Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Poslednje uporište Zapada
Savremeni svet

Poslednje uporište Zapada

PDF Štampa El. pošta
Majkl Vlahos   
četvrtak, 16. jul 2009.

(The National Interest, 10.07.2009)

Svi veliki ratovi Amerike bili su “sveti” ratovi, osvetljeni neonskim svetlima nacionalnog narativa: cilj revolucije je rađanje nacije, cilj građanskog rata je unutrašnje izbavljenje, a cilj svetskog rata je izbavljenje čitavog čovečanstva.

Podstaknut događajima od 11. septembra, globalni rat protiv terorizma u svom začetku bio je obećanje spasa za celo čovečanstvo. Ali osam godina kasnije dobili smo Dugotrajni rat odsada-pa-zanavek. Nismo dobili obećano iskupljenje - “transformacija Bliskog istoka” skončala je na ulicama Bagdada - a umesto njega imamo večiti rat. A taj večiti rat samo što nije zanavek okončao svetski poredak kakav nam je poznat.

Svetski poredak je zapadnjačka univerzalija za koju su SAD predstavljale zlatni standard, i tu titulu ponosno su nosile skoro čitav vek. Mi i dalje ostajemo njegove perjanice, ali naša bitka - kao i rečnik koji koristimo - drastično se promenila, prešavši sa nužne odbrane nacije u 2001. godini, na borbu sa entuzijastičnim ne-državnim činiocima i naoružanim grupama, na mestima kao što su Avganistan i Pakistan, ili čak Meksiko i Kolumbija, i mnogim drugim, koja se ne slažu sa našom univerzalnom vizijom.

Za to vreme, kod kuće se dešava transformacija koja će zauvek izmeniti naš nacionalni identitet, a čiji je izvor naše prevashodno vojno reagovanje. Mi borbenost uzdižemo do božanskih visina, posebno s obzirom da ostala američka postignuća posrću, kao posledica Velike recesije. Rat postaje naša najcenjenija nacionalna aktivnost, barjaktar i instrument našeg nacionalnog narativa.

U inostranstvu, naše intervencije su napravile mesta, doduše, haotična mesta na kojima bi se u nekom trenutku mogli pojaviti neki novi identiteti, a mi smo te praznine popunili društveno-statusnim sistemima upravljanja zasnovanim na konfliktima. Što duže negde ostanemo, to duže ukorenjujemo kulturnu dinamiku novog identiteta – u militantnosti. One zajednice koje obitavaju na tim prostorima, a koje su imune, otkrile su način kako da ostvare sve sopstvene identitete unutar našeg okvira iregularnog ratovanja. Zato smo mi u stvari babice njihove društvene revolucije i eventualne konačne legitimnosti - njihovog novog identiteta. Dugotrajni rat je zapravo poduhvat transformacije sveta.

U međuvremenu, ne samo da su Sjedinjene Države postale globalno najveći kreator propalih, neuspelih država, već i dalje nastavljaju da podržavaju krnjenje nacija-država koje će izneveriti sopstveni narod, a takvih je mnogo – da pomenem Egipat i Meksiko, Pakistan i Irak.

A onda uporno ne pristajemo da ove države nazovemo “promašenim”, naravno, jer zaboga to bi raskrinkalo neuspeh same modernosti. I zato uvažavamo i održavamo takozvane “države” koje zapravo predstavljaju samo vladajuće elite u jednom društvu. Ove elite se onda staraju o održavanju fasade koju zahteva naš sistem međunarodnih vrednosti, dok istinska realnost te vladavine zapravo podseća na teksture nekih drugih vremena. Ove krhke nacije veoma podsećaju na kraljevstva koja su nasledila Rimsko carstvo u sedmom veku. Kada se zagleda malo izvan kraljevskih oznaka, titula i rituala modernosti, uviđa se da tu nema institucionalizovanog upravljanja društvom, već se pre radi o - kao u Nigeriji ili Keniji - neformalnim tapiserijama alternativnih kanala uprave, cementirane putem “socijabilnosti elite”.

Obični ljudi koji žive u ovim zemljama su “stavljeni po strani”. Oni žive nezbrinuti od strane svojih nacija-država koje su ih napustile, a zapravo čine 60 odsto čovečanstva. Obitavajući na toksičnim marginama globalizacije, oni polako postaju dve-trećine ukupnog broja ljudi na Zemlji. Ovakav svet “stavljenih po strain”, kao i njihovih lokalnih elita, fluidan je, u njemu se uzdižu ne-državne zajednice, dok elitni režimi propadaju - doduše ne u najvažnijim uporištima Zapada - ne još.

A tu su i periferni šokovi za sistem. Šokovi čovečanstvu donose transformacije, a ove polako već kulminiraju ka klimaksu koji ljudski rod može gurnuti sa ivice, pa čak dovesti i do erozije globalizacije. Klimatske promene i pandemije pomogle su da se okončaju strukture kasne antike i kasnog srednjeg veka. A nama tek slede brojni šokovi: nestašica tečnih goriva, prave žestoke globalne pandemije i klimatske promene, izumiranje ribolovnih resursa i kolaps svetskih voda. Toliko su nam svima poznate, a istovremeno tako ih je lako poricati. Malo se radi na suočavanju sa ovim šokovima, i nema sumnje da će u konačnoj instanci doći do njihovog punog udarca i maksimalne sinergije. Još samo jedna decenija, i naš svet bi se mogao naći u krizi.

Šta ovo znači za transformaciju čovečanstva? Nerazvijeni svet i njegove strukture će se skupiti pod strašnim unutrašnjim pritiskom. Uslediće borba na život i smrt između gorepomenutih “stavljenih po strani,” kojih će verovatno biti stotine miliona.

A šta će biti sa nama? Mi se podsvesno već prilagođavamo formi stvari koje tek slede. Američki altruizam će možda preživeti u retorici, ali ova nacija je već počela da koriguje svoj sveti narativ Dugotrajnog rata. Tim ratom smo stvorili haotični prostor koji je jedino uspeo da dâ legitimitet i obodri naše neprijatelje - a gde ćemo pronaći upadljivijeg primera za to nego što je današnji Avganistan. Militarizovali smo svoje odnose sa “stavljenima po strani” i u mestima u kojima se borimo, a sama ta činjenica, tragično, predstavlja oblik evolutivnog prilagođavanja - samo što ono nije onakvo kakvo smo mi imali na umu.

Sve ovo dešava se pod retoričkom oblandom “liberalnog internacionalizma”, s tim što je naša praksa iregularnog ratovanja sada skoro u potpunosti odsečena od univerzalističke velike strategije prohujalih vremena. Više nećemo težiti da izbavimo čovečanstvo, već pre, nakog grubog buđenja, da preživimo sledeću transformaciju čovečanstva.

(Majkl Vlahos je istraživač stipendista na Univerzitetu DŽons Hopkins, Laboratorija za primenjenu fiziku, nekadašnji direktor studija bezbednosti u Školi za napredne međunarodne studije i autor knjige Borba identiteta: Sveti rat i globalne promene, Praeger, 2008).