Savremeni svet

Radost Evrope

PDF Štampa El. pošta
Miroslav N. Jovanović   
subota, 06. februar 2016.

Ako li ti opomeneš bezbožnika da se vrati sa svoga puta,

a on se ne vrati sa svoga puta,...

ti ćeš sačuvati svoju dušu.

Jezekilj, 33:9

1. Uvod

Posle neviđenog dugogodišnje natezanja konačno su počeli pravi pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji (EU). Prikazivanje istinskog i radosnog početka pregovora 14. 12. 2015. bilo je prenaduvano u medijima i prepuno novinarsko-snimateljskih steroida. Nigde, ama baš nigde u Srbiji, nije bilo nikakvog narodnog veselja zbog velikog istorijskog događaja i evropskog "puta bez alternative". Nije bilo izlazaka na ulice, niti automobilskih sirena, niti nepreglednih kolona vozila i (makar plaćenih) autobusa punih presrećnog naroda koji kliče EU od radosti i zanosa, nije bilo ni zastava, ni pesme kao kad se od naroda iskreno dočekuju sportisti koju obraduju državu i narod svojim međunarodnim uspesima. Iako je premijer Srbije u više navrata tokom nekoliko dana radosno čestitao narodu početak pregovora sa EU, njegov narod je ostao potpuno ravnodušan i nem po tom pitanju. U čemu je tu Radost Evrope?[1] 

Punu deceniju pišemo na stranicama Nove srpske političke misli o pogubnom izboru Srbije da pristupi sadašnjoj i ovakvoj EU. Nije to više EU iz 1985. kada je bilo mnogo istinskog optimizma. Kako vreme prolazi, situacija za Srbiju na evropskom putu postaje sve gora, ne samo zato što se od Srbije sve više traži (i to što se nije tražilo ni od jedne zemlje), već i zbog mnogo značajnije stvari. EU je bila u svom zenitu 1985-92. Zatim je nastupilo razdoblje zanesenosti, ali i ozbiljne stagnacije tokom protekle decenije, a tekuća dekada jasno dokazuje da EU gubi na svom značaju i da ide, čak, i prema svom kraju.  

Ova rasprava je samo nastavak ranijih i na već obrađeno naslanjamo se u najmanjoj mogućoj meri. U ovom članku razmatramo sledeće teme: kakva EU "dočekuje" Srbiju; obećanja o evrozoni; ulaganja iz inostranstva; Selim vezirova delokratija; pregovori ili "pregovori" sa EU; vraćanje uklonjenih granica unutar EU; kako večno zgaziti Srbe; i na kraju, u zaključku, iznosimo predloge o koracima Srbije u budućnost.

2. Kakva EU dočekuje Srbiju?

Zagovornici pristupanja Srbije EU polaze od vrlo hrabre i neizvesne početne pretpostavke koja je da će EU da postoji u budućnost (verovatno hoće još neko vreme), ali kakvo će da bude njeno članstvo i kakva će da bude njena sadržina (ljuštura bez sadržine nešto kao Liga naroda) i kolika će da bude njena privlačnost sadašnjim članicama da ostanu u njenom članstvu i da privuče nove zemlje, ostaje veliko otvoreno i neprijatno pitanje. Spomenuti zagovornici nalaze se u neprobojnoj kapsuli iz 1985. u kojoj smatraju da EU sobom donosi isključivo boljitak i da će da postoji večno. Međutim, druga strana jednačine, tj. šta se to u stvarnosti nudi i šta čeka Srbiju u EU je priča kojom ćemo se pozabaviti u tekstu koji sledi.

Prilikom bezglavog srljanja Srbije u topli zagrljaj EU, zaboravlja se činjenica da je EU u egzistencijalnoj krizi, da evro razdvaja zemlje EU umesto da ih zbližava i da je budućnost EU neizvesna. Najviši zvaničnici EU (Martin Šulc, predsednik Evropskog parlamenta) ili Kancelar Austrije Verner Fajman ili Žan Aselborn (Ministar za inostrane posleove Luksemburga sa najdužim stažom među kolegama u EU) upozoravaju o mogućem (tihom) raspadu EU.[2]

Nisu nam poznate savremene studije koje govore o sjajnoj budućnosti i procvatu EU u predstojećih desetak godina, ali zato postoje akademske studije i medijske rasprave koje upozoravaju na njeno urušavanje.[3] I novinarski članci, čak i u Srbiji upozoravaju na navedeno, "Rojters: godina na izmaku kao iz pakla za EU, sledeća još gora?"[4] Da li se ministri kao što su to Zorana Mihajlović i Jadranka Joksimović obaveštavaju o tome šta se događa u EU? Mihajlovićeva se svojom izjavom o olako obećanoj brzini pristupanja EU "Srbija će do 2020. biti deo Evropske unije"[5] stavila u isti koš sa Zoranom Živkovićem, Božidarom Đelićem i Borisom Tadićem koji su bez pokrića olako licitirali o relativno hitrom pristupanju Srbije u EU.[6] Proširenje EU, pogotovo pristupanje Srbije EU, nije nikakav prioritet za EU. To je jasno i glasno rečeno u više navrata od strane predsednika Evropske komisije Žan Klod Junkera.[7] Prioritet im je da održe i spasu EU bar kakva ona sada jeste.

Noam Čomski, jedan od navećih živih intelektualaca na svetu, skrenuo je pažnju na deset strategija za manipulaciju javnim mnjenjem.[8] Te strategije se primenjuju u Srbiji kako be se narod zabunio i kako bi se poluneopaženo provuklo nastavljanje gutanja "živih žaba" na nepovratnom putu pristupanja Srbije EU.

Tanja Mišković, šef Kancelarije Vlade Srbije za pregovore sa EU, izjavila je da "Proces pregovaranja s EU neće doneti veće plate, to ne možemo da garantujemo, ali će svakog dana menjati ono u čemu živimo."[9] To je dobro rečeno i upozoreno unapred. Taj boljitak i cenu koja je za njega plaćena vide i Grci, Španci i drugi u EU. Jug EU već godinama bruji od protesta i paljevina. Ali ako je tako, teško da bi narod i glasači u Srbiji sve tanjeg novčanika pristali na takav razvoj događaja.

Pred očima im je otimanje Kosova i Metohije, ucene, poskupljenja, nezaposlenost, rastakanje EU, bodljikave žice na granici, ekonomska katastrofa koju je prouzrokovalja evrozona (svugde osim u Nemačkoj), a recimo, u Italiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku bio €25.300 u 2014. što je niže od dohotka od €26.400 koji je bio 1999.[10] Istovremeno, otkad je pristupila evrozoni, Italija nije imala realni rast privrede, a u prethodnom razdoblju privredni rast je bio na evropskom proseku.[11] Miškovićeva nije rekla da li će cene i porezi da se povećaju zbog obaveznog sprovođenja tehničkih standarda koji vladaju u EU. Pa izgleda da se sprema sprovođenje poslovice koja kaže da magarci neće jesti više šargarepe, ali će im zato uši više porasti. Počinje priprema Srbije "na sitno" u smislu "pa rekli smo vam to unapred". To je tačka 3 manipulacije koju je jasno obnarodovao Čomski.

Nekontrolisani priliv izbeglica sa Bliskog istoka i iz Afrike srušio je de fakto jedan od osnova integracije u EU – Šengenski sporazum. Nefunkcionalna evrozona je u teškoj egzistencionalnoj krizi. To su dva projekta EU koji se smatraju među najvažnijim za integraciju u EU i ona su snažno uzdrmana i duboko nagrižena iznutra. Evropske domine padaju jedna za drugom. Najopasnija stvar za održivu integraciju u Evropi je ta što je ogroman broj Evropljana izgubio poverenje u EU. Već godinama zemlje EU ne mogu da se slože ni oko čega (priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije, genetski modifikovana hrana, energetska politika, izbeglice, evro, fiskalna unija, odnosi sa Rusijom, britanski referendum o napuštanju EU,...) što je oličenje puta ka smanjenom značaju i umanjenom uticaju EU. Pitanje je da li će EU i da postoji posle britanskog referenduma o napuštanju EU i izbora u Francuskoj 2017? EU se verovatno neće urušiti relativno brzo kao kula od karata kao što je to bio Sovjetski Savez, Jugoslavija ili Rimsko carstvo, već lako može da doživi sudbinu Svetog rimskog carstva (962–1806) koje je bilo krcato raznim "sporazumima, ceremonijama i institucijama, ali je sve više bilo ispražnjeno i pokradeno stvarnog značaja".[12] Osnovni cilj EU u godinama pred nama je da se sama održi, a ne da se proširuje. Da li uopšte vredi pristupati takvoj organizaciji i platiti gorku i nepovratnu cenu?

Šta se nudi Srbiji zauzvrat? Ako je sudeći po iskustvima svih zemalja istoka koje su pristupile EU, ono što se nudi je vrtoglav porast zaduženosti inostranstvu i dužničko ropstvo. Bez obzira na izvestan ekonomski boljitak i transfer fondova u Poljsku posle pristupanja EU, dug inostranstvu ove zemlje je vrtoglavo povećan sa €84 mlrd u 2003. na €202 mlrd u 2014.[13] To je cena koju Poljska plaća. Ni ostale zemlje Istoka nisu prošle ništa bolje u EU. EU nije više kesa bez dna i mirisni ružičnjak u kojem je sve blistavo. U stvari, niko više nije srećan i zadovoljan u EU osim briselske birokratije i zasada još uvek Nemačke.

Pobornici pristupanja Srbije EU često ponavljaju da Srbija nema drugog izbora i mora da pristupi EU. Kažu, zatim, da Srbija nije Švajcarska ili Norveška ili Island i da mora u EU. Takva argumentacija nalazi se na truloj dasci bar zbog dva razloga. Prvo, ako nema izbora i nešto mora da se učini, tada se političari oslobađaju svoje odgovornosti za loše poteze: "Morali smo!"

Sonja Liht, direktor fonda za političku izuzetnost, zalaže se za to da nema plana B za Srbiju izvan EU.[14] To je jedan od izdanaka ranijeg iskrivljenog sistema vrednosti i mišljenja da "nema alternative". Takvi pojedinci, nevladine organizacije i njima slični guraju u javnost uska i apsolutistička viđenja stvarnosti i zastupaju određene interese. Amerikanci savršeno kažu: "Pratite tok novca i sve će vam biti jasno!". Kada saznate ko ih finansira, sve postaje razumljivo.

Takva argumentacija i politika nasleđena je iz ranijeg sistema u kojem nije bilo izbora: mora da se ide samo jednim putem za zvezdom vodiljom (crvenom, žutom,...) i tačka. Drugo, uvek postoji izbor: uraditi nešto ili ne. To je težak izbor ali on uvek postoji. Ako kažu da izbora nema, političari sebe oslobađaju odgovornosti i prebacuju je na drugog. To je loša, neodgovorna i pogubna politika.  

Koliko ima klopki, priča o jednom, a delanja o potpuno drugom na beskrajnom putu u EU jasno pokazuje dvoličnost EU u pogledu Srbije i gasovoda iz Rusije. Sa jedne strane zvaničnici EU bili su javno naklonjeni Srbiji i "Južnom toku". U isto vreme, zvaničnici EU nudili su Rusima iza leđa Srbije da izgrade gasovod "Istočni tok" koji bi zaobišao Srbiju. Ministar za inostrane poslove, Ivica Dačić, je naglasio "da takvo licemerje od funkcionera u Briselu nije mogao ni da zamisli, jer su oni bili glavni koji su učinili sve da propadne projekat Južni tok."[15] Južni tok je godinama bio slavljen u Srbiji kao ogroman projekat koji bi ne samo obezbedio siguran dotok gasa, već i projekat koji bi donosio značajna sredstva zbog protoka gasa u druge zemlje. Toliko o tome kako u stvarnosti EU vidi Srbiju i kako i koliko računa na Srbiju u dugom roku.

Posle briselskih oda Srbiji, još jedan od brojnih noževa u leđa Srbije je i nacrt sporazuma po kojem Srbija treba da preda vlastima Kosova u Prištini hidroelektranu Gazivode i još mnoge druge zamke koje vode Kosovo ka punom članstvu u UN.[16]

Zajednička spoljna politika (ZSP) EU jedna je od obaveza u EU. Da li ona uopšte postoji? Koji su njeni dosadašni uspesi? Da li je to uvođenje demokratije u Libiji, Siriji, Iraku, Ukrajini, ...? Zemlje članice EU ne mogu da se slože oko mnogih bitnih pitanja povezanih sa ZSP. Najuočljiviji primeri su (ne)priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije; vojni napad na Libiju, Irak, Siriju; gasovodi; a pogotovo odnos prema Rusiji;... Na primer, lideri EU odlučili su da bojkotuju proslavu godišnjice pobede nad nacizmom 9.5.2015. u Moskvi, ali se češki predsednik Miloš Zeman oglušio na tu odluku i otišao u Moskvu.

Miroslav Lazanski je u svom uvodniku u Politici jezgrovito opisao političko čerečenje Srbije u pogledu ZSP EU. Lazanski kaže:

"Dakle, da li ambasadori zaista misle da su građani Srbije nedotupavni? Da ne razumeju o čemu se radi? Pa nam ekselencija Denis Kif poručuje kako zna da je premijer Vučić u Moskvi s ministrima, zna da Srbija s Rusijom ima posebne veze, ali „vi ste na putu pristupanja EU, a to znači i uskljađivanje spoljne politike sa EU“. Pa onda da uvedemo sankcije Rusiji? To kaže ambasador države, koja od formiranja Evropske unije još nije uskladila svoj monetarni sistem s EU, niti će ga usklađivati, i nije u sistemu Šengena, niti će ulaziti. I koja će sledeće godine imati referendum o opstanku, ili izlasku iz EU."[17]

Jako je teško pronaći u štampi i medijima u zemljama EU već godinama članak ili reportažu koja govori o budućem boljitku, napretku i procvatu EU. Naprotiv, sve je češće pronaći raspravu koja govori o njenom raspadu.[18] Ako mogući izlazak Britanije iz EU bude uspešan po tu zemlju, takav odlazak iz EU može lako da postane zarazan iz za druge zemlje članice.

3. Obećanja o evrozoni

Monetarna integracija je oblast u kojoj se ogleda istinska ekonomska integracija. Evrozona je trebalo da bude kruna projekta integracije u Evropi. Iako je evrozona najznačajniji uspeh u istioriji EU, ona je istovremeno i najslabija karika integracije koja ozbiljno preti da se sruši. Evrozona je stvorena u Mastrihtu 1992, a oživela je 1999. Građanima je obećano da će evro:

· biti glorifikovana verzija nemačke marke,

· biti stabilan,

· da finansijski obazrive zemlje neće spasavati rasipne,

· da će evro doneti stalni ekonomski rast i napredak svima i

· da nemački poreski obveznici neće platiti račun za sve navedeno.

Da li su ta obećanja ispoštovana? Ono što narod u evrozoni vidi i oseća su fijasko bankarskog sistema (2007-09), teška kriza evrozone (od 2011), nikakav ili beživotan privredni rast, hronična nezaposlenost (pogotovo mladih), neizvesnost, stezanje kajša i bolno stanjivanje novčanika. Od obećanja da će evro biti za blagostanje snažan i ugledan kao BMW, ispostavilo se da je evro u klasi sa polovnim Fijatom.

Grafik 1 prikazuje kretanje indeksa industrijske proizvodnje u Nemačkoj, Francuskoj i Italiji u razdoblju 1980-2015. Odmah jasno upada u oči da je indeks proizvodnje u ove tri najznačajnije zemlje evrozone bio u određenom skladu do početka evrozone. Od uvođenja evra, suprotno svim očekivanjima i obećanjima taj sklad je potpuno narušen i jaz ekonomski između ove tri zemlje se povećava. To uopšte nije dobar znak za sjajnu budućnost evrozone.

Žan Klod Junker ustoličen je za predsednika Evropske komisije na osnovu "burazerskog" dogovora najviših zvaničnika država EU i potvrđen na tom mestu od Evropskog parlamenta. Dakle, on nije izabran na referendumu i ima plitak demokratski koren na svom položaju. Junker je zapretio Grcima 12.12.2014. da ih "čekaju veliki problemi ako glasaju pogrešno". Umesto argumenata o boljitku, koriste se argumenti pretnje. Na sledećem referendumu o planu Trojke (Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija) za "finansijski spas" države, Grci su rekli jasno NE 5.7.2015. Junker je nazvao taj referendum "nerazumnim cirkusom".[19] Martin Šulc, Predsednik Evropskog parlamenta nazvao je referendum "problemom".[20] Bez obzira na jasnu volju naroda, grčka vlast je suprotno toj volji prihvatila plan samo nedelju dana kasnije.

Prisilnim i drakonskim merama štednje trebalo je prisiliti Grčku da klekne i prihvati nezapamćeni ekonomsko-politički pritisak i poniženja. Da se postupilo drugačije, tj. da su se pružili ustupci Grčkoj, pobuna naroda u Španiji, Italiji i drugde proširila bi se širom evrozone i postala bi nezadrživa. "Neće biti lako zanemariti demokratski mandat grčkog naroda. Takav postupak  bi poslao snažnu poruku ostalima u Evropi da EU ne može da prihvati demokratski proces. ... Nije jasno da li EU može da preživi pokazujući takav prezir prema osnovnim evropskim principima kao što su to demokratija i društvena pravda."[21]

Ako neizabrani inostrani političari kroje nacionalnu kapu Grcima, zbog čega da Grci uopšte izlaze na demokratski referendum i biraju po svom nahođenju? Ako narod ne može da se izjasni o državnim prihodima i rashodima, o čemu onda može? Šta će im demokratija? Institucija demokratije kao što je to referendum nije društveno-politička tehnologija uz pomoć koje se rešavaju problemi u EU. Ovo treba da imaju u vidu i snishodljivi političari u Srbiji. Bune se protiv briselskih fermana, pa ih na kraju prihvate! Da li pristupanje EU znači odustajanje od demokratije? U ovome bi se dobro snasšle brojne metastaze ranijih sistema iščašenih vrednosti i njihovi sadašnji izdanci koji i dalje žare i pale po Srbiji i nalaze se na upravljačkim i diplomatskim pozicijama po naslednom pravu, a bez obzira na tanak i lažni spoljašnji demokratski plašt kojim su ogrnuti.

Ulaganja iz inostranstva

Srbija je zemlja koja je u hroničnoj ekonomskoj krizi kojoj se ne nazire kraj. Domaća akumulacija i investicije su beživotne i ulaganja iz inostranstva su dobrodošla. Ekonomska nauka već decenijama pruža savete o tome kako privući i zadržati inostrane ulagače. Osnovni i potvrđeni saveti su da treba imati rastuće domaće tržište (ekonomska ekspanzija) i obrazovanu, iskusnu, produktivnu, a pogotovo kreativnu radnu snagu. To je osnova. Razne subvencije stranim ulagačima ne nalaze se na spisku saveta uglednih studija, a člansvo u nekom vojnom savezu kao podsticaj za strana ulaganja ne nalazi se ni u jednoj studiji od značaja.[22] Pristupanje organizaciji kao što je to NATO, kako predlaže Boris Tadić,[23] zbog stranih investicija izgleda potpuno smešno. Nema više integrisane "države" u NATO od Kosova. NATO tamo obezbeđuje potpunu bezbednost. I kakva je situacija sa stranim ulaganjima? Tadićeva struka je srednjoškolska psihologija i bolje je da se njome bavi.

Dolazak nemačkog "Tenisa" u Srbiju (april 2015), jednog od najvećih proizvođača mesa u Evropi, jeste ohrabrujuća činjenica. Tako ozbiljna firma ulaže u inostranstvo samo ako ima dugoročni pozitivni finansijski efekat. Cilj je izvoz mesa u Rusiju, a na osnovu sporazuma o slobodnoj trgovoni između Rusije i Srbije. Ova, kao i druge firme koje ulažu u Srbiju, imaju ozbiljne namere za izvoz na rusko tržište. U slučaju da Srbija pristupi EU, a pre toga obavezno prekine ugovor o slobodnoj trgovoni sa Rusijom i uskladi svoju trgovinu sa trgovinskom politikom EU, od bescarinskog izvoza nema ništa. Dakle, ako "Tenis" i drugi ulažu u proizvodnju u Srbiji, a nameravaju da izvoze u Rusiju, takvi ulagači moraju da budu dobro i uverljivo obavešteni o budućoj trgovinskoj politici Srbije. Pošto se ovde radi o firmama iz EU, takvi ulagači su dobro obavešteni i od svojih vlasti o dugoročnim izgledima za Srbiju. To znači da u dužem roku nema nade da će Srbija pristupiti EU i da će sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom još dugo ostati na snazi.

Zanimljivo je da Bojan Pajtić i Nenad Čanak sada vode kampanju protiv ustupanja ili prodaje zaparložene državne zemlje strancima na ograničeno vreme (do 30 godina), a pod upravom Demokratske stranke i njenih partnera Srbija je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU u kojem je napravila pogubnu štetu za Srbiju. NIN je napisao:

Srbija se SSP-om obavezala da će najkasnije četiri godine od njegove ratifikacije (septembra 2017) iz propisa izbrisati diskriminatorsku odredbu po kojoj strani državljani ne mogu biti vlasnici poljoprivrednog zemljišta. Da li zato što nisu imali izbora ili zato što ga nisu ni zahtevali, tek srpski pregovarači su, suprotno većini novijih članica EU, pristali na tako kratak prelazni period, koji je za većinu zemalja sedam godina. I to od punopravnog članstva. Poljska je izdejstvovala 12, a Hrvatska i posle 2020. ima pravo da zabranu produži za još tri godine. ... U Slovačkoj, pak, da bi neko kupio zemlju mora imati prebivalište u toj zemlji bar 10 prethodnih godina i najmanje tri godine mora biti poljoprivrednik. [24]

Vlast Borisa Tadića je napravila neoprostivu štetu potpisujući tako loš SSP za Srbiju sa EU. Došlo je i do velikog uvoza mleka, krompira,... čiju proizvodnju EU subvencioniše i što remeti i guši poljoprivrednu proizvodnju u Srbiji, a zemlju stavlja u poziciju određene zavisnosti u pogledu hrane.

Selim vezirova demokratija

Evropska integracija posle Drugog svetskog rata bila je i ostala proces koji sprovodi elita i iz kojeg su široke narodne mase uglavnom bile potpuno isključene. Žan Mone, jedan od tvoraca evropske integracije, napisao je u pismu prijatelju 30.4.1952. sledeće:

 "Evropske nacije treba da se vode prema super-državi, a bez da njihovi narodi shvate šta se to dešava. Ovo može da se postigne nizom sledstvenih koraka koji su prikriveni ekonomskom svrhom, ali koji će na kraju nepovratno da vode ka federaciji"[25]

Isključivanje naroda iz bitnih pitanja, važnih za nacionalni interes se nastavlja.

"Dragan Šutanovac je istakao da `za razliku od ostalih koji su za ili protiv, lično nemam problem da li ćemo biti u EU ili ne, već je bitno da težimo evropskim standardima.` Takođe je izneo stav da nema smisla glasati na referendumu o ulasku u pakt, jer će narod sigurno glasati negativno na skoro svakom referendumu. Poredio je današnju situaciju sa Vukom Karadžićem, uz komentar da bi Srbi sigurno na referendumu odbili reformu pisma i tako ostali bez današnje ćirilice, što je dokaz da se narod ne može pitati, već izbor treba prepustiti političkoj eliti."[26]

Ove Šutanovčeve reči su vrhunac neznanja političke demokratije, nadmenosti, nipodaštavanja i podcenjivanja volje i želje demokratskog izbora naroda. U doba Vuka Karadžića (1787-1864) nije bilo savremene institucije narodnog referenduma, pa nema smisla porediti te dve situacije. Ili se Šutanovac zalaže na vraćanje u XIX vek i takvu vrstu demokratije? Kada bi narod glasao po pitanju značenja reči pašnjak ili livada, tada bi izglasao da je to zelena travnata površina po kojoj mirno pasu ovce. Prema Šutanovcu, reč livada bi verovatno značila palatu. Samo ne znamo ko je tu ovca? Dok je narod na izborima glasao za Demokratsku stranku i njena stremljenja, tada mu je narod bio "dobar", a kada to narod više ne čini, tada treba narodnu volju zanemariti. Takvim svojim stavom poslanik Šutanovac otvoreno nipodaštava narod na način koji pomalo liči na reči Selim vezira koji u Gorskom vijencu kaže u pismu vladiki

                                                                  "…i da raji uzdu popritegnem,

e je raja ka ostala marva…

Pučina je stoka jedna grdna -

dobre duše, kad joj rebra puču…"[27]

... i treba raditi po svome, a ne po volji i izboru naroda! Ćuti, rajo, i plaćaj harač, nije tvoje da misliš (a neka ti "rebra puču"). Slično Šutanovcu koji je u opoziciji, Jadranka Joksimović, ministar za evropske integracije, izjavljuje da Srbiji ne treba široka javna debata o poglavlju 35.[28] Divan je ovakav demokratski put i budućnost Srbije.

Postoje elitna, ugledna mesta u svakom društvu. Ona su, recimo, ministar, ambasador, gradonačelnik, poslanik i sl. Narod u demokratiji na ta mesta postavlja one koji treba da najbolje izražavaju, tumače i sprovode volju naroda. Takva elitna mesta postoje u Srbiji, ali da li njih nastanjuje elita ili Selim-vezir "elita", to je veliko pitanje za ozbiljnu raspravu i akciju na izborima i drugde. Ako neki predlog elite ili Selim-vezir "elite" narod ne prihvati, tada je potpuna greška u eliti, a ne u narodu. Dakle, predlog nema osnova u argumentima koje narod prihvata i koji su ubedljivi, a predlagač nema umeća da objasni narodu predlog na razumljiv način. Znači izneti predlog lako može da bude nerazgovetan i nerazuman, a po volji naroda u demokratiji neprihvatljiv. Da li u takvoj situaciji treba "vaskrsnuti" u XXI veku političku tehnologiju Selim vezira? Ili su oni koji se nalaze na elitinim mestima u društvu (samoproglašena elita) pomalo oboleli od "stokholmskog sindroma" pa se poistovoćuju i slažu sa inostranim mučiteljem.

Ništa bolja situacija nije ni u sadašnjoj EU. Italija, demokratska i "stara" zemlja članica EU imala je tri premijera posle Silvija Berluskonija (premijer 2008-11).[29] Nijedan od od te trojice nije izabran na redovnim izborima, već su postavljeni na premijersko mesto na "poseban" način bez narodnih izbora. Slučaj Marija Montija je posebno zanimljiv. Monti nije bio narodni predstavnik u parlamentu, niko za njega u narodu nije glasao, ali je kroz pravno-političku alhemiju postavljen za premijera. Selim vezira više nema. Savremena politika je dobila demokratske oblande, ali je zato Selim-vezirov duh i dalje prisutan i živahan.

Arogantna elita EU, tj. briselski i drugi visoki zvaničnici preziru svoj narod. Jasan primer takvog prezira od naroda odrođene elite je izjava Sesilije Malstrom, komesara EU za trgovinu, koja je izjavila povodom masovnog javnog protivljenja sporazumu EU o slobodnoj trgovoni sa Sjedinjenim Državama: "Ja ne uzimam svoj mandat od evropskog naroda."[30] Ako ne uzima ili prima mandat (ovlašćenje) od evropskog naroda, od koga ga ima? Kome polaže (demokratske?) račune? Slično ovome, potpredsednik Evropske komisije i bivši premijer Finske Jurki Katainen rekao je da "mi ne menjamo politike u zavisnosti od izbora."[31] Drugim rečima, građani mogu da glasaju za koga god požele, ali politike ostaju iste. Ako je to tako, čemu onda izbori? Da li se Evropa nalazi u postdemokratskom stadijumu razvoja društva?

Volfgang Minhau (Fajnenšel tajms) piše da je celog svog odraslog života bio zagovornik monetarne unije "ali sve je teže braniti uniju koja se ponaša na ovakav način. Uvek sam osećao da je evroskepticizam neracionalan instinkt. Ali danas postoje savršeno racionalni razlozi za protivljenje članstvu i evrozoni i EU."[32]

6. Pregovori ili "pregovori" sa EU

Velika je manipulacija predstavnika države Srbije koji ponavljaju da se sa EU pregovara. EU ima svoju pravnu regulativu od oko 100.000 strana teksta (pravne norme, politike, prakse i običaje). To sve mora da se sprovede u potpunosti. Nikakvih tu pregovora nema osim što se Srbiji određuje vemenski rok za sprovođenje i možda pruže određena sredstva da se olakša sprovođenje i ništa više. U Brisel se ide po "radne naloge", a ne na pregovore.

Godišnja sredstva koja mogu da pripadnu Srbiji iz fondova EU od oko €200 miliona nisu mala za zemlju kao što je to Srbija. Istina, mala su u odnosu na potrebe, ali nisu beznačajna. Problem je u tome što se ona upućuju uglavnom na prioritete koje odredi EU. Reforma administracije, nevladine organizacije,... Da li čitalac ovih redova može da identifikuje neki evro koji je primio neposredno ili posredno iz tih fondova? Najčešće se u narodu primeti graja koju ti fondovi prave kroz aktivnosti šarolikih nevladinih organizacija.

Mnogi bi rekli da su tih oko €200 miliona jednaki gubitku od nenaplaćenih carina kojima bi Srbija štitila svoju krhku proizvodnju i zaposlenost od preteranog uvoza iz EU. Ti fondovi mogu da budu vrsta lizalice ili kinder jajeta da se zamajaju oči u Srbiji. Umesto da potroši ta sredstva prvenstveno na proizvodna ulaganja, Srbija je "primorana" da ih koristi uglavnom za neproizvodna ulaganja, dok se roba slobodno uvozi iz EU. Nema domaće proizvodnje i zaposlenosti. Imajući na umu sve navedeno, i "prodaju" Kosova i Metohije, donacije iz EU se plaćaju skupo.

Treba stalno imati na umu da i za otpočinjanje i za zatvaranje svakog od 35 poglavlja[33] svaka od 28 zemlja članica EU mora da ponaosob pruži svoju izričitu saglasnost. To znači 35x2x28=1960 toliko ima prepreka i mogućnosti za beskonačno kočenje pristupanja Srbije EU. Od 1960 prepreka, Srbija je preskočila samo dve. Novi zahtevi će da stižu neprekidno. Neka se pripremi: gušenje Republike Srpske, nezavisnost Vojvodine, Raška oblast, ...

Bivši nemački ambasador u Srbiji, Andreas Cobel je bio potpuno u pravu kada je sve ovo jasno predočio još 2007. Izgleda da ga je malo njih čulo, a još manje njih razumelo i shvatilo ozbiljno. Treba mu biti zahvalan na iskrenosti i upozorenju. Nemci drže reč, kako stalno ponavlja premijer Srbije.

"Brzina pregovaranja zavisi od Srbije"[34] česta je i pomalo već potrošena fraza koju koriste zvaničnici EU u komunikaciji sa zvaničnicima Srbije. Takvo viđenje bi moglo da se prihvati iz EU kada bi EU dala tačan i konačan spisak (ma koliko on bio dugačak) zahteva, uslova, platformi,... koje Srbija mora da prihvati i ispuni. Ali takvog spiska nema i neće ga biti. Prvo, u tom spisku mogu da se nađu (ponižavajući) uslovi koje ni jedna razumna zemlja ne prihvata pa bi odustala od pregovora i drugo, otvoreni spisak uslova je stalna uzica na kojoj se drži u pokornosti zemlja sa kojom se pregovara. Dakle ovde tačka 9 sa spiska Noama Čomskog (sami sebe okrivljujte za sopstvenu nesreću) ima puno značenje. Ako nema napretka, sami ste krivi. Samo ne znamo kako da objasnimo ako napredak zavisi od nekog trećeg, tj. od vlasti na Kosovu. Ako navedene vlasti ni pola godine ne mogu da oforme vladu posle izbora i neće da ispune to što je dogovoreno sa Srbijom u Briselu, da li i tada "brzina pregovaranja sa EU zavisi od Srbije?"

U prošlosti su pregovori o pristupanju EU počinjali otvaranjem lakših, jednostavnijih, tehničkih i "dosadnih" poglavlja kao što je to statistika, a pregovori se završavaju sa teškim poglavljima. Zbog čega se u slučaju Srbije počinje sa najtežim poglavljem koje nesporno ima za cilj dobrovoljno i mirnodopsko odustajanje Srbije od svoje južne pokrajine? Zašto će se otvaranje ostalih poglavlja uslovljavati čak i promenom ustava Srbije kojem će se umetnuti i klica razvoda sa severnom srpskom pokrajinom? Obično su takva pitanja, tj. gutanje žive žabe na samom kraju procesa pridruživanja EU. Razlog zbog kojeg se ovo stavlja na sam početak pregovora jeste jednostavan. Pregovori o pridruživanju će da traju unedogled, možda i više od deset godina. U stvari, to nisu pregovori, to je bespogovorno ispunjavanje "radnih naloga" koji stižu ne samo iz Brisela nego i iz svih država članica EU. Veliko je pitanje kako će da izgleda EU za pet ili 10 godina, kakvo će da bude njeno članstvo (ko će da je napusti, a ko da bude isteran), kakva će da bude njena sadržina, pogotovo u pogledu ekonomske i druge katastrofe koju je stvorila evrozona.[35] Da li će tada da bude EU privlačna za sadašnje članice da u njoj ostanu? Ili će tada da bude slična Ligi naroda?

Bez obzira na to što Ivica Dačić, ministar za inostrane poslove, kaže "da EU i sama još nije sigurna ni šta će sa sobom, ni šta bi sa nama"[36] bezglavo i mazohističko srljanje Srbije u EU se i dalje nastavlja.

Nikog više ne čudi sve manje prikriveni zahtev EU da Srbija što pre jednostrano prizna punu nezavisnost Kosova i Metohije. Sve manje čudi i brzina kojom se to sve otvorenije zahteva. Zbog čega je to tako? Prvo otvoreno poglavlje (35. o odnosima sa Kosovom i Metohijom) je prepuno nepovoljnih zamki za Srbiju. Ono mora da bude zatvoreno "pravno obavezujućim sporazumom sa Prištinom o dobrosusedskim odnosima".[37] Šta znači navedena formulacija? Da li znači dobrovoljno odustajanje Srbije od Kosova i Metohije (suprotno je Ustavu Srbije)? Ili znači da treba menjati Ustav? Kako? Ili znači da treba imati susedske odnose kao kao što ih imaju Engleska i Škotska? O tome niko iz EU neće da govori i zato je tu klica mogućih beskrajnih ucena.

Klice novih podela Srbije i nerazumevanje dinamike evropske integracije nagovestio je Branislav Bugarski, pokrajinski sekretar za međuregionalnu saradnju i lokalnu samoupravu pokrajine Vojvodine. Rekao je u Briselu "da je budućnost Vojvodine samo u EU".[38] Novi američki ambasador u Srbiji Kajl Skot donosi novi paket zahteva Srbiji: "Novi paket zahteva, među kojima će najvažniji biti distanciranje Srbije od Rusije i njenog predsednika Vladimira Putina na političkom, vojnom i ekonomskom planu. Ukoliko Srbija odbije da se povinuje ovakvim zahtevima, moglo bi uslediti otvaranje novih kriznih žarišta u našoj zemlji, a prvi pik je Vojvodina."[39]

Prikriveni ili otvoreni separatisti u Vojvodini jedva čekaju na ovakvu podršku. Međutim, videće se na izborima kakvu podršku ima navedeno viđenje u narodu.

Višegodišnje iskustvo nas uči da postoji tehnika po kojoj kad nešto krene dobro Srbiji, da se na Kosovu i oko njega pokrene mehanizam koji poremeti situaciju i uspori ili zaustavi povoljne razvoje u Srbiji. Kada se recimo Hagu izruči bivši predsednik države ili general ili se potpiše neki dokument i "stvar krene na bolje", odmah se tu pokrene nezaustavivi mehanizam i povuku beskrajni vidljivi konci za izvlačenje pitanja Kosova, Raške oblasti, ljudskih prava, homoseksualaca, pa dron na utakmici, manjine, sloboda štampe, nevladine organizacije, rezolucije u Savetu bezbednosti ... koje odmah poremete povoljan razvoj događaja za Srbiju. Srbija se tera na pregovore sa osumnjičenim teroristima i trgovcima ljudskim organima i droge i primorana je na njihove ucene sve zbog mazohističkog "puta bez povratka" u EU. Stalno se Srbiji govori da nema novih uslova, a isti se stalno pojavljuju. U stvari nema novih uslova, ali ima nove platforme (razlika je u šiji i vratu). Nekada je Kosovo bilo na sastancima iza table koja je imala zvezdicu i fusnotu. Ta zvezdica se ubrzo pretvorila u pahuljicu koja se istopila i koju više niko ne spominje. Tragikomično je to da se pregovaračima tj. nalogodavcima iz EU veruje duže od nekoliko dana.

Zapadu smeta sirijski predsednik Bašar el Asad jer "ima ruke umrljane krvlju" i zbog toga "mora da ode".[40] U isto vreme šaroliko društvo političara na Kosovu je prihvatljivo i dobrodošlo tom istom Zapadu iako navedeni političari imaju takvu prošlost zbog koje na Zapadu ne bi imali nikakvu državnu funkciju (a možda bi bili i u zatvoru). Bez obzira na to, kosovskim političrima "šarene prošlosti" neprestano se povlađuje dok se skoro svi u Srbiji otvoreno vare na tihoj evropskoj vatri.

Namera je da se što pre zbrza i od Srbije iskamči i formalno priznata nezavisnost Kosova i Metohije. Ako to pitanje dođe na dnevni red na kraju procesa pristupanja, možda od pristupanja EU neće biti ništa! EU i većina njenih zemalja članica zato nastoje da se obezbede unapred i što pre po pitanju nezavisnosti Kosova. Istovremeno Srbiju ograđuju bodljikavim žicama i verovatno u njoj spremaju krajnje odredište za stotine hiljada neželjenih migranata iz muslimanskog sveta.

Ceo svet je video kako lokalne i međunarodne vlasti čuvaju svetske hrišćanske svetinje na Kosovu i Metohiji 2004.[41] Čuvaju isto kao što Islamska država štiti Palmiru u Siriji 2015. Pokušajem, za sada neuspešnim, uvođenja Kosova u UNESKO tanko je prikrivena dugoročnija namera da se stvori nekakva "Kosovska pravoslavna crkva" (slično je bilo tokom Drugog svetskog rata sa stvaranjem nekakve "Hrvatske pravoslavne crkve"). Tokom vremena, preotela bi se imovina i objekti Srpske pravoslavne crkve, a od manastira (ukoliko ne budi porušeni) napravili bi se turistički objekti u kojima bi se naplaćivao ulaz kao recio u Rimski koloseum.  Glasanjem u prilog prijema Kosova u UNESKO oktobra 2015, "bliski" susedi Srbije kao što su to Crna Gora i BJR Makedonija nastavljaju da pokazuju na čijoj su strani. To nije nikakva mrlja u odnosima, već težak nepriateljski čin koji Srbija treba da ima na umu u budućim odnosima sa navedenim "nezavisnim" državama. Uzvraćanje usluga i reciprocitet je osnova u međunarodnim odnosima. Izgleda da su za UNESKO Srbiji bliže zemlje Latinske Amerike nego pojedini prvi susedi.

"Srbija je pobedila sa 5:0"[42], reči su Marka Đurića posle sporazuma u Briselu o Zajednici srpskih opština na Kosovu i Metohiji. Mediji su veselo brujali u Srbiji o velikom međunarodnom političkom uspehu naše otadžbine. Zanos o uspehu je bio veliki. Međutim, sve što se "dogovori", tj. nametne Srbiji u Briselu u odnosu sa Kosovom, vlast iz Prištine stalno opstruira bez posledica od EU. Vlasti u Prištini stalno odlažu primenu dogovorenog za mesec ili dva ili kasnije, a najčešće nikada.

Vest o odlaganju osnivanja Zajednice srpskih opština došla je "samo dan pošto je Priština praktično nagrađena potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju upravo potpisanog zbog Briselskog sporazuma 25 avgusta."[43] Premijer Srbije Vučić kaže da "to što Brisel za sada ćuti o tom potezu Prištine veoma snažno i dovoljno govori za sebe."[44] Kakva bi bila reakcija EU i njenih zemalja članica kada bi Srbija suspendovala ili odložila dogovoreno i potpisano na neodređeno vreme?

Pacta cunt servanda (ugovori se moraju poštovati) opšti je princip u pravu. Da li sporazumi i potpisi sa kosovskom stranom uopšte nešto znače pod kapom EU? I vrzino kolo se vrti bez kraja, ali uvek na štetu Srbije i Srba. Srbija nema nikakvih ni znanja, ni moći, ni šansi da izađe na kraj sa diplomatsko-pravnim trikovima i "ajkulama" u Briselu i na Zapadu. Brisel sjajno zna da politički, diplomatski i medijski "opije" Srbiju rezultatom 5:0, a zatim za par dana zabije nož u leđa.

Setimo se "Južnog toka" i namere EU da taj gasovod zaobiđe Srbiju; pokušaj uvođenja Kosova u UNESKO; pa usklađeno torpedovanje uspeha potpisanog sporazuma sa Kosovom, jer prema vlastima na Kosovu nema reakcije ili je ona ne samo zakasnela već i jako blaga. Jednom rečju ovo je stalno obmanjivanje Srbije. Vlast u Srbiji izrazila je nepovratnu mazohističku nameru da pristupi EU i u tom smislu EU to koristi za sve vrste manipulacija i trikova na štetu Srbije (na primer, ona "kosovska pahuljica").

To što se radi Srbiji godinama je očigledan odnos Zapada pun gadljivog prezira. Srbiju mogu da recikliraju koliko god to žele kroz mašinu za pravljenje političkih kobasica. A to što dve ministarke u Vladi Srbije neće to da vide (Mihajlović i Joksimović), to je njihov lični problem. Moguće je da će posle svog mandata da nađu inostrano uhleblje kao i mnogi pre njih (Božidar Đelić, Milica Delević, Snežana Samardžić-Marković, Goran Svilanović). Narod vidi taj prezir, poigravanje neviđenim uslovima i beskonačnim rokovima.

Da li pregovori o pristupanju EU pod ucenom vlasti na Kosovu uopšte imaju smisla? Na sreću Srbija ima alternativu, ali ona je van EU, što vlast Srbije ne koristi. I da se ne zaboravi, "država" Kosovo potpisala je SSP sa EU posle dve godine pregovora, a Srbija je na isti čekala pet. "Instant" povoljan tretman i nagrade EU Kosovu se nastavljaju pa se uopšte ne vide razlozi i način zbog kojeg bi se predstavnici Kosova ponašali drugačije u budućnosti. Srbija je večiti talac kosovskih vlasti u odnosima sa EU. 

Premijer Vučić je svestan razvoja i pravca odnosa i kaže:[45]

"Oni (gosti iz Brisela) reći će, već znam unapred, da to nije važno, da se radi o samo mesec dana... Naslušao sam se takvih priča, saslušaću ih još jednom, a razgovaraćemo o tome i na sednici Vlade, pa ću onda moći da vam dam konkretan odgovor", rekao je Vučić novinarima.

Na pitanje kako komentariše reakciju EU, odnosno izjavu portparolke visoke predstavnice EU Maje Kocijančić, da obe strane treba da sprovode dogovorene sporazume, Vučić je podsetio da Srbija sprovodi sve dogovoreno, a Priština onaj najvažniji deo, o formiranju ZSO, koji čini 40 odsto Briselskog sporazuma, nije ni počela da ispunjava.

I ništa. Mazohistički put Srbije ka EU se i dalje nastavlja. Srbiju smatraju na Zapadu da je politički "skuvana", pa sa njom mogu da rade šta god požele.

Srbija polako pristupa ne velikodušnom prijemu i slavlju u EU, već u mrozovoljnu EU u kojoj najviši zvaničnici otvoreno govore o njenoj sahrani. Treba dobro izvagati kuda to ide EU, kako se ona razvija, šta se nudi Srbiji, pa tek potom da li se vredi suočiti sa pregovorima koji od samog početka ne donose nagoveštaje o boljitku za Srbiju i Srbe. Britanija uskoro glasa o izlasku iz EU, a njeni političari i izaslanici istovremeno podržavaju pristupanje Srbije EU. Ako je u EU tako divno, zbog čega nameravaju da napuste EU. Dok Turska okupira trećinu suverene države članice EU i sa njom EU pregovara o članstvu od 2005, od Srbije se traži da se odrekne svoje južne pokrajine za početak i nastavak pregovora. Stvaraju se presedani. Srbija ima, da se setimo, i severnu pokrajinu. Ali nije to sve, Srbija je na dobrom putu da bude naterana od zemalja EU da prihvati da bude glavni rušilac Republike Srpske, a sve zbog "nepovratnog evropskog puta koji nema alternativu". 

Siniša Kovačević je slikovito objasnio značenje puta "bez alternative" u Skupštini Srbije:

"Dakle, ukoliko se i vi opredelite za onu ranije toliko puta ponovljenu mantru – Evropa nema alternativu, Evropa nema alternativu, Evropa nema alternativu, i ako to bude politička matrica i vas sada na vlasti, mogu da zamislim jedan susret pod zvezdanim nebom Košutnjaka u kome on moli da mu ona da, a ona kaže – ništa pre braka.

On kaže – daj mi, molim te, a ona kaže – ništa pre braka. On kaže – daj mi, ženiću te, a ona kaže – ništa pre braka. Onda on kaže – daj mi, to će nas približiti Evropskoj uniji. Dragi prijatelji, da li mu je dala, šta mislite? Živela Evropska unija!"[46]

Godina 2015 - kada se vraćaju granice u EU

Državljanima Sribije još uvek su sveža sećanja na ponižavajuće redove po mrazu, kiši i snegu pred konzulatima zbog čekanja na šengensku vizu za ulazak u EU. To što se sada događa jeste masovni prelaz izbeglica preko evropskih šengenskih granica sa malo kontrole, često sa lažnim dokumentima ili bez njih i bez viza. Šengenski sporazum je de fakto stavljen van snage, a Srbija se ograđuje spolja bodljikavom žicom.

Osvrćući se na mađarsku reakciju na nekontrolisani priliv izbeglica tokom 2015. i izgradnju bodljikave ograde duž granice sa Srbijom (i potom sa Hrvatskom), Srđa Trifković navodi:

"Poučeni evropskim iskustvom, u Budimpešti dobro znaju da uljezi iz Avganistana, Eritreje, Somalije, Sudana (i odakle još sve ne) predstavljaju akutnu pretnju društvenoj stabilnosti, zakonskom poretku i vladavini prava, kulturnoj koherentnosti i ekonomskoj održivosti zemalja koje im se nađu na udaru. Gde god se trajno nasele, dolazi do višestrukog porasta kriminala, do epidemije silovanja domaćih žena (npr. u Skandinaviji), do rasta endemskog džihadizma i do nastanka parazitskih geto-kvartova u kojima ogromna većina uljeza živi na tuđoj grbači (kao što su od početka planirali), od državne pomoći poreskih obveznika zemlje-domaćina. Mađarska ima veliku sreću što njeni lideri, za razliku od lidera većine evropskih zemalja, imaju smelosti i snage da tu svoju spoznaju pretvore u konkretni plan zaštite svoje zemlje."[47]

Poučen istorijskim iskustvom, mađarski premijer Viktor Orban verovatno želi da ostane zabeležen u istoriji svoje zemlje na drugi način u poređenju sa Lajošem II koga su Turci porazili u Mohaču 1526. Posle tog poraza, Mađarska se nije oporavila i najvećim svojim delom potpala je pod vlast Muslimana. Nastojeći da izbegne sličnu sudbinu, Orban je za kratko vreme podigao ogradu od bodljikave žice celom dužinom južne granice Mađarske. Evrokrate u Briselu bile su besne zbog ograde, ali izabrani mađarski premijer radio je u skladu sa voljom birača svoje zemlje, a ne po nalozima i volji neizabranih evrokrata u Briselu. Zbog navedenog mnogi EU-fanatici popreko gledaju na Orbana. Ipak, Orban ima izvesne simpatije. Zemlje bivšeg komunističkog bloka ne žele da više primaju diktate iz inostranih udaljenih i neizabranih tehnokratskih centara moći.

Slabljenje principa slobodnog kretanja ljudi unitar Šengenske zone koja je jedna od najvećih tekovina EU (otvorene unutrašnje granice), postavljanje bodljikavih žica između zemalja koje su u toj zoni (Austrija i Slovenija), daje vidne nagoveštaje da može da dođe i do ograničenja kretanja roba i usluga unutar EU. Ako se to dogodi, EU više neće postojati u obliku koji poznajemo. 

Kada je Mađarska postavila bodljikavu žicu na svojoj granici prema Srbiji, izbeglice sa Bliskog istoka skrenuli su svoj put ka središtu EU kroz Srbiju prema Hrvatskoj. Zbog ogromnog priliva izbeglica, Hrvatska je septembra 2015. blokirala granicu i razmenu sa Srbijom, a Srbija kao uzvratnu meru uvela blokadu uvoza robe iz Hrvatske. To je suprotno SSP-u (Protokol 4 o kopnenom transportu čl.11 - strane će se "uzdržavati od bilo kakvog jednostranog delovanja"). Bilo je neprijatnih reči na obe strane. Vlast i opozicija u Srbiji nikako da shvate da je Hrvatska članica EU i da u toj organizaciji postoji određena međusobna unutrašnja podrška. Hrvatska je otvorila granicu prema Srbiji kada je to sama htela, a ne pod pritiskom EU.[48]

Žarko Puhovski, ugledni politički analitičar iz Zagreba, jasno i jezgrovito je opisao i predočio šta Srbiju čeka od Hrvatske, ali i od drugih mnogo jačih EU igrača na "putu bez povratka" u EU. Puhovski kaže:

"Hrvatska se našla u toliko dominantnoj poziciji prema Srbiji, u kakvoj nikada nije bila. Bitno je da je Hrvatska u EU, a Srbija nije i to je jedino bitno, sve ostalo su detalji", rekao je Puhovski za regionalnu televiziju N1.

Šta god Srbija poduzimala, smatra Puhovski, "to je drugorazredni vapaj i žalosno je da se to tako koristi, ali to je bilo pitanje samo trenutka... Hrvatska, iako je obećala da to neće činiti, danas maltretira Srbiju. Ti ljudi sada sede tamo danima u kamionima, a svaki treći-četvrti kamion je hrvatski", rekao je Puhovski, ističući da javnost zna premalo o ovom sukobu.

"Hrvatski građani sada ne mogu normalno putovati niti u Sloveniju, niti u Mađarsku niti u Srbiju. Vlada čini ono o čemu se HDZ usudio samo fantazirati", rekao je Puhovski.[49]

Hrvatska je u svoje vreme kada je pristupala EU za sebe stragijski[50] mudro iskoristila vrlo bliske i prijateljske odnose predsednika Srbije Borisa Tadića i predsednika Hrvatske Ive Josipovića. Često su bili zajedno, nasmejani i slikani sa zdravicama. Sada kada je u EU, Tadić je ispao, kako bi to verovatno rekao Dragoš Kalajić, "korisni idiot" za Hrvatsku. Hrvatska je imala očiglednih koristi od takvih odnosa. A Srbija?

EU će uvek podržati svoju zemlju članicu u sukobu sa trećom zemljom, pogotovo ako je ta treća zemlja problematična kao što je to Srbija. To se ogledalo i u tome što je EU terala Srbiju da se pridržava SSP-a, dok je u isto vreme sama EU u stvarnosti ukinula Šengen i Dablinski sporazum o azilu. Priče o vladavini prava i poštovanju principa u EU su samo bajke za zamajavanje onih koji su još uvek drogirani idejom o EU kakva ona sada jeste, a ne kakva je bila 1985. Postoje samo interesi (a ne principi) pogotovo onih koji su jači. Šut sa rogatim ne može. A Kalimerov princip: "Ovo je nepravda!" ne funkcioniše u odnosima sa EU. Hrvatska, kao i svaka druga zemlja članica EU, može u svakom trenutku da uspori i blokira na neodređeno vreme pristupanje Srbije EU. Staro rivalstvo između dve države je sakriveno jako plitko ispod kože (ništa se nije promenilo od doba Jovana Dučića) i može lako da iskoči kao što je to bio slučaj sa blokadom granice septembnra 2015.

Zaštita manjina je još jedan bitan zahtev za pristupanje EU. Hrvatska, kao i svaka druga država, brine o svojoj manjini u drugim državama i, sa pravom, zahteva da Srbija finansira medije hrvatske manjine u Srbiji. Kao što je to bio zahtev za pristupanje Hrvatske EU, tako će to biti zahtev i Srbiji, kako reče Vesna Pusić, Ministar za inostrane poslove Hrvatske.[51] Ali jednom kada pristupi EU, država može da radi sa manjinama skoro šta želi. Najočitiji primer je da Hrvatska ne može da sačuva jednu tablu na srpskom jeziku na opštini u Vukovaru, a da ona odmah ne bude razbijena. Da se tako nešto ili gore dogodi u Srbiji, Srbija bi odmah bila strogo ukorena i kažnjena.

8. Kako večno zgaziti Srbe?

Dvadesetogodišnjica teškog zločina nad muškarcima u Srebrenici je trebalo da bude obeležena rezolucijom u Savetu bezbednosti UN jula 2015. Zvanična namera britanskog nacrta rezolucije bila je pomirenje u regionu. Izmedju ostalog, nacrt je sadržao i sledeće klauzule:[52]

PP12 Konstatujući da se procenjuje da su hiljade žena, devojčica, muškaraca i dečaka na svim stranama bili žrtve seksualnog nasilja za vreme sukoba u Bosni i Hercegovoni, uključujući i u Srebrenici....

3. Osuđuje svako poricanje ovog genocida...

...

12. Poziva sve države članice da izrade obrazovne programe na osnovu kojih će buduće generacije izvlačiti pouke...

Da je navedeni nacrt Rezolucije Saveta bezbednosti bio prihvaćen, Srbija i srpski narod bi za vjeki vjekov bio ucenjen i nikada se ne bi isčupao iz ralja takve rezolucije. Da je rezolucija bila prihvaćena, mišljenja smo da to znači da bi na beskonačnom putu pristupanja Srbije EU, bar poneke zemlje EU zahtevale da u svakom srpskom bukvaru, možda i pre slike Vuka Karadžića piše velikim slovima "Srbi su genocidni, Srbi siluju dečake", isti tekst bi verovatno bio zahtevan da se napiše iznad svakog umivaonika u jaslicama i obdaništima u Srbiji, na ulazu ispred svake fiskulturne sale, stadiona,... Svašta se Srbima pripisivalo (ponekad i sa pravom), ali da su silovali muškarce, a pogotovo dečake, i to još masovno, to se nikada nije dogodilo. Potpuno su nepoznate osnove na kojima je zasnovana tvrdnja o silovanju dečaka i muškaraca. Pripisivanju krivice samo jednom narodu i kolektivnom blaćenju Srba sa Zapada kraja nema. Šta je sledeće? Da su Srbi trgovali ljudskim organima?

Na svu sreću, Srbe i Srbiju je kao i mnogo puta ranije spasila ovakvog žiga Rusija. Stavila je veto u Savetu bezbednosti. Ruski poslanik Vitalij Čurkin je u svom govoru povodom veta imao zapažene reči: "Ako govorimo o godišnjicama, zašto nije bilo sećanja na četrdesetogodišnjicu vijetnamskog rata, upitao je. Tamo su bili zločini kao što je to bilo tepih bombarovanje Hanoja i pokolj u Mi Laju. Nije bilo ni sećanja ni Rezolucije Saveta povodom desetogodišnjice nezakonite invazije na Irak u kojem su nestali milioni."[53] Bilo je i velikih pokolja Srba i drugih u Jasenovcu, Kragujevcu, Čurugu, Novom Sadu, ali te se godišnjice ne stavljaju na dnevni red. Tuđe žrve moraju da se poštuju, ali i sopstvrene. U hrvatskoj "Oluji" nestale su hiljade ljudi, a prognano je više od 200.000 Srba. Turska je poubijala 1,5 miliona Jermena, Japanci 300.000 u Nanđingu (Kina), ... i gde su tu Rezolucije o sećanju na genocid? Teški zločini bili su učinjeni i protiv Srba, pogotovo na Kosovu i Metohiji, ali istrage po tim brojnim nedelima su u nekoj vrsti bestežinskog stanja već skoro dve decenije.

Zbog čega se Zapad baš sada, a ne ranije setio godišnjice teškog zločina u Srebrenici? Verovatno je klopka postavljena iz dva razloga. Prvo, Srbija je bila pred vratima početka pregovora o pristupanju EU pa je bio potreban još jedan džoker uz pomoć kojeg bi se Srbija stalno držala na kolenima i lupala po glavi, i drugo, Srbi su kao "mali Rusi" pa je preko njih trebalo još jednom udariti po Rusiji. Jako je iznenađujuće i čudno da Srbija nastoji da pristupi EU, tj. Zapadu, da taj isti Zapad odjednom i to baš sada kada se Srbija "upristojila" žestoko optužuje Srbiju, a ne recimo pre 10 ili više godina kada je Srbija bila neka vrsta međunarodnog "otpadnika". Istovremeno Srbija sada nalazi ponovni spas u Rusiji, a želi da pristupi Zapadu. Ali ne budimo naivni. Britanija je ozbiljna država sa globalnom politikom na dugi rok.[54] Naći će ona sredstva i način da svoju politiku ponovo pokuša da sprovede na drugi način. U svakom slučaju, iskustvo nas uči da Britanija može da bude najbolja vodilja za mnoge stvari koje se tiču Srbije. Britance, pogotovo Engleze, treba pomno saslušati, ali skoro uvek učiniti suprotno od njihovih zahteva ili saveta.

I da ostane zabeleženo, istog dana kada je Rusija sprečila izglasavanje Rezolucije o Srebrenici, Skupština Srbije je usvojila sporazum između NATO i Srbije.[55] "Vojnici NATO, kao i oružane snage zemalja pripadnica 'Partnerstva za mir' mogu da prolaze teritorijom Srbije u uniformama, bez pasoških i drugih kontrola i da koriste naše resurse, ali samo uz dozvolu naših vlasti."[56]

9. Zaključak

Zoran Radmilović bi verovatno u "Radovanu Trećem" rekao sledeće u vezi sa početkom pregovora o pristupanju Srbije EU: "Georgina se porodila!" A šta je to rodila? Šta će od toga da bude? E, to će da pokaže vreme. Nema osnova za neku veliku radost i veselje. Pitajte Grke, Italijane, Špance, Mađare i ostale.

Zbirka velikih problema sa kojima se suočava EU uključuje evrozonu, ogromne dugove u perifernim zemljama, izbeglice, ekonomsku stagnaciju, energetsku zavisnost i nameru pojedinih zemalja da izađu iz EU. U navedenoj situaciji EU je potrebno samo još i proširenje za jednu problematičnu zemlju kao što je to Srbija. Samo da EU zatraži geografsku mapu zemlje koja joj pristupa, to će da zaustavi čitav proces. EU sigurno neće više da uveze u svoje redove još jedan kiparski problem. I šta treba sada da uradi Srbija? Ništa, osim da sačuva i to malo svoje "bede" koju još uvek poseduje za sada. Neka samo pusti da se dinamika unutrašnjeg razvoja EU odvija sama od sebe (urušavanje i evrozone i Šengena, izbeglice, endemskanezaposlenost, verovatni izlazak Britanije i možda još neke zemlje iz EU,...) i vidi da li joj takav EU Titanik odgovara. Ako je dosad izgubljeno više decenija u integracijama u Evropi, pogotovo kada je EU bila u svom zenitu 1980-ih godina, sada ne treba mazohistički srljati u tonući savez.

Umesto da EU ide unapred kao što je to bio slučaj do oko 2005, ili da bar stagnira, evropska integracija se kreće u nazad. Umesto da rešavaju probleme zajednički, zemlje članice EU ih rešavaju ili ponaosob ili nameravaju da napuste EU kao što to odavno najavljuje Britanija. Prva decenija 21. veka bila je izgubljena za evropsku integraciju. Tokom druge decenije proces integracije se kreće u nazad, a nema nikakvih sjajnih nagoveštaja za boljitak u trećoj deceniji, dobu kada Srbija tako željno nastoji da pristupi EU. Ko će je dočekati u EU? Kako će tada da izgleda EU?

"Voleli me ili ne voleli, u udžbenicima istorije će biti zapisano da je 2015. Srbija otvorila prva pregovaračka poglavlja"[57] reči su premijera Vučića. To će biti tako, ali bojimo se da će istorija istovremeno zabeležiti da je 2015. počela pismeno i istinsko odricanje od Kosova i Metohije, a da su se za pomenuto zauzvrat dobila samo prazna obećanja.

EU je bila u krizi otprilike jednom svake decenije. Do sada je uvek iz krize izlazila bolja i snažnija. Međutim, sadašnja kriza je drugačija. Umesto da osnaži EU, rešenje nagomilanih problema može pre da uruši EU. Postavljanje bodljikavih žica unutar granica EU, predoziranost izbeglicama, kriza evrozone i mogućnost izlaska iz EU nisu dobri nagoveštaji za budućnost EU. Šta god da je EU učinila u poslednje vreme u vezi sa Šengenskom zonom ili sa evrom, ne donosi željene ili nikakve rezultate. EU možda pati od dubokog zamora i velike imperijalne razvučenosti u sve i svja. Očekivanje i nada da će EU da postoji zauvek je ozbiljno dovedeno u pitanje. Evropska istorija je prepuna primera raznih saveza država koji su u početku bili u procvatu, ali koji su se na kraju raspali. EU u stvari nije u krizi. Ona se nalazi u novoj stvarnosti koja je grozna i sa malo ružičaste perspektive. Pristupanje EU sada je kao što bi bilo pristupanje bivšoj Jugoslaviji 1988.  U šta li se to Srbija sada dobrovoljno nudi i upušta?

Svaki napredak u pregovorima sa EU o pristupanju potpuno zavisi od Kosova (poglavlje 35). Ako nema napretka po pitanju sve šireg i dubljeg zvaničnog priznavanja nezavisnosti Kosova, neće biti ni otvaranja mnogih drugih poglavlja sa EU, a o njihovom zatvaranju da ne govorimo. Dakle, ako su na Kosovu izbori ili ne može da se formira vlada, potpuno nezavisno od vlasti u Beogradu, i nema "dijaloga" sa vlastima na Kosovu i Metohiji, ceo proces je zamrznut. Sadašnji trenutak i bar sledećih nekoliko godina predstavljaju loše vreme za Srbiju. Zato bi trebalo sve "pregovore" sa EU staviti na led i ne dopustiti poniženje po kojem je Srbija večiti talac, čak kolonija Kosova u odnosima sa EU.

Mora se sačuvati tapija na Kosovo i Metohiju za buduće naraštaje, a ne prepustiti ga u nepovrat, a za uzvrat pristupiti u dalekoj budućnosti raspadajućoj EU ili šta već od nje bude ostalo. Vremena se često brzo menjaju. Ko je pretpostavio recimo 1985. u šta će se izopačiti EU 2015? Sadašnji trenutak je nepovoljan za Srbiju, ali bilo je i gorih. Evropska istorija je puna imperija koje su se raspale. 

Evropa o kojoj smo sanjali i za koju smo živeli bila je nekada Evropa u kojoj su se rušili zidovi i ograde kao što je to bilo 1989, a 2015. postala je Evropa u koju se dugačke bodljikave žice brzo vraćaju i niču. Mark Rute, holandski premijer, kaže: "Kao što svi dobro znamo o Rimskoj imperiji, velike imperije propadaju ako nemaju dobro zaštićene granice."[58] "Evropska unija je u opasnosti i niko ne može da kaže da li će EU da postoji za 10 godina"[59] reči su Martina Šulca, predsednika Evropskog parlamenta. Malo vredi raspravljati sa EU-entuzijastima u Srbiji koji su toliko opijeni da im izgleda da hodaju po evropskoj dubokoj vodi. Oni mogu ali ne žele da vide stranputicu kojom se zaputila Srbija pri ulasku na palubu trećeg razreda na Titaniku. Njihova plata zavisi od toga da ne shvate unutrašnju dinamiku i pravac razvoja EU, a nisu ni voljni da izgube velike (često diplomatske) privilegije, dnevnice i putovanja.

Sa ekonomske strane, ako ikada pristupi EU ili tome šta od nje bude ostalo, u Srbiji može da dođe do izvesnog ekonomskog boljitka, ali sigurno je da Srbiju očekuje vrtoglavo zaduživanje u inostranstvu kao što je to bio slučaj sa svim bivšim socijalističkim zemlja koje su pristupile EU.[60] Poljska i druge zemlje, pogotovo njihova EU-nomenklatura videle su određeni ekonomski boljitak. To je neosporno, ali neosporna je i činjenica koja se ili iz neznanja ili zbog manipulacije podmuklo prikriva u Srbiji. Inostranii dug tih zemalja je "probio krov". Raniji spolja "nametnuti diktat" dolazio je tim zemljama iz Sovjetskog Saveza. Sadašnji "izabrani diktat" dolazi iz inostranih banaka i Brisela. To jeste "somotski diktat", ali je ipak diktat! Zemlje su potpale pod dužničko ropstvo, a isto čeka i Srbiju na takvom putu.

Sve u svemu, zamisao da Srbija može da ima boljitak od dugog, neprijatnog i neizvesnog putovanja kroz maglovitu evropsku noć kakva je ona sada je na tankim empirijskim nogama, konceptualno je nepismena, politički plitka i kratkovida, ekonomski naivna i netačna, pa uz jasan uslov da Srbija "otkači" Kosovo i Metohiju izgleda za upotrebu kao obična vlažna papirna kesa iz samoposluge. Hvala lepo, putuj Evropo ... bez nas.

Borio sam se i to je dovoljno.

Pobeda je u Božijim rukama.

Đordano Bruno

Autor je redovni član Matice srpske u Novom Sadu   


[1] http://www.joyofeurope.rs/ (pristup 24.12.2015)

[2] B92, ‘Fajman upozorava: EU se tiho raspada’, 25.10.2015.

P. Teffer, ‘False nationalism can lead to war in Europe’, EUobserver, 9.11.2015.

[3] P. Minford (2015). Should Britain Leave the EU? Cheltenham: Edward Elgar.

M. Jovanović (2013). ‘Was European integration nice while it lasted?’, Journal of Economic Integration, str. 1-36. http://ssrn.com/abstract=2224190 

[4] ‘Rojters: godina na izmaku kao iz pakla za EU, sledeća još gora?', Politika, 21.12.2015.

[5] ‘Mihajlović: Srbija će do 2020. biti deo Evropske unije', Politika, 21.12.2015.

[6] Živković je 2003. obećao punopravno članstvo do 2007, a Boris Tadić je 2008. obećao pristupanje 2013. (‘Dugo čekanje na Evropu’, Politika, 1.12.2015).

[7] H. von Homeyer, ‘Don’t leave Serbia to Russia and China’, EUobserver, 27.3.2015.

[9] B92, ‘Put ka EU ne za plate, za promene’, 25.3.2015.

[11] W. Munchau, ‘Europe will stumble before it learns to stand tall’ Financial Times, 7.12.2015.

[12] T. Garton Ash, ‘Fading memories of brutal history that created Europe’, Financial Times, 19.12.2015.

[14] M. Kovačević, 'Liht: Nema plana B za Srbiju izvan Evropske unije', Dnevnik 27.12.2016.

[15] ‘Dačić: EU nudila Rusiji da gasovod zaobiđe Srbiju’, Politika, 18.6.2015.

[16] B. Jelovac, ‘Nož u leđa iz EU’, Blic, 10.10.2015.

[17] M. Lazanski, ‘Skela’, Politika 28.10.2015.

[18]L. McKinstry, ‘How the EU could collapse in 2016’, The Telegraph, 28.12.2015.

[19] M. Holehouse, ‘’I do not understand Greek referendum circus’, The Telegraph, 7.7.2015.

[20] M. Holehouse, ‘’I do not understand Greek referendum circus’, The Telegraph, 7.7.2015.

[21] B. Waterfield, ‘EU will threaten Syriza with the collapse of Greek banks and the prospect of going bust unless Alexis Tsipras signs up to existing austerity measures’, The Telegraph, 26.1.2015.

[22] M. Jovanović, ‘Subvencije za radna mesta: I posle Dinkića - Dinkić’, NIN, 1.10.2015.

[23] ‘Tadić: Srbija mora u NATO zbog stranih investicija!’, Pravda, 1.4.2015.

[24] P. Đaković, ‘Čiji će biti naši hektari’, NIN, 9.4.2015.

[28] D. Milinković, ‘Joksimović: Ne treba nam široka debata o poglavlju 35’, Novosti, 26.12.2015.

[29] Mario Monti (2011-13), Enriko Leta (2013-14) i Mateo Renci (2014- ).

[30] J. Hilary, ‘I didn’t think TTIP could get any scarier, but then I spoke to the EU official in charge of it’, The Independent, 12.10.2015.

[31] I. Traynor, ‘European disunion: Tsipras, Merkel and the conflict at the heart of the EU’, The Guardian, 3.2. 2015.

[32] W. Münchau, ‘By playing it safe now, Europe puts its future at risk’, Financial Times, 2.3.2015.

[34] B92, ‘Brzina pregovaranja zavisi od Srbije’, 15.12.2015.

[35] M. Jovanović (2012), ‘Is the eurozone rescue strategy tantamount to the rearrangement of the deckchairs on the Titanic?’, Journal of Economic Integration, str. 33-79. http://ssrn.com/abstract=2026854

[36] ‘Dačić objasnio: EU ne zna ni šta će sa sobom, a kamoli šta će sa nama’, Informer, 12.4.2015.

[37] ‘Nikolić: Treba odmah da se suočimo sa Poglavljem 35 o Kosovu’, Blic, 19.12.2015.

[38] ‘Branislav Bugarski: Budućnost Vojvodine samo u EU’, Kurir, 14.10.2015.

[39] ‘Skot menja Kirbija – Novi američki ambassador, novi zahtev: Putin ili Vojvodina?!’, Informer, 26.12.2015.

[40] M. Chorley, ‘Cameron insists Syria's Assad must not escape prosecution even if he plays a role in political solution of the country as he arrived in America’, The Daily Mail, 27.9.2015.

[41] Treba odati priznanje samo italijanskoj vojsci koja je bila na visini svog zadatka.

[42] B92, ‘Đurić: Srbija u Briselu pobedila sa 5:0’, 25.8.2015.

[43] D. Spalović, ‘Priština gazi Briselski sporazum, Srbija očekuje reakciju EU’ Politika, 29.10.2015.

[44] RTS, ‘Vučić za RTS: Neodgovorno ponašanje Prištine, uslediće odgovor’, 29.10.2015.

[45] B92, ‘Naslušao sam se takvih priča iz Brisela’, 30.10.2015.

[46] REPUBLIKA SRBIJA, NARODNA SKUPŠTINA, PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 12.1.2013, Sednica je počela u 11.35 časova. Predsedava Nebojša Stefanović, predsednik Narodne skupštine, str. 127.

[47] S. Trifković, 'Svaka čast Orbane', Geopolitika, jul 2015. 

[48] ‘Z. Milanović: Nisam rekao da su Srbi varvari, ponovo mogu doneti odluku o blokadi granice’, Nova srpska politička misao, 25.9.2015.

[49] B92, ‘Puhovski: Hrvatska maltretira Srbiju’, 24.09.2015.

[50] Šahovnica na hrvatskom grbu predstavlja simbol strategije (šah je strateška igra).

[51] B92, ‘Srbija da finansira medije hrvatske manjine’, 12.12.2015.

[53] United Nations, Meeting Coverage and Press Releases, SC/11961, 8.7.2015.

[54] Nekoliko sedmica posle propasti britanskog predloga Rezolucije u Savetu bezbednosti "Britanski premijer Dejvid Kameron uputio je pismo predsedniku Vlade Srbije Aleksandru Vučiću u kojem hvali Vučićevo liderstvo, ističe uverenje da će srpske reforme dati rezultate i pozdravlja napore srpskog premijera da unapredi odnose na Zapadnom Balkanu" (‘Britanski premijer Kameron pohvalio liderstvo Vučića’, Kurir, 25.7.2015.). Isto je učinio i premijer Francuske Vals (‘Kameron i Vals pisali Vučiću’, RTV, 25.7.2015.).

Čim Srbiju za nešto hvale i podržavaju, treba se pripaziti Danajaca. Verovatno se približava neka klopka ili podvala. Isti su temeljno bombardovali Srbiju 1999. sa najvećim žarom.

[55] B92, ‘Skupština usvojila sporazum Srbije i NATO’, 7.7.2015.

[56] V. Mijatović, ‘Skupština Srbije ratifikovala SOFA sporazum sa NATO’, Večernje novosti, 10.7.2015.

[57] ‘Vučić na vanrednoj konferenciji u direktnom prenosu na RTS-u, Pinku i Studiju B " Voleli me ili ne voleli, u udžbenicima istorije će biti zapisano da je 2015. Srbija otvotila prva pregovaračka poglavlja"’, Nova srpska politička misao, 5.12.2015.

[58] R. Ellis, ‘The EU is crumbling – and Turkey won’t hold it together’, The Independent, 9.12.2015.

[59] K. Connolly, ‘European Union is in danger from forces that want to drive us apart’, The Guardian, 8.12.2015.

[60] M. Jovanović i J. Damnjanović (2014). ‘EU eastern enlargement: economic effects on new members 2000-2012’, Journal of Economic Integration, str. 201-243.  

http://ssrn.com/abstract=2447612  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner