Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Naručena geopolitička revolucija
Savremeni svet

Naručena geopolitička revolucija

PDF Štampa El. pošta
Sergej Belous   
subota, 08. februar 2014.

Već je skoro postalo redovni ritual, uoči kijevskog nedeljnog „Narodnog veća“, evromajdansko „prinošenje žrtve“ na oltar evropskog sna nekog zlosrećnika koji se našao na meti „zločinačkog režima“ Viktora Janukoviča. Pri tome ni najmanje nije važno što nema ni dokaza, ni logičkih argumenata koji bi potkrepili umešanost ukrajinske vlade u te događaje, proevropski mediji (preovlađujući u Ukrajini) doslovno bombarduju javnost takvim slučajevima, uz jasno označavanje „krivca“ tih „zverstava“. Svrha je, naravno, podgrevanje napetosti i „dodavanje ulja na vatru“ sukoba, a ponekad – već u bukvalnom smislu – i benzina (u flaši „Molotovljevih koktela“).

Žrtveni jarac: slučaj „Bulatov“

Ovaj put „žrtveni jarac“ postao jedan od lidera „Auto-majdana“ Dmitrij Bulatov, koji je misteriozno nestao 22. januara u Kijevu, da bi se 30. januara uveče iznenada pojavio živ u jednom selu blizu prestonice. Prvi novinski izveštaji bili su zaprepašćujući: aktivista je užasno pretučen, izmučen, čak i razapinjan tokom tortura, a jedno uvo mu je isečeno. Kasnije, kad je posle odlaska novinara (koji su stigli odmah s njegovim prijateljima na mesto događaja, a drugi zatim dolazili u bolnicu) umio svoje zastrašujuće okrvavljeno lice ispalo je da nema ozbiljnih oštećenja osim jednog zareza na obrazu i manjeg oštećenja uva.

Mada nije bilo nikakvih dokaza teške torture, verzija o otmici Bulatova u koju je vlast umešala prste potkrepljena je rečima „žrtve“ da su misteriozni zlikovci govorili „ruskim (!) naglaskom“. Za dodatno potkopavanje široko razglašene opozicione verzije čitavog događaja postarao se, paradoksalno, sam Bulatov, strogo zabranivši lekarima privatnog kliničkog centra u koji je smešten da išta govore o njegovom zdravstvenom stanju i dijagnozi.

Dmitrij Bulatov

Razume se da to nije nimalo pokolebalo Belu kuću da naglasi koliko je „potresena torturama i maltretiranjem“ (uz sumnju da je to maslo snaga državne bezbednosti), niti evrokomesara Ketrin Ešton da izrazi „zgražavanje“ i upozori vladu da mora „neodložno zaustaviti“ progon opozicionih aktivista.

Neke jednostavne činjenice, međutim, „devojci kvare sreću“: Bulatov je prethodno zvanično optužen za teške nerede u ulici Gruševskog 19. januara (kad su tamo započeli – a i još uvek nisu završili - ozbiljne sukobe između policije i ekstremista, čija pakelna slika već dugo se vidi u novinama), što je prema ukrajinskom krivičnom zakonu kažnjivo do 10 godina zatvora, a imao je i ozbiljne nesporazume s pojedinim vođama „Evromajdana“. Uz sve to, besmislena otmica koja je obezbedila njegov status „žrtve režima“ nikako nije odgovarala vladi, ali je jednim udarcem „ubila dve muve“: donela je, makar i nategnut, medijski poen opoziciji, a čini se i da je rešila i lični problem Bulatova sa zakonom.

Bilo kako bilo, on je sada „na lečenju“ u Evropskoj uniji, u prestonici Litvanije Vilnjusu. Pri tome se, izgleda, niko previše ne potresa zbog takve „sitnice“ što je i litvanski radio preneo tamošnje medicinske procene da su povrede Bulatova – beznačajne.

„Minhenski sporazum“ za „Maršalov plan“

Na 50. minhenskoj konferenciji o bezbednosti 1. i 2. februara ukrajinska politička kriza našla se na dnevnom redu zajedno s građanskim ratom u Siriji, nuklearnim programom Irana i problemom sajber bezbednosti. Ukrajinsku poziciju predstavljala su trojica političara – Vitalij Kličko, Arsenij Jacenjuk i uticajni biznismen (bivši ministar spoljnih poslova) Pjotr Porošenko, koji je za ovu priliku zamenio za Zapad nezgodnog antisemitu i neonacistu Olega Tjagniboka. I Kličko i Jacenjuk izneli su slične uslove za rešavanje ukrajinskog unutarpolitičkog konflikta: zaustavljanje nasilja, oslobađanje svih uhapšenih, istraživanje otmica i vraćanje na snagu ustava Ukrajine iz 2004. koji bi bitno ograničio ovlašćenja šefa države (prve tri tačke kasnije su ušle u zvanični zajednički antikrizni plan opozicije i državnog sekretara SAD DŽima Kerija, što govori o tesnoj koordinaciji).

Bilo je i nešto razlika. Kličko je posebno naglasio potrebu promene zakona o izborima i raspisivanja novih predsedničkih i parlamentskih izbora pod međunarodnim kontrolom 2014. godine, dok je Jacenjuk insistirao na dodeljivanju Ukrajini najmanje 15 milijardi dolara.

„Ukrajina treba podršku ne na rečima, a na delima, Mi smo došli da dobijemo nešto slično Maršalovom planu za Ukrajinu“, rekao je on. Naravno pod uslovom da „opozicija dobije potpunu odgovornost za poslove u zemlji“ (što je, u stvari, lukav eufemizam za preuzimanje apsolutne vlade). Prema Jacenjuku, ono što treba Ukrajini jeste „širok program podrške MMF, makrafinansijska pomoć EU i drugih međunarodnih organizacija“.

Jacenjuka je, međutim, minhauzenovski zasenio zamenik predsednika ukrajinskog parlamenta, poslanik Tjagnibokove „Slobode“ Ruslan Košulinski. On tvrdi da je „lično video“ dokument posvećen zapadnoj finansijskoj pomoći Ukrajini od – 150 milijardi dolara. Kako je on naveo, „Amerikanci žele da preuzmu ovde sigurno kontrolu nad situacijom. Bio je plan Maršala, kako se sećamo. Novi plan je vrlo ozbiljan, tamo je sve određeno: šta i gde“.

Za razliku od ukrajinske opozicije, na Zapadu ipak još niko nije ispoljio takav optimizam. Naprotiv, iz Brisela podsećaju na uslove odobravanja kredita MMF (jedan od tih uslova je drastično poskupljenje gasa za stanovništvo), a iz Stejt departamenta da se „niko ne sprema da daje pare Ukrajini ako ona ne sprovede ekonomske i političke reforme, jer u suprotnom slučaju to su pare bačene u vetar“.

Haški tribinal za Ukrajinu?

U međuvremenu opozicija se uplašila da bi „žrtva“ Bulatova mogla da ispadne uzaludna jer „Evromajdan“ umalo nije smirio – mraz! Zbog hladnoće do minus 20 stepeni privremeno su prestali sukobi, a umesto planiranog „Narodnog veća“ u nedelju (2. februara) opozicija je odlučila da održi samo „informativni miting“. U toku tog skupa Kličko je pozvao ukrajinske građane da „odbrambene družine“ formiraju „u svakom gradu, u svakoj opštini, u svakom domu“, a tražio je i ukidanje zakona o amnestiji svih hapšenih učesnika demonstracija (odnosno zahtev u tom zakonu o oslobađanju svih ilegalno zauzetih zdanja državne administracije u centru Kijeva) i da „zadržani moraju biti bezuslovno pušteni“.

Još dalje u maštarijama otišao Tjagnibok – on je, može biti koristeći se srpskim iskustvom evrointegracija, najavio obraćanje „Haškom tribunalu“ (nije precezirao kom, ali očigledno je da nije u pitanju MKTJ, nego Međunarodni krivični sud u Hagu). Stručnjaci opozicije, naveo je vođa neonacista, već su „počeli sakupljanje dokumenata o dželatima, o torturama, o otmicama ljudi, koje će predati Haškom tribunalu, pošto takvi zločini spadaju u zonu pravne odgovornosti te međunarodne institucije“. Istog dana zamenik državnog sekretara SAD Viktorija Nuland se dogovorila sa Jevgenijom Timošenko (ćerkom Julije) i potpredsednikom stranke „Otadžbina“ Grigorijem Nemirjom o stvaranju posebne međunarodne komisije za istraživanje slučajeva nasilja i kršenja ljudskih prava u Ukrajini.

Prljava dupla igra

Dok američki zvaničnici glume brigu o ljudskim pravima „mirnih demonstranata“ i njihovih vođa, specijalne službe SAD služe se njima da režiraju rušenje legitimne ukrajinske vlasti.

O tome govori i primer lidera proevropskog pokreta „Zajednička stvar“ Aleksandra Daniljuka, optuženog za aktivno učešće u neredima. On je pre nekoliko dana na zagonetan način pobegao je u London (mada mu je zabranjen izlazak iz zemlje), a za njegovu ženu (koja zajedno sa njim ima osim ukrajinskog i britanski pasoš) nešto ranije je obezbeđen čarter-avion. Kako se saznaje iz pouzdanih izvora, „evroaktivista“ je dobio 200.000 dolara od predstavnika američke ambasade u Kijevu za uspešno zauzimanja zgrada ministarstava pravde i poljoprivrede (nije uspeo da zadrži i zgradu Ministarstva energetike).

Takođe je razotkrivena šema finansiranja opozicije: diplomatskim kanalima u ambasadu SAD stiže gotovina, a zatim se oko 20 miliona dolara sedmično šalje u centrale stranaka „Otadžbina“ i „Sloboda“ radi prosleđivanja „Evromajdanu“ za funkcionisanje logistike, hranu, podmićivanje zvaničnika, policije, vojske, državne bezbednosti, za „podmazivanje“ medijske propagande, a i za „plate“ ekstremistima. U isto vreme, lideri opozicijnih snaga i radikalnih grupa dobijali su novac na bankarske račune. Pružena im je garancija evakuacije iz Ukrajine u slučaju poraza „revolucije“ i obezbeđivanja smeštaja u odgovarajućoj zemlji EU.

Sumnjivo izgleda i prerani dolazak značajnog broja američkih vojnika u Lavov (vojne vežbe Ukrajina-NATO bile su planirane za mart, sa 1.000 NATO vojnika pod punim naoružanjem).

Navedene činjenice svedoče da je u Ukrajini u toku ne, kako se to priča, „narodna“ ili ”narandžasta” revolucija, već mnogo grandioznija i moćnija – geopolitička. Po okončanju „izvođenja ovih terenskih radova“ (kakav god da bude ishod), ni Ukrajina, ni region, ni Evroazija neće ostate iste.