Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Od radne etike do radoholizma
Savremeni svet

Od radne etike do radoholizma

PDF Štampa El. pošta
Para Mula   
sreda, 05. avgust 2009.
DŽon Kalvin, jedan od očeva Protestantske reformacije, rodio se ovog meseca pre 500 godina. Doktrina Kalvinizma promovisala je duhovnu vrednost napornog rada, jedan pozitivan stav o radu koji je poslužio kao osnova istorijskog objašnjenja Maksa Vebera o uzrocima nastanka modernog društva, dela „Protestantska etika i duh kapitalizma (1905)“.

Kalvin je smatrao da bi svako trebalo da radi zato što je to božja volja. Takođe je mislio da bi svako trebalo da se bavi poslom koji mu donosi najveće prihode. Verovao je da je čovekova budućnost predoređena, te da niko ne može niti znati, niti izmeniti svoju sudbinu. Ipak, kroz rad, protestanti mogu u očima boga postati uzorni građani. Posvećenost poslu bila je znak poniznosti; uspeh na poslu bio je tumačen kao lično spasenje. Od protestanata se očekivalo da radu posvete sve časove koje im je bog darivao kako bi dostigli takvo stanje posvećenosti, a istovremeno, asketski protestantski način života podrazumevao je da bogatstvo stečeno radom nije namenjeno prvenstveno za ličnu potrošnju. Samim tim, kako je Veber istakao, to bogatstvo je upotrebljivano za dalje ulaganje, i na taj način dovelo do rađanja kapitalizma.

Čak i kada su strogo kalvinistička značenja protestantske radne etike izbledela, ideja o etičkoj vrednosti rada nastavila je da živi. Neki, poput devetnaestovekovnog škotskog pisca Tomasa Karlajla, doveli su značenje radne etike do krajnosti. Karlajl je sam rad pretvorio u vrstu religije.[1] On je pojam rada doveo do uzvišenosti, pa je svaki rad smatran dobrim, a svako mirovanje je smatrano porokom. DŽon Stjuart Mil kritikovao je Karlajlov stav i istakao da rad ne bi trebalo da bude sam sebi cilj, već da ima neki smisao i koristan ishod.[2]

Danas, vrlo malo ljudi u radu vidi transcendentnu svrhu. O tome šta je smisao rada, zašto ljudi rade i u kojoj meri bi čovek trebalo da radi, naširoko se raspravlja u akademskim krugovima, na radnim mestima i u medijima. U poslednje vreme, u centru ovih rasprava nalazi se pitanje dužine radne nedelje. Prešli smo dugačak put od ranih faza kapitalizma, tokom kojih su ljudi zaista radili dugo. Daleke 1833. godine uvedena je britanska uredba o fabrikama, kako bi skratila radno vreme za odrasle i decu u tekstilnoj industriji. Čak i tada, uredba je propisivala da deca od 13 do 18 godina rade najviše 12 sati dnevno. Pre jednog veka, ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu u proseku su radili više od 50 časova nedeljno. Krajem sedamdesetih godina dvadesetog veka, prosečna radna nedelja iznosila je 35 časova.[3]

Uprkos dugotrajnom trendu skraćivanja radnog vremena, pojavljuje se sve lošija predstava o radu. DŽon Outs, baptistički sveštenik, iskovao je 1968. godine termin „radoholičar“ (workaholic), koji su kasnije mnogi drugi preuzeli kao aluziju na lošu stranu preterane posvećenosti poslu. Outs je, kako kaže, shvatio da nešto nije u redu sa njegovim načinom života, kada je njegov petogodišnji sin zatražio od njega da mu zakaže sastanak kako bi ga video. Par kodina kasnije, Outs je objavio svoju knjigu, „Ispovesti radoholičara“.[4]

Nakon kasnih sedamdesetih, uverenje da radimo previše postalo je široko prihvaćeno. Pojavio se izraz „ravnoteža posla i života“, kako bi zaposleni i poslodavci bili svesni da je neophodno napraviti kompromis prilikom raspodele vremena i energije koji se posvećuju poslu i kući. Posledica ovakvog pogleda na stvari bio je propis koji zaposlenima pruža fleksibilnost i uslove rada koji su mnogo više prilagođeni porodici.

I nauka je doprinela proučavanju primećenih problema u pogledu preteranog rada. Istraživanje sprovedeno u Finskoj pokazalo je da oni koji rade više od 55 časova nedeljno imaju lošije mentalne sposobnosti nego oni koji rade standardno radno vreme.[5] Stručnjak za stres na radnom mestu, profesor Keri Kuper sa Univerziteta u Lankasteru, složio se sa rezultatima te studije, dodajući da je već davno ustanovljeno kako osobe koje stalno predugo rade imaju lošije zdravlje.[6]

Predmet kritike nije samo predugo radno vreme. Moderni rad takođe je problematizovan i na mnoge druge načine. Danas smo preplavljeni objašnjenjima i savetima o kancelarijskom maltretiranju, kontrolisanju besa i zlostavljanju na poslu. U svojoj knjizi „Otrovne emocije na poslu“, Piter Frost analizira „patnju“ koju doživljavaju radnici i nudi načine njenog prevazilaženja. Namera je da se posao i odnosi na poslu prikažu kao nešto što je problem po sebi.

U novije vreme, nije uobičajeno da se neko pohvalno izjašnjava o radnoj etici. Ipak, uticaj recesije je donekle izmenio ton ove rasprave. U članku Sandej Tajmsa „Ne znamo šta je posao – dok ga ne izgubimo“, Indija Najt je primetila da nas „posao određuje i daje nam samopoštovanje koje nam je važno koliko i plata“.[7] U Fajnenšal Tajmsu, Ema DŽejkobs je nedavno napisala kako ljudi koji su proglašeni viškom doživljavaju osećaj gubitka. Ona je opisala mnoge osobe koje su, gubitkom posla, takođe izgubile i svoju društvenu mrežu i osećaj svrhe u životu.[8] Debora Kiri, direktorka Udruženja za menadžment ljudskih resursa iz Aleksandrije u Virdžiniji, smatra da je problem ravnoteže između posla i života, usled recesije, problem koji „bi bilo lepo imati“.[9]

Mada su takva mišljenja prilično uobičajena reakcija na recesiju, postoje i oni koji sadašnju situaciju koriste da podstaknu ljude da odustanu od posla i umesto toga posvete više vremena svojim najbližima. Bendžamin Hanikat, profestor studija slobodnig vremena na Univerzitetu Ajova, sa žaljenjem primećuje da smo „poslednjih 30 godina olako žrtvovali svoje slobodno vreme“.[10] On priznaje da će zbog recesije zaposleni imati manja primanja, ali kaže da će sada imati više vremena za svoju porodicu i zajednicu. Patrik Kolinson, urednik Mani gardijena, slaže se sa takvim načinom gledanja na stvari i veruje da je dobra strana nametnute četvorodnevne radne nedelje zbog recesije – više slobodnog vremena.[11]  

Neke kompanije trenutno podstiču svoje zaposlene da uzmu neplaćeno odsustvo, tvrdeći da će tako imati priliku da rade ono što su oduvek želeli, ili da jednostavno provode više vremena kod kuće. To može biti dobar savet zaposlenima koji su suočeni sa gubitkom posla, ali je prilično neukusno koristiti takav argument kao opravdanje za smanjivanje troškova.

Istina je da samo oni koji su zaradili znatnu sumu novca u prošlosti, mogu sebi da priušte odustajanje od posla zarad više slobodnog vremena. Za malobrojne srećnike, umereni prosperitet i visoka primanja tokom prethodnih godina sada im pružaju mogućnost da se „posvete sebi“ dok traje oskudica posla. Ipak, za većinu nas, prosto nema druge nego da radimo. Uz 2,4 miliona nezaposlenih u Ujedinjenom Kraljevstvu i predviđanja da će taj broj dostići tri miliona sledeće godine, ljudi kojima očajnički treba posao biće još više.

Ne samo da zaposlenje obezbeđuje neophodnosti poput hrane i smeštaja, već bez posla, većina nas gubi značajan deo svoga osećanja svrhe, kao i svoje društvene veze. Štaviše, upravo zbog posla mi uživamo u svom slobodnom vremenu. Potrebna su nam oba životna aspekta – i prilika da radimo, ali i prilika da uživamo u slobodnom vremenu. I naša javna egzistencija (posao) i privatna (dom) su važne za ispunjen život.

U Kalvinovo doba, protestantska radna etika je cenila rad, ali je u poslednje tri decenije negativan stav o radu izbio u prvi plan, kroz raspravu o ravnoteži između posla i života. Sada, kada je recesija učinila da je sve teže naći i zadržati radno mesto, pažnja koja se posvećuje pitanju rada pruža nam mogućnost da iznova promislimo njegovu vrednost. Dobra stvar koja bi mogla da proizađe iz teških ekonomskih okolnosti, jeste ozbiljniji kritički odnos prema onima koji veruju da je rad neizbežno loš po naše zdravlje.

http://www.spiked-online.com/index.php/site/printable/7195/

Prevela Jovana Papan


[1] Work, Lars Svendsen, 2008, Acumen Publishing Ltd

[2] Work, Lars Svendsen, 2008, Acumen Publishing Ltd

[3] Working hours in the UK, the Chartered Institute of Personnel and Development

[4] Work, Lars Svendsen, 2008, Acumen Publishing Ltd

[5] Long hours link to dementia risk, BBC News, 25th February 2009.

[6] Long hours link to dementia risk, BBC News, 25th February 2009.

[7] We don’t know what work is - until we lose it, The Sunday Times, 5 April 2009.

[8] When losing a job means losing your identity, Emma Jacobs, Financial Times, 9 April 2009.

[9]  ‘As Cuts Loom, Will Working From Home Lead to a Lay off?’, Washington Post, 23 March 2009.