuvao scenario za događaje koji se sada odvijaju, na koje se čekalo kada za to sazru uslovi. I oni su, očigledno, po oceni centara moći na Zapadu, sazreli.

Danas nije bitno da li su ove pretpostavke tačne ili pogrešne. Bitno je to da se sada u Ukrajini vodi žestoki rat, po oceni Kijeva i njegovih pokrovitelja koji su ga inicirali- agresivan sa ruske strane, a po oceni Moskve iznuđen, nametnut i sračunat na uništenje, pokoravanje ili podelu Rusije na više oblasti koje bi bile u vazalnom odnosu prema zapadnim državama. To je bio i ostao najvažniji geostrateški cilj zapadnih centara moći. Takav zaključak izvode čak i pojedine ugledne ličnosti na Zapadu i u Evropskoj uniji. Bitno je takođe i krajnje opasno, da sukob u kome se, nažalost, bliski slovenski narodi međusobno istrebljuju, može da eskalira i preraste u nuklearni rat sa nesagledivim posledicama.

Ponoviću misao mnogih ljudi od autoriteta da se čovečanstvo nalazi na jednom od najvećih i najopasnijih izazova u istoriji ljudske civilizacije.

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner