Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nemačko proleće
Savremeni svet

Nemačko proleće

PDF Štampa El. pošta
Leon Hadar   
četvrtak, 22. decembar 2011.

(The National Interest, 19.12.2011)

Zašto nemačka pozicija sile uzdiže sumnje i strahove širom Evrope

Po prvi put od svog osnivanja 1871, čini se da je Nemačka u poziciji da postigne svoj dugogodišnji cilj dovođenja većeg dela Evrope pod svoju kontrolu, ovaj put mirnim sredstvima. A to nužno oživljava stare i nove političke strahove među Evropljanima

Istina, neki ljudi – na primer Grci i Italijani – se opiru novom obliku nemačke geoekonomske hegemonije u Evropi, postignute uz pomoć novog oblika francuske kolaboracije. Ali stručnjaci diskredituju te iste Mediterance kao gomilu lenjivaca koji leškare po plažama i pohode partije na periferiji Evrope, i koji tek treba da se upoznaju sa osnovama finansijske pismenosti dvadeset prvog veka.

Nema sumnje, veliki deo preovlađujućeg diskursa u medijima tretira debatu u evro-zoni kao raspravu o ekonomskoj politici – ili, kao što je predložio kolumnista Njujork tajmsa Dejvid Bruks, kao bitku između "formule nagrada za trud koja podupire kapitalizam" (Nemačka i Sjedinjene Države) i onih Evropljana koji tek treba da prihvate "vrednosti, navike i društveni ugovor na kojima se zasniva celokupni prosperitet Zapada."

Bruks se podsmeva ideji da su Nemci „zaluđeni nekim polu-blesavim praznoverjem o neobuzdanoj inflaciji". Ali njegovo poricanje je štampano istog dana kada je i Tajms na naslovnoj strani imao izveštaj iz Nemačke pod naslovom "Nemački strah od rasta inflacije koči hrabre mere u dužničkoj krizi". Bruks izgleda misli da postoji neka vrsta softvera koji narodima propisuje kako da sprovode kapitalizam.

Ovo je ista vrsta ekonomskog determinizma poput onog koji su promovisali intelektualni saveznici Čoveka iz Davosa[1], koji su još od kraja Hladnog rata insistirali na tome da će univerzalna ideologija ekonomskog liberalizma dovesti do pobede kapitalizma ovde, onde, tuda, i svuda.

U stvarnosti, ima mnogo verzija kapitalizma, od ideala Ejn Randove o slobodnom tržištu do kineskog "državnog kapitalizma". Svi su oni uglavnom proizvodi jedinstvenih istorijskih uslova i kulturne tradicije. To što su Nemačka i Sjedinjene Države doživeli ogroman ekonomski rast u periodu nakon Drugog svetskog rata ima veze sa snagom koja je poticala iz njihovih vrednosti i njihove istorije kao nacionalnih zajednica.

Anglo-saksonski oblik kapitalizma praktikovan u SAD, sa naglaskom na individualnoj inicijativi i neregulisanom tržištu, sasvim je drugačiji od modela "socijalnog kapitalizma" kakav se može naći u Nemačkoj. Ova verzija pretpostavlja blisku saradnju između vlada, biznisa i sindikata. I mada je možda teško primorati Grke i Italijane da igraju po pravilima štedljivosti i društvene odgovornosti na kojima se bazira nemački model, isto tako niko ne bi mogao silom naterati Nemce da praktikuju američki kaubojski i individualistički oblik kapitalizma.

To što će Nemačka verovatno izaći iz krize evrozone na pobedničkoj “win-win” poziciji svedoči o uspehu njenog modela i umešnosti kojom su njene političke i ekonomske elite sledile strateške interese svoje nacije. Nakon uspešnog ujedinjenja podeljenog naroda posle pada Berlinskog zida, Nemačka je pristala da ojača Evropsku uniju i stvori evro-zonu kao deo nastojanja da se ublaže strahovi njenih bivših francuskih i britanskih suparnika. Ali to je takođe donelo obilje mogućnosti za njene finansijske institucije. 

S jedne strane, Nemačka bi mogla dominirati evrozonom, a samim tim i celom EU, putem diktiranja fiskalne i monetarne politike koja bi išla u prilog njenim interesima. Ili bi mogla da formira jezgro manje i kohezivnije grupe ekonomija –u koje bi spadale Francuska, Holandija, Belgija, i bivši komunistički blok zemalja istočne i centralne Evrope – koje bi postalo ekonomski motor Evrope.  

U svakom slučaju, uspon Nemačke kao vodeće kontinentalne sile oživljava stare i nove političke strahove među Evropljanima. U zanimljivom političkom preokretu, desničarske nacionalističke stranke u Francuskoj i Holandiji, kao i drugde u Evropi, su se ispostavile najglasnijim protivnicima ideje o nemačkom predvođenju EU (povrh prethodnog oštrog protivljenja muslimanskoj imigraciji).

Ove desničarske partije dobijaju sve veću izbornu podršku među biračima iz radničke klase koji su u prošlosti naginjali ka socijalističkoj i komunističkoj partiji. Ono što mnogi sada vide kao debatu o ekonomskoj politici moglo bi posledično da dovede do snažne nacionalističke reakcije. Nemačka Angele Merkel nije Četvrti Rajh, ali je sve više u poziciji da nametne svoju volju susedima. A to neminovno rađa strahove.

Leon Hadar je vašingtonski novinar i analitičar globalnih pitanja, autor knjige Pustinska oluja: Neuspeh politike na Bliskom istoku (Palgrave Macmillan, 2005)

Prevod: NSPM 


[1] Neologizam koji označava predstavnike nove transnacionalne elite koja se okuplja na godišnjim skupovima pored ostalog na Svetskom ekonomskom forumu u švajcarskom mestu Davosu i raspravlja o najvažnijim svetskim političkim i ekonomskim pitanjima, prim.prev.