Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ne, on to ne može
Savremeni svet

Ne, on to ne može

PDF Štampa El. pošta
Bartl Bul   
ponedeljak, 06. april 2009.
 (Prospect, april 2009)

Točkovi već otpadaju sa Trojanskog konja Obamine revolucije. Da li će se ispostaviti da je i on, kao DŽimi Karter, katastrofa u trajanju od jednog mandata?

Od početka se moglo naslutiti da će nas Barak Obama razočarati. Kad obećate bezmalo sve bezmalo svakom – Zaustaviću rat u Iraku, ali ću nastaviti da se borim sa Al Kaidom; Pokrenuću ekonomiju, ali ću ravnomernije rasporediti bogatstvo, i tako dalje – neminovno ćete mnoge razočarati. Ljudska bića, čak i ona koja tečno čitaju sa telepromtera, naprosto ne mogu da hodaju po vodi.

Ali malo njih je očekivalo da točkovi nove administracije otpadnu tako brzo. Nakon samo nekoliko nedelja, Obamina Bela kuća našla se u nevoljama. Američko tržište akcija izgubilo je četvrtinu vrednosti od Obaminog izbora. Iako početkom marta Rasmusenova anketa pokazuje da Obaminu politiku odobrava 56% ispitanika, njegov neto skor (broj ljudi koji čvrsto veruju u njegovu politiku oduzet od broja onih koji ni malo ne veruju) smanjen je sa 28% u danu inauguracije na oko 6% u martu – što je gore od Bušovog rezultata u istom periodu njegovog prvog mandata. Kadrovska kriza Obamine administracije u punom je zamahu: pošto je izgubio rekordan broj od deset visoko-kvalifikovanih nameštenika, trenutno je upražnjeno na desetine radnih mesta viših izvršnih direktora – uključujući doslovno sve trezorske poslove ispod najvišeg položaja. Šef britanske državne administracije, Gas O’Donel, požalio se zbog nedostatka ključnog administrativnog osoblja uoči konferencije G20 u aprilu. “Nema nikog,” rekao je. “Ne biste verovali kako je to teško.” Ministar finansija Timoti Gajtner deluje uplašeno kako pred direktorima tako i pred TV kamerama. Pet meseci nakon izbora, još uvek nije objavio plan za bankarski sistem, niti je restruktuirao jednu jedinu finansijsku aktivu.

Čak i blagonaklona štampa počinje da govori o krizi “kompetencije”. U inostranstvu, Severna Koreja, Rusija, Kina i Iran raspiruju vatru, baš kao i Hamas i Čavez. Na domaćem terenu, Obamin plan s Trojanskim konjem – korišćenje ekonomske krize kao izgovora za radikalne socijalne reforme u oblastima koje nemaju veze sa podsticanjem posustalog privrednog rasta – preti da vladu uvuče u živi pesak ideologije u trenutku kada jedino što javnost želi jesu novi poslovi. Centristički orijentisane demokrate duboko su zabrinute zbog toga šta bi Obamin slab početak mogao da znači za umerenu Demokratsku većinu čije su mogućnosti uočene u Klintonovo doba.

Predsednik sa istorijskim ambicijama nije ni mogao da se zadovolji pukim rešavanjem problema recesije. Tako je u februaru, u televizijski prenošenom obraćanju na zajedničkoj sednici oba doma Kongresa, održao naglašeno istorijski govor: “Naša privreda nije upala u recesiju preko noći. Niti su naši problemi počeli sa krahom hipotekarnog tržišta ili padom berze.” Trenutna recesija i problemi na polju nekretnina i finansija imaju dublje uzroke, rekao je. Koje su to skrivene boljke koje tako silno vape za šamanskim lekom? Predsednik je nabrojao četiri: energenti, zdravstvo, obrazovanje i zaduženost. Zbog zanemarivanja problema – i pogoršanja ovih slabih tačaka usled prekomernog zaduživanja – došao je, rekao je on, “dan za naplatu” .

Za Amerikance koji su se više usresredili na predsednikove reči nego na njegov karakteristično impresivan govor ova dijagnoza bila je zbunjujuća. Obrazovanju, energentima i zdravstvu u SAD, kao i gotovo svuda, doista je potrebna pomoć. Ali da li su američki nedostaci u ovim oblastima zaista uzroci hipotekarnog sloma i paralizovanog bankarskog sistema? Šta je sa cikličnim kontrakcijama koje slede nakon ekonomskih uspona? Šta je sa višedecenijskim periodom apsurdno jeftinog novca? Šta je sa svim onim zajmovima, potpomognutim od strane Fannie and Freddie, koji su odobravani nedovoljno solventnim klijentima? Šta je sa nemarnim propustima? Šta je sa pohlepom, tim utešnim izgovorom? Ne, prema Obami, mi gubimo poslove i izbacuju nas iz naših kuća pod ekskluzivno datim hipotekama jer Americi nedostaje univerzalna zdravstvena zaštita, državno dotirana obdaništa, univerzitet za sve i napredna politika energenata usmerena na smanjenje štetnih gasova?

Dva dana nakon govora u Kongresu, predsednik je podneo budžetski izveštaj na 150 strana, koji sa 3,6 biliona dolara već predstavlja najveću i najambiciozniju ekspanziju američke države još od Velikog društva Lindona DŽonsona. Ona lako može biti i veća, kad uspešno prođe Kongres zahvaćen manijom trošenja koju sa levice predvode Nensi Pelosi i Hari Rejd. Osim toga, uprkos suprotnim obećanjima, takav budžet zahteva deficit koji je – sa 12,7% BDP – četiri puta veći od bilo kog, inače ogromnog, budžeta DŽordža Buša.

Motivisan pre svega ogromnom posvećenošću Obaminim prioritetnim sektorima, njegov budžet predlaže da se potrošnja vlade sa 21% privrede u 2008. godini podigne na 28% u 2009. godini. Uz potrošnju na državnom i lokalnom nivou, to bi ukupan udeo vlade u američkog privredi podiglo na 45%, što je otprilike isti nivo kao u Britaniji. Obamin plan budžeta predviđa dodatnih 634 milijardi dolara za zdravstvenu zaštitu kao učešće u ukupnim troškovima univerzalne zdravstvene zaštite, koja će, prema njegovim procenama, biti dvostruko veća od sume koju on obezbeđuje; ostatak novca, kaže on, Kongres će morati da nađe. Javno, Obama ne želi da prizna da je njegov cilj zdravstvena zaštita, ali njegov sistem je zamišljen tako da konkuriše trenutnom tržištu, kojim dominira privatno zdravstveno osiguranje. Obama bi pokrio veći deo dodatnih troškova smanjenjem poreskih olakšica za dobrotvorna davanja i hipotekarne zajmove. (Da, iste one hipotekarne zajmove koji su u samom središtu hipotekarne I bankarske krize).

Obrazovanje u SAD je stvar pojedinačnih država, a ne federalne vlade. Ustav je po tom pitanju jasan, ali Vašington se, naročito pod Bušovim režimom, nemilosrdno u to uplitao. Obama je sada, u ime centralne vlade, načinio prodor bez presedana, zahtevajući univerzalne standarde u školama, visoko obrazovanje za svakog Amerikanca sponzorisano od strane Vašingtona i ulogu savezne države u obrazovanju koja, prema njegovim rečima, počinje “od samog rođenja i traje tokom čitave karijere.” Cifre za to još nisu javno objavljene, ali biće ogromne.

Što se tiče energenata, očekuje se da će Obama prikupiti 600 milijardi dolara prodajom prava na trgovinu emisijama ugljenika. To je, u suštini, veliki dodatni namet na celokupnu delatnost privatnog sektora – 800 dolara novih poreza godišnje za svakog Amerikanca. Predsednik takođe planira da potroši 15 milardi dolara godišnje birajući pobednike na polju alternativne energije, uprkos svim pokazateljima da nikakav napredak ni na jednom poznatom frontu ne može da proizvede nešto što bi bilo nalik ekonomski opravdanoj alternativi fosilnim gorivima. Stiven Ču, novi ministar za energetiku, nazvao je cene energenata u Americi “abnormalno niskim”. Novi porez na ugljenik treba da tradicionalno snabdevanje energentima učini tako skupim da alternative postanu održive.

Čak i ako vam se dopada Obamina liberalna orijentacija, ona je u potpunoj suprotnosti sa politikom koja treba da se nosi sa trenutno gorućim pitanjem - problemom nezaposlenosti. Sve u svemu, Obama namerava da saveznu vladu poveća za jednu trećinu, što bi se finansiralo dodatnim bilionima dolara deficita. Obama želi da ulogu države u američkoj ekonomiji podigne na nivo koji nije viđen još od 1945.

Obamin plan da javna potrošnja do 2011. godine padne na, još uvek visokih, 22% BDP - iluzoran je. Namena većine planiranih programa, uključujući 1 bilion dolara za zdravstvo, optimistično predviđanje porasta BDP tokom tog dugog perioda na 4%, prevelika uloga samog Vašingtona, kao i trenutni plan potrošnje, čine takva predviđanja krajnje nepoštenim. Posebno zaprepašćuje – po obimu i nedomišljatosti – “štednja” u iznosu od 1,6 biliona dolara do 2019. godine, što će se, kako tvrdi Obama, postići obustavljanjem Bušove kampanje u Iraku. 2019? Kampanja je završena 2009, a Buš je potpisao sporazum sa iračkom Vladom kojim se predviđa povlačenje trupa do 2010.

Predsednikov ishitren i nerazmatran “podsticajni” paket od 800 milijardi dolara, izložen na 1073 strane i usvojen nakon samo nekoliko sati rasprave, pošto su obe partije priznale da ni jedan kongresmen ili senator nije ni pokušao da ga pročita, bila je, pojedinačno uzev, najveća mera potrošnje u istoriji američke vlade. Sa 5,8 % BDP, ovaj paket je tri puta veći od bilo kog evropskog paketa. On nema nikakve veze sa sređivanjem sadašnjeg stanja privrede, a vrlo mnogo sa velikim državnim socijalnim programom: 80 posto paketa potrošiće se posle ove godine, a do tada čak i Obamina kancelarija predviđa zdravih 3 posto rasta BDP-a. Prema proračunu Heritage Foundation, tokom deset godina, ukupni troškovi povećanog socijalnog davanja dostići će 127 000 dolara po poreskom obvezniku. Vodoinstalater DŽo je jedina osoba koju Obama nije slagao tokom svoje kampanje: ova vlada zaista raspodeljuje bogatstvo. Nije čudo što Obama, uprkos dvonedeljnom dodvoravanju republikanskim kongresmenima, nije uspeo da privuče ni jedan jedini glas koji bi podržao njegov “podsticaj”, raspršivši tako svoja predizborna obećanja o dvopartijnosti.

Po objavljivanju budžeta, godišnja stopa sužavanja privredne aktivnosti u poslednjem kvartalu 2008 revidirana je sa 3,8% na 6,2%: ovogodišnji rekordni bilionski deficit će se tako verovatno približiti cifri od dva biliona dolara. Uz dva nezasita kongresna doma i ponosno zalaganje predsednika za agresivno kejnzijansko trošenje, ovi deficiti duboko će se protegnuti u budućnost, sve dok neki Gingrič ili Regan ne vrati klatno unazad.

***

Plan predsednika Obame predstavlja radikalno prestrojavanje američke političke ekonomije. On danas stoji pred izazovom da ovaj veliki dug, veliku revoluciju vlade, proda javnosti koja je mislila – ili se bar nadala – da bira nesvrstanog centristu. Kako bi svoj program učinio prihvatljivim za ostatak većinske, ka centru orijentisane nacije, Obama se obilato koristi poređenjima sa Velikom depresijom. To poređenje je netačno.

Mereno istorijskim standardima, današnja recesija, po ozbiljnosti i trajnosti (samo tri ili četiri kvartala negativnog rasta), predstavlja uobičajeno sužavanje privrednih aktivnosti. Sa ekonomskim rastom koji će se, prema predviđanjima svih strana, oporaviti u drugoj polovini ove godine, američka ekonomija stoji mnogo bolje nego tokom recesije u periodu 1981-81, kada je nezaposlenost, koja trenutno iznosi 8,1%, dostigla 10,8%. Recesije tokom 1990-91. i 2001. bile su neuobičajeno kratke i blage. Ova sadašnja, koja traje nekih 15 meseci i kojoj se nazire kraj, biće nešto duža nego šesnaestomesečno posustajanje privrede tokom 1975-76. i 1980-81, slična s obzirom na smanjenje BDP- a (BDP je 2008. godine zapravo porastao, uprkos lošem poslednjem kvartalu), a znatno blaža od obe s obzirom na najvažnije: nezaposlenost.

Stoga, uprkos tome što nas predsednik stalno na to podseća, današnja situacija nimalo ne liči na Veliku depresiju. Automobilska proizvodnja pala je 1932. godine za 90 % u poređenju sa 25 % u 2008. (bez strane konkurencije tridesetih godina prošlog veka); u periodu 1931-32. propalo je više od 10 000 banaka u poređenju sa nekoliko desetina tokom 2008-09. (i 3000 tokom 1987-87), a nezaposlenost je 1932. godine premašila 25%. Amerika bi mogla da se približi Velikoj depresiji samo ako bi se predsednikovi udari na poslovanje i investiranje na njegovom ubrzanom putu ka državnoj nesolventnosti nastavili dovoljno dugo da njegova zlokobna predviđanja postanu stvarnost.

Američka ekonomija možda nije tako loša kao što to Obama kaže, ili tako loša kakva bi bila bez njegovog rekordnog zaduživanja, ali ona jeste u problemima. On bi povodom toga morao nešto da učini; zato je i izabran. Umesto toga, on se njome koristi kao prilikom za promovisanje (prema američkim standardima) krajnje ambicioznog i ideološkog programa. Od New York Times-a na levom kraju, pa sve do Wall Street Journal-a na desnom, Obamin budžet se naziva najvećom promenom u američkoj politici još od Reganove revolucije tokom 1980-ih. Ekonomsku politiku Bila Klintona obeležilo je smanjenje socijalnog programa, što ga je učinilo naslednikom Regana u meri u kojoj je Bler naslednik Tačerove. Obamina revolucija preokreće Klintonovu politiku, kako na mikro planu, specifičnom revizijom Klintonovih epohalnih socijalnih reformi, tako i na makro planu, odbacivanjem fiskalne discipline i filozofije privatnog sektora usmerene ka privrednom rastu tokom poslednjeg demokratskog mandata u Beloj kući.

Obama je, doduše, tokom kampanje 2008, najavio neke od ovih inicijativa, ali on je obećao tako mnogo protivrečnih i nemogućih poteza – odgovornost na planu fiskalne politike i politike energenata, na primer, da bi bilo teško naći tačku koja nekim njegovim govorom nije pokrivena. Najveći trenutak iskrenosti ove administracije, međutim, bilo je istupanje Obaminog šefa kabineta Rama Emanuela, glavnog organizatora čikaške političke mašinerije koja je osmislila ovaj sjajan politički fenomen, koji je rekao, “Kriza je šansa koja se ne sme propustiti. Ova kriza daje nam šansu da uradimo nešto što nikada ne bismo mogli ranije.” Hilari Klinton, druga moćna figura u administraciji, nedavno je u Briselu izjavila sledeće: “Nikada nemojte da propustite dobru krizu … Nemojte da je propustite kada ona može da ima veoma pozitivan uticaj na klimatske promene i energetsku sigurnost.”

To je izjava koja ostavlja bez daha. Obamini glavni ljudi javno (premda nehotično) priznaju upravo onu vrstu tajnog kabalističkog plana koji je toliko preziran u vezi sa Bušovom administracijom. Zamislite šok u Obaminoj političkoj bazi da je Dik Čejni nazvao 11. septembar “dobrom krizom” jer pruža pokriće za dugo priželjkivanu invaziju Iraka. Trojanski konj vlade – korišćenje jedne uobičajene, skoro već okončane recesije, kao izgovora za radikalne socijalne intervencije i fundamentalno proširenje uloge države – pogađa vitalnu tačku privrede i tržišta: poverenje. U kombinaciji sa izgledima visoke inflacije i visokih poreza, to znači da je novac na opasnom terenu.

Obamina upozoravajuća retorika veoma se razlikuje od tona njegovog heroja iz oblasti ekonomije, Frenklina Ruzvelta (FDR). Današnji izazovi Vašingtona mali su u poređenju sa izazovima FDR-a.Priroda američke države se promenila; godine 2008, nakon ogromne fiskalne ekspanzije u vreme Buša, javna potrošnja činila je 20% privrede. Godine 1930, ta cifra je bila 3%. Za razliku od Ruzvelta, međutim, Obama ima prednost od 80 godina istorije i zna ono što FDR nije mogao znati. Sa kejnzijanskim multiplikatorom (efekat privrednog rasta od 1 dolara javne potrošnje), za koji se tokom vremena pokazalo da je dobrano ispod 1 dolara, spektakularno pozajmljivanje koje je neophodno za pokriće njegovih troškova prenosi ogroman teret na našu decu, a zaduživanje postaje ne samo neetično nego i nepriuštivo.

Obama je obećao da će pokušati da se iz potrošačke jame koju kopa izvuče pomoću većih nameta za one koji zarađuju više od 250.000 dolara godišnje. To ne može da funkcioniše. Ako ostavimo po strani štetu koju će takve nepodsticajne mere naneti ulaganjima i malim kompanijama, Obamina poreska politika u stilu “iscedi bogate” naprosto neće prikupiti dovoljno novca za pokriće Obaminog stila trošenja. Prema Brajanu Ridlu iz Heritage Foundation, prema predsednikovim planovima, broj onih koji ne plaćaju porez na prihod dostići će 50%, što je zlokobna “prelomna granica” na kojoj demokratija postaje mehanizam kojim se većini omogućava da živi od imovine i rada različitih manjina. Nesposoban da zatvori rupu porezima, Ujka Sem će biti prinuđen da štampa novac u razmerama koje nisu viđene još od DŽimija Kartera.

***

Obama se poziva na Regana skoro isto tako često kao na FDR-a, ali situaciju sa kojom se Amerika danas suočava najbolje možemo da uporedimo, ne sa Velikom depresijom ili Reganovom revolucijom, već pre sa Karterovom boljkom: zabrinjavajućom slabošću i malaksalošću kako kod kuće tako i u inostranstvu. Vraćajući se kratkotrajnom eksperimentu(1931-39) New Deal-a, koji je i sam predstavljao anomaliju tokom 240 godina republike, Obama menja filozofsko usmerenje američke države. To je suprotno onome što su umereni Amerikanci očekivali da dobiju kada su za njega glasali.

Nezavisni centrista: bila je to laž veka. Nije bilo važno što je Obamin protivnik, DŽon Mekejn, bio jedan od najvećih dvopartijskijih nacionalnih lidera poslednjih 20 godina ili što je Obama bio najpartijskiji demokrata u američkom Senatu. Nije bilo važno što je, po objavljivanju kandidature i nakon samo 142 dana provedenih u Vašingtonu, proteklo tek nekoliko meseci od Obamine političke karijere u čuvenoj korumpiranoj čikaškoj demokratskoj mašineriji. Zbog aspiracija ili osećanja krivice, porodična istorija ovog unuka kenijskog pastira laskala je mnogim Amerikancima koji su, suočeni s alternativom u liku vidno ostarelog i hendikepiranog Makejna, znali tačno šta je DŽo Bajden mislio kada je Obamu nazvao «prvim mainstream Afroamerikancem koji je artikulisan, pametan, uredan i lepo izgleda.» Mesijanski scenariji vrlo su simbiotični. Oni se zasnivaju na bliskoj sprezi sa vernikom. Obamina sprega glasila je: «Ti speri moje istorijske grehe, a ja ću sprati tvoje.»

Sada se pokazao pravi Obama. Umerena i održiva verzija Demokratske partije oličena u Kenediju i Klintonu, zasnovana na ličnoj odgovornosti i niskim porezima, kao i na visokom rastu privrede žrtvovana je sa prečasnim Rajtom, Obaminom verskim mentorom tokom prethodnih dvadeset godina. Ideologija se vratila na scenu. S obzirom na to da dolazi od najradikalnijeg predsedničkog kandidata u istoriji obe partije, to ne treba da nas iznenadi. Ali, za praktične demokrate u jednoj politički umerenoj zemlji koja se još uvek zasniva na filozofiji naglašene individualne slobode, ovo revolucionarno širenje uloge savezne vlade veoma je zabrinjavajuće. Obamino preuzimanje tolike količine novca i odlučivanja u tako temeljnim obljastima svakodnevnog života povlači suviše zaduživanja, suviše neefikasnosti i suviše kontrole jedne korumpirane i distancirane političke klase. To nije promena kojoj smo težili.

***

Stoga je najvažnije pitanje u demokratskim krugovima sledeće: “Šta povodom toga radi Hilari?” Njene pristalice i dalje osećaju da su joj izbori ukradeni. Sa glavnim gradom u štrajku, državama koje ustaju protiv zavisnosti od savezne vlade, velikim izgledima za skoru smenu ministra finansija, velikim brojem još uvek nepopunjenih ključnih pozicija, zabrinutom liberalnom štampom i padom popularnosti u anketama, odlazak Hilari Klinton mogao bi da dovede do potapanja, već opasno nagnutog, administrativnog broda, i da joj oslobodi put za nominaciju 2012.

Njen odnos sa predsednikom, koji je na ličnom planu suštinski nestabilan, iz dana u dan sve više biva narušen njegovim grubim razmahivanjem po značajnim postignućima politike dvopartijnosti tokom Klintonove vlade, naročito u pogledu socijalnih reformi i fiskalne discipline. Iako se do sada najveći potresi njegove vladavine osećaju na domaćem terenu, Hilarina uloga ministarke inostranih poslova otežana je zbog neiskusnog i konfuznog predsednika.

Ozbiljni ljudi ne vole da ih dovode u vezu sa Belom kućom koja, osam nedelja nakon inauguracije i četiri meseca nakon izbora, u vreme ozbiljnih ekonomskih potresa, nije imala ni jednog jedinog kandidata za čitav niz finansijskih mesta, još manje nekog ko bi zaista i bio postavljen. Pol Voker, šef Obaminog saveta za ekonomska pitanja, nedavno je situaciju u ministarstvu finansija nazvao «sramnom.» Fijasko sa imenovanjima ponavlja se i u sferi odbrane, državnih poslova i u mnogim drugim odeljenjima. Ništa slično nikada do sada nije viđeno u Vašingtonu.

Hilarin kredibilitet i sposobnost za obavljanje poverenog posla ozbiljno ugrožava i prenošenje velikog dela njene odgovornosti na Ričarda Holbruka, koga sve strane u Vašingtonu smatraju teško ukrotivim graditeljem imperije koga ni jedan ministar spoljnjih poslova ne želi da vidi u svom dvorištu. Ako Holbruk uspe sa svojim otrovnim peharom «AfPak-a» (Avganistan, Pakistan, prim.prev.), Obama će mu dati posao Klintonovke; ali, ako ne uspe, propada i ona. Ona predstavlja suviše veliku snagu u Americi da bi silom bila uterana u sadašnje okvire.

Predsednikov loš odnos sa vojskom, sa kojom Hilari vezuje uzajamno poštovanje, dobro je poznat. Obama je uporno poricao da ofanziva generala Petreusa ima efekta u vreme dok se odvijala, a nastavio je to da ponavlja još dugo nakon njenog uspešnog okončanja. Predsednikovo cinično zagovaranje angažovanja u Avganistanu koje treba da nadomesti očiglednu mekoću po pitanju Iraka za mnoge je uznemirujuće. U međuvremenu, u vreme ogromnih novih federalnih izdataka u svim drugim oblastima, vojsci je obećano najveće rezanje troškova još od kraja 1940-ih.

Obamini konstantni signali slabosti na planu spoljnje politike – od nelagodne nade da će protivnici kao što su Putin i ajatolah Homeini promeniti ponašanje kao rezultat prijateljskih inicijativa, pa sve do velikih smanjenja troškova odbrane i šizofrenog ponašanja u vezi sa Palestinom – već nagoveštavaju zastrašujući niz izazova i otpora širom sveta. Kineski brodovi nikada ranije nisu demonstrirali silu pred američkom mornaricom kao pred brodom za okeansko nadziranje USNC Impeccable u martu. Severna Koreja nikada nije prekidala sporazum sa Južnom Korejom, niti je tako proračunato upućivala izazove kao što je sada unapred objavila datum nelegalne raketne probe. Niti je ikada, posle DŽimija Kartera, svet imao prilike da vidi kako se Rusija smeje Vašingtonu, kao u slučaju nedavnog zahteva da se raketna odbrana u istočnoj Evropi zameni saradnjom u Iranu, ili jeftine ($2,1milijarda) ruske kupovine američke baze u Kirgistanu (prinuđujući NATO da se zbog vitalnog snabdevanja Avganistana kreće kopnom preko Rusije i Irana, i dajući Putinu ogromnu podršku mula). Od tragičnog Vijetnama koji Obama priprema u Avganistanu još je gora činjenica da će Iran, kroz dve godine, verovatno posedovati nuklearno naoružanje. To bi bila jedna od najvećih katastrofa na planu spoljnje politike u istoriji Amerike. Obama ima vremena da nešto uradi, ali neće.

Republikanska partija je u takvom rasulu da propušta da iskoristi krizu Obamine vlade. Tridesetsedmogodišnji guverner Luizijane, Bobi Dzindal, republikanska zvezda u usponu, održao je prilično krut govor u odgovoru na predsednikovo obraćanje Kongresu. Novi šef republikanskog nacionalnog odbora, Majkl Stil, nedavno se javno prepucavao sa konzervativnim titanom Rašom Limboom. Sara Pejlin i Majk Hakabi podelili su između sebe radničku klasu i religioznu desnicu, a Mit Romni za sada ćuti. Nekoliko kongresmena, senatora i guvernera počeli su da koriste prirodne antipatije svojih birača prema ogromnim povećanjima izdataka u oblasti socijalne zaštite, zaduživanja i mešanja savezne države, ali ni jedan za sada ne uspeva da se izdvoji iz gomile. General Petreus, možda najsjajnija zvezda na republikanskom horizontu, govoriće ovog proleća u Ajovi, prvoj stanici tokom kampanje za partijsku nominaciju. Dugoročno gledano, Obaminu administraciju mogao bi da spase neki novi Gingrič, koji bi sa desnog krila mogao da vrati u Vašington politiku okrenutu privrednom rastu. U tom slučaju, mnogi demokratski senatori i kongresmeni ostali bi bez svojih nameštenja. Za sada, međutim, prava pretnja predsedniku dolazi iz njegove sve nezadovoljnije partije. Obamina razgradnja Klintonovog ekonomskog zaveštanja krajnje je štetna. Za umerene demokrate, koji uviđaju da im srednji put daje najbolje izglede za pridobijanje dugotrajne većine, opasno je da budu povezani sa tako ideološki obojenim rukovodstvom. Još je gore kada se radi o ideologiji sa najmanjim izgledima na uspeh. Na domaćem terenu, mere predsednika predstavljaju istorijski prekretničko, na dugovima zasnovano prisvajanje ogromnog prostora privatnog i ekonomskog života. Više ratovanja, a manje privrednog rasta, loše je vođstvo i loša politika.

(Prevod s engleskog: Vesna Todorović)