Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Napad na Libiju kao početak nečeg mnogo većeg (I)
Savremeni svet

Napad na Libiju kao početak nečeg mnogo većeg (I)

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Vasović   
sreda, 23. mart 2011.

U decembru 1951. godine, posle mnogo godina pod tuđom vlašću, Libija je proglasila nezavisnost, pod imenom Libijsko Ujedinjeno Kraljevstvo, i njen prvi i jedini monarh bio je kralj Idris. Idris je gajio srdačne odnose sa zapadnim zemljama Velikom Britanijom, Sjedinjenim Državama, Francuskom i Italijom. Velika Britanija i Sjedinjene Države imale su velike vojne baze na libijskoj teritoriji.

Vladavina kralja Idrisa trajala je do 1969. godine, kada ga je, državnim udarom, na vlasti smenio Moamer Gadafi, tada dvadesetsedmogodišnji oficir libijske armije.

Prva odluka Moamera Gadafija, “vođe revolucije“ (kako je nazivan u državnim dokumentima i zvaničnoj libijskoj štampi), bila je da zatvori strane, američke i britanske vojne baze.

U Libiji postoji oko 140 manjih i većih klanova i plemena. Libijskim dijalektom arapskog jezika govori približno 80 procenata stanovništva, dok preostalih 20 procenata upotrebljava jezik Tuarega i Berbera, Tamazigt.

Posle toga, nacionalizovao je znatan deo stranih naftnih i trgovačkih preduzeća koja su poslovala u Libiji.

Zapadna štampa i televizija, već četrdeset godina, ne prestaju da napadaju libijsko rukovodstvo, na čelu sa Gadafijem.

Libija je zemlja Magreba, oblasti u severnoj Africi. Graniči se sa šest zemalja, uključujući Tunis na zapadu i Egipat na istoku. Na severu ima dugu prirodnu granicu – Mediteransko more. Sa površinom nešto manjom od 1800 000 kvadratnih kilometara, Libija je po veličini četvrta zemlja u Africi i sedamnaesta na svetu (približno je veličine Aljaske). Libija ima obalu dugačku 1770 kilometara, što je najduža mediteranska obala neke afričke zemlje. Deo Mediterana koji se graniči sa Libijom često se naziva Libijsko more.

Blizu 90 procenata površine Libije je pustinja. Libijska pustinja spada u najsuvlje i najtoplije oblasti na planeti. Postoje mesta gde kiša ne pada decenijama, a u gradiću Al Azizija, šezdesetak kilometara od Tripolija, u septembru 1922. godine, izmerena je temperatura od 57,8 stepeni Celzijusa, najviša temperatura ikada izmerena na Zemlji.

Libija ima oko 6,5 miliona stanovnika i oko polovine stanovnika ima manje od 15 godina. 1964. godine Libijaca je bilo tek nešto više od 1,5 milion. Stopa priraštaja je sredinom osamdesetih godina dvadesetog veka iznosila 4 procenta i bila je jedna od najviših na svetu.

Islam je preovlađujuća religija u Libiji. Od 97 procenata stanovništva islamske veroispovesti, sunita je više od 85 procenata.

Stanovnici koji su nekada, po tradiciji, živeli u šatorima, nomadski, danas uglavnom žive u gradovima. Blizu 90 procenata Libijaca živi u gradskim naseljima, a svaki peti stanovnik Libije živi u Tripoliju, najvećem libijskom gradu.

Na uskom pojasu zemlje duž mediteranske obale, koji zauzima manje od 10 procenata teritorije ove države, živi oko 90 procenata stanovnika.

U Libiji postoji oko 140 manjih i većih klanova i plemena. Libijskim dijalektom arapskog jezika govori približno 80 procenata stanovništva, dok preostalih 20 procenata upotrebljava jezik Tuarega i Berbera, Tamazigt.

U poslednjih tridesetak godina, libijsko rukovodstvo ulagalo je velike napore da poveća opštu pismenost i podigne obrazovni nivo stanovništva. Osnovnu školu, koja traje devet godina i obavezna je u Libiji, pohađa nešto manje od 770 000 učenika, dok trogodišnju srednju školu pohađa oko 720 000 učenika. Blizu 290 000 studenata studira na nekom od libijskih Univerziteta, što je, u odnosu na broj stanovnika, približno dva puta više nego u Saudijskoj Arabiji.

Prvi libijski univerzitet osnovan je kraljevskim dekretom, 1951. godine, u Bengaziju. Školske 1975 godine broj studenata iznosio je 13 400 i studirali su na dva državna Univerziteta, a trideset godina kasnije broj studenata premašio je 270 000 i studirali su na devet Univerziteta.

Libijsko visoko obrazovanje uglavnom se finansira iz sredstava državnog budžeta, a u poslednjih desetak godina akreditovan je i mali broj privatnih ustanova. Na obrazovanje je 1998. godine, kada je cena nafte bila šest puta niža nego danas, odlazilo 38,2 procenta državnog budžeta.

Porast opšte pismenosti, takođe je pokazatelj promena koje su se dogodile u libijskom društvu. Početkom osamdesetih godina dvadesetog veka opšta pismenost iznosila je između 50 i 60 procenata odrasle populacije, odnosno oko 70 procenata za muškarce i 35 procenata za žene. Godine 2004. opšta pismenost procenjivana je na oko 82 procenta odraslog stanovništva, odnosno oko 92 procenta za muškarce i oko 72 procenta za žene.

Proizvodni sektor izvan naftnog sektora, koji čini oko 20 procenata bruto – društvenog proizvoda, ranije okrenut uglavnom poljoprivredi, danas uključuje i proizvodnju gvožđa, čelika, aluminijuma i petrohemijskih proizvoda.

Islam je preovlađujuća religija u Libiji. Od 97 procenata stanovništva islamske veroispovesti, sunita je više od 85 procenata.

Privreda Libije primarno zavisi od prihoda naftnog sektora, koji čini gotovo sav izvoz i više od polovine bruto društvenog proizvoda. Otkriće ležišta nafte i prirodnog gasa 1959. godine, transformisalo je Libiju od veoma siromašne zemlje u (tada) najbogatiju zemlju Afrike. Početkom osamdesetih godina dvadesetog veka, Libija je bila jedna od najbogatijih zemalja na svetu, njen bruto društveni proizvod po stanovniku bio je viši od razvijenih zemalja kao što su Italija, Južna Koreja ili Novi Zeland.

Potvrđene rezerve nafte u Libiji najveće su u Africi i iznose 6,6 milijardi kubnih metara, što je otprilike jedna šestina količine koju, po zvaničnim izveštajima, poseduje Saudijska Arabija.

Visoki prihodi od nafte i mali broj stanovnika omogućili su libijskoj državi da obezbedi visok nivo socijalne sigurnosti, posebno u oblastima stanovanja i obrazovanja.

U poređenju sa susednim zemljama, nivo apsolutnog i relativnog siromaštva u Libiji je izrazito nizak.

U poslednjoj deceniji, libijsko rukovodstvo sprovodi ekonomske reforme kao deo šire kampanje za reintegraciju zemlje u globalnu kapitalističku ekonomiju. Ovi napori dobili su zamah posle ukidanja sankcija UN u septembru 2003. godine. U decembru iste godine Libija se javno odrekla programa za proizvodnju oružja za masovno uništenje (što je, inače, sporan naziv i često se koristi više u političkom nego u tehničkom značenju reči).

Poslednjih godina rukovodstvo Libije smanjilo je državne subvencije i objavilo planove opsežne privatizacije. Privatizovano je više od 100 državnih preduzeća od 2003. godine, uključujući preradu nafte, turizam i građevinarstvo, i od tih stotinu preduzeća 29 je prešlo u stoprocentno strano vlasništvo.

Proizvodni sektor izvan naftnog sektora, koji čini oko 20 procenata bruto – društvenog proizvoda, ranije okrenut uglavnom poljoprivredi, danas uključuje i proizvodnju gvožđa, čelika, aluminijuma i petrohemijskih proizvoda.

Mnoge međunarodne naftne kompanije vratile su se u zemlju, uključujući i gigante Šel (Shell) i Eksonmobil (ExxonMobil).

Suština tih optužbi bila je, ukratko, da država Libija, pod vođstvom Moamera Gadafija, čini sve ono što civilizovane, kulturne, slobodne, demokratske, pravno uređene, pre svega zapadne, zemlje, ne čine i da agenti države Libije rade sve ono što agenti CIA – e ili MI6, na primer, nikako ne rade.

Treba istaći da je kvalitet života u Libiji, mereno indeksom HDI (Human Development Index) iznad nivoa kvaliteta života stanovnika Srbije. Kao meru kvaliteta života u nekoj zemlji, indeks HDI uveli su u upotrebu 1990. godine pakistanski ekonomista Mahbub ul Hak i indijski ekonomista, nobelovac, Amartja Sen. Određivanje HDI indeksa za pojedinu zemlju uključuje očekivanu dužinu života, opštu pismenost, pristup obrazovanju, životni standard i, posebno, način na koji zajednica brine o deci.

Na listi zemalja rangiranih po vrednosti HDI indeksa za 2010. godinu Libija se nalazi na 53. mestu (sa vrednošću indeksa 0,755), a Srbija na 60. mestu (sa vrednošću indeksa 0,735).

Na vrhu liste, po kriterijumima HDI indeksa, nalazi se Norveška, za koju procenjena vrednost indeksa iznosi 0,938.

Ako je Gadafi bio diktator, onda je ta diktatura korišćena, između ostalog, i za podizanje obrazovnog nivoa i poboljšanje kvaliteta života stanovništva.

Odnos prema Libiji u poslednjih četrdeset godina, posebno Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Francuske, nikada nije bio blagonaklon.

Štampa i televizija zapadnih zemalja tvrde da su libijski agenti obučavali i finansirali teroriste širom sveta, Palestinsku oslobodilačku organizaciju, Crvene brigade, Irsku republikansku armiju, Japansku crvenu armiju, Islamsku legiju, Islamističke i komunističke terorističke grupe na Filipinima, da su čak pokušavali da radikalizuju Maore na Novom Zelandu, da su Gadafi i ostali visoki činovnici libijskih vlasti hvalili učinke terorističkih akcija svuda po svetu, između ostalih u Japanu 1972. godine i u Rimu i Beču 1985. godine, da su „te masakre nazivali herojskim delima“, da je lično Gadafi „aplaudirao“ ubistvu Anvara el Sadata predsednika Egipta, 1981. godine, otvoreno govoreći da je to „kazna“ zbog mirovnog sporazuma sa Izraelom, da je pomagao Idi Amina, Bokasu, Mengistua, Čarlsa Tejlora, Omara al Bašira, da je promovisao naftni embargo kao političko oruđe, „nadajući se da će porast cena nafte i naftni embargo iz 1973. godine naterati Zapad da prestane da podržava državu Izrael“, da su libijski agenti umešani u bombaške napade u Rimu i Beču 1985. godine, u bombaški napad u noćnom klubu „La Belle“ u Zapadnom Berlinu 1986. godine, u eksploziju Pan – am – ovog aviona iznad Lokerbija, u Škotskoj, sa 270 mrtvih, 1988. godine, u eksploziju francuskog putničkog aviona iznad Nigera, sa preko 170 mrtvih, 1989. godine, da pomenemo samo neke od mnogobrojnih terorističko – bombaških napada u koje su libijski agenti umešani, da je irska mornarica presrela brod iz Libije pun oružja namenjenog IRA – i 1973. godine, da su francuske vlasti zaplenile 150 tona oružja poslatog iz Libije na trgovačkom brodu i namenjenog evropskim terorističkim grupama 1987. godine, da je država Libija gajila „bliske veze sa režimom Slobodana Miloševića“ i da se Gadafi „svrstao na stranu pravoslavnih Srba a protiv Muslimana u Bosni i Albanaca na Kosovu, da je Gadafi „podržavao Miloševića i onda kada je Milošević već bio optužen za etničko čišćenje Albanaca velikih razmera“, da su libijski agenti održavali bliske veze sa KGB – om, istočno – nemačkom tajnom policijom Štazi i Fidelom Kastrom od dolaska Moamera Gadafija na vlast.

Ljudi koji su danas spremni da poginu u borbi protiv Gadafija, za slobodu, sutra će biti spremni da poginu u borbi protiv okupacionih trupa Francuske, SAD i Velike Britanije, opet za slobodu.

U poslednjih četrdesetak godina, libijsko rukovodstvo, na čelu sa Gadafijem. optuživano je mnogo, uporno, dosledno i sistematski.

Suština tih optužbi bila je, ukratko, da država Libija, pod vođstvom Moamera Gadafija, čini sve ono što civilizovane, kulturne, slobodne, demokratske, pravno uređene, pre svega zapadne, zemlje, ne čine i da agenti države Libije rade sve ono što agenti CIA – e ili MI6, na primer, nikako ne rade.

Zbog takvih optužbi, na Gadafija je više puta pokušan atentat. Možda najpoznatiji pokušaj je operacija „El Dorado Kanjon“, izvedena u aprilu 1986. godine. Cilj ove operacije bio je likvidacija Moamera Gadafija (bez vođenja računa o eventualnoj pogibiji članova njegove porodice). Cilj nije ostvaren, ali je zato, u ovom „hirurškom bombardovanju“, po američkim izvorima, ubijeno 45 libijskih vojnika i oficira i 15 libijskih civila. Ova operacija, koja nije delo državno – bombaškog terorizma, sprovedena je po naređenju tadašnjeg američkog predsednika Ronalda Regana.

Ključna greška koju je Moamer Gadafi učinio u poslednjoj deceniji, je to, što nije, prethodno ojačan i pripremljen, izašao na izbore. Na takvim izborima on bi, vrlo verovatno, i pobedio.

Obrazovanim stanovništvom, koje pristojno živi, nije se više moglo upravljati na stari način i to je, najverovatnije, razlog građanske pobune koja je izbila u februaru ove godine.

Ne znam kako će se završiti rat protiv Libije, koji su upravo započele Francuska, Sjedinjene Države i Velika Britanija. Znam samo da po podacima koje je objavio Centar za novu američku sigurnost (Center for a New American Security), istočna Libija (Bengazi i okolina), centar pobune protiv Gadafija, daje više stranih boraca, po stanovniku, među pobunjenicima u Iraku od bilo kog regiona u Arapskom svetu.

Ljudi koji su danas spremni da poginu u borbi protiv Gadafija, za slobodu, sutra će biti spremni da poginu u borbi protiv okupacionih trupa Francuske, SAD i Velike Britanije, opet za slobodu.

Odlučnost Gadafija da ostane u Libiji, bori se i, ako treba, tu i umre, ima mnoge poštovaoce širom sveta.

Reči „ovo je moja zemlja, ovde ću da umrem“, mnogim ljudima u mnogim zemljama sveta ne zvuče prazno, već imaju dublje, patriotsko značenje.

Napad na Libiju mogao bi biti početak nečega mnogo većeg.

Čitav međunarodni kontekst, naročito u poređenju sa napadom na nas 1999.godine, položaj velikih sila, tada i danas, uključujući i uticaj ekonomskih odnosa u svetu, zaslužuju čitav posebni tekst, pa to ovom prilikom nismo razmatrali.