Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Neredi u Velikoj Britaniji
Savremeni svet

Neredi u Velikoj Britaniji

PDF Štampa El. pošta
Sajmon DŽenkins   
četvrtak, 11. avgust 2011.

(Gardijan, 9. 8. 2011)

Autsajderima koji su bili svedoci gradskih nereda tokom ove nedelje (urban riots this week) može se oprostiti što zamišljaju da gradovima Britanije sada upravljaju policija i ministar unutrašnjih poslova. Možda i postoje neka gradska veća, a u Londonu možda čak i izabrani gradonačelnik, ali nigde se ne vidi da oni kontrolišu stanje. Oni nemaju stvarne moći – pa zato i imaju malo, ili nimalo moći kao vođe društva. Na liniji fronta je samo policija – a iza nje stoji samo centralna državna vlast.

Sama ta “nacionalizacija“ nereda koju su izvršili ministar unutrašnjih poslova i premijer je neizbežno navela vladu da reaguje preterano. Ministri i vođe opozicije su pojurili da se vrate sa odmora, sazvan je Parlament i otkazane sportske priredbe. Da su ministri zaista želeli da izazovu paniku, teško da bi im to bolje uspelo nego ovaj način. Ali zato (na nivoima) ispod njih postoji samo vakuum autoriteta i odgovornosti.

U Njujorku, Berlinu, ili Barseloni videli bismo da komandu preuzimaju moćni gradonačelnici, kao i načelnici opština i policijskih stanica u delovima gradova. Oni redovno sazivaju i vođe bandi i vođe društva i zajedno se raspravlja o svemu. Kada je ministar unutrašnjih poslova Tereza Mej istupila na radiju, ni u jednom trenutku nije pomenula nijedno lokalno ime, niti građanske vođe bilo koje vrste.

Definitivno je propustila da pomene poznatog, ali slabašnog londonca Borisa DŽonsona[1], koji je ipak otprilike taj koji bi trebalo da vodi policiju grada. Ona je istupila jasno kao gazda koji nema nameru da sa drugim deli svoj status niti autoritet. I tako – Britanija se svetu na najfiniji mogući način predstavila kao policijska država.

Ti neredi su konkurisali sa drugom velikom vešću ove nedelje – sa ponovnim padom ekonomije – a priroda im je bila naizgled neobjašnjiva. Ono što ih je katalitički podstaklo bile su demonstracije na kojima se protestovalo zbog još jedne divljačke upotrebe oružja od strane londonske policije. Ali to je bio samo izgovor. Niko nije bio u stanju da prokljuvi “o čemu se radi“ u ovim neredima – osim, naravno, da je to bila dobra prilika sve jačim uličnim bandama da izazovu nerede i opljačkaju što više robe.

Komentari su puni zgražavanja pred banalnošću i razbijenim izlozima i požarima koji su uništili neke londonske ulice i trebalo bi im dati i veći značaj. Naslovne strane su vrištale: “London gori!“, “To je anarhija, vladavina pijane gomile“. Bi-Bi-Si, koji postaje sve više neka vrsta tabloida, poredio je londonski Krojdon sa Fols Roudom (Falls Road) u Belfastu [i tamošnjim neredima] i izazivao vladu da izvede vojsku jer bi u suprotnom moglo izgledati da je vlada preslaba. Paralele koje su pravljene između iscepkanog, nehomogenog društva Severne Irske i onih londonskih oportunista su bile samo hiperbola i medijska histerija.

Reporteri koji su prikazivali istoriju uličnih nemira u Engleskoj navode poznate žalbe: to su loši stambeni uslovi, pomijare od škola, droga, oružje, bande. Mada ovo može pojasniti mnoge oblike kriminaliteta, moje prisustvo u nekim od tih prilika je učinilo da postanem svestan jedne istinske inercije rulje koja oseća da joj je omogućena i dozvoljena orgija uništavajućeg zla. To je najčistiji urbani mačizam.

U Njujorku i Čikagu, gde upadljivo nema nereda, kao razlog za postojanje reda obično se navodi dominantnost lokalne političke kontrole nad kvartovima, što je i Barak Obama u svojim memoarima opisao kao kočnicu nad kulturom bandi. Roditelji, susedstvo, radnje koje imaju probleme ne obraćaju se policiji nego izabranim, ili samonametnutim društvenim vođama kako bi se situacija smirila. Takvi kvartovi su sami sebi policija – i to često vrlo efikasno. 

Slično tome – mada su neki evropski gradovi imali svoje nerede, kao npr. pariska predgrađa – u većini njih vlada snažno društveno vođstvo. Ma šta da se desi – nesreća, ubistvo, slavlje – neki lokalno izabrani vođa istupa i predstavlja to mesto. Poznavanje imena gradonačelnika širom Evrope je 80–90%. Uz to shvatanje, dolaze i moć, kao i mogućnost nametanja komunalne discipline. To je potpuno odsutno u društveno debilnoj Britaniji.

U vremenu krize, TV ekrane zaposedaju policijski oficir i ministar centralne vlade. Gradskim većima rukovode oslabljene stranačke mašinerije, a njihove “vođe“ su političari odabrani i tako izglasani da svoju vernost duguju pre svega sopstvenoj partiji, a ne svome društvu i naselju. Oni ne osećaju nikakvu obavezu da budu društvene vođe. Samo preporučite nekom od vođa opštinskih veća da izađe na direktne izbore bez svoje partijske mašinerije – od te preporuke će se sav naježiti. Te navodne vođe su samo poluge, poslužitelji centralne vlade. Jedini političari izabrani na lokalnim izborima koji su u ovoj situaciji upali u oči su bili narodni poslanici kao što su Dejvid Lemi (David Lammy) i Dajana Abot; ali – oni su i nacionalni političari koji su postali de fakto gradonačelnici svojih izbornih jedinica.

Onaj baksuzni glavni načelnik londonske policije Kit Malthauz (Kit Malthouse) navodno je komandant londonskih policijskih snaga. Njega su u potpunosti natkrilili i potisli - kako ministar Mej a tako i premijer Dejvid Kameron lično. Sastali su se u KOBRA komitetu (Cobra committee)[2], uz jasno izraženu nameru da se umešaju u sve detalje operacionog kontrolisanja nemira. To je nezakonito. Operaciona pitanja su isključivo nadležnost načelnika londonske policije, a gradonačelnik i policijske vlasti snose svu odgovornost za pružanje sredstava za to.

Kroz nekoliko dana, učesnici nereda će se razići kućama da prebroje svoju dobit, a nekolicina – ispraćena glupavim komentarima sudija – otići će u zatvor. Harambaše uličnih bandi, čiji je status ovim jako uvećan, mudrovaće o tome kako su istovremeno prigrabili i video-aparate i novinske naslove. Gradska sirotinja Engleske će raščistiti preostali krš. Desnica će izražavati prezir prema “ogoljenom kriminalu“ svega toga, a levica će to tumačiti kao iščašeni socijalni protest.

Ja, više no ikada do sada, ostajem ubeđen da gradovi ne mogu biti uređivani i disciplina u njima održavana samo uz pomoć policije. Nijedna policijska sila nije u stanju da kontroliše ne samo kriminalitet, nego i saobraćaj, antisocijalno ponašanje, bežanje od škole, izdavanje dozvola za nošenje oružja, registrovanje pedofila, ilegalnu imigraciju i prevare pri dodeli stanova. Ne može ni da se nada da u svakoj od ulica održava red, da pruža zaštitu radnjama i firmama i da smiruje svaku domaću svađu. Ali to nisu u stanju da učine ni javne službe koje vlada propisuje, a i one se sve više povlače u centralizovanu birokratiju. To ne mogu ni “dobrotvori iz visokog društva“, koji samo traće pare i nikome nisu odgovorni za to.

Ni na jednom od nivoa vlasti ne može postojati nikakva zamena za pristojnu, otvorenu, odgovornu demokratiju. Ne može postojati lokalna vlast bez bar nekih materijalnih sredstava i ovlašćenja da sama prikuplja neke poreze. Nije posao policije da leči bilo kakve društvene nevolje. Ako to ostavite policiji da radi – neprilike će se samo ponavljati.  

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis


[1] Aleksandar Boris de Pfefel DŽonson (Alexander Boris de Pfeffel Johnson), novinar i konzervativni političar, izabran je za londonskog gradonačelnika 2008. godine (prim. prev.).

[2] To je komitet britanske vlade, na čelu sa ministrom unutrašnjih poslova, za dejstva u vremenu kriznih situacija (terorizam, elementarne katastrofe, velike epidemije, i sl.). Zvanični naziv mu je “Komitet za krizne društvene situacije“ (Civil Contingencies Committee). Ime KOBRA (COBRA) je akronim po nazivu vladine sobe u kojoj se po potrebi sastaje: “Cabinet Office Briefing Room“, a njegova dosadašnja dostignuća su, po mišljenju kritičara najbolje sažeta u jednom ciničnom naslovu londonskog “Tajmsa“: „KOBRA: britanski krizni komitet, koji od svake krize napravi haos“ (prim. prev.)