Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Izdajnici su realisti
Savremeni svet

Izdajnici su realisti

PDF Štampa El. pošta
Mihail Leontjev   
utorak, 19. januar 2010.

Mihail Vladimirovič Leontjev, politički analitičar, žurnalista i TV-voditelj, jedan je od najžešćih i najefektnijih polemičara na ruskoj medijskoj sceni. Savremena Rusija u Leontjevu ima dragocenog politologa i briljantnog oratora, sposobnog da brani rusku državnu (imperijalnu) ideju. Prilikom nedavne (decembarske) posete Beogradu, gospodin Leontjev ljubazno se odazvao pozivu na razgovor.

Na ruskoj političkoj i intelektualnoj sceni imate mnogo pristalica, imate prijatelje, ali i neprijatelje. Da li je to zato što zastupate jasne političke stavove? Može li se reći da je to pozicija negde u blizini Solženjicina?

– Ja volim Aleksandra Isajeviča i smatram da je on mudrac, ali da budemo iskreni – on nikad nije bio pristalica imperije. Njegove argumente protiv imperijalnosti razumem i smatram da su bitni, ali ih ne delim. On je prošao kolosalnu evoluciju, pri čemu to nije bila promena pogleda, već normalni razvoj čoveka koji vidi realnost i suočava se sa njenim nivoima. Mi smo različiti, ali srodni, i to je ono najvažnije. Znate, realni dijalog je moguć među ljudima koji imaju jedinstven kriterijum – a to vam je, kao na ovim savremenim raketama, podela na naše i tuđe. Postoje rakete koje su napravljene tako da nikada ne pogađaju svoje. Sa tuđima, naravno, možeš imati iste stavove i poglede na određeni problem, a sa svojima potpuno suprotne, ali je to daleko manje važno od one suštinske podele. Problem ruske politike, pa rekao bih i srpske politike, jeste u tome što ljudi baš tu razliku ne osećaju, što se ponašaju kao da je nema. Mi sa tuđima vodimo duge razgovore o inteligenciji, o gluposti, o nužnosti i stepenu toleranciji, a zaboravljamo da je to u stvari dijalog između krokodila i jareta – na temu kako izgleda reka. Ili o tome kakav je najbolji način ishrane. Pa valjda najpre treba definisati ko je u tom odnosu krokodil, a ko jare.

Svaki Vaš nastup po pravilu uzburka političku javnost Rusije, a da li zaista utiče na ljude? Imate li stvarnu moć?

– Ne precenjujte značaj reči u savremenom svetu. Još tu važi ona stara: psi laju a karavani prolaze. Koje se moje reči pamte? Ako mislite na televiziju, tu je propagandistički efekat dosta snažan, ali je format ograničen. Moja emisija na prvom kanalu traje četiri i po minuta, i tu je nemoguće ozbiljno raspravljati o temama koje zahtevaju ozbiljan intelektualni napor. Zato više volim radio i časopise, bolje se čovek iskaže. Inače, znate, ja sebe smatram čovekom principijelno lojalnim ruskoj državi. Nije umesno snažnu kritiku vlasti plasirati u formatu koji tehnički ne omogućava da potrošač pronikne u suštinu problema. Besmisleno je okomiti se na ljude na vlasti za četiri i po minuta. Stepen mojih nesaglasnosti sa vlašću vrlo je visok, i trudim se da to iskažem u drugim medijima. Postoji još jedan suštinski momenat: televizija uopšte nije sredstvo masovnog informisanja, ona je instrument propagande, sredstvo direktnog uticanja na mozak. Informacija je roba i danas u Rusiji nije nikakav problem da čovek dobije informaciju, kao ni u Srbiji. Propaganda je principijelno različita, zato što se ona uliva u mozak, što ona dolazi bez učešća tvoje svesti. To nema nikakve veze sa problemom slobode misli i govora.

Govorite dosta neprijatne stvari o mnogim političkim liderima. Oponenti vam prebacuju da ste znatno umereniji kad je reč o ruskim liderima. Zbog čega?

– Ja nemam nikakav dijalog sa Bušom, Juščenkom, Sakašvilijiem, i to mi uopšte ne treba. Ne govorim o njima kao o ljudima ili političkim partnerima, već kao o prirodnim pojavama. Oni postoje kao što postoji zemljotres, ili cunami, ili neke tehnogene katastrofe. Zašto bih ja imao dobar odnos prema zemljotresu? Moj je zadatak da kažem ljudima: evo, to je zemljotres. Što se tiče ruskih političara, uzdržavam se zbog dva aspekta. Najpre, ja sam čovek određene ekipe, i osećam lojalnost u odnosu na ključne lidere. To ne znači da ne mogu izraziti kritiku, ali ta kritika mora da polazi od lojalnosti, ili ja treba da odem iz tog tima, što je potpuno moguće. Ali nedostaci „naših“ ne treba da budu povod da se prebegne preko linije fronta, koja po mom mišljenju postoji. Još je Puškin govorio da je nezadovoljan mnogim stvarima u Rusiji, ali ga veoma ljuti kad to nezadovoljstvo s njim deli neki Englez. Pri tome, ja nemam u vidu samo Engleze, nego i unutrašnje Engleze. Osim toga, novinar uopšte nije dužan da se nalazi u opoziciji, kao ni da bude lojalan. To je idiotska ideja. Novinar treba da radi svoj posao, kao stolar, kao vojnik. Što se tiče mog odnosa prema uticajnim figurama, mi imamo veoma moćnog čoveka u Rusiji, zove se Aleksej Kudrin. On je ministar finansija, vicepremijer i blizak prijatelj Vladimira Putina. Mislim da i Ljoša i Putin grizu usne kad ja govorim o finansijskoj politici Rusije, ali to je njihov problem, ne moj.

Kako ocenjujete današnju snagu i perspektive ruske ekonomije?

– Sad treba da ispričam šta je sve bilo urađeno da bi se reanimirala ruska ekonomija. Učinjeno je mnogo, a zašto toliko, zašto ne više, to je pitanje za raspravu. Strukturno, međutim, sadašnji položaj ruske ekonomije je čudovišan, ali to ne samo da ne garantuje preživljavanje zemlje u kritičnim okolnostima, koje sigurno dolaze u narednih nekoliko godina, nego mislim da produžavanje tog programa garantuje nepreživljavanje. Pri tome, najteži momenat uopšte nije ideologija, ni spoljna, ni unutrašnja politika, nego upravo naš ekonomski sistem. Ljudi koji su izgradili tu apsolutno nesuverenu poziciju, tu kompradorsku ekonomiju (ekonomiju potpuno zavisnu od inostranog kapitala), ljudi afilirani od globalnog svetskog finansijskog sistema, ti ljudi vode istu tu politiku i danas. Nema ni pokušaja da se nešto popravi. Školski primer: ako imate slobodnu konvertibilnu valutu, i ako je ona očigledno slabija od svih ostalih svetskih valuta, vi onda nemate mogućnost da vodite samostalnu politiku. Kinezi nisu opozicija globalnoj politici, oni su njen sastavni deo, ali imaju nezavisnu finansijsku politiku, imaju poluge uticaja. Naši šefovi su počeli da ubacuju novac u privredu, pri čemu je velika količina otišla u inostranstvo. Te pare je naravno trebalo zadržati u domaćoj ekonomiji. Ako sipate vodu u kadu, prethodno morate začepiti rupu u kadi, inače se sve odliva, i usput napravite poplavu. Tako je i sa novcem. Kod nas postoji apsolutno konceptualno neshvatanje šta država mora da uradi u ekonomiji, i to je samo poseban slučaj neshvatanja šta država uopšte treba da radi.

Da li nekoga u ekonomskoj oblasti posebno uvažavate? Šta mislite, recimo, o Mihailu Hazinu?

– Hazina veoma uvažavam, sa njim sam dugo vremena radio na modelu koji su patentirali on i Oleg Grigorjev. Oni su smislili model za odgovor na krizu, model koji bi zaista mogao da funkcioniše. Ne dakle samo teorija, već operativni model razvoja događaja. Ako bi postojala Nobelova nagrada za ekonomiju, oni bi morali da je dobiju. Međutim, danas imate bezobrazluk da Nobela daju ljudima za koje nikad niko nije čuo, niti će čuti. To je postalo kao nagrada lenjinskog komsomola.

Često ste pisali i o mogućnosti da započne Treći svetski rat, kao što je nakon nemoći i raspada Lige naroda počeo Drugi svetski rat. Da li je ta prognoza zaista realna?

– Paralela postoji, s tim što sada – da bi se vodio rat – sistem UN ne mora ni da se raspadne. Sadašnja globalna kriza, kao i prethodne, naprosto tehnički ne može ostati u okviru ekonomije. Ekonomski problemi neizbežno se transformišu u socijalne, političke i vojno-političke. Na unutrašnjem i spoljnom nivou možete nagađati gde su te rupe odakle počinje da kulja lava, možda ovde, možda onde, ali da će lava poteći – sasvim je očigledno. To je svesna namera regulatora velike ekonomske igre, koji pokušavaju da reše nerešivo. Kod nas postoji izreka: Sve će to rat rešiti (otpisati). Sada je ta izreka primenjiva i bukvalno: rat će otpisati dugove! Rat je realan način otpisa dugova. Ko će sve ovo da plati? Pucaj! Evo, da biste znali o čemu govorim: kad je svet izašao iz velike depresije, preko Drugog svetskog rata, nominalno je disproporcija između berze i adekvatne vrednosti procenjivana na 20 procenata. Ta disproporcija urušila je berzu. U savremenoj ekonomiji odnos realnih aktiva i njihove berzanske procene je oko 80.000 procenata. Razlika između 20 i 80.000 – to vam je razlika koju neko mora da plati. Pogledajte taj koeficijent, i onda tako umnožite Drugi svetski rat. Odbijanje da se realno gleda na tu pretnju jeste oblik idiotizma. Ja nikom ne pretim, samo govorim o realnim stvarima. Osim toga, kapitalizam je tridesetih godina prošlog veka bio zdrav kao mehanizam stvaranja bogatstva, snažan kao politički sistem. Sve što su radili, ispravno i neispravno, služilo je ozdravljenju od teške ekonomske bolesti i prosperitetu Amerike. Danas ljudi ne cene kapitalizam kao ekonomski sistem i ne smatraju da će Amerika postojati večno. Imate nekog ko je veoma bolestan i vi ga volite. Izbegavate da mu dajete fatalna i smrtonosna sredstva. Ako mislite da je njegova dijagnoza krajnje opasna, pokušavate da mu produžite aktivni period života. U svetskoj privredi vidimo baš to: pokušaj da se produži život voljenom čoveku. Oni možda ne žele da ga uklone, ali ovaj pokušaj njegovog lečenja ipak znači njegovu istovremenu smrt. Treba naterati Ameriku da se odrekne dolara kao svetske valute, da dolar devalvira, da bar duplo smanje nivo potrošnje, a to znači i proizvodnje, i još dugo-dugo da plaća dugove. Naravno, niko to neće, oni ne pristaju, ne zato što su budale, nego zato što je kasno. Jeftinije im je da otežu smrt.

Kako vidite kolebanje Srbije između istoka i zapada?

– Srbija je sada mali olovni vojnik. Ja veoma uvažavam srpsku upornost, ali Srbija ne može da postoji u formatu Severne Koreje. Ako ste protiv čitavog sveta, postavlja se pitanje kako opstati, kako produžiti. U savremenom svetu postoji samo sila, a pravo postoji samo kad se oslanja na silu. Ako imate bar neki balans snaga, onda imate i mogućnost da ponegde branite pravdu. Svetska politika je pitanje moći, ko kaže nešto drugo, on je lažov. E, sad, dok ta sila ubija naše zemlje, i Srbiju, politika dobija izdajnike koji se predstavljaju kao realisti, a svi ostali su, navodno, idioti i romantičari. Postoji ipak nada, koja i čini smisao postojanja, da je ta sila privremena. Tome u prilog ide dovoljno istorijskih činjenica, i ja imam osnova da se nadam i verujem, da pretpostavljam da je ovo u stvari jedan prelazni period, i da će se uskoro pokazati kako su takozvani realisti u stvari idioti, i još će se pokazati da su izdajnici.

Kako gledate na problem Kosova? Zašto je Kosovo važno Rusiji?

– Na Kosovu, u Srbiji, nalaze se manastiri. To su svetinje pravoslavne crkve. Naše crkve. Ne samo srpske. Ti manastiri su stariji od naših, ruskih. Tamo je rezidencija srpskog patrijarha. Da li te svetinje nekog mrze? Mnogi autoriteti, recimo DŽon Bolton, koji uopšte nije prijatelj Rusije, kažu da je kosovski precedent čudovišan. O tome govori i Kisindžer. Agresija ne može biti precedent. Ali Srbija je mala, Srbija ne može ono što može Rusija. Pa šta ćemo mi da radimo ako se desi da naši narandžasti ukrajinski prijatelji dovedu stvar na Krimu dotle da s njihovom podrškom krimski Tatari postanu etnička većina? Prvo autonomija, pa onda otcepljenje. Postoji veoma slična taktika, slična ideologija tatarskog nacionalnog pokreta sa onim što su činili Albanci. S tim što Krim jeste njihova istorijska postojbina i u početku su njihovi lideri mogli da izazovu neko poštovanje. Međutim, Rusija ima moralno i istorijsko pravo da kaže: Krim je istorijska ruska zemlja, natopljen ruskom krvlju! A ako umesto reči Rusija stavite reč Ukrajina, to zvuči kao totalna glupost i budalaština. Ukrajina istorijski ne može zadržati Krim, prosto ne može. Druga je stvar što ljudi koji su danas tamo na vlasti daju sve. Oni nisu ukrajinski nacionalisti, oni su američki nacionalisti. Sličan je gruzijski primer. Bivši gruzijski lider Gamzahurdija bio je fašista, sa gruzijskim osobenostima i koloritom. On jeste bio stvarni šovinista, ali se ne može ni zamisliti da on uradi ono što je uradio Sakašvili, da uđe u ratni sukob s Rusijom. Nemam nikakve simpatije za Gamzahurdiju, ali on to ne bi nikada uradio, zato što je znao da to ne može biti u interesu ni fašističke, ni demokratske ni bilo kakve Gruzije. Međutim, pošto su u Gruziji na vlasti američke marionete, oni rade ono što im je naređeno. Rusija to mnogo ne reklamira, a ne treba ni da polemiše sa Ukrajinom i Gruzijom. Besmisleno je pregovarati sa psom iz komšiluka koji vas ujede. Možeš da ga upucaš, naravno, ali s njim ne pregovaraš. Tu je njegov gazda.

(Razgovor vodio Želidrag Nikčević)