Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Savez kineskih socijalističkih republika"
Savremeni svet

"Savez kineskih socijalističkih republika"

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Hramčihin   
ponedeljak, 26. februar 2018.

U poređenju sa Bliskim istokom, Ukrajinom, Afrikom i Korejskim poluostrvom, region jugoistočne Azije i njemu susedni deo Okeanije izgledaju kao vrlo spokojna mesta.

I ovde postoji autohtoni islamski ekstremizam (na Filipinima, i u Indoneziji) ali po dimenzijama on se ne može upoređivati sa bliskoistočnim. Uostalom, sa potiskivanjem kalifata iz Sirije i Iraka, deo preživelih bojovnika se uputio upravo tamo. Kao što je poznato, najveća po broju stanovnika islamska država je Indonezija. A religionzni ekstremizam na filipinskom ostrvu Mindanao pojavio se mnogo pre pojave kalifata.

Sada se u regionu pojavljuje još jedan islamski narativ – borba muslimana i budista u Mjanmaru. Oko 800 hiljada pripadnika naroda Rohinja, koji žive na zapadu zemlje, i ispovedaju islam, nalazi se u vrlo složenim odnosima sa vlastima i budističkom većinom. Od 2012. godine, konflikt je faktički prerastao u razvučeni građanski rat, dok je značajan deo Rohinja bio prinuđen da pobegne u susedni Bangladeš. Ova zemlja – Bangladeš – ne ulazi u ASEAN, i pripada regionu južne Azije, ali je u mnogim aspektima tesno povezana sa zemljama jugoistočne Azije. Bangladeš zauzima tek 92. mesto u svetu po veličini teritorije, ali je na osmom mestu po broju stanovnika, između Nigerije i Rusije! Na 144 hiljade kvadratnih kilometara, živi oko 170 miliona žitelja. Ova zemlja je jedna od najsiromašnijih u svetu, i samo su joj još i izbeglice nedostajale. Oko 90% stanovnika Bangladeša su muslimani.

Za sada, islamski ekstremizam ostaje za region tempirana bomba. Konflikt koji je najvidljiviji u ovom momentu je čisto geopolitički – deoba Južnog kineskog mora. Kina smatra svojom svu akvatoriju (osim teritorijalnih vodâ drugih država) i ostrva – Paracelska i Spratli. Pri tome, na prva takođe pretenduje Vijetnam, a na druga i on, i Filipini, Malezija, Bruneji i Tajvan (u ulozi alternativne Kine).

Preovlađujuća većina spornih ostrva nije podesna za život, zbog suviše malih razmera, ali Peking na njima podiže civilna naselja (otvoreno fiktivna) i razvija vojne objekte (RV i PVO), samim tim učvršćujući svoj posed. Sasvim je očigledno, da Kini nisu potrebna ostrva sama po sebi, već da je reč o pretpostavljenoj eksploataciji gasa i nafte u morskom prudu, i bioresursima u akvatoriji. Osim toga, preko Južnog kineskog mora prolaze za Kinu kritično važne pomorske komunikacije. Po njemu se u zemlju dopremaju sirovine sa Bliskog istoka i iz Afrike. Šezdeset procenata od celokupne spoljne trgovine Kine odvija se po Južnom kineskom moru. I upravo sa tih ostrva počinje Biserni niz – lanac pomorskih instalacija i baza ratne mornarice kineske vojske, koji se protegnuo sve do istočne obale Afrike.

Istovaranje jednog od pet oklopnih transportera-amfibija M113 indonežanske vojske dovezenih iz Italije

Glavni oponenti Pekinga u sporu oko pripadanja ostrva i akvatorije jesu Hanoj i Manila. Oružane snage Vijetnama su veoma jake i njihovo ljudstvo odlikuje se tradicionalno visokim stepenom borbene i moralno-psihološke pripremljenosti. Ipak, sa stanovišta tehničke opremljenosti, veoma mnogo zaostaju za OS Kine, kako kvantitativno, tako i kvalitativno. Poslednjih godina, Hanoj je uložio dosta napora oko opremanja RV i RM (u prvom redu na račun uvoza naoružanja iz Rusije), ali u principu, odnos snaga ne može da promeni. OS Filipina uopšte nisu sposobne da vode klasičan rat i suprotstave se OS Kine. U junu 2016. godine, Manila je u Haškoj arbitraži dobila Peking oko pitanja pripadanja niza ostrva i stena, ali je optužena strana očekivano ignorisala tu odluku.

Uostalom, od komunikacija koje prolaze preko Južnog kineskog mora ne zavisi kritički samo Kina. Ako je za nju to 60% spoljne trgovine, onda je za Japan 80%. Uopšte, preko tog mora se odvija četvrtina svetske trgovine (tečnim gasom – trećina). Ta činjenica, od mogućeg konflikta u Južnom kineskom moru pravi globalni a ne regionalni problem. Danas, Kina po svom vojnom potencijalu (čak bez uzimanja u obzir nuklearnog oružja), višestruko nadilazi sve ostale zemlje regiona zajedno. RM Kine jača je od svih flota ovih zemalja zajedno. Analogna je situacija sa privredom.

Vojska Bangladeša aktivno je uključena samo u misije UN-a

Sada se po odnosu spram Kine, ASEAN, odnosno širi region jugostiočne Azije podelio napola. Prokineskim se već mogu smatrati Tajland, Mjanmar, Laos, Kambodža i Indonezija, i njima ,,pridruženi“ Bangladeš. U antikineski tabor treba svrstati Vijetnam, Filipine, Maleziju, Bruneje, Singapur, kao i Australiju i Novi Zeland, koji ne ulaze u ASEAN, već su u neformalnoj anglosaksonskoj koaliciji. Ipak, Peking tiho i postupno „kupuje“ svoje oponente. To je vrlo primetno na primeru Filipina, koji su oduvek bili najviše proamerička zemlja u ASEAN-u. Moguće je, da je oštra promena političke orijentacije sadašnjeg predsednika te zemlje Dutertea, samo metoda ucene Vašingtona kako bi garantovao vojnu zaštitu. Ali, nije isključeno ni da je u pitanju realna reorijentacija Manile, pošto, kako pokazuje iskustvo drugih država, i nedržavnih subjekata, savez sa SAD danas, podseća na rafiniran način samoubistva. Pošto se ne vredi pouzdati u Vašington, treba ići na poklonjenje Pekingu, ublažavajući pretenzije na ostrva. Singapur, Malezija i Bruneji, što su dalje tim manje potenciraju nezadovoljstvo politikom Pekinga.

Mijanmar ima previše internih neprijatelja da bi obraćao pažnju na spoljašnje

Čak i Australija, koja se katkad pokazuje kao bliži saveznik SAD-u od Velike Britanije, počinje malo-pomalo da popušta pred kineskim pritiskom. Zemlja sve više zavisi od trgovine i investicija iz Kine.  U Australiji brzo raste kineska dijaspora. Zato Kanbera ne želi da se svađa sa Pekingom, nezavisno od toga šta o tome misle u Vašingtonu.

Sve u svemu, u vrlo doglednoj budućnosti, može se ispostaviti, da će se ekspanziji suprotstavljati samo „Pruska jugoistočne Azije“ to jest Vijetnam. On, koji je u drugoj polovini HH veka pobedio Francusku, SAD, i samu Kinu, nije navikao da se bilo kome pokorava. Ipak, sâm ne može. Hanoj se danas skoro pomirio sa Vašingtonom, upravo na bazi suprotstavljanja Kini, ali samo neko ko je sišao s uma može da pomisli da će Amerikanci umirati za Vijetnam. I, na kraju krajeva, „proširena jugoistočna Azija“ postaće prvi region sveta koji će da pređe pod punu kontrolu Pekinga, najverovatnije bez rata.

Vijetnamu, i uopšte zemljama jugoistočne Azije potrebna je protivteža kako spram Kine, tako i spram SAD. Jasno je da je Rusija najprikladnija za tu ulogu. I nama samima bio bi krajnje koristan savez sa tom grupom država – one poseduju jake privrede i armije, nemaju sa nama nikakvih geopolitičkih protivrečnosti, zauzimaju povoljan strategijski položaj. Avaj, da bude protivteža Pekingu Moskva ne želi. Ili ne može?

Aleksandar Hramčihin je zamenik direktora Instituta za političke i vojne analize

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor: https://www.vpk-news.ru/articles/41232