Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nemačka u Evropi i Nemačka za Evropu
Savremeni svet

Nemačka u Evropi i Nemačka za Evropu

PDF Štampa El. pošta
Helmut Šmit   
utorak, 24. januar 2012.

Kada će Nemačka biti normalna država?

Dozvolite mi da počnem sa jednom ličnom primedbom. Kada su me Sigmar Gabriel, Frank-Valter Štajnmajer i moja stranka zamolili da pružim svoj doprinos ovom kongresu, setio sam se kako sam pre tačno 65 godina sa Loki (Hanelore Šmit, zvana Loki, supruga Helmuta Šmita, preminula 2010. godine.) klečeći na podu crtao pozivnice za SPD na plakatima u Hamburgu-Nojgrade.

Doduše, istovremeno moram da priznam: kada se radi o stranačkoj politici, ja se, s obzirom na svoje godine, nalazim s one strane dobra i zla. Već dugo su za mene najvažniji zadaci i uloga naše nacije u nezaobilaznom okviru evropske integracije.

Istovremeno se radujem što delim ovu govornicu sa našim norveškim susedom Jensom Stoltenbergom, koji je u trenutku duboke nesreće u kojoj se našla njegova nacija, nama i svim Evropljanima pružio pravi primer nepogrešivog liberalnog i demokratskog liderstva i poštovanja principa pravne države.

Kao već veoma star čovek, razmišljam naravno u velikim vremenskim intervalima – i kada se radi o istoriji i kada se radi o budućnosti kojoj se nadamo i kojoj težimo. Ipak pre nekoliko dana nisam bio u stanju da odgovorim na jedno veoma jednostavno pitanje. Volfgang Tirse (član SPD-a, potpredsednik Bundestaga od 2005) upitao me je: „Kada će Nemačka konačno postati normalna država?“ Odgovorio sam: U skorije vreme Nemačka neće postati „normalna“ država, jer protivtežu tome predstavlja naše enormno, ali jedinstveno istorijsko opterećenje, kao i naša demografska i ekonomski jaka centralna pozicija u sred našeg veoma malog kontinenta koji je podeljen na veliki broj nacionalnih država.

Time sam došao do kompleksne teme mog izlaganja: Nemačka u Evropi, Nemačka sa Evropom i Nemačka za Evropu.

Iako se u nekima od 40 nacionalnih država Evrope tek kasno razvila današnja nacionalna svest, kao na primer u Italiji, Grčkoj i Nemačkoj, ipak je svuda i uvek iznova bilo krvavih ratova. Ta evropska istorija, sa stanovišta srednje Evrope, može se shvatiti i kao beskrajan sled borbi između periferije i centra i obrnuto, između centra i periferije. Pri tome je centar stalno bio odlučujuće bojno polje.

Kada su vladari, države ili narodi u središtu Evrope bili slabi, onda su njihovi susedi sa periferije prodirali u to oslabljeno središte. Najveća razaranja i relativno najveći gubici ljudskih života dogodili su se u prvom Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. koji se u najvećoj meri odigrao na nemačkom tlu. Nemačka je tada bila samo geografski pojam, nejasno definisan kroz nemačko govorno područje. Kasnije su došli Francuzi sa Lujem XIV i ponovo sa Napoleonom. Šveđani nisu došli još jednom, ali su više puta dolazili Englezi i Rusi, poslednji put sa Staljinom.

Međutim, kada su dinastije ili države u središtu Evrope bile jake - ili kada su se osećale jakim – tada su one prodirale ka periferiji. To je važilo još i za krstaške ratove, koji su istovremeno bili i osvajački pohodi, ne samo u pravcu Male Azije i Jerusalima već i u pravcu Istočne Pruske i sve tri današnje baltičke države. U novije vreme to je važilo za rat protiv Napoleona i za tri rata koja je vodio Bizmark 1864, 1866. i 1870/71.

Isto važi pre svega za drugi tridesetogodišnji rat od 1914. do 1945. To važi posebno za Hitlerovo prodiranje sve do Severnog rta, do Kavkaza, do grčkog Krita, južne Francuske i čak do Tobruka u blizini libijsko-egipatske granice. Sastavni deo katastrofe Evrope, koju je izazvala Nemačka, bila je katastrofa evropskih Jevreja i katastrofa nemačke nacionalne države.

Pre toga su, međutim, Poljaci, baltičke nacije, Česi, Slovaci, Austrijanci, Mađari, Sloveni i Hrvati delili sudbinu Nemačke utoliko što su svi oni vekovima patili zbog svog geopolitički centralnog položaja na ovom malom evropskom kontinentu. Drugim rečima: u više navrata smo mi Nemci učinili da drugi trpe zbog naše centralne pozicije moći.

U današnje vreme su konfliktne teritorijalne pretenzije, jezički i granični konflikti, koji su još u prvoj polovini 20. veka u svesti nacija igrali vrlo značajnu ulogu, de facto postali u velikoj meri beznačajni, barem za nas Nemce.

Dok je u svesti javnog mnjenja i u objavljenom mišljenju nacija u Evropi poznavanje i sećanje na ratove iz Srednjeg veka u velikoj meri potisnuto, sećanje na dva svetska rata iz 20. veka i na nemačku okupaciju još uvek ima latentno dominantnu ulogu.

Za nas Nemce čini mi se da je odlučujuće to što se skoro svi susedi Nemačke, a osim toga i skoro svi Jevreji na svetu, sećaju holokausta i strahota koje su se dogodile za vreme nemačke okupacije u zemljama na periferiji. Nama Nemcima nije u dovoljnoj meri jasno da će u još velikom broju generacija kod skoro svih naših suseda postojati latentno nepoverenje prema Nemcima.

Potomci nemačkih generacija takođe moraju živeti sa tim teretom. A današnje generacije ne smeju da zaborave: upravo je nepoverenje prema budućem razvoju Nemačke bio razlog zbog koga je 1950. započeta evropska integracija.

Čerčil predlaže ujedinjene države Evrope

Čerčil je 1946. imao dva motiva kada je u svom velikom govoru u Cirihu pozvao Francuze da se dogovore sa Nemcima i da sa njima zajedno osnuju ujedinjene države Evrope: naime, najpre zajedničku odbranu od Sovjetskog Saveza koji je predstavljao opasnost, ali i integrisanje Nemačke u veći zapadni savez. Čerčil je, dakle, predvideo ponovno jačanje Nemačke na duže staze.

Kada su 1950, četiri godine nakon Čerčilovog govora, Robert Šuman i Žan Mone izašli sa Šumanovim planom za spajanje zapadnoevropske teške industrije, imali su za to isti motiv, odnosno integrisanje Nemačke. Šarl de Gol, koji je deset godina kasnije pružio ruku pomirenja Konradu Adenaueru, učinio je to iz istog razloga.

Sve se to dogodilo iz realnog predviđanja budućeg razvoja nemačke snage, koji je smatran mogućim i zastrašujućim. Nije idealizam Viktora Igoa, koji je 1849. pozvao na ponovno ujedinjenje Evrope, niti je bilo koji idealizam 1950/52. stajao na početku evropske integracije koja je tada bila ograničena na Zapadnu Evropu. Tada vodeći državnici u Evropi i Americi (navešću DŽordža Maršala, Ajzenhauera, Kenedija, ali pre svih Čerčila, Žana Monea, Adenauera i De Gola ili De Gasperija i Henrija Spaka) nisu razlog za svoje postupanje nalazili u evropskom idealizmu već u spoznaji dosadašnje evropske istorije.

Razlog za njihovo postupanje ležao je u realnom uvidu u neophodnost da se izbegne nastavak borbe između periferije i nemačkog centra. Ko nije razumeo taj prvobitni motiv evropske integracije, koji još uvek predstavlja njen noseći element, taj ne poseduje nezaobilazni preduslov za rešenje trenutne izuzetno teške krize Evrope.

Što je više Savezna Republika Nemačka šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dobijala na ekonomskoj, vojnoj i političkoj snazi, to je više u očima zapadnoevropskih državnika evropska integracija postajala obezbeđenje od ponovo zamislive političke zavedenosti Nemaca. Početni otpor na primer Margaret Tačer ili Miterana ili Andreotija 1989/90. protiv ujedinjenja dveju nemačkih država bio je posledica zabrinutosti zbog postojanja ponovo jake Nemačke u središtu ovog malog evropskog kontinenta.

Dozvolite mi u ovom trenutku jednu malu ličnu digresiju: slušao sam Žana Monea kada je učestvovao u Moneovom Komitetu „Pour les États-Unis d’Europe”. To je bilo 1955. Za mene je Žan Mone ostao jedan od najdalekovidijih Francuza koje sam u svom životu upoznao – i to, kada se radi o integraciji, upravo zbog njegovog koncepta postepene integracije Evrope.

Stoga sam ja zbog uvida u strateški interes nemačke nacije, a ne iz idealizma, postao i ostao pristalica evropske integracije i integrisanja Nemačke. (To me je tada dovelo u kontroverznu situaciju sa predsednikom stranke koga veoma poštujem i koja je za Kurta Šumahera bila beznačajna, ali za mene, tridesetogodišnjeg povratnika iz rata, veoma ozbiljna.) To me je pedesetih godina dovelo do prihvatanja planova tadašnjeg poljskog ministra spoljnih poslova Rapackog. Onda sam početkom šezdesetih godina napisao knjigu protiv zvanične zapadne strategije nuklearno-strateške osvete, kojom je u to vreme moćnom Sovjetskom Savezu pretio NATO, čija smo mi bili članica kao i danas.

De Gol i Pompidu nastavili su šezdesetih i ranih sedamdesetih godina evropsku integraciju kako bi integrisali Nemačku, ali svoju sopstvenu državu nisu želeli da integrišu i za dobra i za loša vremena. Nakon toga dobro razumevanje sa Žiskarom d’ Estenom dovelo je do perioda francusko-nemačke saradnje i nastavka evropske integracije, do perioda koji su nakon proleća 1990. uspešno nastavili Miteran i Kol. Istovremeno je od 1950/52. do 1991. evropska zajednica narasla postepeno sa šest na dvanaest država članica.

Zahvaljujući sveobuhvatnim pripremama koje je obavio Žak Delor (tadašnji predsednik Evropske komisije), Miteran i Kol su 1991. u Mastrihtu kreirali zajedničku valutu evro, koja je onda 2001, deset godina kasnije, postala opipljiva. Razlog za to bila je francuska zabrinutost zbog prevelike moći Nemačke – tačnije zbog prevelike moći nemačke marke.

U međuvremenu je evro postala druga po značaju valuta u svetskoj privredi. Ta evropska valuta do sada je na unutrašnjem tržištu i u spoljašnjim odnosima bila stabilnija od američkog dolara i stabilnija nego što je nemačka marka bila u poslednjih deset godina svog postojanja. Čitava priča o navodnoj „krizi evra” predstavlja lakomisleno tračarenje medija, novinara i političara.

Poverenje u pouzdanost nemačke politike je okrnjeno

Svet se od Mastrihta 1991/92, međutim, umnogome promenio. Doživeli smo oslobođenje nacija u istočnoj Evropi i imploziju Sovjetskog Saveza. Svedoci smo fenomenalnog rasta Kine, Indije, Brazila i ostalih „zemalja u razvoju” koje su se ranije paušalno nazivale „zemljama trećeg sveta”. Istovremeno su se realne privrede najvećih delova sveta „globalizovale”, tačnije: skoro sve države sveta zavise jedna od druge. Pre svega su akteri na globalizovanim finansijskim tržištima u međuvremenu dobili potpuno nekontrolisanu moć.

Ali istovremeno, i skoro neprimetno, čovečanstvo se poput eksplozije uvećalo na sedam milijardi stanovnika planete. Kada sam ja rođen, na planeti je bilo jedva dve milijarde stanovnika. Sve ove ogromne promene utiču veoma značajno na narode Evrope, na njihove države i na njihovo blagostanje!

S druge strane, sve evropske nacije su sve starije i svuda je sve manji broj njihovih građana. Sredinom 21. veka verovatno će čak devet milijardi ljudi istovremeno živeti na Zemlji, dok će evropske nacije zajedno predstavljati samo još sedam odsto svetskog stanovništva. Sedam odsto od devet milijardi! Do 1950. godine Evropljani su više od dva veka predstavljali 20 odsto svetske populacije. Ali već 50 godina nas Evropljana sve je manje – ne samo u apsolutnim brojevima već i u odnosu prema Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Isto tako, udeo Evropljana u globalnom društvenom proizvodu se smanjuje, odnosno u dodatnoj vrednosti čitavog čovečanstva. On će do 2050. spasti na 10 odsto; 1950. iznosio je 30 odsto.

Svaka od evropskih nacija 2050. iznosiće samo delić od jedan odsto svetske populacije. To znači da ako želimo kao Evropljani da predstavljamo nešto u svetu, možemo to samo zajedno postići. Kao pojedinačne države, bez obzira da li se radi o Francuskoj, Italiji, Nemačkoj ili Poljskoj, Holandiji, Danskoj ili Grčkoj, neće nas na kraju više meriti procentima već promilima.

Iz toga proizilazi dugoročni strateški interes evropskih nacionalnih država da budu integrisane. Taj strateški interes evropskih integracija sve više će dobijati na značaju. Nacije u velikoj meri još nisu svesne toga. Njihove vlade im to na taj način ni ne objašnjavaju.

Ukoliko, međutim, Evropska unija narednih decenija ne bi bila u stanju da postigne zajedničku, koliko god ograničenu, sposobnost postupanja, ne može se isključiti lično izazvana marginalizacija pojedinih evropskih država i evropske civilizacije. Takođe u tom slučaju ne može se isključiti ni ponovno oživljavanje borbe za konkurenciju i prednost između država Evrope. U tom slučaju teško da bi funkcionisala integrisanost Nemačke i ponovo bi ona stara igra između centra i periferije Evrope mogla da postane stvarnost.

Proces svetskog prosvetiteljstva, širenja prava pojedinca i njegovog dostojanstva, ustava zasnovanog na principima pravne države i demokratizacije više ne bi dobijao prave impulse. Pod tim aspektima evropska zajednica postaje neophodnost od životnog značaja za nacionalne države našeg starog kontinenta. Ta neophodnost mnogo je značajnija od motiva Čerčila i De Gola. Značajnija je i od motiva Monea i Adenauera. Ona se danas nalazi iznad motiva Ernsta Rojtera, Frica Erlera, Vilija Branta i Helmuta Kola.

Dodajem: sasvim sigurno se pri tome još uvek radi o integrisanju Nemačke. Stoga mi Nemci moramo biti svesni našeg zadatka, naše sopstvene uloge u okviru evropske integracije.

Ako na kraju 2011. Nemačku posmatramo očima naših posrednih i neposrednih suseda, onda Nemačka već jednu deceniju izaziva nervozu – u poslednje vreme i političku zabrinutost. Poslednjih godina narasla je sumnja u kontinuitet nemačke politike. Poverenje u pouzdanost nemačke politike je okrnjeno.

Pri tome ove sumnje i zabrinutosti potiču i od spoljnopolitičkih grešaka naših nemačkih političara i vlade. One se baziraju takođe na ekonomskoj snazi ujedinjene Savezne Republike Nemačke koja je za čitav svet iznenađenje. Naša privreda je od početka sedamdesetih godina, kada je bila podeljena, postala najveća u Evropi. Tehnološki, finansijsko-politički i socijalno-politički to je danas najbolja privreda na svetu. Naša ekonomska snaga i naš već decenijama veoma stabilan socijalni mir izazvali su i zavist – posebno zbog toga što se naša stopa nezaposlenosti kao i stopa zaduženosti kreće u okvirima onoga što je na međunarodnom nivou normalno.

Mi, doduše, nismo dovoljno svesni činjenice da je naša privreda u velikoj meri integrisana u zajedničko evropsko tržište i istovremeno u velikoj meri globalizovana i time zavisna od svetskih ekonomskih tokova. Stoga ćemo 2012. godine doživeti da nemački izvoz više neće mnogo rasti.

Istovremeno je došlo do novih pojava, naime do stalnih enormnih suficita našeg trgovinskog bilansa. Ti suficiti godinama iznose oko pet odsto našeg društvenog proizvoda. Oni su veliki skoro kao suficiti Kine. Toga nismo svesni, jer oni nisu izraženi u nemačkim markama već u evru. Ali neophodno je da naši političari toga budu svesni.

Svi naši suficiti u stvari predstavljaju deficite drugih država. Potraživanja koja mi imamo prema drugima su njihovi dugovi. To je iritantna povreda ideala „spoljnotrgovinske ravnoteže” koji smo mi nekada podigli na zakonski nivo. Ta povreda mora da uznemiri naše partnere. I kada se u poslednje vreme javljaju strani glasovi, uglavnom američki, a ima ih u međuvremenu i iz drugih država, koji od Nemačke zahtevaju da preuzme rukovodeću ulogu u Evropi, sve to zajedno kod naših suseda izazova dodatnu napetost i budi nemila sećanja.

Kako da se Nemačka zaštiti od sebe

Ekonomski razvoj i istovremeno kriza sposobnosti delanja organa Evropske unije nametnuli su Nemačkoj centralnu ulogu. Zajedno sa francuskim predsednikom kancelarka je tu ulogu rado prihvatila. Ali u mnogim evropskim metropolama i u medijima nama susednih država prisutna je sve veća zabrinutost zbog nemačke dominacije. Ovog puta ne radi se o vojnoj i politički previše jakoj centralnoj sili, već o ekonomski najjačem centru Evrope.

Stoga je potrebno uputiti veoma ozbiljnu, pažljivo odmerenu opomenu nemačkim političarima, medijima i našem javnom mnjenju.

Ako bismo mi Nemci dozvolili da budemo zavedeni kako bismo na osnovu naše ekonomske snage počeli da pretendujemo na politički rukovodeću ulogu u Evropi ili bili primus inter pares (prvi među jednakima), većina naših suseda veoma efikasno bi se tome suprotstavila. Zabrinutost periferije zbog suviše jakog centra Evrope veoma brzo bi se ponovo pojavila. Najverovatnije posledice takvog razvoja za EU bi bile pogubne i Nemačka bi bila izolovana.

Velikoj i efikasnoj Saveznoj Republici Nemačkoj potrebna je utemeljenost u evropskoj integraciji i kao zaštita od nas samih! Stoga nas od vremena Helmuta Kola i od 1992. godine član 23 nemačkog Ustava obavezuje da učestvujemo „...u razvoju Evropske unije”. Član 23 obavezuje nas i da u tom učestvovanju poštujemo „princip subsidijarnosti”. Trenutna kriza u organima Evropske unije ne menja te principe.

Naš geopolitički centralni položaj i naša nesrećna uloga u toku evropske istorije sve do sredine 20. veka kao i naši današnji uspesi – sve to zajedno od nemačke vlade zahteva visok nivo saosećanja sa interesima naših partnera u EU. Naša spremnost da pomognemo je od suštinskog značaja.

Mi Nemci svoje velike uspehe u okviru ponovnog rasta u poslednjih šest decenija nismo postigli potpuno sami. Sve to ne bi bilo moguće bez pomoći zapadnih sila pobednica i bez naše integrisanosti u evropsku zajednicu i u Atlantski savez, ne bi bilo moguće bez pomoći naših suseda, bez političkog prodora na istoku srednje Evrope i bez završetka komunističke diktature.

Mi Nemci imamo za šta da budemo zahvalni. Istovremeno imamo i obavezu da se pokažemo dostojnim solidarnosti koja nam je ukazana tako što ćemo pokazati solidarnost prema našim susedima!

Težnja ka sopstvenoj ulozi u svetskoj politici i težnja ka prestižnom položaju na svetskoj političkoj sceni bila bi, imajući sve to u vidu, prilično beskorisna, a verovatno i štetna. U svakom slučaju, bliska saradnja sa Francuskom i Poljskom i sa svim našim susedima i partnerima u Evropi i dalje je od suštinskog značaja.

Po mom uverenju Nemačka ima ogroman dugoročno-strateški interes da se ne izoluje i da ne dozvoli da je izoluju. Izolacija u okviru Zapada bila bi opasna. Izolacija u okviru Evropske unije ili evrozone bila bi veoma opasna. Po meni, ovaj interes Nemačke ima daleko veću težinu od bilo kog taktičnog interesa svih političkih stranaka.

Nemački političari i nemački mediji imaju obavezu i dužnost da kontinuirano zastupaju to stanovište u javnom mnjenju.

Ukoliko neko kaže da se danas u Evropi govori nemački i da će tako biti u budućnosti, ako neki nemački ministar spoljnih poslova misli da su nastupi na televiziji u Tripoliju, u Kairu ili Kabulu značajniji od političkih kontakata sa Lisabonom, Madridom, Varšavom ili Pragom, Dablinom, Hagom, Kopenhagenom ili Helsinkijem, ako neko drugi misli da mora da brani evropsku „uniju transfera” onda to predstavlja samo štetno nemačko nacionalno hvalisanje sopstvenom snagom.

Nemačka je zaista decenijama više novca davala Evropskoj uniji nego što je od nje dobijala! Mogli smo to sebi da priuštimo i radili smo to još od vremena Adenauera. I naravno da su Grčka, Portugalija i Irska uvek više finansijske pomoći dobijale od Evropske unije nego što su davale.

Ta solidarnost današnjoj nemačkoj političkoj klasi možda nije dovoljno jasna, ali do sada se ona sama po sebi podrazumevala. Podjednako se podrazumeva i princip subsidijarnosti, koji od Lisabona ima utemeljenje i u ugovoru. To znači da Evropska unija mora da preuzme ono što država ne može sama da reguliše ili da reši.

Konrad Adenauer je od Šumanovog plana, imajući pravi politički instinkt i suprotstavljajući se otporu Kurta Šumahera, a kasnije i Ludviga Erharta, prihvatio francuske ponude. Adenauer je pravilno procenio dugoročni strateški nemački interes uprkos podeljenosti Nemačke. Svi njegovi naslednici, Brant, Šmit, Kol i Šreder, nastavili su Adenauerovu politiku integracije.

Nijedna taktika dnevne politike, unutrašnje politike kao i spoljne politike nikada nije dovela u pitanje dugoročni strateški interes Nemaca. Stoga su svi naši susedi i partneri decenijama mogli da se oslone na kontinuitet nemačke politike prema Evropi – i to nezavisno od promena u vladajućoj strukturi. Taj kontinuitet nužan je i u budućnosti.

Trenutna kriza EU ne sme da traje godinama

Koncepcijski nemački doprinosi uvek su se podrazumevali i to bi i u budućnosti trebalo tako da ostane. Pri tom doduše ne bi trebalo da donosimo preuranjene zaključke o dalekoj budućnosti. Promene ugovora ionako mogu samo delimično da koriguju činjenice koje su postignute pre dvadeset godina u Mastrihtu, kao i nedostatke i greške. Današnji predlozi izmene važećeg ugovora iz Lisabona deluju mi nedovoljno korisno za neposrednu budućnost, ako se setimo dosadašnjih poteškoća sa nacionalnim ratifikacijama ili sa negativnim rezultatima referenduma.

Stoga se slažem sa italijanskim predsednikom Napolitanom koji je krajem oktobra u svom upečatljivom govoru tražio da se svi danas koncentrišemo na ono što se danas mora učiniti i da svi iscrpimo sve mogućnosti koje nam nudi važeći ugovor EU, posebno kada se radi o jačanju budžetskih propisa i ekonomske politike u evrozoni.

Trenutna kriza organa Evropske unije osnovanih u Lisabonu ne sme da potraje godinama! Sa izuzetkom Evropske centralne banke svi ostali organi – Evropski parlament, Evropski savet, Evropska komisija u Briselu i saveti ministara – postigli su malo toga kada se radi o prevazilaženju akutne krize banaka 2008. i posebno dužničke krize država koja je nastala nakon nje.

Za prevazilaženje današnje krize u EU ne postoji recept. Biće potrebno povući više poteza, delimično istovremeno, delimično postepeno. Neće biti potrebna samo sposobnost procene i odlučnost već i strpljenje! Pri tom mi Nemci evropskim partnerima ne smemo ni svoje ekonomsko ni socijalno uređenje, a ni svoj federalni sistem, niti budžetsko ni finansijsko uređenje da predstavljamo kao merilo ili uzor već samo kao primere u postojećem velikom broju mogućnosti.

Svi zajedno snosimo odgovornost za budući uticaj u Evropi onoga što Nemačka danas čini ili ne čini. Za to nam je potrebno da budemo razumni, ali ne samo to, već i da imamo osećaj za naše susede i partnere.

U jednoj značajnoj stvari slažem se sa Jirgenom Habermasom, koji je nedavno govorio o tome kako „...sada prvi put u istoriji EU doživljavamo pad demokratije!”. I zaista: nisu samo Evropski savet sa svojim predsednicima i Evropska komisija sa svojim predsednicima i razni saveti ministara i čitava briselska birokratija zajednički gurnuli u stranu demokratski princip!

Svojevremeno, kada smo uveli direktne izbore za Evropski parlament, ja sam se prevario misleći da će parlament uspeti sam da dobije na značaju. Međutim, do sada on nije imao nikakav prepoznatljiv uticaj na prevladavanje krize, jer njegove sednice i odluke do sada nisu imale javni uticaj.

Stoga želim da apelujem na Martina Šulca (Martin Šulc je nemački političar iz redova SPD-a koji je od 1994. član Evropskog parlamenta, a od 2004. je predsednik poslaničkog kluba Socijaldemokratske partije Evrope u Evropskom parlamentu): krajnje je vreme da vi i vaše hrišćansko-demokratske, socijalističke, liberalne i zelene kolege zajednički i drastično podignete svoj glas u javnosti. Verovatno da je za ovakav potez Evropskog parlamenta pogodna oblast nadzora nad bankama, berzama i njihovim finansijskim instrumentima koja je od samita G 20 2008. godine ostala objekat nedovoljne posvećenosti.

Zaista su desetine hiljada trgovaca finansijama u SAD i u Evropi, a pored njih i neke rejting agencije uzele za taoce politički odgovorne vlade u Evropi. Nije za očekivati da će Barak Obama učiniti nešto protiv toga. Isto važi i za britansku vladu. Istina je da su vlade čitavog sveta 2008–2009. godine spasile banke garancijama i novcem poreskih obveznika. Ali već od 2010. ovo stado veoma inteligentnih finansijskih menadžera sklonih psihozama ponovo igra svoju igru za profit i bonifikaciju. To je hazarderska igra koja se igra na štetu svih onih koji ne učestvuju u njoj i Marion Denhof i ja smo je još devedesetih godina kritikovali kao opasnu po život. (Marion Denhof – novinarka, glavna i odgovorna urednica nedeljnika „Di cajt”. Bila je jedna od najznačajnijih publicistkinja posle Drugog svetskog rata u Nemačkoj, zalagala se za ujedinjenje država istočnog bloka sa državama zapada, autorka je više od 20 knjiga. Preminula je 2002. godine.)

Ako niko drugi neće da reaguje, moraju da reaguju članice evrozone. U tome im može pomoći član 20 važećeg Ugovora o EU iz Lisabona. Tamo je izričito predviđeno da pojedine ili više država članica EU „mogu između sebe da započnu jaču saradnju”. Države koje zajednički koriste evro trebalo bi da pokrenu regulisanje svog zajedničkog finansijskog tržišta koje će važiti za evrozonu. To se odnosi na odvajanje normalnih poslovnih banaka od ostalih investicionih i banaka u senci, na zabranu praznih prodaja vrednosnih papira na neko vreme, zatim na zabranu trgovine derivatima ukoliko je berza nije zvanično odobrila – pa sve do efikasnog ograničenja poslova rejting agencija koje niko nije nadzirao i koji se odnose na evrozonu.

Vreme je za pobunu protiv bankarskog lobija

Naravno da bi globalizovani bankarski lobi odmah učinio sve da to spreči. On je i do sada uspeo da spreči sve pokušaje uređenja finansijskog tržišta. Bankarski lobi je uspeo da postigne da horda bankarskih trgovaca dovede evropske vlade u situaciju u kojoj uvek iznova moraju da izmišljaju „spasilačke poteze” i da ih proširuju. Krajnje je vreme da se protiv toga pobunimo. Ukoliko bi Evropljani uspeli da smognu hrabrosti i snage da regulišu finansijsko tržište, onda bismo mi srednjoročno mogli da postanemo zona stabilnosti. Ako, međutim, zakažemo u tom delu, onda će značaj Evrope i dalje opadati i svet će se razvijati u pravcu dvovlašća između Vašingtona i Pekinga.

Za neposrednu budućnost evrozone i dalje su neophodni svi do sada najavljeni i osmišljeni potezi. U to spadaju fondovi za spas evra, gornje granice zaduženja i njihova kontrola, zajednička ekonomska i fiskalna politika kao i čitav niz nacionalnih reformi u oblasti poreske politike, budžetske, socijalne politike i politike tržišta rada. Ali i zajedničko zaduživanje biće neminovno. Mi Nemci ne smemo da budemo nacionalni egoisti i da se tome opiremo.

Mi, takođe, nikako ne smemo da propagiramo ekstremnu deflacionu politiku za celu Evropu. Žak Delor je u pravu kada traži da se uz ozdravljenje budžeta istovremeno uvode i finansiraju projekti koji podstiču rast. Bez rasta, bez novih radnih mesta nijedna država ne može da sanira svoj budžet. Ako neko misli da Evropa može da ozdravi samo uz štednju u budžetu, neka samo prostudira sudbinski uticaj deflacione politike Hajnriha Brininga 1930–1932. Ona je izazvala depresiju i neizdrživ nivo nezaposlenosti, a time i propast prve nemačke demokratije.

Na kraju, dragi prijatelji! U suštini socijaldemokratama nije potrebno mnogo propovedati o međunarodnoj solidarnosti. Nemačka socijaldemokratija je već vek i po internacionalno utemeljena – u mnogo većoj meri nego u generacijama liberala, konzervativaca i nemačkih nacionalista. Mi socijaldemokrate zalagali smo se istovremeno za slobodu i dostojanstvo svakog pojedinca. Zalagali smo se za predstavničku parlamentarnu demokratiju. Te osnovne vrednosti obavezuju nas i danas na evropsku solidarnost.

Evropa će se u 21. veku i dalje sastojati od nacionalnih država od kojih će svaka imati svoj jezik i svoju sopstvenu istoriju. Stoga Evropa svakako neće postati federalna država. Ali Evropska unija ne sme da bude ni obična zajednica država. Evropska unija mora da ostane savez koji se dinamično razvija. U čitavoj istoriji čovečanstva ne postoji primer za tako nešto. Mi socijaldemokrate moramo da doprinesemo postepenom razvoju tog saveza.

Što smo stariji, to više mislimo u velikim vremenskim intervalima. Ja se i kao star čovek još uvek čvrsto zalažem za tri osnovne vrednosti iz Godesberškog programa: za slobodu, pravdu, solidarnost. Pri tome mislim da pravda danas zahteva iste šanse za decu, učenike i mlade ljude uopšte.

Kada pogledamo 1945. ili 1933. godinu – tada sam upravo bio napunio 14 godina – napredak koji smo do danas ostvarili deluje mi skoro neverovatno. To je napredak koji su ostvarili Evropljani od Maršalovog plana 1948, od Šumanovog plana 1950, koji smo ostvarili zahvaljujući Lehu Valensi i Solidarnosti, zahvaljujući Vaclavu Havelu i Povelji 77, zahvaljujući onim Nemcima u Lajpcigu i istočnom Berlinu od velikog preokreta 1989–1991.

Danas se najveći deo Evrope raduje zbog ljudskih prava i mira, a 1918. i 1933. i 1945. to nismo mogli ni da zamislimo. Hajde stoga da radimo na tome i borimo se da istorijski jedinstvena Evropska unija izađe jaka i samouverena iz svoje trenutne slabosti!

(Govor Helmuta Šmita na kongresu SPD prošlog decembra u Berlinu objavljen je u šest nastavaka u „Politici“ od 16. do 21. januara 2012. godine)