Ovaj svetski rat počeo je bombardovanjem SR Jugoslavije, a sa ratom u Ukrajini svet srlja u katastrofu

Posle dvadeset godina

U Beogradu, 1999, u vrijeme Nato bombardovanja, ja sam imao viziju dubljeg sloja realnosti od ove u kojoj se po cio dan krećem, o kojoj mislim i govorim. Svakodnevna realnost je bila nešto u čemu učestvujem svojom voljom, donekle upravljam njom, a vizija je bila odvojena i od mene i te realnosti. Nije bila u dodiru sa voljnom sviješću, nego samo sa osjećanjima. Osjećao sam da je to prava realnost, a ona u kojoj se kako tako snalazim, bila je uobraženje. Kao da sam se udvostručio. Možda nije tako rijetko da se ovako razilazi naše znanje o svijetu u kome živimo i osjećaj o značenju toga što živimo. To je valjda ono kad se govori o istini svijesti i istini srca. Ali je ova raspolućenost u slučaju o kome govorim bila nagla i silovita. Ta naglost doživljaja je inače karakteristična za iskustvo rata. U ratu se ne pojavljuje istina o ljudima, kao što se ponekad kaže, ali svaka čovjekova crta, i dobra i loša, dobija posebnu jasnoću i izražajnost.

Odjednom, potpuno jasno, jasnije nego što vidim ljude oko sebe, vidio sam jednog gadnog monstruma koji upravlja događajima na sceni na kojoj se odvija istorija. Glumci misle da oni bar djelimično upravljaju onim što se dešava, gledaoci misle da su zbivanja neizvjesna ali pod kontrolom, a onaj koji vuče konce izvlači bezrazložno i sadističko zadovoljstvo iz njihove naivnosti i gluposti. Samo on zna šta je do kraja realno. U davno prohujalim vremenima mislio bih da je to Đavo. Znam da nije Đavo, ali otkuda onda slika ovoga monstruma u mojoj svijesti?

Odjednom, potpuno jasno, jasnije nego što vidim ljude oko sebe, vidio sam jednog gadnog monstruma koji upravlja događajima na sceni na kojoj se odvija istorija. Glumci misle da oni bar djelimično upravljaju onim što se dešava, gledaoci misle da su zbivanja neizvjesna ali pod kontrolom, a onaj koji vuče konce izvlači bezrazložno i sadističko zadovoljstvo iz njihove naivnosti i gluposti. Samo on zna šta je do kraja realno

Naglo je skinuo masku i nije odmah nestao kao priviđenje. Nego je bivao sve jasniji, sve bliži, polako je silazio u svijest kao u novoosvojenu tvrđavu, praznu i dezinfikovanu, u kojoj će se trajno nastaniti.

Tada sam imao prvi put osjećaj da gledam ljudsku realnost tačno takvu kakva je. Jezivo iskustvo, pojačano bez sumnje ratnim okolnostima. Ali, istovremeno, obavijala ga je slatka jeza. Osjećanje da je ta grozna vizija poklon i privilegija: eto, sad znaš.

I smjesta sam imao neobjašnjivo osjećanje, ni na čemu zasnovano, da mi je dato da vidim dublju istinu, i da nikad, ni po koju cijenu, ne smijem zaboraviti to što sam tada vidio. Imao sam osjećaj da ću nekako biti kažnjen ako zaboravim.

Teorijski, znam toga monstruma skoro od kada znam da čitam. Doktor DŽekil i Mister Hajd spadaju u književnost za tinejdžere, ne mnogo maštovita naučna fantastika. Kad čovjek doraste do pažljivijeg čitanja, shvati univerzalnost banalne ideje: čovjek je biće koje se pretvara, na površini je uglađen, a u dubini psihe pun opakih poriva. Pristojan čovjek može povremeno da se pokaže i kao nakaza. Nikad ne znaš sa ljudima. Moral osuđuje ovako lažljivo biće, ali istovremeno vrlo je stara istina da je hipokrizija neophodna da bi ljudsko društvo opstalo. Kad spontanost i iskrenost provale iz ljudi, to se lako pretvori u mržnju i nasilje. Među ljudima čovjek se pojavljuje kao uglađeni džentlmen, a kad ga niko ne vidi pretvara se u krvožednog šakala.

Ali teorijsko znanje o ljudskoj prirodi ne govori ništa o realnom životu. Inspiracija, ali za knjigu, ne za život. Otprilike kao što poznavanje istorije ne uči ljude tome kako treba živjeti. Iz prostog razloga što ni u teorijskom znanju ni u istoriji nema života. Svak zna da postoje psihopati i šta oni rade, ali ništa o njima ne zna niko nad koga se nije nadnijelo lice ubice sa šakama koje dave, ili nešto još gore iz istog repertoara. Taj zna, zauvijek. Osjetio ga je. Osjetio je dah zvijeri u ljudskom obliku.

Tako sam ja osjetio monstruma koga sam poznavao iz literature. Dva oblika saznanja koja nemaju ništa zajedničko.

Ista šema je bila sa okolnostima u kojima mi se pojavila vizija. Tu šemu zna svak ko je pratio ratna zbivanja u medijima, naročito na televiziji. Ređaju se propagandne laži, a ispod njih se odmotava ljudska tragedija. Istoričari kažu da je to tako bilo uvijek, ljudi skrivaju zlo koje rade iza lijepih laži

Ista šema je bila sa okolnostima u kojima mi se pojavila vizija. Tu šemu zna svak ko je pratio ratna zbivanja u medijima, naročito na televiziji. Ređaju se propagandne laži, a ispod njih se odmotava ljudska tragedija. Istoričari kažu da je to tako bilo uvijek, ljudi skrivaju zlo koje rade iza lijepih laži. Ko bolje laže uspješniji je u zlu. Ako se i nađe neko ko ne laže, to je zato što je slabić ili budala, u svakom slučaju osuđen da bude žrtva. Sad je omiljena fraza u filmovima: ljudi se dijele na vukove i ovce. Ali vukovi ne lažu. Zvijer je zvijer. Samo među ljudima postoji ubica u koži anđela. I to su po pravilu najgori. Čovjek koji radi nešto zlo, ali se ne skriva, manje je opasan i ljudska savjest ga manje osuđuje. Obično ga vidi kao nesrećnika koji ne može ni sebi da pomogne. A onaj inteligentni, vješti, skriveni, drag i nasmijan, pravi džentlmen, taj je, čak i ako ne radi veliko zlo, odbačen kao pojava koju savjest nije u stanju da pojmi. Nešto demonsko.

Monstrum je, tehnički govoreći, nemoguće biće. Nešto što postoji uprkos zakonima prirode, kao da uskače u svijet iz paralelne realnosti. Zato šokira ljudsku svijest kad izađe pred nju. Monstrum iz moje vizije je spajao nespojivo. Finu, osjetljivu, humanu i moralnu fasadu kroz koju su probijali pokreti i crte apsolutnog zla, nešto metalno i hladno, proračunato i neumoljivo, projektovano da samelje sve na svome putu. U svijesti još više nego u svijetu. Ovako dvostruka, protivrečna stvorenja među ljudima postoje. Ali ovaj monstrum nije bio ni dvostruk ni protivrečan, on je zaista, u viziji, bio jedno biće. Možda novo biće na zemlji. U njemu laž i istina nijesu bili u sukobu, nego u harmoniji koja je težila savršenstvu. Vječni rat između svjetlosti i mraka, dobra i zla, ovdje se završavao, kao da je ljudska istorija došla do kraja. Kakav takav, ovo je bio neki izlaz. Trebalo se pokoriti, to je realnost izvan koje se ne može živjeti. U svakodnevnom životu formula o kraju istorije je bila djetinjasta, ali je na nivou vizije bila istinita. Možda je Stivenson, u engleskom društvu devetnaestog vijeka, kad se modernost uobličavala, vidio kako se Doktor DŽekil i Mister Hajd stapaju u jednu osobu.

U viziji se ostvarivalo tehnički nemoguće biće. Ljudi nose maske, to se zna. Najveći ljudski san, izvor mudrosti i religija, u nadi je da će se jednom negdje pojaviti čovjekovo pravo lice, bez maske. Civilizacije, ne samo grčka, zasnivaju se na toj nadi: spoznaj samoga sebe. Kad bi moglo, čovjek bi bio bog. 

Tragičke i komičke antičke maske, rimski mozaik

Novost, tako mi je izgledalo, kod mog monstruma je bila u tome što su se njegove maske smjenjivale takvom brzinom da se ni za jednu nije moglo reći: ovu znam. Kao da su stizale jedna drugu, njihovi komadi su se miješali, jedna se još vukla na licu, a druga je već prekrivala. Gnječile su i potiskivale jedna drugu do bezobličnosti. Bila je to zbrka. Ako je bilo nešto stabilno pod maskama, do toga se nije moglo doći. Više nije važila uobičajena procjena da je to lukavo pretvaranje: maska je zaista istovremeno bila i istinita i lažna, moralna i odvratna. Bila je sve što hoćeš, bila je sve, drugo ništa nema, to je bilo glavno: drugo ništa nema. Ujedinjavala je ono što je ostalo od realnog svijeta. I kad bi htio, niko nije mogao skinuti ove maske. Kao da nijesu rođeni na zemlji, nego kao da su odnekle pali na nju; monstrumčići nijesu lagali, nego zaista nijesu znali ko su i šta rade. I oni su bili nečije žrtve. Ili ostatak nečega. U toj nestalnosti oblika, povremeno su se nakratko prelivali u ljudske oblike. Ozbiljni, prijeteći.

Sve što su radili, naročito u ratovima koje su planski, svjesno započinjali, uvjereni da brane svoje interese, bilo je fatalno i za njihove interese. Priča o profitu i interesima i vladanju svijetom, bila je iluzija kao i priče o moralu i spasavanju svijeta. Nije bilo nikakvih interesa, niti je ikome padalo na pamet spasavanje svijeta; više zabava, kad već niko nema bolju ideju.

Staze uzaludnosti

Opet rat. Ovoga puta u Ukrajini, malo više od dvadeset godina posle prvog rata Nato pakta. U međuvremenu se vodilo ni sam ne znam koliko ratova u kojima je Nato igrao glavnu ulogu. Tako bar izgleda kad čovjek čita ili sluša medije. Novo stradanje, nova uzbuđenja. Prave se teorije o širenju haosa, traže se krivci. Razna imena, različite tradicije, okolnosti, problemi, svi ti ratovi imaju svoju zasebnu priču, početak i kraj. To i ja znam. Čitam i pratim šta se dešava, rat je kao film ili roman, ako ništa drugo čovjek navija i čeka rasplet, ko će pobijediti a ko izgubiti. Mnoge velike i nepodnošljive praznine u ljudima se popune ovim čekanjem raspleta. A bolji zaplet od rata niko nije smislio.

Ali zašto ja onda imam osjećaj da ovo nije novi rat, i da ona serija ratova iz poslednjih dvadesetak godina nijesu zasebni ratovi, nego različite faze istog rata?

Ali zašto ja onda imam osjećaj da ovo nije novi rat, i da ona serija ratova iz poslednjih dvadesetak godina nijesu zasebni ratovi, nego različite faze istog rata?

Koji rat? Izvjesno, u njemu su žrtve nebrojene, ali ih je teško imenovati, još teže opisati njihovo stradanje. Skoro je nemoguće reći ko vodi ovaj rat. Po mom osjećaju taj monotoni rat je užasan, itekako stvaran. A oni ratovi o kojima se svakog dana ispisuju stotine tekstova, kao da je riječ o izuzetnim događajima koji ispunjavaju svijest stotina miliona ljudi, oni ratovi o kojima i ja znam sve, ili skoro sve - ti su ratovi iluzije. Kao da je život postao gigantska zavjera u kojoj i neznajući učestvuju svi ljudi, a kojoj je cilj samo jedan: da svi zaborave šta se stvarno u svijetu dešava. I šta ih čeka.

Dok vlada taj zaborav, kao neki planetarni san, neko u svijetu nešto neumorno razara, nešto užasno se sprema, samo što se nije desilo. Ali ko i zašto? Pretpostavlja se da neko negdje zna, ali taj nije među nama. Ovdje mi se uvijek javi neki prigušeni glas koji šapne: znaš, i ti i svi drugi znate sve, nego ne želite da znate.

Pozorište u Marijupolju, 12. aprila 2022.

Sam Putin ima isti problem. Odavno on pokušava da probudi, prije nego bude kasno, lidere zemalja koji vjeruju da upravljaju svijetom. U njegovim govorima i susretima sa ovim liderima stalno se ponavlja ista scena: on njih poziva da se oslobode iluzija i da prihvate realnost svijeta, a oni njega pokušavaju da ućutkaju, ili nekako diskredituju, za slučaj da ga neko čuje. Govori vrlo jednostavno, skoro brutalno. Ima kod njega neka hitnja, nešto suviše ozbiljno, kao da nema vremena za gubljenje. Ponekad liči na velike mistike koji zovu ljude da se probude ako hoće da budu spaseni. Potpuno je jasno u njegovim govorima da nije u pitanju samo odnos Zapada prema Rusiji, nego očuvanje uslova života u kojima ljudi mogu da prežive. Probudite se iz iluzija! Svijet se mijenja! Ako ne pratimo te promjene propašćemo. Vi vjerujete da ste bogovi, a ostatak čovječanstva su vaše sluge! A riječ je o opstanku svijeta.

Putinova poruka je: vratite se među ljude prije nego bude kasno. Ako ne vjerujete u Boga, bar poštujte zakone svijeta. Tako govori Putin. Sve je kod njega u funkciji te poruke. Na svjetskoj pozornici nema takvog lidera ne samo zbog njegove političke vještine, nego zbog njegovog karaktera koji izražava dramatičnost istorijskog trenutka kroz koji ljudi žmureći prolaze. Strahotu drame, međutim, do kraja izražavaju lica uspavana u iluzijama, njihovi osmijesi po kojima se vidi da još uvijek sanjaju da su bogovi i da će se probuditi kao gospodari svijeta. U njihovom djetinjastom sudaru sa svijetom koji odumire je sva dramska napetost koju je neznani autor doveo do tačke na ovoj planeti na kojoj se ne razlikuju jasno smrt i život. Poneki put izgleda kao da samo dlaka fali pa da se ljudska priča završi.

Sam rat u Ukrajini je kao i drugi ratovi koji traju decenijama, u Jugoslaviji, Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu i širom svijeta po kome već godinama padaju američki projektili po nepoznatim ljudima iz nepoznatih razloga. Nepodnošljiva realnost nije u tim pojedinačnim ratovima, nego u osjećaju da više ništa ne znamo niti razumijemo, i da je sve što se govori poplava besmislica i laži, a tačno je samo da se negdje dešava nešto strašno i da je kasno da o tome mislimo

Putin ratuje sa fantomima preko dvadeset godina. Iz toga iskustva je baš ovih dana izvukao jednu rezigniranu rečenicu: Imperija laži.

Kako se ratuje protiv fantoma? Gdje je izlaz iz Imperije laži?

To je taj skriveni rat. Skriven iza ratova o kojima mediji pričaju uvijek iste fantazije. Iako se te fantazije ponavljaju bezbroj puta na dan, iako u njih vjeruju milioni, opet su samo fantazije, a realan je samo onaj skriveni rat koji kao da se odvija ispod nivoa svijesti. Nepodnošljivo realan. Sreo sam više ljudi koji kažu da ne mogu da prate šta se dešava u Ukrajini, postalo je nepodnošljivo, to im je previše. Oni su daleko, nemaju veze sa Ukrajinom, ali i na toj bezbjednoj distanci, nešto im je nepodnošljivo.

Sam rat u Ukrajini je kao i drugi ratovi koji traju decenijama, u Jugoslaviji, Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu i širom svijeta po kome već godinama padaju američki projektili po nepoznatim ljudima iz nepoznatih razloga. Nepodnošljiva realnost nije u tim pojedinačnim ratovima, nego u osjećaju da više ništa ne znamo niti razumijemo, i da je sve što se govori poplava besmislica i laži, a tačno je samo da se negdje dešava nešto strašno i da je kasno da o tome mislimo. Kasno za šta? Taj osjećaj ne može da se izrazi riječima. Možda je nekad moglo, ali riječi nijesu ono što su bile. Možda nešto vrlo uopšteno, otprilike onako kako bi reagovali kad bi nam rekli da će sjutra biti smak svijeta: kasno je da živimo onako kako je trebalo živjeti. Doduše, to već govore naučnici iz raznih disciplina, povodom istrebljenja vrsta, klimatskih promjena, epidemija, ekološke katastrofe, atomskog, hemijskog i biološkog oružja... Svi kažu da je poslednji trenutak, što znači da je već kasno. I tako, u obične ljude koje ne interesuje politika uđe osjećaj da više od ovoga ne može da se podnese. A ne znamo, niko nije zabilježio, ni otkuda je taj osjećaj došao, ni kako je ušao u nas.

I to ima veze sa monstrumom koji mi se javlja, ali se ne može racionalno objasniti. Osjećanje nečega strašnog što se u svijetu odvija, a što više ne zavisi od ljudi, već je sveprisutno, skoro neka vrsta zabave na ivici provalije. U popularnoj kulturi se to opisuje kao ratovanje zombija.

Vladimir Putin

Divim se Putinu, ali još više mi ga žao. Možda i on ima ovaj osjećaj nemoći i uzaludnosti koji pritiska obične smrtnike - zapravo sam siguran da ga ima - ali ne da rđi na sebe. Koncentrisan svom snagom na misiju koja mu je povjerena. Vidi se da se negdje nekome zarekao, nešto je obećao i neće da iznevjeri iako zna da je misija nemoguća. Već preko dvadeset godina tako. Stalno budan, stalno na strani ljudi, ne pristaje na razočarenje. Mnoge velike tradicije su utvrdile da je ovo otprilike maksimum koji ljudi mogu dosegnuti u istoriji. To je izvor veličine Don Kihota. Pobjedama se nadaju budale, a sa porazima se mire slabići. U pravu je Prorok: uvijek i svuda, svaki je čovjek na gubitku. Samo onaj koji ne odustaje od borbe za ljude, svjestan uzaludnosti koja prati ovakav život, dostojan je imena čovjeka.

Iz nekog tajanstvenog razloga: da bi valjalo, treba da je uzaludno.

Na ovoj tački vremena u kome živimo ima neka posebna, opojna tragika: mimo njihove volje, Putin se najviše trudio da spasi svoje najveće neprijatelje koji upravljaju zapadnom imperijom. U poslednjih dvadeset godina sve što im je predlagao su najbolja rešenja za Evropsku uniju i Ameriku čija dominacija svijetom je nepovratno završena. I zato zapadna elita nikoga nije toliko mrzjela i tako ga krvnički napadala

Ovdje moram da upišem jedno predosjećanje, iako se nadam da je netačno. Bojim se onoga dana kad će Putin izaći iz istorije. Čini mi se da on još uvijek drži neku spasonosnu polugu, a kad je on pusti neće biti nikoga da ga zamijeni i provaliće sve brane. Ovo nema posebne veze sa Rusijom. Istorijsko vrijeme je kao što se zna postalo globalno. Putin je prvi veliki državnik toga globalnog vremena. Ljudima se više ne sudi po njihovoj ulozi u porodičnom, plemenskom, ili civilizacijskom krugu, nego po ulozi koju igraju u spasavanju ili uništenju svijeta. Putin pokušava da uveže sve važne svjetske aktere u novi poredak koji bi možda mogao da spasi ljude prije kolektivnog samoubistva. Na ovoj tački vremena u kome živimo ima neka posebna, opojna tragika: mimo njihove volje, Putin se najviše trudio da spasi svoje najveće neprijatelje koji upravljaju zapadnom imperijom. U poslednjih dvadeset godina sve što im je predlagao su najbolja rešenja za Evropsku uniju i Ameriku čija dominacija svijetom je nepovratno završena. I zato zapadna elita nikoga nije toliko mrzjela i tako ga krvnički napadala. Što se više otkrivalo koliko je politika zapadne elite pogrešna i glupa, utoliko je ona više mrzjela Putina jer je upozoravao na greške. Ova patološka mržnja prema onome koji se toliko trudi da vas spasi spada u religioznu dimenziju istorije. Na ovome svijetu, mora se voljeti i mora se mrzjeti. Kao što se mora disati. Ovo je ovako, ali se o tome ne može ništa više reći.

Šta se ovo dešava?

Ima puno finih veza između onoga rata Nato pakta protiv Srbije i ovoga rata u Ukrajini.

U toku ukrajinskog rata Putin i Lavrov su se često pozivali na rat Nato pakta protiv srpskih ostataka Jugoslavije. Pritiskuju gdje najviše boli. Kad god zapadne sile pokrenu pitanje kršenja međunarodnog poretka od strane Rusije, Rusi odgovore da je međunarodni poredak već srušen u ratu Nato pakta protiv Jugoslavije. Eliminisane su Ujedinjene nacije, ukinuto pravo na suverenitet već priznatih država, nasilno otcijepljen dio teritorije jedne države i na toj teritoriji, voljom članica Nato pakta, proglašena nova nezavisna država. Ni od međunarodnih institucija, ni od međunarodnog prava nije ostalo ništa. Uvođenjem Haškog tribunala, da bi se stvorio privid poštovanja prava, cijela operacija je dovedena do moralne groteske. Po dužini trajanja, veličini vojnih akcija, po stradanju ljudi, taj rat je mnogo manje važan od svih drugih ratova iz ovoga perioda. Ali se tada desila prekretnica. Od tada svijet nije isti. Tu se istorija ubrzala, i od tada u ljudima raste osjećanje da svijet ide u katastrofe koje se ne mogu zaustaviti.

Beograd, 30. april 1999.

Od tada više nije bilo moguće razgovarati sa predstavnicima zapadne elite. Nijesu htjeli, ili nijesu mogli da čuju istinu o sebi u svijetu. Od tada na sve odgovaraju lažima. To se desi ljudima kad toliko zabrljaju da više ni sami sebe ne mogu da zavaravaju: neće da čuju. Znaju kuda vodi taj razgovor i neće da znaju, baš zato što znaju.

Onda se, kao u igri sudbine, pojavio Putin da im stalno ponavlja da moraju da promijene politiku prije nego bude prekasno. Trudi se oko njih kao majka oko ludoga sina: pokušava da im utuvi u glavu zrnce realnosti i da ih zadrži u svijetu. Morali su da ga zamrze, toliko da se ništa rusko ne smije ni pomenuti dok je taj užasni čovjek na vlasti.

Međutim, ništa se nije desilo kako je planirano. Propala je proslava novog rođenja Nato pakta. Mali, beznačajni rat protiv Srbije koji je trebalo da traje samo par dana dok se proglasi trijumf, pretvorio se u mȍru zapadne elite, a ostatak svijeta, umjesto da bude zadivljen, ili bar impresioniran, bio je uplašen, ili zapanjen. Tolika sila na tako malu državu? Šta čeka ostale?

Putin je izašao iz rata Nato pakta u Jugoslaviji. I Nato, ovakav kakav ga od tada znamo, takođe je rođen, ili ponovo rođen, u tome ratu. Tada mu je bila pedeseta godišnjica. Bila je spremna velika proslava na kojoj je Nato trebalo da preuzme ulogu Ujedinjenih nacija u novom svetskom poretku. Najavljeno je proširenje Pakta. Od defanzivne vojne organizacije iz Hladnog rata, postao je ofanzivna organizacija sa svjetskim ambicijama. Već je bilo najavljeno da će na ovim proslavama počasno mjesto zauzeti Ukrajina. Ona je još od raspada Sovjetskog Saveza označena kao najveći američki trofej za pobjedu u Hladnom ratu. Iz Ukrajine se išlo ka krajnjem cilju: razbijanju Rusije na više malih država i proglašenju Amerike kao prve svjetske, i poslednje imperije uopšte. Tu se istorija, na dohvat ruke, završavala. Posle je slijedio pokretni praznik. Bar za „zlatnu milijardu".

Međutim, ništa se nije desilo kako je planirano. Propala je proslava novog rođenja Nato pakta. Mali, beznačajni rat protiv Srbije koji je trebalo da traje samo par dana dok se proglasi trijumf, pretvorio se u mȍru zapadne elite, a ostatak svijeta, umjesto da bude zadivljen, ili bar impresioniran, bio je uplašen, ili zapanjen. Tolika sila na tako malu državu? Šta čeka ostale?

Tada je, sa tim bombama, nekako bubnulo u svijet, kao da je palo s neba, pitanje: šta se ovo dešava?

I do današnjeg dana, sve iz rata u rat, isto pitanje bez odgovora: ljudi, šta se ovo dešava?

Znao sam još onda, 1999, da će zapadna elita izvući pogrešne zaključke iz rata Nato pakta. Kao i iz rata u Ukrajini.

Nije da mnogi i na Zapadu nijesu bili šokirani onim što se desilo. Prošli su kroz veliki strah.

Glavni zaključak koji su izvukli je bio: nema povratka nazad. Šta god se dešava, moramo svim snagama naprijed. Bio je to početak panike. Rat više nije mogao da stane. Mislim da je to bilo više neko instinktivno osvješćivanje nego racionalna analiza, ali svuda, ne samo u Rusiji i Kini, narodi su shvatili da svakome prijeti rat. Već je bio svjetski.

Lena Katina: Jugoslavija

A zapadnoj eliti se učinilo da je u bombardovanju Srbije našla čarobnu formulu za vođenje ratova. Prvo treba imati oružje koje nam omogućava da mlatimo protivnika bez rizika. To je uglavnom avijacija, naročito od kada su izmišljeni dronovi. Ogromna većina država nema protivavionsko oružje koje može biti upotrebljeno protiv moderne zapadne avijacije. Možemo ih bombardovati do mile volje. Drugo, moramo imati kontrolu narativa, kako se to sad kaže, što znači kontrolu nad medijima i nad intelektualnom elitom koja misli i govori o ratu. Čarobna formula je: monopol na nasilje i na laž. Ovo drugo još nijesu imali u vrijeme vijetnamskog rata. Posle toga rata, u anglosaksonskim zemljama je skoro opšteprihvaćena teorija da su Amerikanci izgubili rat zato što nisu dovoljno kontrolisali medije. I tada je donosena odluka da se ovo više nikad ne smije dozvoliti.

Posle kraja Hladnog rata mehanizam je usavršen. U početku stidljivo, jer su se dugo na Zapadu sjećali vijetnamskog iskustva i antiratnog raspoloženja koje je tada zahvatilo planetu, naročito mlade ljude. U prvom ratu protiv Iraka, 1990, propaganda je još bila vrlo oprezna, kao da ispipava nepoznati teren. Bil Klinton se još plašio da ne bude uvučen u rat. Ubijedili su ga da dozvoli bombardovanje Srbije tek kad su se praktično svi eksperti složili da će to biti mala operacija od najviše dva-tri dana, čak se pričalo da je sa Miloševićem sklopljen dogovor u tom smislu.

Čarobna formula zaista jeste bila čarobna na prvi pogled. Ko kontroliše svijest ljudi, kontroliše ljude. Može da radi s njima sve što hoće. Ali u tom zanosu svemoći, ljudima promakne dublja istina iza čarolije: neminovnost razaranja svijeta i neminovnost razaranja ljudske svijesti se ne mogu odvojiti. Možda i da osvojiš svijet, ali ćeš izgubiti svijest o njemu. A onda će se sve što si osvojio pretvoriti u prah. Do tada se govorilo o novom svjetskom poretku, od tada je počela da se nameće piscima teorija haosa.

Kad su prošli prvi dani bombardovanja 1999, dok se očekivao trijumf, rat se pretvorio u katastrofu. Nisu znali kako da ga dobiju bez masovnog bombardovanja civilnih ciljeva, ili bez velike mobilizacije trupa na zemlji. A iza svega je vrebala opasnost koja je izazivala paniku: pobuna javnog mnjenja koje ne trpi rat - tako se bar mislilo - ne može da gleda krv i previše je moralno osjetljivo

Kako su našli čarobnu formulu?

Kad su prošli prvi dani bombardovanja 1999, dok se očekivao trijumf, rat se pretvorio u katastrofu. Nisu znali kako da ga dobiju bez masovnog bombardovanja civilnih ciljeva, ili bez velike mobilizacije trupa na zemlji. A iza svega je vrebala opasnost koja je izazivala paniku: pobuna javnog mnjenja koje ne trpi rat - tako se bar mislilo - ne može da gleda krv i previše je moralno osjetljivo. Ali mediji i intelektualna elita su odradili posao i cio rat je protekao bez ikakve reakcije javnog mnjenja. Čak se pretvorio u moralni trijumf vladajućih elita. Proglašen je za prvi moralni rat u istoriji svijeta. Monstrum se cerekao. Plašili smo se, a sve je zapravo vrlo duhovito. To je bilo veliko oslobođenje elita. Oslobođenje od svih kočnica.

Niko, da ja znam, u sociologiji ili literaturi, nije uhvatio i nekako sačuvao taj istorijski trenutak naglog oslobađanja elite koja se generacijama plašila narodnih pobuna i antikolonijalnih kritika, i bar donekle se uzdržavala. Novo osjećanje je bilo u vazduhu, slutilo se iza izjava moćnika u politici i biznisu. Odjednom su svi znali da je sve dozvoljeno i da nam niko ne može ništa. Pronađena je čarobna formula. Postoje takve nevidljive promjene u istoriji: ni opipljive ni primjetne, ali ljudi znaju da svijet više nije isti. Te su promjene najdublje, one određuju šta će se dalje dešavati. Obično se vide u velikoj umjetnosti, promijenio se pogled na svijet, pojavila se nova senzibilnost.

To je najsigurniji znak da je u toku preuređivanje svijeta.

Ministri spoljnih poslova NATO-a pevaju pesmu Majkla DŽeksona "We Are The World", 13. maja 2015. u Antaliji

Kad se dešavaju promjene na ovom nivou, u ljudskom srcu, tamo odakle se vlada ljudima, a gdje niko ne razumije ništa, nema načina da im se čovjek suprotstavi. Dolazi Bog novih stvari.

Baš tada oni koji su vladali starim svijetom, kao zaslijepljeni, izvlače fatalne zaključke: sve je sad naše, vladamo, konačno, prvi put u istoriji, i svijetom i ljudskom sviješću. Nema više pukotine kroz koju bi mogao u naš svijet ući virus pobune, čak ni sumnje. To je onaj period kad se govorilo o kraju ljudske istorije u obliku američke svjetske imperije. To je iskustvo iz koga se rađa prastaro i potpuno iracionalno saznanje da Bog, kad nekoga hoće da uništi, prvo mu pamet oduzme. Samo ta mračna intuicija objašnjava kako je zapadna elita za manje od dvadeset godina prokockala najveću imperiju u istoriji svijeta. Upravo kad je povjerovala da je njena dominacija vječna.

Ni ovdje se ne može ići dalje, ni u mislima, prevelike su misterije. Prolazi anđeo, primiče se smrt, ta vrsta ne-događaja.

To su dragocjeni trenuci, kad se ljudi osjete svemoćnim. Ne bi trebalo ni trepnuti, kamoli zaspati, ako nećete da propustite otkrivanje jedne od velikih tajni života: tada, baš toga časa, kad moćni i pametni misle da su na vrhu, nenadmašni i svemoćni, tada se sve ruši. Već im je presuđeno i egzekucija je u toku. Svi znaju, osim svemoćne žrtve koja glasnije nego ikad izdaje bespogovorne naredbe. Vjerovatno nema opasnijeg, ali ni ljepšeg trenutka u istoriji. U Staroj Grčkoj su to zvali hibris, sad je cio svijet naučio tu riječ. I zapadne elite znaju da se sad taj pojam odnosi na njih, ali svejedno ne mogu da iskorače sa zacrtanog puta. Ne pitaj zašto.

Na ovoj dubini istorije, ništa se ne uči. Tragedija se stalno ponavlja, ali uvijek toliko sveža i tajanstvena kao da se dešava prvi put.

Ko je mogao znati da će se ovo ovako odvijati?

Skriveni svjetski rat

Danas se često govori o tome kako su zapadne elite na kraju Hladnog rata prevarile Rusiju obećavajući njenim političarima da se Nato pakt neće širiti ka granicama Rusije. Nezavisni posmatrači, oni koji su iz raznih razloga izvan zvanične propagande, u toj podvali vide glavni uzrok rata u Ukrajini. To je naravno tačno, ali podvala nije od početka tako jasno zamišljena i tako brutalno sprovođena. Dugo vremena je izgledala sasvim nerealno, kao neka pomalo fantastična, ili bar veoma daleka mogućnost koja će nestati iz istorije kao sve fantazije kad američku elitu prođe osvajačka euforija vezana za pobjedu u Hladnom ratu.

U Moskvi, oktobra 1993.

Ali sad znamo da su već tada zapaljene prve vatre požara koji će dovesti do opravdanog straha od nuklearnog rata samo dvadeset godina kasnije.

Riječ je o suštini odnosa snaga u svijetu, a ne o Nato paktu. Suštinu je takođe opisao De Gol. Sa atomskom bombom i moćnom ekonomijom, Amerika je izašla iz Drugog svjetskog rata kao daleko najmoćnija država u svijetu i tolika superiornost je postala glavni problem za svijet. Prijetila je da prosto zgnječi svijet. Sovjetski Savez nije bio ozbiljna konkurencija toj sili. De Gol nije imao sumnje u poraz Sovjetskog Saveza, ni u prolaznost komunističke ideologije

Nato pakt jedva da je nešto više od prazne riječi, ili skraćenice. On nema vojsku, njega tobož vode neke beznačajne ličnosti koje ne odlučuju niočemu. U njemu nema osvajačke energije. Ali je postao simbol, ne samo u Evropi, velike i opasne sile o kojoj nije preporučljivo olako govoriti. Kao simbol američke strategije u Evropi, pa i u svijetu, bio je važan, ali se njegova uloga u događajima precjenjuje. Vjerovatno bi istorija bila ovakva kakva je bila i da su Amerikanci u nekom trenutku odustali od širenja Nato pakta, ili da su ga prosto ukinuli. Ni istorija Hladnog rata ne bi bila drukčija i da nijesu osnovali Nato pakt 1949. godine. Njihovu dominaciju u Evropi niko ne bi mogao da dovede u pitanje. Evropske države su bile suviše slabe posle svih poraza u dva svjetska rata i previše su se plašile komunističke revolucije i Sovjetskog Saveza. Proces evropskog ujedinjavanja, u kome su Amerikanci igrali odlučujuću ulogu, bio je dovoljan da garantuje američku dominaciju u Evropi.

Sve bi bilo drukčije da je De Gol, koji je jedini pokušao stvarno da se odupre američkoj dominaciji, uspio u svojim namjerama. Ali ne zato što bi ukinuo Nato pakt u Evropi, već zato što je za De Gola to bio samo jedan korak ka stvaranju suverene evropske zajednice. Kad je Adenauer odbio da slijedi De Gola u ovoj politici, De Gol je rekao: neće biti ujedinjene Evrope, samo jedinstveno tržište. De Gol je, kao njegov politički naslednik Putin, razumio realne odnose u svijetu i nije se prepuštao praznim zanosima i propagandnim deklamacijama. Poslednju šansu da se osamostali Evropa je propustila posle kraja Hladnog rata, kad više nije bilo nikakvih prijetnji koje su pravdale američku dominaciju u Evropi. De Gol je bio u pravu i prije šezdeset i prije trideset godina. I danas.

Riječ je o suštini odnosa snaga u svijetu, a ne o Nato paktu. Suštinu je takođe opisao De Gol. Sa atomskom bombom i moćnom ekonomijom, Amerika je izašla iz Drugog svjetskog rata kao daleko najmoćnija država u svijetu i tolika superiornost je postala glavni problem za svijet. Prijetila je da prosto zgnječi svijet. Sovjetski Savez nije bio ozbiljna konkurencija toj sili. De Gol nije imao sumnje u poraz Sovjetskog Saveza, ni u prolaznost komunističke ideologije.

Šarl de Gol, maja 1945.

Veliki državnici razumiju istorijsku realnost dublje od drugih ljudi, u tome je njihova veličina. Drugi ljudi idu za željama i nadama, veliki državnici vide svijet onakav kakav jeste i slijede samo mogućnosti koje im on otvara. Mali političari sanjaju da vladaju svijetom; veliki državnici se pokoravaju svijetu. Tajna je u tome da se ne propusti šansa koju realnost pruža, a, sa druge strane, da se ne ide za planovima koji se kose sa tokom istorije. Odlučnost i oprez idu zajedno, ali u ravnoteži. De Gol je jednom rekao da vam ništa ne vredi ako u politici sve radite na najbolji način, ako niste shvatili kuda vodi tok istorije u vremenu u kome živite. Ako nijeste u skladu sa tim tokom sigurno ćete vrat slomiti, ma koliko da ste pametni, jaki i vješti.

Ovo je važno da bi se razumjeli američki ratovi u svijetu posle kraja Hladnog rata, i srljanje svijeta u haos i svjetski rat u istom periodu.

Američka politička elita je na kraju Hladnog rata usvojila strategiju pravljenja svjetske imperije. Učinilo joj se, posle pobjede nad Sovjetskim Savezom, da je to smisao svjetske istorije, da Amerika samo ostvaruje božiji plan. Nijesu imali protivnika u svijetu i nijesu vidjeli kako taj protivnik može da se pojavi. Dovoljno je, pisali su stratezi, da Amerika pazi da se ne pojavi nigdje neka suverena država, da je razbije prije nego ojača. To nije izgledalo kao težak posao. Svakako su imali višak snage. Tako su elite pale u zanos pred velikom, a lako ostvarivom, istorijskom misijom.

Prvi veliki zadatak na putu osvajanja svijeta je bio da se dovrši razaranje Rusije. Bilo je lako, Rusija je samu sebe razarala, a opet, bilo je grandiozno. Toliko bogatstvo, tolika teritorija, zaista nikad lakše nije napravljena veća imperija.

Kad elita velike države konačno usvoji strategiju koju će dugoročno da slijedi, posle je tu stretegiju teško, skoro nemoguće promijeniti. Angažuju se ogromna sredstva u svim oblastima, zapošljavaju se stotine hiljada ljudi da rade na toj strategiji, ubrza se inercija u kretanju tako velikih masa i snaga. Istovremeno se napravi psihološki model podobnog čovjeka koji radi za našu stvar. On neminovno klizi u samolaskanje i ekstremizam, jer je konkurencija u borbi za privilegije žestoka. Svaka sumnja u ispravnost puta se odbacuje kao izdaja ili slabost. Prosto, ako hoćete da uspijete, to je put. Ako ste skrenuli, niko vam nije kriv što ste ostali pored puta.

Prvi veliki zadatak na putu osvajanja svijeta je bio da se dovrši razaranje Rusije. Bilo je lako, Rusija je samu sebe razarala, a opet, bilo je grandiozno. Toliko bogatstvo, tolika teritorija, zaista nikad lakše nije napravljena veća imperija.

Ova odluka, donesena u najmoćnijoj državi svijeta, imala je odlučujući uticaj na sve što se dešavalo ne samo u Americi nego u cijelom svijetu u ovom periodu istorije. Sve je u funkciji te odluke. Svaka država, bez izuzetka - to je smisao svjetske imperije - mora da prihvati američku dominaciju i da potčini svoje interese američkim. Milom ili silom. Kako je rečeno u vrijeme DŽordža Buša: ili ste sa nama, ili ste protiv nas. Ako ste protiv Amerike, onda ste u ratu s njom. Od toga trenutka, ako čovjek uvažava realnost svjetskih odnosa, mora da zna, ma koliko bilo teško to izgovoriti, da je u toku svjetski rat. Ako to ne zna, onda nema načina da razumije šta se u svijetu dešava.

Ali ima nešto mnogo važnije, ili sudbonosnije, što ljudska svijest ne želi da prihvati. A to je da, ako hladno, bez zanosa i nada, kao dobar matematičar, uvažite ovu realnost, onda vidite da neminovno svijet ide u svjetski rat. Ponovite operaciju koliko hoćete puta, rezultat će uvijek biti isti.

Benksijev stensil na zidu u Londonu

Mali ratovi, koji dolaze i prolaze, počevši sa bombardovanjem Srbije 1999, pa preko Avganistana, Iraka, Libije, Sirije, uz povremena bombardovanja raznih zemalja koja se i ne bilježe u medijima, pa do Ukrajine, čarkanja su u okviru ovoga svjetskog rata. I svi su bili zamišljeni kao etapa u napadu na ključne svjetske države koje Amerika mora pokoriti ako hoće da nametne svjetsku dominaciju. To se odnosi prije svega na Kinu i Rusiju, i skoro ništa manje na Iran.

Kina, zato što je postala prva ekonomska sila svijeta; Rusija, zato što zauzima prostor između Evrope i Azije, posjeduje velika energetska bogatstva i jedina je zemlja koja može vojno da parira Americi; Iran, zato što geografski zauzima centralnu poziciju u svijetu. Osam stotina američkih vojnih baza koje pokrivaju svijet, najvećim dijelom su tako postavljene da okružuju ove države.

Ova epohalna strategija pravljenja svjetske imperije počela je da propada takoreći čim je usvojena. I tu je prekretnica bila bombardovanje Srbije 1999.

Danas, ali samo u Americi, često se kaže da je to bio jedini uspješan američki rat. Lako je dobijen i nije nas ništa koštao. Ovo spada u propagandu za američke unutrašnje potrebe. Pošto je taj rat vodila Klintonova demokratska administracija, pristalice te partije tvrde da je njihov rat bio uspješan za razliku od ratova koje je kasnije vodila republikanska vlada. To ne prolazi ni u Americi. Iako nemaju interesa na Balkanu, javno mnjenje ispravno osjeća da je ovaj rat otvorio vrata za sve ostale. Vojno gledano, taj rat nije važan, ali je politički, čak i psihološki, od odlučujuće važnosti. I to baš zato što se ni dan danas, kao ni onda, ne vidi iz kog razloga su Amerikanci vodili ovaj rat. Sve što ih je interesovalo na Balkanu i u Evropi u to vrijeme, mogli su da postignu diplomatskim i ekonomskim pritiscima.

Ali američkoj eliti je tada trebao jedan pravi, makar mali, simbolični rat. Da probije led; da pokaže da je napravljena od materijala od koga se prave veliki osvajači, oni kojima ne drhti ruka; da pokažu da im se može. Duševno stanje ove elite se najbolje opisuje narodnom intuicijom: siti, pa bijesni.

To je ono stanje hibrisa iz koga se srlja u propast.

Htjeli su malu operaciju, ali da bude silna i slavna, koliko da obznane da je nastao novi svjetski poredak.

Američki general Vesli Klark u sedištu NATO-a obaveštava medije o vazdušnim operacijama alijanse u prvih pet nedelja bombardovanja SR Jugoslavije, 27. aprila 1999.

I do tada se o tome govorilo, još od prvog rata protiv Iraka, 1990, ali oprezno i uzdržano. Do tada je to bio imperijalizam opreznih ljudi, sad su na scenu stupali pravi ratnici. Dorasli zadatku. Oni su svaki oprez vidjeli kao slabost, u Americi to ne vole.

Tako su u ovom ratu bez razloga Amerikanci napravili greške koje još plaćaju, kao ono kad Putin podsjeti da su na Kosovu prekršene sve međunarodne norme. Naravno da su ih prekršili, zato su i vodili bezrazložni ratić. Međunarodne norme je zamjenjivala volja najačeg. Nemamo razloga, ali nam se može, to je bila glavna poruka ovoga rata. Cijenu te arogancije Amerika plaća dan danas.

Tada je, takoreći greškom, otkriveno svijetu ko su i kakvi su njegovi apsolutni gospodari. Maštali su u Vašingtonu o Aleksandru Velikom, DŽingis Kanu, rimskim vojskovođama, i činilo im se da njih čeka još veća sudbina. 

Ti fantastični snovi su se raspršili nad Beogradom, za koji imperijalna elita jedva da je bila čula.  Nekako se otkrilo, kao da se nebo otvorilo, da svjetsku imperiju vodi opasna gomila ludaka koji ne znaju šta rade. Svak se uplašio, ne toliko od osvajača koliko od ludaka.

Niko ih nije tjerao da se tako razotkriju. Nije bilo nikakve nužnosti. Gonila ih je samo neodoljiva želja da pokažu svijetu svoju svemoć. Ispalo je smiješno. Od te tačke nadalje biće stalno isto: sve opasnije i sve smješnije. Niko, pogotovo ljudi najvećih ambicija, ne želi da umre od ruganja. Opet smo došli do tačke gdje istorija postaje jako zanimljiva, ali se ovim putem ne može dalje.

U Rusiji su se tada probudili. I našli su Putina.

Idiot u istoriji

Osvajačka euforija koja je zahvatila Vašington krajem Hladnog rata ne bi bila moguća bez slabosti Mihaila Gorbačova i sovjetske elite iz istog perioda. Kako je pisao Tukidid, ne treba osuđivati one koji hoće da vladaju, nego one koji pristaju da se pokoravaju. Možda je još teže razumjeti glupost Gorbačova i sovjetske elite, nego glupost američkih imperijalnih zanesenjaka. Među njima se bila uspostavila neka čudna harmonija.

Posle razgovora sa Gorbačovom, tvorac moderne Kine, Deng Sjaoping je rekao: ovo je idiot. U to vrijeme je idiot plovio u oblacima svoje istorijske misije nošen laskanjem zapadnih medija koji su ga proglašavali za proroka novog i mnogo boljeg čovječanstva. I bukvalno je nudio svoju zemlju svakome ko je htio da je razvaljuje i pljačka.

Tukidid na fresci u pravoslavnom manastiru Svetog Nikole Filantropinonskog kod Janjine

Opet, kako kaže Tukidid, svaki čovjek, kao sve u prirodi, uvijek ide do kraja svoje moći. Kada jedna tako moćna i bogata država kao Rusija otvori sva vrata i pozove svakoga da nosi šta mu se sviđa, onda ne dolaze u goste dobronamjerni i uzdržani, nego navale zvijeri čiji se apetit ne može utoliti. Kad se na ove psihološke zakone dodaju zakoni modernog kapitalizma, dobije se ono što će Putin mnogo kasnije nazvati najvećom geostrateškom katastrofom XX vijeka. 

Ne zato što treba žaliti Sovjetski Savez, nego što je poremećena ravnoteža u svjetskim odnosima kakva je uspostavljana kroz vjekove borbi i koju je skoro nemoguće povratiti. Tako je počela priprema za rat u Ukrajini i tu će mu biti uzrok ukoliko ljude zadesi svjetski rat.

Najveća finansijska dobit iz razaranja Sovjetskog Saveza su bila rudna i energetska bogatstva koja su preuzeli ruski oligarsi za račun zapadnih multinacionalnih kompanija. A najveća strateška nagrada je bila otcepljenje Ukrajine od Rusije. To je tada izgledalo kao laka i završena priča, Rusija nije pokazivala znake otpora i niko pri zdravoj pameti se nije mogao kladiti na njen opstanak. U Vašingtonu se otvoreno govorilo da se treba navići na svijet bez Rusije. Imperija se pravila od kraja: sa trofejom Ukrajine sve je već bilo završeno.

U Americi su pametni pisci tada tačno uočili da Amerika nije tražila svjetsku imperiju, nego joj je ova prosto pala u krilo. Jednoga jutra su se probudili u situaciji najmoćnije države u istoriji svijeta. Nije čudo što su imali osjećaj da su na neki način izabrani da vode svijet, od Boga ili od istorijskih zakona. Treća varijanta je bila da ih neko vuče za nos, ali takve hipoteze ne spadaju u istoriju. Mada, s obzirom na ono što je slijedilo, hipoteza o istoriji kao neslanoj šali već nije bila bez smisla.

Koncert Mstislava Rostropoviča kod Berlinskog zida, 10. novembra 1989.

Veća je krivica Gorbačova i ruske elite, nego zasluga američke elite, za američko osjećanje svemoći na kraju Hladnog rata. Kad se već to desilo, tek onda su Amerikanci počeli da prave planove za uspostavljanje svjetske imperije. Psihološki je bilo skoro nemoguće uzdržati se od strategije uništenja Rusije. Ukrajina se prirodno nametala kao prvi i najvažniji korak u tome uništenju. I to čudo se desilo skoro samo od sebe. Posle toga čuda, kao da je zao duh izašao iz boce, planovima i snovima, sve jednim luđim od drugoga, više nije bilo kraja.

Veća je krivica Gorbačova i ruske elite, nego zasluga američke elite, za američko osjećanje svemoći na kraju Hladnog rata. Kad se već to desilo, tek onda su Amerikanci počeli da prave planove za uspostavljanje svjetske imperije. Psihološki je bilo skoro nemoguće uzdržati se od strategije uništenja Rusije. Ukrajina se prirodno nametala kao prvi i najvažniji korak u tome uništenju. I to čudo se desilo skoro samo od sebe. Posle toga čuda, kao da je zao duh izašao iz boce, planovima i snovima, sve jednim luđim od drugoga, više nije bilo kraja.

Sve je teklo svojim nužnim tokom bar do kraja vijeka. Tek ratom Nato pakta u Srbiji, Amerika je svijetu objavila da prelazi na nasilno preuređenje svijeta. Od tada više nema opravdanja za njihovu politiku u smislu da više nijesu slijedili prirodni poredak stvari koji ih je doveo tu gdje su bili. Od tada su osvajači. Od tada su zaslijepljeni sopstvenom silom i nošeni hibrisom.

Bilo je u Americi iskusnih političara koji su se plašili ovakvog razvoja i slutili da to neće izaći na dobro. Ali to su već bili stari ljudi koje je nova generacija mladih lavova, spremnih na osvajanje svijeta, prezirala kao plašljive i previše oprezne. Najpoznatiji je bio DŽordž Kenan, tvorac američke hladnoratovske strategije i veliki poznavalac Rusije. On je upozoravao da će strategija uništavanja i ponižavanja Rusije dovesti do njenog buđenja i okrenuće je protiv Zapada. Za širenje Nato pakta je rekao da je to greška epohalnih razmjera koja može da dovede do rata sa Rusijom.

Kenan je poznavao istoriju i znao je da je ona uvijek tragična. Mladi lavovi koji su se dokopali neviđenih privilegija i bogatstva nijesu znali ništa o istoriji, nije ih ni zanimala, nije ih zanimalo ništa osim sledećeg koraka u uvećavanju moći i bogatstva. Rađala se nova elita inteligentnih manipulatora nesposobnih da razumiju svijet izvan svojih trenutnih interesa. O njoj se danas mnogo piše i govori čak i u amaterskim krugovima. Svuda, u Evropi i Americi, možete čuti ljude koji se pitaju: kako je moguće da su ovakvi ljudi došli na vlast? Najbolje su ih predstavljali Klinton i Bler. Njihov profil je vrlo težak psihološki problem. Izmiče sociologiji i politici, možda je više teološki.

Toni Bler i Bil Klinton maja 1997.

Monstrum koji je mene posjetio u Beogradu nekako je vezan za ovu misterioznu pojavu. Meni su tada pale na pamet „bebe-ubice", nova pojava u istoriji morbidnosti o kojoj se tada govorilo u Americi. U izgradnji ovog fenomena se uočava nešto kao istanjivanje i izblijeđivanje čovjekovog karaktera. Taj proces istanjivanja čovjeka je uočen od filozofa još u devetnaestom vijeku, govorilo se o raščaravanju svijeta. Nestaje magija iz života, ostaje potrošačka roba. Duša se zatvarala, a ljudi su ostajali napolju. Zato sve više panično traže spas u iluzijama. Postaju sve mlađi, sve uredniji i pristojniji, sve se češće operišu, mijenjaju i dotjeruju svoj identitet, nema nikakve agresivnosti u njihovoj pojavi, glasovi su im blagi i osmjesi topli, govore samo o kulturi, moralu, demokratiji, ljubavi i opštečovječanskoj toleranciji. Ali za tim slatkim bebama, svuda gdje idu i bilo šta da rade, ostaje krvavi trag i gomile đubreta. Više ne samo među ljudima. Naučnici vrlo složno govore o tome da ovaj svijet može biti uništen ako civilizacija nastavi putem koji ide. Ako se desi, onda će Vrhovni Idiot imati baby face.

Mačka u ključaloj vodi

Šta se dešava u Ukrajini? Isti rat, vode ga iste sile istim sredstvima, isto oružje i isti mediji. Ali ako je sve isto, zašto ja, čovjek među ljudima, onda ne razumijem ništa? Ne samo da ne razumijem kako je moguće da tako mnogo pametnih ljudi živi i radi kao da su pozvani da unište svijet, nego ni u mislima ne mogu s njima da uspostavim vezu, kao da ne pripadamo istoj vrsti. U stvari, znam i razumijem šta se događa, ali ne mogu da nađem čovjeka u tim događajima. Vidim ga, tu je, sve je smislio i sve vodi, ali, opet, vidim da to djelo ne izlazi iz čovjeka, neko mu ga podmeće. Tu negdje se gubi trag i odjednom imam osjećaj da, iako znam sve, ne razumijem ništa.

Niko ni u snu ne misli da Ukrajina ikad može postati članica Evropske unije. Italijanski, francuski i njemački predsjednik su otišli u Kijev da u dogovoru sa Zelenskim pokažu svoju mađioničarsku vještinu. Odatle šalju istim riječima potpuno različite poruke Ukrajincima i svojim narodima u Evropi. Prvima su došli da kažu da će se svim silama truditi da ih što prije prime u Evropu, a drugima poručuju da se ne brinu, jer Ukrajina nikad neće ući u Evropu

U jednom trenutku su u Ukrajinu otišli vodeći ljudi evropskih država, predsjednici zemalja koje su u najvećoj mjeri stvorile evropsku kulturu, da svečano ovoj zemlji najave da će postati kandidat za članstvo u Uniji. Mogli su to objaviti i da ne idu u Kijev, ali su htjeli da podvuku veličinu trenutka i tako ojačaju odlučnost ukrajinskog naroda u borbi protiv Rusije. Mi smo sa vama. Nikad vas nećemo napustiti.

Možda nijesu mislili to što kažu, kao što je često u politici. Ali su bili sigurni da to što rade ima veliku moralnu težinu. Takoreći kao da su spremni da se žrtvuju za Ukrajinu. A ukrajinski vođa, Zelenski, ocijenio je da je to istorijski događaj koji vodi Ukrajinu pravo u Evropsku uniju. Ni on nije mislio to što kaže, ali je bio siguran da ovo obećanje daje snagu ukrajinskom narodu da izdrži ratne strahote do konačne pobjede. 

Tako to ide. Ljudi koje je zapalo da odlučuju o životu i smrti hiljada, možda miliona ljudi, govore besmislice u koje niko ne vjeruje, usred rata zamišljaju neke simbolične gestove kojima tobož manipulišu narode za njihovo dobro i niko u javnom životu ne smije, ili ne može, ili neće da im kaže: „Ostavite se igre, ovo je pitanje života i smrti."

Niko ni u snu ne misli da Ukrajina ikad može postati članica Evropske unije. Italijanski, francuski i njemački predsjednik su otišli u Kijev da u dogovoru sa Zelenskim pokažu svoju mađioničarsku vještinu. Odatle šalju istim riječima potpuno različite poruke Ukrajincima i svojim narodima u Evropi. Prvima su došli da kažu da će se svim silama truditi da ih što prije prime u Evropu, a drugima poručuju da se ne brinu, jer Ukrajina nikad neće ući u Evropu.

A svijetu su još jednom složno uputili poruku da nastavljaju da se bore protiv „ničim izazvane ruske agresije na Ukrajinu".

Premijer Italije Mario Dragi, nemački kancelar Olaf Šolc i francuski predsednik Emanuel Makron u poseti Volodimiru Zelenskom u Kijevu, juna 2022.

U blizini smrti, kao na sahranama, uvijek vlada laž. Ljudi na taj način odaju poštu smrti. Lakše nego u bilo kakvoj drugo prilici, tada odobravaju laž, odnose se prema njoj skoro kao prema svetinji. I onda, kad velike sile organizuju grandiozne gozbe smrti, oko njihovih laži se širi odobravanje, ćutljivo ili glasno pristajanje na sve laži. Možda se ljudi nadaju da će se tako, uz opštu poslušnost i odobravanje, smrt brže udaljiti.

„Ničim izazvana agresija" je od prvog dana rata ključ za zapadni narativ rata u Ukrajini. Polazeći kao uvijek od Njujork tajmsa, Bi-bi-sija i Si-en-ena, odmah se našao u skoro svim zapadnim medijima i u ustima cijele zapadne političke elite. Svijet se podijelio oko ničim izazvane agresije, s jedne strane Amerika i Evropa, a sa druge ostatak svijeta. Povremeno se neko u zapadnoj javnosti pita kako to da ostatak svijeta ne osuđuje rusku ničim izazvanu agresiju? Onda sami sebi odgovaraju da je ruska propaganda uspješna, ili da se narodi trećeg svijeta sjećaju veza sa Rusijom iz vremena Sovjetskog Saveza, ili da nijesu zaboravili zapadni kolonijalizam, ili da im trebaju ruski gas i nafta, ili hrana, plaše se gladi, i slično. Ali nikad, baš nikad nijesam vidio ili čuo da se neko zapitao: pa, možda je ostatak svijeta u pravu? Možda smo, ipak, mi agresori u Ukrajini, kao što ostatak čovječanstva misli?

To spada u mentalitet više rase, eto zašto mi moramo da vladamo svijetom: mora onaj koji zna da vodi one koji ne znaju. Samo zlonamjerni ne vide moju izuzetnost.

A ničim izazvana agresija je počela još prije tridesetak godina, u vrijeme raspadanja Sovjetskog Saveza. Od tada sve što se dešava u odnosima Zapada i Rusije ide u pravcu ovoga rata, i još većeg rata, smišljeno i planski, nekad brže nekad sporije. Samo je datum otvoren.

Slično ruskim, i ukrajinske elite su se od samog početka nezavisnosti, devedesetih, pokazale nesposobnim da organizuju i vode državu. Dešavalo se nešto što niko nije pokušao da objasni. U Rusiji i Ukrajini ljudi su bili zahvaćeni samomržnjom, nekim gađenjem nad samima sobom. Kao da su žurili da sve razvale i ostatke ponude prvome ko pristane njima da upravlja. To osjećanje je učinilo da se cio jedan veliki narod pretvori u potpuno pasivnu masu, nesposobnu da se pokrene čak i kad su u zemlji počela velika stradanja. Ličilo je na odumiranje jednog naroda.

U Rusiji se, ipak, desilo čudo dolaskom Putina na vlast.

Vladimir Putin i Bil Klinton, Okland, Novi Zeland, 12. septembra 1999.

Zapadne sile nijesu dozvolile da se čudo ponovi u Ukrajini. Ali ne bi ni tu tako lako uspjele da sami Ukrajinci nijesu sarađivali u sopstvenom uništenju.

Od proglašenja nezavisnosti, Ukrajini je bila namijenjena jedna uloga: borba protiv Rusije. Razlog njenog postojanja je bio da postane antiruska država. Oslonac za ovakvu politiku je bila izrazito nacionalistička manjina u zapadnoj Ukrajini koja postoji još od vremena austrougarske dominacije u tom dijelu zemlje

Od proglašenja nezavisnosti, Ukrajini je bila namijenjena jedna uloga: borba protiv Rusije. Razlog njenog postojanja je bio da postane antiruska država. Oslonac za ovakvu politiku je bila izrazito nacionalistička manjina u zapadnoj Ukrajini koja postoji još od vremena austrougarske dominacije u tom dijelu zemlje. U Drugom svjetskom ratu ta manjina je postala nacistička i ostala je takva do današnjeg dana. Ona je igrala važnu ulogu već u Hladnom ratu, jer je održavala veze sa pronacističkom ukrajinskom emigracijom koju su Amerikanci organizovali za borbu protiv Sovjetskog Saveza. Sve to je spadalo u beznačajne igre i zavjere ekstremista i tajnih službi koje ih manipulišu, dok nije počeo proces raspadanja Sovjetskog Saveza. Tada je došlo njihovih pet minuta.

Niti su bili, niti su postali popularni u Ukrajini, ali sa velikom podrškom zapadnih država njihov uticaj je porastao. Već to je bilo dovoljno da se spriječi stvaranje stabilne države, kamoli održavanje bilo kakvih veza sa Rusijom.

Na ovo nacionalističko jezgro se nadovezao jedan novi sloj stanovništva koji se posle Hladnog rata brzo pojavio maltene u svim državama svijeta koje nijesu bile pod potpunom zapadnom dominacijom. Taj sloj je vezan za ideju svjetske imperije. U Ukrajini je imao veću zapadnu podršku nego igdje u svijetu. To su prodemokratski pokreti organizovani u ono što se zove nevladine organizacije. Nezavisne su prema vladama svojih država, ali ih finansiraju i štite vlade i tajne službe stranih država. Ranije se takva aktivnost zvala špijuniranje, a takve grupe peta kolona, ali posle Hladnog rata su ove aktivnosti postale legalne, jer su pripremale teren za uspostavljanje svjetske imperije. Pošto je ta imperija buduća domovina svih naroda, onda se aktivnost ovih grupa mogla opravdati kao patriotska, legalna i moralna. Malo avangardna.

Nigdje u svijetu Zapad, naročito Amerika, nije utrošio toliko novca i napora u razvoj ovoga sloja kao u Ukrajini. Vrlo brzo je Ukrajinu prekrila mreža od hiljada nevladinih organizacija koje su privlačile mase mladih ljudi kroz obećanja o borbi protiv korupcije, o demokratiji, evropskim vrijednostima i zapadnom blagostanju. U ovim organizacijama je razvijana antiruska propaganda, ali su uvježbavane i pripreme za pobunu i rušenje vlasti ukoliko ova pokuša da se izvuče ispod zapadne dominacije. Sve je to bilo onako kao u drugim državama u kojima su izvođene „obojene revolucije", ali je u Ukrajini sve bilo na mnogo većem i ozbiljnijem nivou. U principu, ovaj prodemokratski sloj je trebalo da bude u sukobu sa onom ekstremističkom i otvoreno pronacističkom manjinom. Ali su ih zapadne ambasade ujedinjavale oko antiruske ideje.

Obeležavanje 113. rođendana Stepana Bandere u Kijevu, 1. januara 2022.

Devedesetih godina prošlog vijeka sve je to išlo lako i glatko. Američki projekat svjetske dominacije se ostvarivao takoreći sam od sebe. Izgledalo je da njim upravljaju izuzetni ljudi koji sve znaju i sve mogu, a sa druge strane je izgledalo da svi narodi, po primjeru ruskog samouništenja, jedva čekaju da se potčine novom gospodaru.

Zbog njene strateške važnosti, Amerikanci nijesu mogli da dozvole da Ukrajina postane stabilna država. Bila je prevelika, istorijski vezana za Rusiju, ako bi se izborila za kakvu-takvu stabilnost, neminovno bi postala istinski nezavisna i proruska. To je diktat geografije, ekonomije i istorije. Protiv realnosti se ne može. Nijedna država, čak ni najmoćnija, ne može da uđe u sukob sa ovim zakonima, a da ne uđe u sukob sa samom sobom i svojim okruženjem

U nečemu je Ukrajina bila jedinstvena. Na ovoj tački ukrajinska priča dobija dimenziju dublju od strateške i političke. U njoj se pojavljuje dublje zlo, možda i istinska tragedija.

Zbog njene strateške važnosti, Amerikanci nijesu mogli da dozvole da Ukrajina postane stabilna država. Bila je prevelika, istorijski vezana za Rusiju, ako bi se izborila za kakvu-takvu stabilnost, neminovno bi postala istinski nezavisna i proruska. To je diktat geografije, ekonomije i istorije. Protiv realnosti se ne može. Nijedna država, čak ni najmoćnija, ne može da uđe u sukob sa ovim zakonima, a da ne uđe u sukob sa samom sobom i svojim okruženjem.

Zbog interesa velikih sila Ukrajina je bila prinuđena da krene tim nemogućim putem koji je neminovno vodio u stanje stalne krize i u rat. Sa jedne strane je bila Rusija u raspadu, sa druge svemoćna Amerika. Kao sve države izašle iz raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je morala da prihvati američku dominaciju. Kao i drugim malim narodima, Ukrajincima je ostalo da čekaju da vide kakav položaj i kakvu ulogu u svijetu su im namijenili graditelji svjetske imperije. Taj proces preuređenja svijeta se zvao nation building. Zavisno od američkih interesa, neke države su dobile bolju ulogu nego što su je ikad imale u istoriji, a za neke nije bilo mjesta. Ove druge su države u kojima su vođeni ratovi u poslednjih tridesetak godina. Jugoslavija, Avganistan, Irak, Libija, Sirija, Sudan, Jemen, to su države koje je trebalo potpuno preurediti, ili čak ukinuti.

U Evropi su se u najtežem položaju našle Srbija i Ukrajina. Nad njima je lebdjela sumnja da bi mogle postati proruske. Ni jednoj ni drugoj nijesu ponuđeni uslovi opstanka u kojima mogu da se razvijaju kao druge države u Evropi. Razlika je u tome što Srbija praktično nije imala, nema ni sada, ni ekonomske ni strateške važnosti za Zapad. Daleko je od Rusije. Teško ćete danas naći političara na Zapadu koji zna odgovor na pitanje zašto je Srbija bombardovana. Srbija im danas smeta ponajviše zato što ih stalno podsjeća na ovu grešku. Kad god je to ovako, onda obično političari govore o nekoj simboličnoj važnosti.

Britanski vojnik u Prištini, 24. juna 1999.

I sad, dok su zabavljeni ratom u Ukrajini, svako malo zapadni emisari svraćaju u Srbiju da joj traže da i ona uvede sankcije Rusiji. Opet iz simboličnih razloga. Srbija nije članica Evropske unije, Srbiju je bombardovao Nato pakt i oduzeo joj dio teritorije, ali svejedno, traže od nje da prekine veze sa Rusijom, svrsta se uz Nato pakt i Evropsku uniju, i tako izvrši samoubistvo. Nije da im to samoubistvo treba, ni Srbija im u ovome ratu ne treba, ali kao nekad, 1999, moramo bez razloga na nekome da pokažemo silu. Čuli smo da vi volite Ruse. Čini se da nije tačno samo ono pravilo da se zločinac vraća na mjesto zločina, nego i ponavlja zločin, u mislima, gestovima, simbolično

Tih godina se ništa u svijetu nije dešavalo, Amerikanci su morali nešto da rade da bi pokazali neophodnost imperije, u Evropi su morali da očuvaju Nato pakt, jer su ljudi počeli da se pitaju zašto ta organizacija postoji kad više nema Varšavskog pakta, niti opasnosti od Rusije. Nijesu mogli da nađu neprijatelja koji opravdava imperiju, nešto se moralo izmisliti. Kako je govorila Madlen Olbrajt: „Čemu nam služi ovako moćna vojska, ako ne možemo da je upotrebljavamo."

Takoreći iz dosade je produžavan rat u Bosni da bi se dokazalo da ne može da se završi bez intervencije Nato pakta. I Srbija je bombardovana koliko da se pokaže svijetu da mi radimo šta hoćemo, a ne moramo nikome da objašnjavamo zašto to radimo. Može nam se.

I sad, dok su zabavljeni ratom u Ukrajini, svako malo zapadni emisari svraćaju u Srbiju da joj traže da i ona uvede sankcije Rusiji. Opet iz simboličnih razloga. Srbija nije članica Evropske unije, Srbiju je bombardovao Nato pakt i oduzeo joj dio teritorije, ali svejedno, traže od nje da prekine veze sa Rusijom, svrsta se uz Nato pakt i Evropsku uniju, i tako izvrši samoubistvo. Nije da im to samoubistvo treba, ni Srbija im u ovome ratu ne treba, ali kao nekad, 1999, moramo bez razloga na nekome da pokažemo silu. Čuli smo da vi volite Ruse. Čini se da nije tačno samo ono pravilo da se zločinac vraća na mjesto zločina, nego i ponavlja zločin, u mislima, gestovima, simbolično.

Rat u Bosni ništa nije uradio za Nato pakt, sve bi bilo isto u Evropi, samo što je Bosna ostala kao neka ruševina s kojom niko ne može ništa da uradi, osim da je pokazuje kao simbol ljudske gluposti i bezrazložnog zla. Čuo sam čak i ovo opravdanje: „Mora da je onda imalo nekog razloga."

Bombardovanje Srbije je naknadno dobilo istorijsku važnost, ali ne zbog Srbije, nego zbog prve kolosalne greške koju su napravili američki stratezi. To je bio prvi zlokobni ton, počelo je da se sluti da se iza velikih stratega, eksperata i gospodara svijeta skrivaju idioti. Ne znaju šta rade, ali su uvjereni da im se može. I tako, sve što rade postaje serija grešaka.

Stari Kisindžer je primijetio da na Zapadu više ne znaju šta je diplomatija. Znaju samo za diktat. Kaže da to može dovesti do rata sa Rusijom i Kinom. Greškom. Ne znaju ni šta je razgovor. Ne mogu da čuju ljude koji drukčije misle. Ovo se dešava samo ljudima koji su toliko uvjereni u svoju superiornost nad drugim ljudima da misle da će ovi, ma šta da im radimo, uvijek biti srećni i zahvalni ako im dozvolimo da kleknu i poljube nas u ruku. Sa Rusijom, koja je svjetska sila, neće da razgovaraju, Putina vrijeđaju, nije dostojan da se sretne sa njima. Kini, koja ima najmoćniju ekonomiju na svijetu, naređuju da uvede Rusiji sankcije, inače će biti kažnjena. I djeca znaju da se tako ne može razgovarati sa ovim državama, samo oni koji misle da su pozvani da vladaju svijetom to neće da znaju. Kisindžer je u pravu kad kaže da ovakvo ponašanje može dovesti do svjetskog rata. Odluku o tome će donijeti razmažena djeca koja misle da je svijet njihova igračka.

Kris Kuksi: Opera za apokalipsu (2012)

Bombardovanje 1999. je trebalo da bude simbol novog svjetskog poretka, a postalo je, još dok je trajalo, simbol njegovog rušenja. Posle bombardovanja, više zemalja koje su znale da se ne uklapaju u američke interese, ne samo Rusija, shvatile su da moraju da se pripreme za oružani otpor ako hoće da prežive. Od tada, u raznim oblicima, traje skriveni svjetski rat, i od tada ga Amerikanci stalno gube i stalno ulažu sve više. Kina ih je već prešišala kao ekonomska sila, Rusija im se vojno suprotstavlja, Indija ih ne sluša, ne slušaju ih čak ni Turska i Saudijska Arabija... Iznutra je Amerika zahvaćena najvećom krizom u svojoj istoriji, i na sve te promjene istorijskih razmjera, Vašington kao odgovor nudi prijetnju svjetskim ratom.

I ovo je zakon hibrisa. Kad ljudi koji su povjerovali u neki fantastični plan, kao u osvajanje svijeta, koji će potvrditi njihovu izuzetnost u istoriji, počnu da shvataju da se plan pretvara u iluzije i propada, oni onda ne mogu da se povuku i urazume. Nego i dalje slijede san o svojoj izuzetnosti, ali u pravcu razaranja i tragedije. Počnu da maštaju o najvećoj tragediji u istoriji, ako nam je već nedostižna najveća pobjeda. Kad je shvatio da je izgubio rat za hiljadugodišnji Rajh, Hitler je prešao na rezervni plan njemačke i svjetske tragedije koja će biti tolika da će ostati nezaboravna.

Ima nešto slično kod jednog dijela američke vladajuće elite danas.

Kao simbol trijumfa poludjele civilizacije, ima u Floberovoj knjizi Buvar i Pekiše ovakva scena. Preduzimljivo dijete se igra s mačkom, pa je u jednom trenutku stavi u lonac sa ključalom vodom. Dijete je radoznalo, ima sklonosti nauci. Dlake joj otpadnu, oči ispadnu iz očnih duplji, mačka iskače iz lonca i u tom monstruoznom obliku bježi negdje van svijeta. Dječaka pitaju zašto je to uradio maci, a on odgovara „zato što je moja".

Može mu se. Legalno je.

No Future

Rat u Ukrajini je počeo prije tridesetak godina, jer su imperijalni stratezi bili uvjereni da sa Ukrajinom drže u ruci sredstvo kojim mogu da unište Rusiju i preurede svijet. Tako je ona postala, kako se sad kaže, najvažnija geostrateška tačka na svijetu.

Rat u Ukrajini je počeo prije tridesetak godina, jer su imperijalni stratezi bili uvjereni da sa Ukrajinom drže u ruci sredstvo kojim mogu da unište Rusiju i preurede svijet. Tako je ona postala, kako se sad kaže, najvažnija geostrateška tačka na svijetu.

Rusija vodi rat koji ne smije da izgubi ako hoće da preživi; Amerika je toliko uložila u pripreme za ovaj rat da se više ne može zvati svjetskom silom ako ga izgubi; Evropska unija se potpuno predala američkoj dominaciji i za nju nema dobrog ishoda; čak je i za Kinu rezultat rata važan u njenim pripremama za sudar koji joj je Zapad već zakazao. I za Indiju, i za Iran, i za Bliski Istok, svuda stižu odjeci ovoga rata i svuda se prepoznaje njegova važnost. Ovu važnost osjećaju i Ukrajinci, privlače pažnju svjetskih medija, spremni su da ginu još više. Zato im zapadni mediji neumorno laskaju: važni ste, branite demokratiju, civilizaciju, od vas zavisi svijet, ili bar Evropa, Zelenskog upoređuju sa Čerčilom. Ogromna, svjetska laž podržava Ukrajince u beznađu i besmislu njihovog stradanja.

Neko je rekao da život imitira veliku umjetnost. Ovo je onda scena iz Trojanskog rata: bogovi guraju ljude u kasapnicu oko Troje, hvale njihovo junaštvo, a onda sjednu na Olimp, piju, jedu i previjaju se od smijeha. Tako imperijalna elita uživa kad ovako uspješno organizuje klanicu u kojoj ginu mase inferiornih glupaka u odbrani naših vitalnih interesa kojih se niko ne sjeća kad se otrijezni.

DŽejk i Dinos Čepmen: Kao što se pas vraća svojoj bljuvotini (po Gojinim Kapričima, 2005)

Da se nešto strašno iza brda valja moglo se naslutiti devedesetih godina ako je čovjek ozbiljno uzimao imperijalnu euforiju koja je zahvatala zapadnu elitu. Ali to je bilo još uvijek u okviru prihvaćenih normi pristojnosti. Teško je bilo povjerovati da se tako pristojni, nasmejani, humani, skoro umiljati ljudi spremaju da urade nešto tako strašno sa svijetom, čak i ako im je svjetska vlast pala u ruke. Možda malo, tu i tamo, jer ljudi su ljudi, ali sigurno ne ono veliko i strašno zlo. To je varka koja uvijek štiti zloga čovjeka: ne liči na zlo koje radi, ni na život koji vodi. Napravljen je ljepšim. Kao da je ukrao ljudski oblik.

Izgledalo je da će američki projekat izgradnje svjetske imperije proći skoro kao neka muzička komedija, uz ples i smijeh.

Izgledalo je kao da se sve odvija samo od sebe u željenom pravcu. Koliko god da je realnost bila zastrašujuća za ogromnu većinu ljudi, pobjeda elita bila je totalna.

Izgledalo je da se ljudska svijest potpuno odvaja od realnosti, kao da se zgadila. Izgledalo je kao poslednje zbogom. Tada se u literaturi i sociologiji počelo govoriti o virtuelnoj realnosti. Na primjedbe da su njihovi projekti nerealni, američki neokonzervativci su odgovarali da Amerika ne vodi računa o realnom svijetu, jer je toliko jaka da može da stvara svoju realnost.

Stvaranje nove realnosti u Ukrajini bilo je možda uspješnije nego igdje u svijetu. S obzirom na veze između Rusa i Ukrajinaca, pretvaranje Ukrajine u antirusku državu izgledalo je kao nemoguć posao. Dugo godina ni u Rusiji ni u Ukrajini ljudi nijesu uzimali ozbiljno ovu američku politiku i kao da su stalno čekali da se Amerikanci manu ćoravoga posla. Možda bi se i manuli, ali Ukrajina je prosto prizivala nevolju.

Glavna slabost Ukrajine je bila ista kao u Rusiji. Rusko beznađe i samouništavanje vuklo je i Ukrajince u pasivnost i prepuštanje sudbini. I jedni i drugi su tih godina obožavali Ameriku i skoro joj nudili svoje države na upravljanje. Moskva, još više nego Kijev, bila je preplavljena američkim ekspertima, savjetnicima, poslovnim ljudima koji su ili slijedili logiku pljačke sa ruskim gangsterima, ili su sprovodili američku šok terapiju u svakom domenu. Mnogi neutralni posmatrači, čak i političari sa Zapada, nijesu mogli da vjeruju očima. Često, ali samo privatno, postavljali su pitanje: šta je ovome narodu, kako ne vidi šta se dešava? Izbore za drugi Jeljcinov mandat bukvalno su vodili i dobili Amerikanci. Kad dođe do toga onda država više ne postoji. Samo je pitanje na koji će se način propadanje nastaviti i hoće li nešto ostati posle kraja.

Boris Jeljcin i Bil Klinton u Njujorku, 23. oktobra 1995.

U takvom susjedstvu sa Rusijom s kojom su dijelili cijelu istoriju, Ukrajinci nijesu mogli ni pomisliti da grade svoju suverenu državu. Niti da mogu imati ikakvu drugu ulogu u svijetu, osim da budu anti-Rusija.

U američkoj politici prema Ukrajini bila je prisutna jedna suštinska protivrečnost koja je isključivala ideju stabilne države. Amerikanci su htjeli da Ukrajina bude nezavisna od Rusije, ali to je bio samo prvi korak u njihovoj strategiji. Trebalo je da se Ukrajina veže za Zapad i u centar svoje politike stavi borbu protiv Rusije

Tako se to raspadalo tokom devedesetih. Ali postojala je uvijek ona tiha većina koja čini da svaki narod pronosi kroz istoriju, čak i kad izgleda da se ugasio, svoj identitet. I u smrt ide s njim. Na svim izborima su uvijek pobjeđivali proruski kandidati. Nijesu bili proruski u smislu političkog projekta, to im zapadne ambasade ne bi dozvolile, a nijesu ni mogli praviti planove za bližu saradnju s Rusijom koja se raspadala. Ukrajinski političari su radili ono što im Zapad nije mogao zabraniti: obećavali su svom narodu da će mu dozvoliti upotrebu ruskog jezika i neće progoniti Ruse. U ono vrijeme, to je bilo puno. U svakom slučaju, bilo je dovoljno da dobiju izbore protiv ukrajinskih nacionalista. Čak je i Zelenski dobio izbore na proruskim obećanjima. I prošao je isti put kao svi ukrajinski političari prije njega. Jednom na vlasti, otkrivali su da je prava vlast u američkoj ambasadi i da, ako hoće da ostanu na vlasti, moraju da slijede američke interese. Mogu slobodno da se bogate, oni i njihovo društvo, ali ne mogu da se bave svojim poslom. To je dovodilo do očajanja Ukrajince koji nisu mogli da shvate zašto su svi njihovi političari toliki lažovi i tako korumpirani. Zato što su to morali da budu.

U američkoj politici prema Ukrajini bila je prisutna jedna suštinska protivrečnost koja je isključivala ideju stabilne države. Amerikanci su htjeli da Ukrajina bude nezavisna od Rusije, ali to je bio samo prvi korak u njihovoj strategiji. Trebalo je da se Ukrajina veže za Zapad i u centar svoje politike stavi borbu protiv Rusije. Ovo je bilo nerealno, ne samo u odnosu na istoriju Ukrajine, nego i u odnosu na njene vitalne ekonomske interese. Za ukrajinsku ekonomiju je jedini put razvoja bio u vezama sa Rusijom. Bogati dio Ukrajine je na istoku, taj dio je oduvijek izdržavao zapadni, zaostali dio. A na istoku žive Rusi, sve se odatle, ekonomski i kulturno, oslanja na Rusiju. To su ukrajinski nacionalisti i njihovi zapadni partneri morali da presijeku.

Ali Zapad Ukrajini nije mogao ništa da ponudi osim dužničkog ropstva i laskanja o pripadnosti evropskoj civilizaciji. Gdje je onda život: ako je put na istok isključen, a puta na zapad nema? U propagandi, na Zapadu su Ukrajincima stalno obećavali da će postati dio Evropske unije. Čak i u ratu, kasnije, nastavili su da se ponašaju po istoj šemi, ali niko u Evropi nije tu ideju uzimao ozbiljno, znalo se da je to nemoguće.

Evromajdan, demontracije u Kijevu 27. novembra 2013.

Američka politika se ljuljala na protivrečnoj strategiji. Ukrajinu su mogli i htjeli da upotrijebe protiv Rusije, ali da bi ostvarili taj projekat, ona je morala da pristane da se žrtvuje. S jedne strane, podržavali su ukrajinsku nezavisnost, ali s druge strane su morali da spriječe po svaku cijenu da Ukrajina postane nezavisna država. Jer je u tom slučaju, pošto nije bilo otvorenog puta u Evropu, Ukrajina nužno jačala veze sa Rusijom. Zato su organizovali državne udare čim bi Ukrajina počela da se stabilizuje. Jednom rukom su gradili Ukrajinu, a drugom je razgrađivali. Posledica je bila da su Ukrajinci, ko brže ko sporije, shvatali da moraju biti nacionalisti, jer ih samo tako vole, ali da ne mogu imati stvarno svoju državu, jer će ih onda interesi i tradicija gurati ka Rusiji. Kao toliko puta u istoriji, pokazalo se da biti nacionalista znači biti spreman da uništiš svoj narod.

Sa Rusijom nijesu smjeli, a na Zapad nijesu mogli. Bez budućnosti, ostalo im je jedino da ratuju sami sa sobom. Do poslednjeg Ukrajinca, to je postala formula koju je u ratu nekako spontano prihvatio cio svijet, kao da je sasvim normalno za ovaj narod da izgine do poslednjeg. Ukrajina je postala prva, ali vjerovatno ne poslednja, punk država.

Ispod ovih peripetija dnevne istorije, koje su danas opštepoznate, Ukrajinu je uništila ista smrtonosna greška koju je napravila ruska elita: oni su pobrkali svoje najveće neprijatelje sa najboljim prijateljima. Bez rezerve, bez uslova, žmureći su stavili svoju sudbinu u ruke svojih najvećih neprijatelja. Čak su i neprijatelji bili iznenađeni i zbunjeni. Mada se srećni dobitnici u takvim situacijama brzo saberu.

Dešavalo se, sa ovim narodom, nešto strašno i tužno.

Da nam je moglo biti

A prirodno bi bilo da je sve bilo drukčije.

Realni odnosi snaga u Evropi na kraju Hladnog rata su bili takvi da Ukrajini nije bila namijenjena nikakva velika geostrateška uloga. Toliko je bilo očigledno šta Ukrajina može i treba da bude, da je izgledalo da ne može skrenuti sa zacrtanog puta i kad bi htjela. Evropa i Rusija su izgubili razloge za bilo kakve sukobe; nijedna država u Evropi više nije mogla ni da sanja o dominaciji nad drugima; ekonomsko povezivanje i strateško partnerstvo između dva dijela kontinenta, posle toliko generacija sukoba, strahova i takmičenja, bili su i poželjni i neminovni. Nije bilo nikoga na kontinentu kome takav razvoj nije odgovarao. Pred Evropom se otvorio veliki put. Falili su još samo ljudi da krenu njime.

Iz filma "Nebo nad Berlinom" Vima Vendersa i Petera Handkea (1987)

Među svim državama, Ukrajini je bila namijenjena, zapravo obezbijeđena najbolja uloga u ovom razvoju. Njen položaj, između Njemačke i Rusije, bio je idealan. Najmoćnija ekonomija u Evropi i zemlja sa najvećim energetskim i rudnim bogatstvom na svijetu, bile su osuđene na saradnju u svim oblastima. Njemački i ruski narod koji su toliko ratovali i koji toliko fasciniraju jedan drugog, konačno su ulazili u pravu idilu na sreću cijele Evrope. Između njih, blagoslovena geografijom i istorijom, bila je Ukrajina. Dobila je, kao na poklon, taman toliko nezavisnosti koliko joj je trebalo za sreću. Preko nje je trebalo da idu svi tokovi između Azije i Evrope koji su slobodno potekli posle kraja Hladnog rata. Sve što se tražilo od Ukrajinaca je bilo da ne rade ništa što bi moglo da remeti ovaj spontani razvoj koji je Ukrajini garantovao da će biti jedna od najbogatijih i najstabilnijih država u Evropi.

Ukrajina je mogla da bude nova država u Evropi, ali samo ako povezuje Rusiju i Evropu. Inače ne spada nigdje. Njena neutralnost se podrazumijevala, kao što su se podrazumijevali specijalni odnosi sa Rusijom. Rusija je nastavila, čak i u najvećoj krizi, da pomaže ekonomski Ukrajinu, da joj prodaje jeftinu energiju, to je bilo prirodno i nije trebalo objašnjavati zašto

Drugi narodi su mogli samo da joj zavide.

Ukrajina je bogata teritorija. A njene veze sa Rusijom, ekonomske, kulturne, jezičke, psihološke, otvarale su joj sve puteve u Rusiju i Aziju i činile je nezaobilaznom. Preko nje su još iz sovjetskih vremena išle isporuke gasa i nafte iz Rusije ka Evropi. I tu je trebalo samo da Ukrajinci ništa ne diraju, nego da ostave da se Rusi i Nijemci dogovore šta je najbolje za sve. Nijednog oblačka nije bilo na ukrajinskom nebu. Ni politički, uprkos nezavisnosti koja je progurana na sumnjiv način i skoro krijući, nije bilo nikakvih problema. Rusija se bavila svojim propadanjem, a nije bilo nikoga - dugi niz godina - kome je padalo na pamet da se Ukrajina i Rusija mogu stvarno i duboko rastaviti. Crtanje granica po toj teritoriji je bilo kao crtanje granica na vodi: niti koga ograničava, niti nešto mijenja u prastarim tokovima. 

Ukrajina je mogla da bude nova država u Evropi, ali samo ako povezuje Rusiju i Evropu. Inače ne spada nigdje. Njena neutralnost se podrazumijevala, kao što su se podrazumijevali specijalni odnosi sa Rusijom. Rusija je nastavila, čak i u najvećoj krizi, da pomaže ekonomski Ukrajinu, da joj prodaje jeftinu energiju, to je bilo prirodno i nije trebalo objašnjavati zašto.

Pošto nikad, čak ni u mislima ljudi, nije bila država, Ukrajina nije imala iskustva u pravljenju institucija, ali i to se, u idealnim uslovima koji su je zapali, rešavalo spontano. Moralo je da funkcioniše dobro, jer je tako trebalo Njemačkoj i Rusiji, i cijelom kontinentu. Bolji uslovi razvoja u jednoj državi se ne mogu zamisliti. Svim evropskim državama je bilo potrebno da situacija u Ukrajini bude što bolja i stabilnija. Bila je jezgro nove Evrope koja se prirodno uzdizala na evroazijskom kontinentu, a stabilnost jezgra je ključna za cijelu strukturu.

Tako je, da su ispoštovani zakoni geografije i volja istorije, trebalo da izgleda ukrajinska sreća u decenijama posle Hladnog rata. Bilo je, možda, suviše lako.

Odesa, mart 2022.

Ima nešto što ujeda za srce kad se čovjek sjeti ovih poklona koji su stajali pred Ukrajincima samo da su umjeli da ih uzmu. Nešto iznutra grize, ne može da se pređe preko tolikog promašaja! Ne može da se oprosti! Istina je da je istorija svuda nesrećna, ali u ovom slučaju čovjek pomisli: pa nije valjda da se i to može promašiti! Može, ako si najveća budala na svijetu.

Mislim da Putin ovo osjeća. I da ne može da oprosti. Oprostio je sve što je bilo sa Rusijom, Rusija se uvijek odupre i uzdigne, spreman je na saradnju sa svakim kao da ništa nije bilo, ali ovo sa Ukrajinom ujeda. Nije dobila šansu, a podvalili su joj tako surovo i, što je još gore, jeftino, previše jeftino.

Cijelom evroazijskom kontinentu je trebala neutralna Ukrajina. Svaka mala, ili srednja država sanja o neutralnosti. To je ideal, najčešće nedostižan. Švajcarska. Austrija. Prijatelji na svim stranama svijeta. Ukrajina, velika i bogata zemlja, bila bi neminovno preplavljena investicijama, od Kine do Njemačke. Imala bi sve privilegije i idealne uslove za poslovanje na ogromnom ruskom prostoru koji Ukrajinci osjećaju kao svoj i gdje su prihvaćeni kao svoji. Čovjek prosto ne može da se sjeti odakle im je mogla doći nevolja.

Izgledalo je na kraju Hladnog rata da ni nad Evropom nema oblaka. Varljivo proljeće, opasnosti su bile veće nego u Hladnom ratu. Eto zašto je Putin rekao da je raspad Sovjetskog Saveza najveća geostrateška katastrofa dvadesetog vijeka. Danas je veća opasnost od nuklearnog rata nego što je bila ikad u toku Hladnog rata.

Na njenu nesreću, za Ameriku i druge anglosaksonske države koje uživaju duže od dva vijeka u svojoj dominaciji svijetom, taj scenario je bio košmar. Kraj njihove dominacije. Istovremeno su se pred njima otvorila dva puta: veliko, opojno obećanje, i velika, smrtonosna prijetnja. Obećanje je bila svjetska imperija koju više niko neće moći da im ugrozi, bili su pozvani da zauvijek vladaju svijetom. Prijetnja je bila u povezivanju Zapadne Evrope i Rusije koje bi se oslonile jedna na drugu da obezbijede svoju samostalnost. Za Ameriku, to je značilo kraj Imperije.

Ove dvije vizije su se ukrštale u Ukrajini: ako uspostave kontrolu nad Ukrajinom, Amerikanci su mogli, kako im se činilo, da spriječe povezivanje Evrope i Rusije, zadrže kontrolu nad Evropom, dovrše razbijanje Rusije i izoluju Kinu. Ako im izmakne kontrola nad Ukrajinom, neminovno su se povezivale Njemačka i Rusija, Evropa se oslobađala američke dominacije i sve tamo do Kine se otvarao prostor mira i stabilnosti na kome su mogli da se sanjaju veliki snovi o renesansi civilizacije.

Izgledalo je na kraju Hladnog rata da ni nad Evropom nema oblaka. Varljivo proljeće, opasnosti su bile veće nego u Hladnom ratu. Eto zašto je Putin rekao da je raspad Sovjetskog Saveza najveća geostrateška katastrofa dvadesetog vijeka. Danas je veća opasnost od nuklearnog rata nego što je bila ikad u toku Hladnog rata.

Trebalo je da se ostvaruje vizija novog svijeta, on je skoro bio postao realnost, možda začetak nove civilizacije, u oslobađanju i povezivanju Evrope i Azije. Sve je bilo zrelo za veliki poduhvat. Evropa je sticala samostalnost, Azija se ponovo uzdizala i njena ekonomija je privlačila cio svijet, Rusija je na tanjiru nudila i sebe i svoja bogatstva, Ukrajina je trebalo da bude most između ovih svjetova. Već se moglo naslutiti kako milioni ljudi sa ovoga područja kreću jedni ka drugima u avanture i sticanje novih iskustava i novoga bogatstva. A ispalo je da se Evropa odmah predala, odustala od sebe i svojih interesa, Kina se našla na udaru američke imperije, Rusija je morala da se bori za goli opstanak, a Ukrajina je žrtvovana.

DŽo Bajden, Fumio Kišida, Olaf Šolc,Šarl Mišel i Emanuel Makron slušaju ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog koji im se obraća putem video veze tokom samita G7 u zamku Elmau u Kruenu , Nemačka, 27. jun 2022.

Trebalo je da pičimo na biciklima do Vladivostoka i da spavamo pod vedrim nebom u stepi, a ispalo je da nema toliko male rupe u koju se čovjek može sakriti.

Trebalo je i ja da pišem o ljepoti i sreći, a ne o narodima bez budućnosti.

Trebalo je, a ispalo je.

Ničim izazvana agresija

Ovdje ima neka tajanstvena opasnost koja istovremeno privlači pažnju svojom neobičnošću i odbija je svojom strahotom. Ta opasnost je svjetska, ali se zbija i usijava na prostoru između Evrope i Rusije. Teško je opisati jer je vrlo malo pod ljudskom kontrolom, to je nešto gdje se pojavljuju iracionalne sile o kojima je lako fantazirati, ali je teško išta o njima razumjeti.

Pred dubinom i nerešivošću ovoga čvora svi su u Evropi okrenuli glavu osim Putina. On se poduhvatio herkulovskog posla da amortizuje ovu opasnost, ili, ako ne može biti drugo, da joj se suprotstavi. Jeste strašno, ali drukčije se ne može preživjeti. Nije razlog samo u tome što je Putin hrabriji i veći državnik od drugih, nego prije svega u tome što Rusiji nije ostavljena alternativa. To je bio jedini način da opstane

Raspadom Rusije se otvorila jedna ogromna praznina na evroatlantskom kontinentu. Po svim zakonima prirode i istorije, taj prostor je, na ovaj ili onaj način, trebalo da popune, u takmičenju, borbi ili saradnji, narodi i civilizacije sa tog prostora, od Kine do Evrope. Ali desilo se da je u ovom periodu istorije daleko najmoćnija sila, jedina koja pretenduje da vlada svijetom, izvan ovoga prostora. Kako Amerika da vlada svijetom, a pozvana je da vlada, ako se njena vlast sudara sa prirodnim razvojem svijeta? Evroazijski prostor je svjetski prostor, tu živi ogromna većina čovječanstva, tu su sve velike civilizacije, kako će tim prostorom vladati država koja mu geografski ne pripada? Samo tako što će izazivati i stalno održavati sukobe na tom prostoru, po zakonu „zavadi, pa vladaj". Ako vladaju mir i stabilnost, onda nikome sa ovoga prostora ne treba vlast stranih sila, to je zakon života.

Sudarila se logika najveće svjetske sile sa prirodnim zakonima razvoja ljudskih društava. Ne smije se ni pomisliti na otpor Americi, a ne može se ni zamisliti kako ovaj kontinent može da živi pod vlašću sile sa drugog kontinenta kojoj je u interesu da stalno održava sukobe u Evropi.

Pred dubinom i nerešivošću ovoga čvora svi su u Evropi okrenuli glavu osim Putina. On se poduhvatio herkulovskog posla da amortizuje ovu opasnost, ili, ako ne može biti drugo, da joj se suprotstavi. Jeste strašno, ali drukčije se ne može preživjeti. Nije razlog samo u tome što je Putin hrabriji i veći državnik od drugih, nego prije svega u tome što Rusiji nije ostavljena alternativa. To je bio jedini način da opstane. 

Fransoa Miteran, koji je bio mudar čovjek sa velikim iskustvom, pred smrt je rekao: „Francuska je u ratu sa Amerikom, samo Francuzi još to ne znaju." To je taj rat koji se odvija i ne prestaje, zbog ovog sudara ambicija najveće sile sa prirodnim zakonima života ljudi.

Ukrajina je prinesena na žrtvu u ovom ratu.

Marijupolj, Ukrajina, mart 2022.

Kako je bilo moguće spriječiti da Ukrajina postane neutralna država, ako je to u interesu svakog Ukrajinca i u interesu Rusije i Evropske Unije? Ako je vjerovati medijima, još pred sam rat njemački kancelar Šolc je predlagao Zelenskom da objavi da Ukrajina neće biti članica Nato pakta i proglasi neutralnost, ali je ovaj odbio rekavši da ukrajinski narod hoće u Nato pakt. Ne što je budala i zlikovac, nego što je znao ko donosi odluke, šta se mora, a šta se ne smije. Izdaja elita je uobičajena stvar u istoriji, ali je izdaja ukrajinskih elita jedinstvena po tome što je bilo zaista teško stvoriti okolnosti za rat sa Rusijom i tako iznuditi samouništenje ukrajinskog društva.

Američka strategija je bila toliko ambiciozna da vjerovatno ni sami Amerikanci nijesu vjerovali da može uspjeti, ali mogli su se nadati da će bar pretvoriti Ukrajinu u brlog korupcije i nasilja, i tako, indirektno, oslabiti Rusiju i Njemačku.

Prevaspitavanje ukrajinskog naroda, naročito mladih, trajalo je godinama, uložena su ogromna sredstva, ali čak i tako podrška ulasku u Nato pakt je jedva prelazila desetak procenata. Nikad Ukrajincima nije ozbiljno padao na pamet raskid sa Rusijom, a rat s njom je bio prosto nezamisliv.

Ali kad velika sila zapne da promijeni situaciju i istoriju slabe i nezaštićene zajednice, onda može, makar privremeno, da se promijeni i identitet ljudi i zakoni života. I može da se postigne da cio narod prihvati da izvrši kolektivno samoubistvo da bi zadovoljio interese svog najvećeg neprijatelja. Kolonizovani narodi su redovno ratovali za svoje gospodare, ne samo pod prinudom, nego najviše zato što im je usađeno osjećanje poraženog kome je suđeno da ugađa gospodaru. To osjećanje je bilo vrlo rašireno u Istočnoj Evropi u odnosu na Zapad pri kraju Hladnog rata, naročito u predputinovskoj Rusiji, a u Ukrajini do današnjeg dana. Kao psi, ljudi su spremni na velike žrtve u očekivanju gospodarevog milovanja i tapšanja. To je protiv prirode, ali nije protiv ljudske slabosti i gluposti.

Psi su slijepo vjerni po prirodi, a ljudi se potčinjavaju po svom slobodnom izboru. Ni u veličini, ali prije svega u niskosti i sramoti, ljudi se ne mogu upoređivati ni sa jednom životinjom.

Američka strategija je bila toliko ambiciozna da vjerovatno ni sami Amerikanci nijesu vjerovali da može uspjeti, ali mogli su se nadati da će bar pretvoriti Ukrajinu u brlog korupcije i nasilja, i tako, indirektno, oslabiti Rusiju i Njemačku. Možda je opšta nevjerica u uspjeh ove operacije, čak i kad je riječ o Putinu, bila važan faktor u američkom iznenađujućem uspjehu. Kao da su svi učesnici u igri čekali da operacija propadne sama od sebe, pa je ova, takoreći zahvaljujući lijenosti učesnika, postala realnost, a Moskva i Kijev su se našli u ratu, na zapanjeno oduševljenje anglosaksonskih planera i izvođača radova.

Irpin, Ukrajina, jun 2022.

Još od kraja Hladnog rata nije bilo takvog oduševljenja u Vašingtonu i Londonu kao kad se vidjelo da su Ukrajinci, ako im daju oružje i pare, spremni da ginu za njih u ratu protiv Rusije. Kad je u klopku upala i Evropska unija, prije svega Njemačka, u Vašingtonu je počelo da se govori o trijumfu imperijalne politike, kao da je jednim majstorskim potezom u Ukrajini Amerika slomila sve svoje protivnike, povratila dominaciju u Evropi, zatvorila gasovod Sjeverni tok 2, oslabila Rusiju i zauzela jaču poziciju prema Kini.

Uvijek se vladalo po pravilu „zavadi, pa vladaj", ali da to pravilo može biti i danas tako efikasno, i to ne samo u nekim plemenima u Africi koja prvi put sretaju bijele bogove, nego usred Evrope, kod naroda sa velikom i rafiniranom kulturom, to je bilo veliko iznenađenje.

U nekoliko godina posle kraja Hladnog rata ljudi su se u Istočnoj Evropi sabrali i shvatili šifre i trikove zapadne dominacije. Rusi su malo sporije shvatili, ali dolaskom Putina su se sasvim probudili. U Ukrajini, međutim, stara imperijalna lukavstva pomiješana sa modernim sredstvima manipulacije ljudima, nastavila su da donose plodove. Nikad spektakularne, ali dovoljno da Amerikanci preuzmu ako ne vlast nad sviješću naroda, ono vlast nad intelektualnim slojem i kontrolu državnih institucija

U nekoliko godina posle kraja Hladnog rata ljudi su se u Istočnoj Evropi sabrali i shvatili šifre i trikove zapadne dominacije. Rusi su malo sporije shvatili, ali dolaskom Putina su se sasvim probudili. U Ukrajini, međutim, stara imperijalna lukavstva pomiješana sa modernim sredstvima manipulacije ljudima, nastavila su da donose plodove. Nikad spektakularne, ali dovoljno da Amerikanci preuzmu ako ne vlast nad sviješću naroda, ono vlast nad intelektualnim slojem i kontrolu državnih institucija.

Izgledalo je, i sad unazad izgleda, negdje od početka ovoga vijeka, da američka politika pretvaranja Ukrajine u antirusku državu nema šansi da uspije. Sve se, ipak, mijenjalo u pravcu povezivanja i stabilizacije evroazijskog prostora. Američki napori, oslonjeni na uticaj Velike Britanije, Poljske i baltičkih zemalja, kao i na proamerički lobi koji postoji u svim evropskim državama, naročito u medijima, izgledali su potrošeno, kao da im je prošao rok upotrebe. Sve je još bilo tu, vrlo aktivno, ali su se točkovi vrtjeli u prazno.

Bombardovanje Srbije je pokvarilo trijumfalnu atmosferu koja je do tada pratila Amerikance svuda u svijetu. U Ukrajini je to bombardovanje imalo katastrofalan odjek, Ukrajinci su listom bili vrlo solidarni sa Srbima, a podrška Nato paktu je pala skoro na nulu. Putin je došao na vlast i ta promjena se odmah osjetila, i u ozbiljnosti ruske politike i u ograničenjima američkog uticaja u Rusiji. Posao nije bio završen, Rusija se uspravljala. Izgledalo je čak da se zvijezde uklapaju tako da omoguće povratak suverenosti Evrope.

Putina je brzo prepoznao i uskoro otvoreno stao uz njega njemački kancelar Gerhard Šreder. U istoriji Evrope posle Drugog svjetskog rata ovo je bio jedan od najvažnijih događaja. Konačno se javno postavilo pitanje evropske samostalnosti. Naravno, to je uradio davno De Gol, ali De Gol je bio i ostao tabu čak i u Francuskoj. Najvažnije, De Gol je bio usamljen. Pokušao je da pridobije Adenauera za izlazak iz Nato pakta, ali se Adenauer nije usudio. Tražio je De Gol podršku i za promjenu svjetskih odnosa u Moskvi i Pekingu, jer je znao da je svjetski problem broj jedan prevelika američka dominacija. Tada partnera nije bilo, a posle Hladnog rata i razbijanja Rusije američka dominacija je postala mnogo veća nego ikad.

Gerhard Šreder i Vladimir Putin u Sankt Peterburgu, aprila 2001.

Njemačka je u tišini, skoro krijući, još tokom devedesetih godina pokušavala da pomogne Rusiji i ojača veze sa njom. Između Nijemaca i Rusa ima neka privlačna snaga koja može da ide do fascinacije. Čak i njihovi sukobi, kao u Drugom svjetskom ratu, imaju nadljudsku dimenziju. I posle Hladnog rata stanovnici bivše Istočne Njemačke su ostali jako vezani za Rusiju bez ikakvih zlih osjećanja zbog rata, ili sovjetske dominacije. Čim je to postalo moguće, njemačka industrija je krenula u Rusiju i već devedesetih godina su Amerikanci počeli sumnjičavo da gledaju na njemačku povezanost sa Rusijom. Izgledalo je kao da Nijemci krijući pokušavaju da pomognu Rusiji tamo gdje su je Amerikanci razbijali. Nijemci su gradili. Ali tada nije bilo partnera u Rusiji za politiku laganog izvlačenja ispod američke sjenke.

Dok na vlast nije došao Gerhard Šreder i brzo posle njega Vladimir Putin. Tada je sve postalo moguće.

Ali najviše od svega, Šreder i Putin su se uklopili kao karakteri. Šreder je razumio Putina i, što već zahtijeva istinsku hrabrost, odlučio je da otvoreno stane uz njega. To je bio najveći izazov američkoj dominaciji od vremena De Gola.

Taj susret je trebalo da preokrene razvoj u Evropi. Konačno su lideri dvije najveće evropske države imali istu viziju budućnosti. Nakratko, sve nade za budućnost Evrope su bile dozvoljene.

Trebalo je još samo umjeti htjeti. Samo, ali najteže.

Imali su iste analize o potrebi evropske nezavisne politike i izgradnje panevropskog sistema bezbjednosti. Vidjeli su da nijedna evropska država više ne može ostati samostalna i igrati ulogu svjetske sile. Vidjeli su da na cijelom prostoru od Atlantika do Urala više nema nijednog ozbiljnog sukoba interesa. Vidjeli su da se američki imperijalni interesi sudaraju sa vitalnim interesima Evrope.

Ali najviše od svega, Šreder i Putin su se uklopili kao karakteri. Šreder je razumio Putina i, što već zahtijeva istinsku hrabrost, odlučio je da otvoreno stane uz njega. To je bio najveći izazov američkoj dominaciji od vremena De Gola.

Zatim se ono desilo. Putin i Šreder, kojima se pridružio Žak Širak koji je ovim potezom dao smisao cijeloj svojoj političkoj karijeri, otvoreno su se suprotstavili američkom ratu protiv Iraka.

Da se njemački, ruski i francuski predsjednici nađu na istoj strani, u jednom ratnom sukobu protiv Amerikanaca i njihovih saveznika, to je već bila revolucija u evropskoj, pa i svjetskoj politici.

A da se dvadeset godina kasnije Rusija nađe praktično u ratu sa Amerikom za koju ratuju Ukrajinci, dok Njemačka podržava američki militarizam napuštajući svoje vitalne interese, i da cijela Evropa prekida sve odnose sa Rusijom u nekom neobjašnjivom pokretu samouništenja, to spada u tajne ljudske istorije i psihe. Ne bi bilo ovako zanimljivo da je manje ludo.

Lideri NATO-a tokom samita alijanse u Madridu, u muzeju Prado poziraju ispod Velaskezove slike "Male dvorske dame", 29. juna 2022

Opet je bilo na djelu to čudno samoubilačko sljepilo, kao da je u pitanju neka evropska bolest. Posle Rusije i Ukrajine, sada je Evropa pobrkala svoje najvažnije saveznike i svoje najveće neprijatelje. I to gledajući izbliza šta se dešava sa Ukrajinom upravo zbog takve politike.

Pružao je ruku i Ukrajincima i Evropskoj uniji, uprkos njihovim antiruskim ispadima, prelazio je preko svega čekajući da se ovi sjete sebe i svoje uloge u svijetu, pa da Rusija i Evropa zajedno potraže nešto veliko. Dvadeset godina, Putin je neprekidno nudio Evropskoj uniji i Americi pregovore o bezbjednosnom sistemu u Evropi i o neutralnosti Ukrajine. Nikad na Zapadu tu ruku nijesu prihvatili, i uvijek su se trudili da na odbijanje dodaju poniženje. Pokušao je da ih prizove pameti prije nego bude kasno. To mu nijesu mogli oprostiti

Kao Rusija devedesetih, sad je Evropa igrala fatalnu ulogu slabića koji privlači i budi apetite halapljivih osvajača. Tako bogata, a tako slaba, Evropa je uvijek bila ključni saveznik u američkom imperijalnom projektu. Slabi su opasni jer prvo privlače na sebe osvajanja i silu, a zatim, u službi sile, znaju biti surovi, jer se na drugima svete za svoju slabost. Teško je reći u kojoj fazi su gori. Ali se ovdje sluti zašto ih je Tukidid prezirao i nije pokazivao prema njima nikakvo sažaljenje. Grci žrtvama nijesu vjerovali.

Ova opasna uloga Evropske unije u svetskoj politici bila je vidljiva u svakom američkom ratu posle kraja Hladnog rata. Kad ne bi mogli uvijek da računaju na evropske usluge, Amerikancima ne bi padalo na pamet da kreću u imperijalne ekspedicije po svijetu. Ni Ukrajina ni Tajvan ne bi bile teme.

Izuzetni trenutak u ovoj evropskoj istoriji slabosti i propuštenih prilika je bio susret Putina i Šredera. Njihova saradnja je probudila velike nade, ne samo za Njemačku i Rusiju, ali nije mogla trajati. Pomalo kao Francuska u vrijeme De Gola, Njemačka nije izdržala. Putin i Rusija nijesu imali izbora: ako hoće da prežive moraju da se usprave i izbore pravo na samostalnost. Putinova veličina je što se nije uplašio kad je ovo shvatio, nego se usudio. Tu je bio neko ko je umio htjeti. Njemačka i Francuska su mogle uvijek da izaberu put poslušnosti i male sramote. To je podnošljivo, naročito kad inteligencija uobliči sramotu kao racionalan izbor. Njima su Amerikanci ostavljali mogućnost poluslobode, to je položaj „kućnih robova", kako se kaže u Americi, njihov položaj je dobar u poređenju sa onima koji crkavaju pod bičevima na plantažama. Ali Rusiji taj izbor nijesu dali, ona se morala uništiti.

Putin je, onda, izabrao veliki put. Bio je to jedini put, nužan, ali, svejedno, trebalo je prigrliti nužnost kao da je najbolji izbor. Šta se mora, nije teško. To je tajna velikih ljudi od akcije.

Pružao je ruku i Ukrajincima i Evropskoj uniji, uprkos njihovim antiruskim ispadima, prelazio je preko svega čekajući da se ovi sjete sebe i svoje uloge u svijetu, pa da Rusija i Evropa zajedno potraže nešto veliko. Dvadeset godina, Putin je neprekidno nudio Evropskoj uniji i Americi pregovore o bezbjednosnom sistemu u Evropi i o neutralnosti Ukrajine. Nikad na Zapadu tu ruku nijesu prihvatili, i uvijek su se trudili da na odbijanje dodaju poniženje. Pokušao je da ih prizove pameti prije nego bude kasno. To mu nijesu mogli oprostiti. Sitni karakteri to nikad ne praštaju.

Poster s fotografijama bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera i Vladimira Putina sa natpisom „Sankcija za Šredera“ ispred ruske ambasade u Berlinu, 15. marta 2022..

Šreder i Putin su pokušali da riješe i ukrajinski problem. U realnosti, veze koje je Ukrajina trebalo da održava između dva dijela Evrope, svode se na gasovode i naftovode koji obezbjeđuju ekonomski razvoj za cio kontinent. Živimo u ekonomskim vremenima, pa se i ljudska sudbina ispisuje u gasovodima. Oni su nosioci naših najvećih metafora.

Jedino Amerikancima je odgovarao scenario „što gore to bolje". Tako da kad je počela prva obojena revolucija, 2004, pripremljena sa holivudskim trikovima, nije bilo nikoga da donese važne odluke koje bi spasile Ukrajinu. Državni udar se vukao mjesecima, sa priredbama i rok koncertima, ali pošto je sve bilo organizovano i plaćeno, Janukovič je kapitulirao. Nova vlast, izabrana bez pravih izbora, ali uz zapadnu podršku, odmah je prekinula dogovore o gasovodu, tvrdeći da to nije dobro za ukrajinsku nezavisnost. Sad su protok gasa i nafte između Rusije i Evrope direktno kontrolisali Amerikanci

Šreder i Putin su razradili sa Ukrajinom planove o tome kako da garantuju sigurnost ove gasne mreže. To je trebalo da bude onaj odlučujući korak koji je Evropi donosio samostalnost, a Ukrajini obezbjeđivao mirnu budućnost.

Pred potpisivanje toga dogovora, ukrajinski predsjednik Janukovič je dobio nove izbore koji su otvarali ovaj put. Već mjesecima prije izbora su nevladine organizacije i zapadni mediji vodili žestoku kampanju za njegovo rušenje. Bio je optuživan za krađe, ubistva, izdaje, stvarana je atmosfera kao da je riječ o tiraniji koja muči narod koji čezne za Evropom i demokratijom. U Vašingtonu je bilo odlučeno da ne smije dobiti izbore.

Gledano unazad, možda je to bio prelomni trenutak, kad je sve odlučeno. I zato što su Šreder i Putin djelovali zajedno, i zato što je Amerika bila otvorila drugi front za borbu protiv terorizma, i zato što Ukrajina još nije bila potpuno pod tuđom dominacijom. Jeste američka ambasada bila najmoćnija institucija u Ukrajini i mreža nevladinih organizacija je bila svuda prisutna, ali ekstremističke i neonacističke grupe još nijesu preuzimale državne institucije i nije bilo potpune kontrole nad armijom i policijom. Ali nije bilo ni prave volje za otporom američkoj politici. Janukovič je bio korumpirani slabić, Putin i Šreder nijesu htjeli u sukob sa Amerikom, nego su se stalno nadali dogovoru koji bi sve zadovoljio.

Jedino Amerikancima je odgovarao scenario „što gore to bolje". Tako da kad je počela prva obojena revolucija, 2004, pripremljena sa holivudskim trikovima, nije bilo nikoga da donese važne odluke koje bi spasile Ukrajinu. Državni udar se vukao mjesecima, sa priredbama i rok koncertima, ali pošto je sve bilo organizovano i plaćeno, Janukovič je kapitulirao. Nova vlast, izabrana bez pravih izbora, ali uz zapadnu podršku, odmah je prekinula dogovore o gasovodu, tvrdeći da to nije dobro za ukrajinsku nezavisnost. Sad su protok gasa i nafte između Rusije i Evrope direktno kontrolisali Amerikanci.

Julija Timošenko i Viktor Janukovič 2007.

Kao što je do tada trebalo sprečavati da Ukrajina postane neutralna država koja povezuje Evropu i Rusiju, sad je trebalo spriječiti izgradnju novih gasovoda između Njemačke i Rusije. Po svaku cijenu. To je postala najvažnija i najdramatičnija tema u odnosima između Vašingtona i Berlina, jer se na Putina već više nije mogao vršiti nikakav pritisak

Tada su Moskva i Berlin shvatili da Vašington bez rata neće dozvoliti da Ukrajina postane most između dvije Evrope. Tim mostom niko neće proći dok se oni budu pitali. To je značilo da Evropa ne može imati stabilno snabdijevanje energijom, osim ako uđe u otvoreni sukob sa Amerikom.

Opet se, kao na svakoj tački u svijetu kad se površina malo zagrebe, pojavila sjenka skrivenog svjetskog rata. Svuda se mogla ponoviti Miteranova rečenica: U ratu smo... ali još ne znate...

Da bi izbjegli taj sukob, a da istovremeno urade ono što je nužno da bi se njihove ekonomije razvijale, Berlin i Moskva su donijeli ekonomski besmislenu odluku, ali jedinu moguću. Počeli su izgradnju gasovoda ispod Sjevernog mora koji je direktno povezivao Rusiju i Njemačku bez trećih učesnika. Prirodno je bilo da to sve ide preko Ukrajine na dobrobit svih učesnika, ali Ukrajini nije bilo dozvoljeno da donese ni tu jednu jedinu odluku od vitalnog značaja za njen opstanak. U bliskoj saradnji stranih tajnih službi i njenih sopstvenih elita, uz saučešće ili ravnodušnost cijele Evrope, uništavana je jedna velika država u Evropi. Ko može da gleda istini u oči, treba toga da se sjeti kad čita o stradanju ljudi u ratu koji je izbio 2022. godine. Sve što se dešavalo već godinama oko Ukrajine vodilo je u to stradanje.

Izgradnja gasovoda između Njemačke i Rusije bila je rukavica bačena Vašingtonu pravo u lice.

Kao što je do tada trebalo sprečavati da Ukrajina postane neutralna država koja povezuje Evropu i Rusiju, sad je trebalo spriječiti izgradnju novih gasovoda između Njemačke i Rusije. Po svaku cijenu. To je postala najvažnija i najdramatičnija tema u odnosima između Vašingtona i Berlina, jer se na Putina već više nije mogao vršiti nikakav pritisak.

Angela Merkel pred NSA istražnim odborom nemačkog Bundestaga, 16. februara 2017.

Vašington je mobilisao cio atlantski lobi u Evropi, na Njemačku je vršen strahovit pritisak. Poljska i baltičke zemlje su govorile o novom paktu Molotov-Ribentrop. U igri su bile obje teme koje su već preko sto godina bile ključne za očuvanje anglosaksonske dominacije: njemačka i ruska. Njemačka je ponovo postala svjetski ekonomski džin, a sa ovim sistemom gasovoda iz Rusije njena industrija je dobijala snagu i dugoročnu stabilnost koju nije imala nijedna država u svijetu. Rusija je ulazila u Evropu i uspostavljala s njom veze koje su bile neraskidive, jer su se temeljile na vitalnim interesima velikih država.

Rusi i Nijemci su našli način da zaobiđu Ukrajinu i izbjegnu sukob sa Amerikom. Branili su se da su gasovodi obični ekonomski ugovori između dvije države. Pravili su se ludi. Amerikanci su to znali, ali nijesu mogli da zabrane državama da prave gasovod na svojoj teritoriji. Posao je napredovao, to je bio način ostvarivanja vizije Šredera i Putina, ali novim sredstvima.

Rusija je bila dovoljno moćna da ignoriše američke prijetnje. A Njemačka se držala čvrsto, kao nikad od kraja Drugog svjetskog rata. Njemačka vlada sa Angelom Merkel je bila proamerička, ali nije smjela da dira u ove gasovode zbog odlučnosti njemačkih poslovnih krugova. Oni su znali, i poručivali su vladi da je riječ o budućnosti njemačke ekonomije i da se ne smije popustiti.

Opet je izgledalo kao da će Vašington izgubiti partiju. Ostajala mu je samo ratna opcija. Kao uvijek, u neminovnost rata je teško vjerovati. Kad nas realnost previše plaši obično prevlada stav „ma neće, biće dobro", čak i ako je potpuno iracionalan.

Rusi i Nijemci su našli način da zaobiđu Ukrajinu i izbjegnu sukob sa Amerikom. Branili su se da su gasovodi obični ekonomski ugovori između dvije države. Pravili su se ludi. Amerikanci su to znali, ali nijesu mogli da zabrane državama da prave gasovod na svojoj teritoriji. Posao je napredovao, to je bio način ostvarivanja vizije Šredera i Putina, ali novim sredstvima.

Za Ukrajinu je ovo bila potpuno zaslužena katastrofa. Gubila je geopolitički značaj kao država koja može da ucjenjuje Njemačku i Rusiju. Ako se ovaj projekat završi, nikoga se više neće ticati je li Ukrajina proruska ili proevropska. Postala bi nevažna i za Ameriku, osim ako hoće preko nje da vodi rat u Evropi. Sukob oko gasovoda je već bio rat, odlučivalo se o američkoj dominaciji u Evropi, ali ljudi to još nijesu znali. Mediji im nijesu javili.

Da nevolja bude veća, ovaj gubitak strateške važnosti za Ukrajinu je bio praćen finansijskom katastrofom: gubila je milijarde dolara koje je dobijala zato što ruski gas prelazi preko njene teritorije. Ukrajinski nacionalisti su bili zamislili idealni svijet u kome oni predvode Zapad u ratu protiv Rusije, a Rusija ne smije da se brani i usput mora da finansira ukrajinske nacionaliste. Zvuči lijepo, ali toga u istoriji nema. Ono što ima je da kad čovjek, ili narod, upadne u ovako fantastične iluzije, buđenje je po pravilu u ruševinama.

Volodimir Zelenski, Emanuel Makron, Vladimir Put i Angela Merkl u Parizu, 9. decembra 2019.

Kad se Ukrajina suočila sa ovim gubicima, pred otvaranje Sjevernog toka 2, ulazak u rat sa Rusijom postao je jedino rešenje. Anglosaksonski prijatelji su im to jasno objasnili. Samo je trebalo isprovocirati Rusiju da prihvati igru.

Rat se dugo priprema. Malo pomalo se pokreće inercija koja će vremenom dobiti neminovnost lavine koju niko ne može zaustaviti.

Oko gasovoda se godinama vodio veliki politički rat. Paralelno, u Ukrajini se odvijala bitka koja je bila poslednja nada za održavanje američke prevlasti: trebalo je preuzeti kontrolu nad ukrajinskom vojskom, i preko te vojne prijetnje pogoršati odnose sa Rusijom toliko da Njemačka mora da izabere između Istoka i Zapada.

U razmaku od deset godina u Ukrajini su izvršena dva državna udara. Naročito drugi, ali oba udara su jasno najavljivala pravac kretanja zapadne politike: ili Rusija prihvata našu dominaciju, ili će biti natjerana u rat.

Posle prvog udara, 2004, nova vlada, pod vođstvom Viktora Juščenka i zapadnih savjetnika, planski je uništavala državu. Prekinula je trgovinu sa Rusijom i ukrajinski privredni rast je za godinu dana pao na nulu. Nikakav put u Evropu joj se nije otvorio. Ali je zato uzimala ogromne dugove od zapadnih finansijskih institucija tako da je zemlja pala u dužničko ropstvo i izgubila ono malo suvereniteta što joj je bilo ostalo. Vlada je brzo postala omrznuta u Ukrajini, podrška junaku obojene revolucije je pala na par procenata, tako da je na sledećim izborima opet pobijedio onaj isti Janukovič zahvaljujući tome što se predstavljao kao proruski kandidat. Ali je bio predsjednik u zemlji bez vlasti. Nije smio donijeti nijednu odluku koja bi se kosila sa američkim interesima.

Viktor Juščenko, Angela Merkel i Vladimir Putin u Minhenu februara 2007.

Pod tim pritiskom je pristao na pravljenje ugovora sa Evropskom unijom koji je u propagandi predstavljan kao približavanje Ukrajine Evropi, a u realnosti je Ukrajinu stavljao u položaj kolonije. Najvažniji pasus toga ugovora, o kome se nije javno govorilo, odnosio se na „usklađivanje ukrajinskih odbrambenih snaga sa evropskim sistemom odbrane". To je bio ulazak u Nato pakt na mala vrata. I na Zapadu su mnogi ekonomisti vidjeli da je taj dogovor ekonomski loš za Ukrajinu. Janukovič se opet, u poslednjem trenutku, usudio da pokuša da spasi državu i odbacio je ugovor. Okrenuo se Rusiji koja mu je garantovala mnogo bolje uslove ekonomskog razvoja. Odmah su ga na Zapadu proglasili za izdajnika i ruskog agenta. Mobilisane su nevladine organizacije i počela je, 2014, druga lažna revolucija. Ovoga puta mnogo brutalnija, jer je sada američki uticaj bio mnogo jači, naročito zahvaljujući ekstremnim nacionalistima koji su već bili dobro organizovani, naoružani i spremni za akciju.

Ali se i Rusija spremala za najgori scenario. Povratila se i ekonomski i vojno. Putin je upozoravao da se rat više nikad neće voditi na teritoriji Rusije.

Iako bez podrške u narodu, u Kijevu su na ključne položaje u vlasti došli pronacistički ekstremisti koji nijesu skrivali da je njihova životna vokacija borba protiv svega ruskog. To je značilo da su vlast definitivno kontrolisali njihovi zapadni sponzori, Ukrajina je prestala da bude država. Još je formalno postojala, ali napuštena je ideja o samostalnoj državi. Postala je teritorija na kojoj su druge sile spremale rat sa Rusijom i ništa drugo. Pred ovim morbidnim spektaklom koji se sad otvoreno odvijao širom Ukrajine, običan svijet, ono što se zove narod, zahvatila je apatija. Niko više nije vjerovao niušta, čak ni sopstvenim očima. 

Kad je Rusija povratila Krim, Amerikanci su znali da su izgubili Ukrajinu. Ali nijesu izgubili mogućnost da od nje naprave haos, latentni rat sa Rusijom i negdje u tom procesu da natjeraju Njemačku da se odvoji od Rusije. Bili su u stisci sa vremenom: trebalo je to postići prije nego budu pušteni u promet gasovodi. Posle toga je bilo kasno. Gasovodi koji su već u upotrebi polako prestaju da budu tema

Da nije bilo ove tihe, beznadežne pasivnosti, moglo bi se reći da se država pretvarala u ludnicu. Ubrzano se spremalo kolektivno samoubistvo. Zabranjivala se upotreba ruskog jezika i pravljena je čistka u institucijama i medijima svih ljudi na koje se sumnjalo da imaju veze sa Rusijom. Amerikanci su se poduhvatili velikog posla čišćenja u vojsci, stvarana je nova ukrajinska armija. Uložena su ogromna sredstva, desetine hiljada vojnika su išli na obuku u zapadne vojne baze, nezvanično Ukrajina je već bila članica Nato pakta. Komandu su preuzeli zapadni oficiri i specijalci, sagrađene su baze, infrastruktura, utvrđenja po planovima zapadnih vojnih stručnjaka i vojska je naoružana do zuba.

Posle državnog udara i otvorenih prijetnji neonacista, Rusija je preuzela Krim, a dvije oblasti na istoku zemlje sa velikom većinom ruskog stanovništva, Donbas i Lugansk, su proglasile neku vrstu autonomije. To je bio tek početak procesa militarizacije Ukrajine, još je to bila stara armija, slaba, aljkava, korumpirana, u kojoj nikome nije padalo na pamet da ratuje protiv Rusije, još manje protiv sopstvenog stanovništva. Ali inercija se zalaufavala. Fantomska vlada je gurala vojsku na Donjeck i Lugansk, ali niko nije htio da puca, vojnici su samo pričali sa civilima. Onda je vlada poslala paravojne jedinice ekstremista, i tek tada je, na zapanjenost stanovništva, zapucalo: počeo je pravi građanski rat, a Rusija je podržavala svoje.

Kad je Rusija povratila Krim, Amerikanci su znali da su izgubili Ukrajinu. Ali nijesu izgubili mogućnost da od nje naprave haos, latentni rat sa Rusijom i negdje u tom procesu da natjeraju Njemačku da se odvoji od Rusije. Bili su u stisci sa vremenom: trebalo je to postići prije nego budu pušteni u promet gasovodi. Posle toga je bilo kasno. Gasovodi koji su već u upotrebi polako prestaju da budu tema.

A Ukrajina je gubila na važnosti. Čak i da je gurnu u rat sa Rusijom, to bi bio rat bez razloga, samo zadovoljstvo osvete. Ne bi rat mogao da se opravda ni vojno ni finansijski.

Slika iz Marijupolja, 23. septembar 2022.

Gasovod Sjeverni tok 2 je bio završen i uskoro je trebalo da proradi. A priča o ratu se zaoštrila, i u Americi i u Ukrajini. To je bilo 2021. godine. Ukrajinci su počeli otvoreno da traže atomsko naoružanje, prijetili su da će napasti Krim, odbacili su sporazum iz Minska koji je rešavao problem Donbasa i Luganska i sve su više bombardovali te regione. Ginulo je mnogo ljudi. Niko nije znao zašto. Ličilo je na bezrazložno iživljavanje. Bijesni ekstremisti su se plašili da se požar ne ugasi, a Amerikanci su bili odlučni da se osvete Rusima. Ukrajina je bila najveći trofej iz Hladnog rata, nije dolazilo u obzir da ga prepuste Rusima jeftino, htjeli su da naplate najveću cijenu, ne samo Rusima, nego i Ukrajincima, bilo kome ko se nađe na putu. Kad velika sila osjeti da je nadigrana, kuku tome ko se nađe u blizini.

Još je, međutim, vladalo kod ljudi ono „ma neće valjda", iako je rat postajao neizbježan.  

Ponekad izgleda kao da zemlja, pejzaž, rijeke, šume, doline, nameću neki svoj identitet ljudima, a ljudi kao da nemaju izbora. Ukrajinci su se ponašali kao da nemaju izbora osim da ratuju za druge sile protiv Rusije. Ukrajina je uvijek bila ona ukleta teritorija preko koje prelaze vojske.

U Vašingtonu su zvanično saopštavali da znaju da će Rusija zaratiti sa Ukrajinom. Tvrdili su da su to otkrile njihove tajne službe, ali su prosto otkrivali svoje planove: Rusija neće imati izbora. Natjeraćemo je da interveniše. Zvanično su saopštili, i novi njemački kancelar Šolc je potvrdio, da Sjeverni tok 2 neće biti pušten u promet ako dođe do bilo kakvog sukoba u Ukrajini. To je bila nagrada ukrajinskoj vlasti za uvođenje zemlje u rat. Putin je još pozivao Ameriku i Evropu na pregovore o neutralnosti Ukrajine i bezbjednosnom sistemu za Evropu, ali je sa omalovažavanjem odbijen.

Nedjelju dana prije početka rata, ukrajinska vojska je počela žestoko bombardovanje Donbasa, mnogo jače nego do tada.

Tako se došlo do „ničim izazvane ruske agresije na Ukrajinu".

Mrtve duše

Dešava se nešto strašno. Šta? Gdje?

Nešto što ljudska svijest ne može da svari, čak ni da imenuje. Na svakoj tački se dešava nešto strašno, ali čim se pažnja usmjeri na jednu tačku, ona izgleda beznačajno u odnosu na nešto drugo što se dešava drugdje.

Rat je strašan, ali se ratovi smjenjuju tolikom brzinom da su njihove strahote dosadile. Svjetska politika je pretvorila svijet u ludnicu, ali odavno se mase ljudi osjećaju nemoćno pred poplavom bezumlja. Planski je izgrađen takav finansijski sistem u kome šačica ljudi pljačka i baca u bijedu stotine miliona ljudi. Mijenja se klima. Naučnici najavljuju kataklizme, samo što nijesu, biće u ovoj generaciji. U toku je istrebljenje vrsta, opet kažu naučnici da to toliko mijenja ekološki sistem da mora izazvati katastrofe kakve se nijesu dešavale milionima godina. Odumiru kitovi. Odumiru pčele. Zagađeni su okeani, probijen je ozonski omotač. Neminovno dolaze epidemije, sve gora od gore... Sve to sad. Sjedi čovjek sa pivom kao hipnotisan pred televizijskim ekranom i mrmlja: prestani da nabrajaš, shvatili smo.

Takav je i vladajući pogled na svijet koji se raširio iz razvijenih društava na ostatak svijeta: život nema smisla i ljudi su beznačajne pojave, sve je to kosmička prašina. To potvrđuje nauka. Raširi se duševno stanje: pusti me bar da na miru umrem.

Pola ljudskog lica je izmučeno i krvavo, a druga polovina o tome ništa ne zna, niti je se tiče.

Šta ima veze?

Otkuda osjećanje tolike nemoći i fatalnosti u događajima da se ljudi nerijetko ponašaju kao da žele da se pad ubrza i već jednom završi? Kad gledam na televiziji, sve sa programa na program, stotine kanala, šta nam se dešava i šta nas čeka, ne mogu reći da ih ne razumijem. Veliko je iskušenje poziv čovjeku da umre sa flašom piva pred televizijskim ekranom.

Iz filma "Taksista" Martina Skorsezea (1976)

Srećom moj mozak neće sve da primi i bar dok spavam puno toga obriše, ali fino vidim da kad bih sabrao na jedno mjesto sve što saznam o životu oko sebe, to bi bila takva gomila smeća kakvu svijet još nije vidio. Možda više nema ničega što zaslužuje da bude imenovano. Negdje u okeanima već ima nešto što se zove Kontinent smeća. To je poslednji proizvod ljudskog duha. Imali smo boljih dana. I svu tu nemoć i fatalnost prekriva bjesomučno laganje i danonoćna zabava, svakome po potrebama. Ta laž nema drugog cilja, da ja mogu vidjeti, osim neumornog izluđivanja ljudi dok se potpuno duhovno ne umrtve; dok se ova izmučena svijest ne preda i ne prizna da je život odvratan. Često mi je majka govorila: nemaš pametnijeg posla?!

Sve odluke koje je ta elita donijela u poslednjih trideset godina su tako glupe greške i tako bezrazložno zlo da je o tome neprijatno misliti. Ali to ništa ne mijenja: i dalje su izabrani. Ko će drugi, ako ne mi, spasiti svijet? I tako se, zakonito, istorija pretvara u sve veću dramu. Glupost, koja se u početku pojavila kao u igri, od viška vremena i viška bogatstva, dobija fantastične dimenzije. Svuda, sve do intimnog kruga izabrane elite, širi se osjećanje stida i sramote što smo i mi ljudi

Pokaži mi pametniji posao.

Nekad, kad su ljudi bolje poznavali i sebe i zvijezde, govorilo se o prokletstvu čovjeka, ili o apsolutnom zlu koje kroz njega hoće da uništi život na zemlji jer je to najtajanstvenije i najljepše božije djelo. Oko njega ratuju kosmičke sile. Ali mi znamo da su to budalaštine, i da ništa, osim možda keša ovdje i sada, nema nikakve važnosti ni smisla.

Maloprije sam nadugačko pisao o ratu u Ukrajini i imperijalnoj svjetskoj strategiji. Pretvaram se da mislim, a znam da sve suštinsko staje u jednu rečenicu: Ukrajinci mora da su najgluplji narod na svijetu, a svijetom vladaju idioti. Kad se to društvance okupi na nekoj teritoriji koja je skoro nasumice izabrana, onda to izgleda onako kako mora da izgleda. A to što pričaju o slobodi, nezavisnosti, demokratiji, ljudskim pravima, civilizaciji, to je da bi karneval bio smješniji.

Zapadna imperijalna elita ozbiljno sebe vidi kao gospodare svijeta. Ozbiljno su izuzetni i izabrani.

Sve odluke koje je ta elita donijela u poslednjih trideset godina su tako glupe greške i tako bezrazložno zlo da je o tome neprijatno misliti. Ali to ništa ne mijenja: i dalje su izabrani. Ko će drugi, ako ne mi, spasiti svijet? I tako se, zakonito, istorija pretvara u sve veću dramu. Glupost, koja se u početku pojavila kao u igri, od viška vremena i viška bogatstva, dobija fantastične dimenzije. Svuda, sve do intimnog kruga izabrane elite, širi se osjećanje stida i sramote što smo i mi ljudi. I to kakvi! Sve najbolji predstavnici najveće civilizacije u istoriji, svi obrazovani na slavnim univerzitetima, okruženi hiljadama i hiljadama još pametnijih savjetnika i stručnjaka za sve domene života. Sve to počiva na nauci, na moralnim vrlinama, i na opštoj želji da se pomogne ljudima da što bolje žive. Takvi smo mi. Izuzetni i izabrani. Do poslednjeg daha, košta šta košta, ali boljih od nas nema i ne može biti.

Paul Kle: Angelus Novus (1920)

Kad se progovori o zapadnoj hipokriziji i pokvarenosti, onda se, kao ozbiljna odbrana, navode borba za interese i zakoni ljudske prirode. Jer je važno da objašnjenje bude racionalno, to pokazuje koliko smo pametni. Bila bi to neka utjeha, bljutava ali jestiva, ali na žalost ni to nije istina. Sa gledišta racionalno shvaćenih interesa, ili ljudske prirode, ono što radi moderna elita tek nema nikakvog smisla. Da nema ništa drugo zanimljivo u periodu od kraja Hladnog rata do danas, taj period bi bio istorijski dragocjen zbog ovog dramatičnog, ako ne sudbonosnog otkrića: ništa nije pod kontrolom, svijetom upravljaju idioti. Idioti koji nemaju nikakvu svijest ni o svojim sopstvenim interesima, ni o najbližim ljudima, ni o samima sebi. Gube se poslednji tragovi prirode u čovjeku. Prosto: idioti.

Kako bi inače u jednoj generaciji svijet doveli do ruba propasti?

Znalo se od Šekspira da ljudsku priču priča idiot, ali to je u njegovo vrijeme još bio idiot koji ostaje u svom metafizičkom kraljevstvu. Sad je direktno preuzeo u ruke vlade, finansije, propagandu, ratove, razonodu. Ništa ne prepušta slučaju. Šekspirov idiot, ali koji se više ne skida sa televizije.

Za deset godina posle kraja Hladnog rata Amerikanci su prokockali svjetsku imperiju i upali u seriju ratova koje su izgubili, sve se hvaleći da niko ne umije tako dobro kao oni da definiše svoje interese, i da bolje armije nije bilo u istoriji. U istom periodu su napravili finansijske reforme koje su omogućile bankama da u dogovoru sa političkom i medijskom elitom opljačkaju svijet i same Amerikance, tako da su za desetak godina, 2008, izazvali krizu cijelog sistema koji je od tada izgubio pravni, moralni, vojni i demokratski legitimitet i gurnuo Ameriku u najveću krizu u njenoj istoriji. Zašto? Pa eto, posle kraja komunizma nije bilo opasnosti od pobune. Moglo nam se.

Ali i uništenje života miliona ljudi, uključujući i svoje društvo, opet je u krajnjoj liniji dokaz da smo mi izuzetni i izabrani. Tako smo majstorski to uradili. I na kraju su svi shvatili da smo mi „too big to fail". Šta fali? I da su atomski ratovi, i da su epidemije, i da je smak svijeta, opet bi mi bili izabrani.

Tih godina su najveći američki stratezi i politički mislioci pisali „projekat za novi američki vijek", u kome su detaljno planirali osvajanje svijeta, ali je trebalo početi sa napadom na Ameriku da bi se ljudi mobilisali za to osvajanje, nešto kao Perl Harbur. A kao što svak zna Bog ostvaruje želje moćnih i bogatih: desili su se atentati od 11. septembra. Posle višegodišnjeg studiranja istorije i naročito imperija, ovi ljudi kojima je jedina mana bila što su patili od viška pameti, bogatstva i moći, odabrali su taj događaj za početak nove ere u razvoju čovječanstva. Nema mnogo rizika da pogriješi posmatrač koji će zaključiti da je tu i tada propao američki imperijalni projekat. Tako su ga smislili izuzetni izabrani idioti.

Skulptura indijskog umetnika Harvindera Singa Gila za devetu godišnjicu napada 11. septembra

Ali zato je stara evropska elita sigurna da je mnogo pametnija.  

Evropska unija, koja je na kraju Hladnog rata proglasila da je „kucnuo evropski čas" za ulazak na velika vrata u istoriju, donosila je jednu za drugom odluke koje su vodile u razbijanje Evrope, od kojih je najgora o proširenju Unije pod američkim diktatom, što je vodilo direktno u sukob sa Rusijom. Učestvovala je u ratovima Nato pakta u Srbiji, Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, stvarajući haos na granicama Evrope. I sad, ako ih pitate gdje su tu bili interesi Evropske unije, mole da se o tome ne govori da se ne bi uznemiravalo javno mnjenje. Ali je važniji razlog sramota i sujeta. Ne može se o tako izuzetnim ljudima, koji čine evropsku elitu kojoj se divi cio svijet, govoriti pozivajući se na korupciju, kukavičluk, nesposobnost, infantilnost, aroganciju, iznad svega na glupost idiota.

Za to vrijeme Afrikanci i Ukrajinci živote rizikuju za evropski san. Ponekad se u medijima tvrdi da cio svijet sanja evropski san. Kao da ogromne mase ljudi žure da prilože svoj poslednji san u virtuelni košmar.

Ukrajina je najsiromašnija zemlja u Evropi, ima najgoru zdravstvenu zaštitu u Evropi, najveću emigraciju iz jedne evropske države - preko 10 miliona ljudi je napustilo zemlju još prije rata - najveći je snabdjevač svjetske prostitucije mladim djevojkama, ali, od 2014. ima najveća ulaganja u vojsku u Evropi i najveća ulaganja na svijetu u nevladine organizacije. To su toliko stari trikovi kolonijalne manipulacije da je o tome mučno govoriti. Kad razvalite institucije društva državnim udarima, osiromašite narod, a uvalite ogromne količine oružja i para u vojsku i paramilitarne grupe, onda mladim ljudima ne preostaje drugo nego da idu u vojsku, ili u bande, a mladim djevojkama da idu u prostituciju

Ukrajina je najsiromašnija zemlja u Evropi, ima najgoru zdravstvenu zaštitu u Evropi, najveću emigraciju iz jedne evropske države - preko 10 miliona ljudi je napustilo zemlju još prije rata - najveći je snabdjevač svjetske prostitucije mladim djevojkama, ali, od 2014. ima najveća ulaganja u vojsku u Evropi i najveća ulaganja na svijetu u nevladine organizacije. To su toliko stari trikovi kolonijalne manipulacije da je o tome mučno govoriti. Kad razvalite institucije društva državnim udarima, osiromašite narod, a uvalite ogromne količine oružja i para u vojsku i paramilitarne grupe, onda mladim ljudima ne preostaje drugo nego da idu u vojsku, ili u bande, a mladim djevojkama da idu u prostituciju.

Tu uskače, prije nego što neko negdje počne da misli, propagandna armija novinara, pisaca, umjetnika, intelektualaca, da izrazi, u ime čovječanstva, divljenje patriotizmu Ukrajinaca koji ginu za odbranu demokratije. Predsjednica Evropske komisije kaže da Ukrajinci zaslužuju da uđu u Evropsku Uniju zato što su spremni da umru za evropski san. Gine ih sto-dvjesta dnevno, ranjenih može biti pet puta toliko, ali ako nastave da sanjaju evropski san čekaju ih u Briselu. Lukavo i pametno, možda ne može biti lukavije i pametnije. Ali posle par mjeseci rata niko nije mogao da objasni kako i zašto se Evropa našla u ogromnoj krizi i ratu koji ne može da dobije. Zato što nije htjela da prihvati neutralnost Ukrajine. Ko je tu lukav i pametan?

Opet onaj isti stid i tuga, kad počnu da mole da se o tome ne govori, jer to može da poveća ogorčenje javnog mnjenja. Pa se gura dalje, žmureći, uvijek sa uvjerenjem da ne može pametnije, uprkos opasnosti koju vide i djeca da taj put može da izazove atomski rat. Kao da ih goni neka tajna sila. Mnoge strašne opasnosti su se nadvile nad svijet, svi su toga postali svjesni. Najveća je, ipak, nepobjediva glupost koja kao da se ostrvila na vladajuću elitu i progoni je u svemu što ova započne. Možda ova elita i ne traži više ozbiljno da vlada svijetom, nego bježi u taj poslednji san o svojoj ljudskosti, ako ne veličini. Tu se nada utjehi.

Metafizička glupost je odavno poznata mitološka sila. Vjerovatno prati čovjeka od postanka. Ona je tema najvećih mitova, o Postanju i Prometeju. Čovjek brzo uoči dva pokreta u duši koji mu određuju sudbinu. Jedan je samouvjerenje voljne svijesti i inteligencije, njena nevjerovatna moć nad svim oblicima života na zemlji, tako da joj se lako učini da je svijet ljudski trofej, dat čovjeku da radi od njega šta hoće. Ali mu slijedi drugi pokret, iz dubljeg sloja svijesti, koji pretvara te uzlete voljne svijesti u besmislice i budalaštine koje čovjeku truju život i uništavaju svijet. Slijedi kazna. Adam i Eva su prvi idioti koji hoće da promijene raj, da preuzmu kontrolu nad njim i da ga naprave boljim, u skladu sa njihovim planovima, jer su vrlo pametni. Tako dan danas, samo što vjeruju da su ovoga puta bolje opremljeni i još mnogo pametniji, pametniji od svih ikad, sa atomskim bombama i vještačkom inteligencijom. I uvijek guraju do kraja svoje moći, iako svijet oko njih odumire.

U svakom slučaju, metafizička glupost je prisutna u mozgu od kada i voljna svijest. Ali je posebno vezana za inteligenciju, famozni višak pameti karakterističan za elitu koja hoće da posjeduje svijet i predvodi ljude. Nju posebno, mimo svega drugog, metafizička glupost nadgleda. Kad god ova pređe mjeru, pojavi se. Privlači je neukus pameti koja se izdigla iznad života, prati je blagi podsmjeh inteligenciji koja je počela ozbiljno da se zanosi. I kako počne da se pretvara u silu, u iluziju da je znanje moć, tako se i metafizička glupost oko nje stvrdnjava, rađa sumnju i prijetnju, pa strah i bol, dok se ne pretvori u rušilačku silu koja se previja od smijeha na najmanju pretencioznost inteligencije. Ona što je vjerovala da je svemoćna, više nikoga ne može da prevari. Oslijepljena, luta svijetom u kome joj se svuda rugaju.

Kako se to dešava, taj preobražaj ljudskih najvećih poduhvata i zanosa u iluzije i gluposti? I naročito: zašto se dešava? Da li neka mračna sila, kao đavo, progoni čovjeka i ruga mu se, ili viša, kosmička, ili božija pravda kažnjava čovjekove prekršaje? Kao da nije ovo sve dovoljno čudno, ima i ova tajna: metafizička glupost, naročito kad se obruši na moćne ljude i zajednice, djeluje kao moralna sila, koja kažnjava lukavstvo, laž, podlost, pohlepu elite. Da nema nje, davno bi iz viška pameti ljudi uništili svijet.

Je li onda glupost, ona velika, totalna zaslijepljenost uma, u stvari manifestacija najdublje mudrosti? Najdubljih zakona? Zaslužena kazna? Na to navodi i ova spontana reakcija u duši: koliko god da se strašne stvari dešavaju oko nas, čovjek se plaši, zgraža, ne može da vjeruje očima, itd, ali se stalno u njemu otvara neki svježi i čisti izvor uživanja u manifestacijama zaslužene pravde. Na dnu duše, možda se čovjek sjeća da je Vrhovni Idiot najveći bog. Ko bi oduvao ovolike gomile smeća, ako ne on? I to sa smijehom. 

Situacije u istoriji kad metafizička glupost postavi ogledalo arogantnoj sili i pameti i prsne u smijeh gledajući kako se sila previja i moli, pravda se i obećava da neće više nikad - to spada u najljepše trenutke istorije. Puno gube oni koje strahovi, ili nove ambicije sprečavaju da vide ljepotu ovoga pejzaža. On se kratko vidi, brzo ga prekriju novi oblaci. Kao prvi dah proljeća, treba ga vrebati i uživati jer ne traje. Nakratko, kad metafizička glupost očisti svijest, kad se ova dobro isplače i još bolje ismije, ono što može da se vidi je realnost ljudskog položaja u svijetu. Zato su Grci toliko uživali u tragedijama, a njihovi bogovi na Olimpu se danima previjali od smijeha. Vidjeti svijet i sebe takvima kakvi jesu, makar jednom prije smrti, pa onda neka bude šta bude. Kao ambicija jednog života, ili jedne civilizacije, nije tako malo.

Svaki predlog je manje realan nego nuklearna, ili ekološka, ili epidemiološka kataklizma. I šta onda da se priča? Ako su ljudi osuđeni na stradanje, ako je svijet toliko razoren, a ljudska duša tako iscrpljena, zašto bi se dodavale prazne riječi u carstvo gluposti osim da grohot bude još veći?

Flober je bio fasciniran glupošću ljudske vrste. Primijetio je da metafizička glupost raste sa porastom dominacije inteligencije u društvu. Vidio je da u modernoj civilizaciji nauka daje ljudima iluziju da sve znaju i sve mogu, i naslutio je kuda to vodi. Bilo je doba velikog optimizma. Vjerovalo se da su ljudi otkrili put vječnog progresa.

To su uslovi u kojima se neminovno pojavljuje metafizička glupost, i to u zastrašujućim formama, zahvaljujući nauci i tehnologiji. Zavidim generacijama koja će mnogo stradati, ali i gledati šta će se na ovoj zemlji dešavati kad njom zavlada Vještačka Inteligencija. Biće to, neminovno, najveća riznica metafizičke gluposti. Biće nezapamćena gozba. Posle Prvog svjetskog rata nestala je vjera u moć nauke i u progres, ali su društva koja su se dokopala svjetske vlasti nastavila istim putem. Vjeru u veličinu nauke polako je potiskivala vjera u besmisao civilizacije, sve dok se nije definitivno utvrdilo da je progres vodio najkraćim putem, za samo par stotina godina, u uništenje ljudskog roda, ili života na zemlji. Metafizička glupost se uvijek poslednja smije.

Smije se, nigdje slađe nego kod onog pisca koji se usudio da je opiše onako kako zaslužuje. Rat je u Ukrajini, treba se sjetiti Nikolaja Gogolja. Tamo se rodio i odrastao i možda prvi put vidio da su ljudi mrtve duše kojima trguju utvare, Korobočke i Sabakijeviči, a manipuliše ih Čičikov, čudno stvorenje, ni debelo ni mršavo, ni malo ni veliko, moglo bi biti i domaća i divlja životinja, može biti muško ili žensko, ali mogao bi i Bog ili Đavo, ili monstrum, nema toga na koga ne liči, zavisi od prilike, kao kalauz koji sve otvara i svuda prolazi. To nije svijet potpune smrti. Nego kao da je život otišao, ali nije za sobom počistio, ni zatvorio vrata i prozore, pa su ostale mrlje i mrvice i malo blijede svjetlosti, kao odraz svjetlosti koja je odavno umrla na izvoru daleko odavde, a ovdje još tinjaju poslednje vatrice. U svakom detalju toga kvazi-života, zaljubljene u same sebe, još uvijek se utvare otimaju za pare i prestiž i za mrtve duše. Kao poslednja istina na opustjeloj zemlji, smijeh odjekuje kao nikad ranije.

Mark Šagal: "Čičikov i Sobakevič razgovaraju o poslovanju" (1923)

Šta je to? Svi ti zaista obrazovani i sposobni ljudi, ni naročito loši ni dobri, ni visoki ni mali, ni muškarci ni žene, i civilizacija koja je za otprilike trista godina dovela plavu planetu do ivice apokalipse, sa koje bježe biljne i životinjske vrste, a sve čvrsto zasnovano na racionalnosti i nauci - šta je to? Što više i većom brzinom svijet propada, a forme života nestaju, to je veća trka da se uskoči u taj voz, da se ništa ne propusti, da i moja malenkost doprinese i možda se, uz malo sreće, upiše u članstvo kluba izabranih i izuzetnih - šta je to ako nijesu mrtve duše? Koje možda traže spas u traženju kazne? Svi se otimaju da učestvuju u umiranju. Do poslednjeg Ukrajinca. Do poslednje mačke. Do poslednje pčele. Do poslednjeg kita. Do poslednjeg cvijeta. Do poslednjeg daha: sve je moje! Moja privatna svojina.

Ne može se ova priča dalje pričati. Ostala je samo mučnina, možda tuga, i carska, veličanstvena glupost. Sad o ovome pišu i govore mnogi pametni i dobronamjerni ljudi, kao da nose skute Carice. Još ih je više koji mlate velike pare igrajući se strahovima i beznađem ljudi, ali niko, da ja znam, nema ideju kojim čudom bi inercija propadanja mogla da se promijeni. Svaki predlog je manje realan nego nuklearna, ili ekološka, ili epidemiološka kataklizma. I šta onda da se priča? Ako su ljudi osuđeni na stradanje, ako je svijet toliko razoren, a ljudska duša tako iscrpljena, zašto bi se dodavale prazne riječi u carstvo gluposti osim da grohot bude još veći? (...)

(RTS)