Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Post-sovjetski fenomeni „kvazi-država“
Savremeni svet

Post-sovjetski fenomeni „kvazi-država“

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
utorak, 23. jun 2009.
Nestanak dve federalne višenacionalne socijalističke države – Sovjetskog Saveza Socijalističkih Republika i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (uz napomenu da je Jugoslavija bila federalna samo po Ustavu, ali u stvari nakon 1974. smo u praksi imali klasičnu konfederaciju) 1991. – je imalo za posledicu pojavljivanje nove vrste državnih entiteta na njihovim prostorima. Evropa nije poznavala ovakve novonastale državne entitete nakon 1991. g. sve od vremena kasnog feudalizma kada su nestali vazalni državni odnosi između velikih i malih političkih entiteta a koji su se zasnivali na klasičnom srednjevekovnom ličnom, grupnom i državnom odnosu sizeren-vazal (senior-junior). Međutim, nakon raspada SSSR-a i rasturanja SFRJ na prostore Kavkaza, Istočne Evrope i Balkana feudalni među-državni odnosi su doživeli svoju renesansu po uzoru na Srednji vek.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza petnaest njegovih republika su postale formalno nezavisne i odvojene jedne od drugih tako u mnogim slučajevima prekidajući višedecenijske dobro uhodane međusobne ekonomske veze, uvodeći vizne režime i statuse manjina na svojim teritorijama. Ista je sudbina čekala i zemlje naslednice bivše Jugoslavije. Ipak, i u eks-sovjetskom kao i u eks-jugoslovenskom slučaju ima dosta etnički i etnolingvistički različitih i/ili izmešanih teritorijalnih delova pojedinih novonastalih „nezavisnih“ država koji su lišeni federalne zaštite koju su posedovali pre 1991. g. Ovi posebni teritorijalni delovi i žitelji u njima se uglavnom osećaju nesigurno i nekomforno a u pojedinim slučajevima ovakvi mikro ili pak makro regioni predstavljaju bure baruta za centralne vlasti i teritorijalni integritet države. Ne treba zaboraviti i to da su ovakvi separatistički (republički) pokreti imali na globalnom sovjetskom planu, pored lične uloge samog lidera SSSR-a Mihaila Gorbačova („grobara SSSR-a“) i njegove politike liberalne „perestrojke“ koja je trebala da odigra ulogu razvodnjavanja jedinstvene državne strukture kako bi se sama država što lakše raspala, krucijalnu ulogu u rastakanju Sovjetskog Saveza na njegove republičke segmente. U jugoslovenskom slučaju, ulogu razvodnjavajućeg elementa je odigrao Ustav iz 1974. g. Ipak, sve novonastale države na ruševinama kako Sovjetskog tako i jugoslovenskog saveza se sada suočavaju sa istim tim separatističkim snagama koje prete jedinstvu državne strukture, normalnom funkcionisanju društva i teritorijalnom državnom integritetu. Jednostavno rečeno, bumerang se vratio nazad u svoje sopstveno dvorište. Usled ovakve novonastale situacije, novopečene „nezavisne“ države na Kavkazu i u Istočnoj Evropi trpe defacto dvojno vazalstvo: od globalne imperijalne sile Sjedinjenih Američkih Država koje ih guraju u frontalni sukob sa Moskvom ali i od Rusije koja faktor ruske manjine, ili pak neke ne-ruske, ali antagonističke centralnim vlastima u okolnim državama za sada relativno dobro koristi kao Damoklov mač u obuzdavanju američke imperijalne politike „Drang nach Osten“. Oni kolonijalni režimi SAD-a na granicama Rusije koji prekorače prag „dobrog ukusa“ u među-državnim odnosima sa Moskvom prolaze kao Mihail Sakašvili avgusta prošle godine trajnim gubljenjem secesionističkih regija i naroda. Drugim rečima, za sve novonastale države na ruševinama SSSR-a vazalni odnos prema Vašingtonu je osnova za formalnu političku nezavisnost na međunarodnoj sceni, ali u isto to vreme upravo vazalni odnos prema Moskvi je garant teritorijalnog integriteta njihovih država kojim se obezbeđuje i uredno snabdevanje energentima. Jasno je da sve ove državice i države koje su u duplom vazalnom odnosu možemo nazivati terminom „kvazi-države“. Na Balkanu je situacija nešto drugačija obzirom da je u političkom smislu faktor Rusije neutralizovan jer se Rusija ne graniči ni sa jednom jedinom zemljom u regionu niti je u ijednoj balkanskoj zemlji ruska manjina prisutna u nekom značajnijem broju ali je zavisnost od ruskih energenata i sve prisutnijih finansijskih investicija jasno vidljiva dok su u političkom smislu balkanske kvazi-države vazali, pored SAD-a, tradicionalnim novovekovnim kolonijalnim silama na Balkanu: Nemačkoj, Italiji, Austriji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Ista slika kao i s kraja 19.-og i početka 20.-og stoleća ako se izuzme faktor Velikog prekookeanskog Brata.

U ovom tekstu bismo se zadržali samo na Kavkazu i fenomena post-sovjetskih „kvazi-država“. Na Kavkazu su separatističke snage u okvirima kavkaskih republika počele da deluju odmah nakon pucanja veza između Moskve kao političkog centra čitave federacije i kavkaskih republika. Nevoljno i veoma ograničeno korišćenje vojne sile na Kavkazu i Baltiku (Baku, Tbilisi, Viljnus) od strane Moskve prilikom raspadanja zajedničke države (po scenariju Mihaila Gorbačova i njegovih pretpostavljenih u Briselu i Vašingtonu) dovelo je do konačnog nestanka SSSR-a ali i do istovremenog oživljavanja separatističkih snaga unutar novonastalih država. Na Kavkazu su po ovom pitanju najteže bile pogođene Gruzija i Azerbejdžan na čijim su se formalno jedinstvenim državnim teritorijama oformile tipične „kvazi-državice“ u praksi odvojene od centralnih vlasti u Tbilisiju i Bakuu. U Azerbejdžanu se rodila odvojena teritorija Nagorno Karabah sa jermenskom većinom dok su se na teritoriji Gruzije formirale Abhazija i Južna Osetija sa svojim nacionalnim entitetima. Jermenska većina u azerbejdžanskoj autonomnoj oblasti Nagorno Karabahu je uspela uz pomoć regularne vojske Republike Jermenije i vojne pomoći Ruske Federacije da se otcepi od ostataka Azerbejdžana i da istera Azeri manjinu oformivši faktički posebnu državu potpuno nezavisnu od Bakua. U Abhaziji su Abhašani uz pomoć ruske potpore uspeli da odvoje ovu oblast od Gruzije i proteraju Gruzine osnovavši takođe svoju nacionalnu „državu“. Južna Osetija se takođe samoproglasila za „suverenu državu“, dok su Adžarija i delovi prave Gruzije postali u stvarnosti nezavisni od Tbilisija. Ovde je neophodno istaći da su Abhazija i Južna Osetija otrgnute od Rusije od strane Gruzina Staljina i pripojeni Gruziji kao i da je gruzijska vojska u krvavom ratu protiv Oseta počinila mnogobrojne zločine genocidnog karaktera što je u stvari i nateralo Rusiju da pruži pomoć i Abhaziji i Južnoj Osetiji. Međutim, svi inostrani neutralni istraživači se slažu u jednom da su krupne političke greške i šovinistička politika („a la“ HDZ u Hrvatskoj) od strane azerbejdžanske azerske vlade i vlade Gruzijskog narodnog fronta krucijalno uticale na podgrevanje separatističkih tendencija u Azerbejdžanu i Gruziji (slično kao i u RSK u okvirima Tuđmanove „demokracijske“ Hrvatske kada su se Srbi digli na kuku i motiku da spreče ponavljanje povesti iz Drugog svetskog rata).

Metode Moskve su varirale od regiona do regiona ali su na Kavkazu znatno doprinele formiranju i opstanku „kvazi-državica“. Domino efekat je i ovde kao i u slučaju bivše Jugoslavije odigrao svoju logičku ulogu: ako se raspada multietnički Sovjetski Savez onda se moraju raspasti na nižem nivou i njegove multietničke republike. Ili, rečeno u obrnutom smeru, teritorijalno jedinstvo multietničkih sovjetskih republika je bilo moguće samo uz opstanak više multietničke državne instance – celovitog Sovjetskog Saveza kao garanta teritorijalnog integriteta tih republika. Na prostoru bivšeg SSSR-a ovaj logički domino efekat se razvio u svom punom obliku za sada upravo na Kavkazu sa verovatnom tendencijom dalje razrade u skorijoj budućnosti i na nekim drugim prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza a pre svega u Ukrajini i na Baltiku. Fenomen kvazi-državnosti je teoretski primenljiv u svim višenacionalnim državama a da li će do njega doći i u praksi, bar što se tiče Balkana, Kavkaza i Istočne Evrope, prvenstveno zavisi od trenutnog rasporeda snaga na međunarodnom vojnom i političkom planu ali i od konkretne ekonomske situacije. Na Kavkazu je jasno da je Moskva igrala i dobro odigrala partiju pokera iz vremena carske Rusije koja se oslanjala na stare među-etničke antagonizme otvoreno podržavajući pravoslavnu Jermeniju protiv muslimanskog Azerbejdžana. Jermeni su, istorijski u okruženju turskih naroda i u konfliktu sa njima, oberučke prihvatili rusku pomoć kao jedini način da zaštite deo svoje etničke teritorije i stoga su već odavno raščistili između alternativa Nagorno Karabah ili EU/NATO stavljajući jasno Zapadu do znanja šta su pravi i zdravi nacionalni prioriteti i ko je jedini i pravi zaštitnik nacionalnog interesa i ciljeva nacionalne politike.

Naravno, neko će dobro da primeti da ni sama Rusija nije ostala pošteđena od separatističkih tendencija što je bio slučaj sa Čečenijom devedesetih. Međutim, pored činjenice da su čečenski muslimanski separatisti loše prikrivali svoje satelitske veze sa Zapadom, u krugovima visoke svetske politike od kad je sveta i veka važi nepisano ali poštovano pravilo da pravila igre na nižim nivoima ne važe i na višim nivoima međunarodne diplomatije. Pored Čečenije iz devedesetih imali smo i propao pokušaj od prošle godine odvajanja jednog Sijuks plemena od SAD-a. U istom kontekstu, slučaj Tibeta je već odavno svima poznat. Stoga i nije čudo što su Moskvi ostale odrešene ruke po pitanju slučaja Čečenije. Iako je prva vojna intervencija Moskve u separatističkoj čečenskoj „kvazi-državi“ bila manje-više neuspešna (1994 – 1996) ova „kvazi-državica“ je ipak konačno eliminisana 1999. g. uz pretvaranje Čečenije u „no-man’s land“ kao opomena ostalim potencijalnim „kvazi-državnim“ separatistima u okviru Ruske Federacije. Nova Putinova Rusija, nakon satelitske Jeljcinove je još odlučnija u podržavanju formiranja „kvazi-država“ na Kavkazu, a da li će ove državice i stvarno postati nezavisne pod ruskim patronatom zavisi prevashodno od one druge strane. Pogrešne „blitz-krieg“ procene pojedinih kavkaskih marionetskih političara su već počele preskupo da ih koštaju ali imaju pozitivnih efekata u Istočnoj Evropi u kojoj će pre svega američki potrčko Juščenko deset puta da razmisli pre nego što povuče bilo koji anti-ruski potez obzirom da su mu polovina žitelja Rusi i to skoncentrisani u kompaktnim masama u čitavoj jednoj polovini države i to baš onoj koja ima zajedničku granicu sa Rusijom. Takođe, propao pokušaj od ove godine primene srbijanskog petooktobarskog puča u Moldaviji i sada u Iranu su sigurni znaci da se oštrica zapadnog mača prema Moskvi osetno tupi. Što se Srba tiče, njihova je najveća istorijska nesreća što nisu imali i još uvek nemaju zajedničku državnu granicu sa Rusijom. Da je imaju, „kvazi-države“ Republika Srpska Krajina i Republika Srpska bi odavno bile nezavisne i od Zagreba i od Sarajeva kao i od Brisela i Vašingtona dok bi se u carskom Prizrenu vijorio srpski barjak kao što se jermenski leprša u Nagorno Karabahu. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner