Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kad počinje i gde se završava „politički Zapad“?
Savremeni svet

Kad počinje i gde se završava „politički Zapad“?

PDF Štampa El. pošta
Vesna Knežević   
sreda, 11. januar 2023.

„O evropskoj bezbednosti se može razgovarati tek kad slomimo Rusiju", rekao je nedavno za 'Špigel' Karlo Mazala, profesor na Vojnoj akademiji u Minhenu. Drugim rečima: o miru se može razgovarati tek posle rata. Mir ćemo imati tek kad budemo imali rat. Tek kad Rusiju okružimo i kontrolišemo. Tek kad smo osvojili totalnu pobedu. Tek kad smo napustili krug parcijalnih pobeda i poraza u sudarima s Rusijom. Kako je Zapad uopšte došao dovde?

"Orijent i Okcident", slika Nikeza de Kejzera (1854)

Evropske nacije su od predaka nasledile relativno skromne predstave o pobedi i trezvene o porazu. Kao kokoške zgurane u prenatrpanom kokošinjcu, one su rano testirale fizičke granice vlastite volje i naučile da trpe drugog u eufemizmu bližnjeg. I kad su se vodili ratovi za prostor, evropski obračuni su uvek bili ambivalentni, počevši odatle da je prostor u kokošinjcu motka. Tek je anglosaksonski momentum naterao Evropljane da maksimizuju očekivanja i prezru kompromise. Umesto da raspad Sovjetskog Saveza 1991. prihvate kao dovoljan dokaz ruskog poraza i krenu dalje, Evropljani su se ukrutili u stavu da ne mogu dalje dok Rusiju ne poraze još jednom, sad totalno. Kad je postala Zapad, Evropa se postrojila za Istok. 

Različiti izvori će pružiti različite informacije šta je Zapad - uzimajući kao polaznu tačku antički Okcident, ili još ranije, starogrčke kulture. Geografija nije siguran kriterijum, jer je i Konstantinovo carstvo u četvrtom veku bilo Okcident, na čiju tradiciju, iako nesumnjivi lider istorijskog Orijenta, pravo polaže i današnja Turska.

I u političkom smislu taj pojam je dugo ostao fluidan. Kada su osvajali dve Amerike, Evropljani su nosili Zapad na zapad. Praktično su izvezli sami sebe, što je one koji su ostali kod kuće  pretvorilo u pozadince. Novi Zapad je bio snažniji, samim tim što je tamo bilo više da se uzme i otme.

Parada u Njujorku, maja 2022.

To ne treba shvatiti kao moralnu zamerku, ne u realnom svetu, jer se ni istorijski Orijent nikad nije zasnivao na pravičnosti i pravdi, najmanje od svega na poštovanju ljudskih prava. Naprotiv, reč je samo o tome da su nove teritorije sa devičanskim bogatstvom neizmernih resursa bez vlasnika - američki starosedeoci nisu tretirani kao vlasnici - stvorile potpuno novu situaciju za rast Zapada, ali sada kao političkog entiteta.

Pogledaj dom svoj, anđele 

„Ako znaš da je to ruka, daćemo ti sve što ide uz nju."
(Vitgenštajn, O izvesnosti)

U samoj Evropi je teško govoriti o kontinuitetu političkog Okcidenta. Da li bi iko praktičnog uma svrstao takozvanu Svetu alijansu ili Koncert velikih sila iz 19. veka u Zapad? Kulturno da, ali politički? Čak iako se iz Koncerta izuzme Rusko carstvo, teško da bi Habsburška carevina i Pruska kraljevina udovoljile kriterijumima u tom smislu.

Obe, odnosno sve tri sile, kretale su se sporo, bile neprijateljski raspoložene prema demokratiji i liberalnim idejama, ambivalentne prema Prosvetiteljstvu, a jedinu mogućnost za povećanja nacionalnog bogatstva videle u otimanju resursa od prvih i drugih suseda. Ali - ti susedi su bili ljudi, a ne „domoroci", tip otimačine je drugi.

Satirični prikaz kongresa Svete alijanse u Veroni povodomšpanskog pitanja

Jedino je Kraljevina Velika Britanija i Irska ostala autohtoni čuvar novog Zapada u Evropi, ali kako Englezi sami sebe nisu ni smatrali Evropljanima, razmere i oblici diskontinuiteta na kontinentu tim više upadaju u oči.

Pravi Zapad, onaj koji je pre pola milenijuma emigrirao na Zapad, grabi čitavu ruku tamo gde mu se ponudi prst, statistički gledano najčešće srednji. Ispražnjeni evropski Zapad, iako takođe grabežljiv, čisto antropološki onako kako ljudi kao horde, kolektivi i vojske vole da uzmu, smatrao je sebe pobednikom već i kad dobije i prst koji mu niko nije ponudio.   

Stvar je u tome da su, osim protestantskih delova nekadašnje Burgundske kneževine, evropske države tek od sredine 20. veka postajale politički Zapad. Nemačka ni tada. Njena transformacija u politički Zapad trajala je decenijama, od 1945. do prošle godine i ruskog rata za Ukrajinu.

Berlinski zid 1961.

Istorijski gledano, ima tek nekoliko meseci da je Nemačka obukla Zapad, onako kao što je nekad Turska obukla Konstantinopolj. 

Predaj baklju dalje, generacijo moja

 „Lampadia echontes diadosusin allelois"

 („Predajući baklju jedni drugima".
Norbert Elijas, Vom Sehen in der Natur, 1921)

Ne kao moto, već kao epilog nemački sociolog Norbert Elijas citira Aristotela u svom kratkom članku o uslovima vidljivosti prirodnih i društvenih fenomena metaforom o „predavanju baklje". Svaka generacija dodaje znanje i iskustvo koje je skupila onoj koja dolazi iza nje. Pruža je kao svetlost duha, kao baklju. Da mladi ne tumaraju po mraku i lome noge bez potrebe. Da neko za pedeset godina ne bi pronašao penicilin.

    

Ruka sa bakljom, fragment Kipa slobode izložena u Filadelfiji 1876. pre transporta u Njujork

Elijasova „baklja" je paradigma evropske kulturne i političke misli u osiguravanju kontinuiteta, meni jedna od najdragocenijih osobina izvornog Zapada. Svetlost koju generacije pružaju jedna drugoj je uvek umnožena, ranija iskustva u njoj sačuvana su onako kao što staro nastavlja da trojako živi u Hegelovom terminu „aufgehoben sein" - integrisano, prepoznatljivo i podignuto na viši nivo. To je uvek drugo svetlo, uvek varijacija prethodnog, dok me je s ruske strane, koja takođe predaje baklju u svom lampadijskom poretku, uvek mučila sumnja da se radi o jednom te istom svetlu.

Sad bi i dobar deo Srba ekskluzivno prenosio ruske baklje, zaboravljajući da već najmanje dvesta godina Srbija stoji u zapadnoj lampadiji! Uvek se setim Radoslava Katičića iz nikad objavljenog intervjua o Vuku i Kopitaru, kako mi u svom stanu u bečkoj Mađarskoj ulici govori: „Srbi su zapadna nacija koja misli da ih je sudbina gurnula na istok".    

Sa užasom gledam ovih dana kako se u Evropi gasi Aristotelova i Elijasova baklja. Kako se stara iskustva gaze, principi bacaju preko ramena, zaboravlja staro - i ružno i dobro. Ako se zaboravi kako se pravi penicilin, a njega ovih dana nema u apotekama Austrije i Nemačke ni za lek, to je tragedija. Ako se zaboravi kako se postiže mir, ako jedina komunikacija sa prošlim generacijama bude u sećanju na to kako se počinje rat, to je katastrofa.  

Zato što ne priznaje ni male pobede ni velike poraze, novi Zapad/SAD se neće smiriti dok stari Zapad/Evropu ne prevede u stanje tabulae rasae.

 

Kip slobode u Kafkinoj "Americi" (1913/1927)

Bezbednost fanatika, ili nova doktrina umerenosti

„To be thus is nothing; but to be safely thus!"

 („Biti što si, to nije ništa; nego bezbedno biti što jesi."
 Šekspir, Magbet, 3.1)  

Evropljani su jednom otišli u Ameriku po tuđe, sada su se njihovi potomci vratili u Evropu po svoje. Ono što su zatekli u starim domovinama su daleki rođaci, zgurani na istoj motki sa koje se nekad odlepršalo na pravi Zapad. I ne samo to. Osim Engleza i Holanđana, koji su sačuvali ratoborni aktivizam, Evropa koju su Amerikanci zatekli posle 1945. nije prestajala da recituje poeme o pacifizmu, nemenjanju granica, nemešanju i neutralnosti. Povelja Ujedinjenih nacija potpisana te godine izrasla je iz Kantovog „Večnog mira".

Nemački ministar spoljnih poslova Gvido Vestervele i njegov poljski kolega Radoslav Sikorski na grobu Imanuela Kanta u Kalinjingradu, 2011.

Da su Ujedinjene nacije izvor međunarodnog prava, da je stvoren mehanizam veta koji međudržavni mobing drži pod kontrolom, da baltičke zemlje ne mogu da izbace Rusiju, a Amerikanci Kinu iz Saveta bezbednosti, da se Beograd i dalje može pozivati na Rezoluciju 1244, sve je to 1795. predvideo jedan Nemac koji nikada nije nogom kročio van Kenigsberga, danas Kalinjingrada.    

Kako je američki Zapad od 1945. vidovito radio na novoj definiciji umerenosti u kojoj se priznaju samo stopostotne pobede, mogao je da ima malo razumevanja za nemačke posebnosti. Za ime božje, pa Zapadni Nemci su 1982. pobedili na Evroviziji sa zakasnelom hipi pesmom „Ein bisschen Frieden"/"Malo mira"! Šta je bilo sledeće, prelazak Prusa na budizam, Bavaraca na pravoslavlje? Tu je bitna subordinacija Nemaca pod zahteve kantovskog mira, ne činjenica da su kasnili. Na sastanak sa istorijom Nemci uvek stižu kasno, što je osobina koju dele sa Srbima.

Pobednica Pesme Evrovizije 1982.

Kad je reč o Severnoj Americi ne treba imati iluzija (to kažem samoj sebi), da se njeno političko razumevanje Evrope kao kolevke modernog Zapada promenilo od kada su zabranjeni ropstvo, aparthejd i ubijanje domorodačkih naroda.

Kad postanu deo državne nomenklature, „crni" američki političari, generali, šefovi državnih agencija i institucija vode jednako hegemonističku politiku stopostotnih ciljeva kao i pravi WASP-ovci. Obama bi bombardovao Srbiju 1999. kao i Klinton, provocirao je Rusiju ništa manje nego danas Bajden, bez obzira što u očinskim genima nosi iskustvo totalne dehumanizacije robovlasničkog Juga.

Da li bi bombardovao i Indijanac, teško mi je dati procenu odavde. Od javnih osoba znam samo za Vala Kilmera, Tabua iz „Black Eyed Peas" i Šer, ali oni, osim što su Šošoni i Čiroki u dalekoj liniji, nemaju političkih ambicija.

Black Eyed Peas, Anitta, El Alfa: Simply The Best

Ništa dobijeno, sve potrošeno

Cassius: „A friendly eye could never see such faults."

 (Kasije: „Prijateljsko oko nikad ne bi moglo videti te mane."
Šekspir, Julije Cezar, 4.2)

Glavni impetus oko koga se formirala evropska politička tradicija poslednja dva i po veka dolazio je iz shvatanja kompromisa. Kompromis je postao novi bog umesto Boga. Paralelno je spuštan prag za osećaj pobede i podizan onaj za doživljaj poraza. Stvoren je sistem međusobnog uvažavanja, za koji je bilo potpuno nebitno zasniva li se na respektu ili mržnji. Jedino važno bilo je da je on delovao, ili da jeste onda kad se nije ratovalo.

Da se tu stalo, izgledalo bi kao da je Bečki kongres iz 1815. održan još jednom 2015. sa novim koncertom kontinentalnih sila - Nemačka, Francuska, Rusija, Italija i Španija, svaka kao centralni punkt međusobno isprepletenih ornamenata.

   

Bečki kongres 1815.

U tu matricu su Sjedinjene Države poslednjih decenija postepeno, ali konstantno unosile paradigmu totalne pobede i potčinjavanja kao jedini kriterijum za pripadnost Zapadu. Pomoglo im je i to da Englezi nikad nisu ni igrali u evropskom timu. Zapad je sad bezobziran, u razmerama u kojima to nikad nije bio. Nesmiljenost je u evropskim politikama uvek stajala u relaciji prema nekoj konkretnoj situaciji. Ni Hitler nije želeo da podjednako uništi sve sa kojima je ratovao. I on je bio „čovek kompromisa", u njegovom slučaju kompromisa izašlog iz pakla.

Sudeći po dobrom delu srpskog javnog diskursa, i srpska nacija naginje crno-belim interpretacijama poraza i pobede, dobitka i gubitka, pri čemu se više približava američkom i anglosaksonskom Zapadu, nego evropskom Zapadu. Odakle ta osobina nesmiljenosti i prema drugima i prema sebi, nije mi jasno. Sigurno je jedino da ne dolazi iz političke tradicije, pre će biti iz društvene i religiozne prakse.

Zašto je Evropa napustila svoj istrenirani ekvilibrijum srednjih i skromnih pobeda da bi prihvatila maksimizaciju forsiranu s anglosaksonske strane? Rusija je 1991. bila pobeđena. Rusija je čitavu deceniju posle toga nastavila da bude pobeđena. Uz malo dobre volje sa strane evropskog Zapada Rusija bi i danas bila pobeđena u onom smislu u kom je pobeđena svaka zemlja koja trgovinom i diplomatijom rešava otvorena pitanja sa susedima. Ali za anglosaksonski elemenat u Zapadu bila je to nedovoljna, neuverljiva pobeda.

Nova serija Adama Kertisa (2022)

„O evropskoj bezbednosti se može razgovarati tek kad slomimo Rusiju", rekao je nedavno za Špigel Karlo Mazala, profesor na Vojnoj akademiji u Minhenu.

Drugim rečima: o miru se može razgovarati tek posle rata. Mir ćemo imati tek kad budemo imali rat. Tek kad Rusiju okružimo i kontrolišemo. Tek kad smo osvojili totalnu pobedu. Tek kad smo napustili krug parcijalnih pobeda i poraza u sudarima s Rusijom.

Tek kad smo krug otvorili u liniju.    

Ducdame, ducdame, ducdame

 Amijen: „Šta je to ducdame?"
Melanholični Žak: „To je starogrčki poziv budalama da se uhvate u kolo."
(Šekspir, Kako vam drago, 2.5)

Krug, linija, večito ponavljanje ili osvajanje novog, to je još jedan elemenat u kome naš, evropski Zapad gubi supstancu. Ko u tome traži crno-bele razlike, neće ih naći. Sve je sivo. 

Reč je o shvatanju istorije, posebno one koja se svesno proizvodi na račun budućnosti, dakle političke par excellence. Danas će se za Homerovo doba reći „istorija", iako je taj pojam mnogo mlađi. Za renesansne ljude su „istorije" bile priče koje su se mogle ispričati o nekom predmetu, događaju ili osobi. Istorija je bila rašomon, ono što svaki dobar lektor misli kad kaže „može tako, a može i ovako".

Piranesijev mural za "Engleski kafe" na Španskom trgu u Rimu 1769.

U antičkoj Grčkoj se zbivanje u vremenu posmatralo kao događanje u krugu. Za hroničare kao Herodota, Tukidida ili Polibija, ratovi i politika su naravno bili „istorija" u smislu prošlosti, ali oni nisu imali karakter svetskog zbivanja. Periodični krugovi u ritmu prepoznatljivog za Grke su imali višu vrednost nego radikalna promena. Naravno, svet je tada bio manji, ali to nije bilo presudno za fenomen kružnice u takvoj percepciji realnosti. Pitanje najboljeg sistema se postavljalo iz kruga, kružnice, iz „kola" vođa, vojskovođa i demosa.

Niko tu nije razmišljao sa suženog horizonta, daleko od toga. Čak su pravili i viceve na temu kružnice i linije u istoriji. Tukidid je kao futurolog objašnjavao šta će se još jednom dogoditi „na isti ili sličan način"; Herodot je smatrao da je krug neophodan zbog „balansa hibrisa i nemezisa", moći i rizika. Niče će se posle duhovito pozvati na Tukidida kad bude rekao, u slobodnoj interpretaciji: „Jedva čekam da vidim šta će se još dogoditi u prošlosti!"

Aristotel, Plutarh, Tukidid i Platon na fresci u pravoslavnom manastiru kod Janjine (15. vek)

Sigurno to ima veze i sa duhom epohe. Tukidid, Herodot i Polibije deluju iz Jaspersovog „ključnog perioda" (Achsenzeit) sa podudarnim razvojem u Grčkoj, Kini, Indiji i na Bliskom Istoku. To je „vreme ose", dakle linije radikalnih promena i prvog udara prosvetiteljstva, kad Grci pokušavaju da spasu smisao za sebe tako što se savijaju u kružnicu, hvataju u kolo. Još jedan vic istorije!

Taj doživljaj kružnice u kapitalnim političkim zbivanjima ostao je u svesti Evropljana sve negde do Makijavelija i Hobsa. Od njih se kolo polako rasplitalo, da bi sa Hegelom i Marksom bilo konačno ispravljeno u napetu ravnu liniju. Po njoj su se Svetski duh i radnička klasa prošetali napred i uvek samo napred u spoznaju vlastitog statusa i smisla. Svetski duh još grabi napred, zahvaljujući Anglosaksoncima.  

Gde? U konačnu pobedu, naravno.

"Veliko zbližavanje", plakat iz 1911.

Shvatanje kružnice u istoriji, napuštano od evropskih naroda kako su prelazili na hrišćanstvo, sačuvano je međutim u njihovoj političkoj tradiciji kao respekt prema malom, sitnom, popravljenom, istom a poboljšanom, ukratko prema svemu polovičnom, krnjem i nesavršenom koje se javlja u formi napetog OEBS-ovog ili UN-ovog ekvilibrija.

Evropa, to je zbir hrišćanske eshatologije i grčke filosofije, zbog čega je i moguće da evropski Zapad stoji na liniji, a misli u kružnici. 

Kad savremene diplomate, kao nedavno indijski ministar spoljnih poslova DŽaišankar u Beču (2. januara), nazovu rat u Ukrajini „mnogo komplikovanom situacijom", to je to, pozivanje domaćina na tradiciju kružnice, ne linije. „Ali to je tako jednostavno", insistirao je novinar ORF-a Armin Volf. „To je vaša interpretacija, da je jednostavno", odgovorio je DŽaišankar.  

Ta vrsta napetog ekvilibrija ne postoji u političkoj tradiciji Sjedinjenih Država. Politički se Amerika kreće istorijom kao Hegelov svetski duh na žici, napred i samo napred, do totalne pobede ili uništenja. 

Kleov "Anđeo istorije" u Izraelskom muzeju u Jeusalimu, avgusta 2021.

Pod američkim uticajem Evropski Zapad već je promenjen do neprepoznatljivosti. Sa hrišćanskom, hegelijanskom, pozitivističkom, marksističkom, i svim ostalim teleologijama Evropljani su se izborili. Već su s njima igrali u kolu, to olakšava prepoznavanja. Glave im je došla eshatologija američke duboke države.       

„Hoću da budem krompir"

U aktuelnom razvoju mi najteže pada gubitak Nemačke. Ponovo je reč o nijansi, jer je u kulturnom smislu Nemačka uvek bila Zapad. Ali u tu vrstu Zapada (hrišćanstvo + Stara Grčka + Prosvetiteljstvo) spadaju mnogi, ona nije presuda za ono što nam se trenutno događa. Nemačka je tek sada u punom smislu postala politički Zapad, to jest potpuno pala pod diktat novog, prekookeanskog Zapada.

Berlin se našao tamo gde nikad nije bio ako nije morao ili nije znao kako i kad je hteo. Sad ne mora a hoće. Jedino znanje koje mu je za to potrebno je linearnog tipa - da uđe u konačni obračun s Rusima.

Iz filma Vima Vendersa "Nebo nad Berlinom" (1987)

To je sve nekako vrlo prusko u metodi i tehnici. Čak slučaj ustajanja iz mrtvih, kad se pomisli da je Pruska kao državna jedinica potpuno izbrisana iz ustava i geografije 1947. godine. Sad bi taj pojam nemačka linearna ministarka kulture Klaudija Rot izbrisala i iz fondacije „Prusko kulturno blago", zato što je to pridev koji je ostao bez imenice. Glupost, naravno, koja samo potvrđuje tezu iz ovog teksta da Nemačka pojednostavljuje svoju tradiciju, čisti je od kružnih komplikacija dok zauzima položaj na anglosaksonskoj borbenoj liniji.

Lično, uvek sam bila poštovalac Fridriha Velikog (1712-1786), pruskog kralja koji je u popularnom predanju ostao poznat kao „Stari Fric". Osim što je bio apsolutista, Stari Fric je bio i prosvećen po političkoj modi vremena. Tako je svojim podanicima naredio da sade krompir i spasu se gladi. Kralj je otišao, krompiri ostali.

Nakon seljakanja po različitim lokacijama, sarkofag s kraljevim poslednjim ostacima konačno stoji tamo gde je sam Fridrih odredio testamentom - u dvorcu Sansusi u Potsdamu, dve sobe dalje od one u kojoj je umro. Posetioci koji obilaze Fridrihov grob ostavljaju na sarkofagu krompir kao votiv; onako kao što Jevreji na nadgrobne spomenike stavljaju oblutke. 

Krompiri na grobu Fridriha Velikog

Sećam se kad smo u XIII beogradskoj gimnaziji 1975. pripremali vrlo fricovski komad „Hoću da budem krompir". Ne ja direktno, mene su zamenili pre premijere zbog intriga i insinuacija da ne znam da glumim. Mi, kao škola.

Svi smo mi danas krompiri na sarkofagu starog Frica. Tako se barem ja osećam, kao krompir uzgojen u slavu Pruske koja se dokinula u slavu Nemačke koja se dokinula u slavu Sjedinjenih Država koje ne znaju šta znači uhvatiti se u kolo kružne istorije.

Ono što znam, to verujem, reče kraljevski krompir bratu sa linije za čips. (Vitgenštajn, O izvesnosti)    

(RTS)