Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Separatizam u Španiji
Savremeni svet

Separatizam u Španiji

PDF Štampa El. pošta
Rade Maroević   
četvrtak, 03. decembar 2009.
(NIN, 03.12.2009)

Katalonski separatisti, bar onih pola miliona na čije glasove računaju organizacije koje će 13. decembra održati javno izjašnjavanje, bezmalo pravi referendum u oko 150 opština u toj španskoj pokrajini, nemaju nameru da sačekaju izjašnjavanje Međunarodnog suda pravde u Hagu o legitimnosti jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova, već su rešili da jednom zanavek reše dilemu oko odlučnosti Katalonaca da se odvoje od Španije. Ovakav referendum, za koji vlasti u Madridu tvrde da i nije bogzna koliko značajan, testiran je sredinom septembra u gradiću Arenis de Munt nedaleko od Barselone, gde je 96 odsto onih koji su se pojavili na biralištima, potvrdno odgovorilo na prilično složeno pitanje: „Slažete li se da Katalonija postane pravna, nezavisna, demokratska i socijalno odgovorna država integrisana u Evropsku uniju?” Glasalo je ukupno 2.569 birača, odnosno 41 odsto od ukupnog broja upisanih, a ostaće zabeleženo da je šezdesetak glasalo protiv, dok je 20 u kutije ubacilo neispunjene listiće. Ko zna zbog čega. „El pais” je, nedelju dana posle glasanja, ocenio kako katalonski separatizam ponovo izlazi na videlo.

Arenis de Munt je, međutim, i nadalje ostao u sastavu Španije, glasanje nije ispratilo veliko buđenje separatista, ali je nemir u Madridu, kako navode španski mediji, potakla činjenica da je izjašnjavanje u ovom malom gradu ujedinilo katalonske iredentiste na način koji nije viđen godinama, pa su beznadežno razjedinjene frakcije nekako uspele da se dogovore da sredinom decembra na sličan način ispitaju javno mnjenje na mnogo većem uzorku. Ukoliko se, u međuvremenu, dodatno ne posvađaju u maniru koji Srbi, mahom iz neznanja, svojataju kao osobenost domaće političke scene.

Nazovireferendum nije prošao bez neprilika, pa su, za tu posebnu priliku, vaskrsle Falange, čije su pristalice, krajnji desničari ideološki bliski nekadašnjem diktatoru Fransisku Franku, mahale španskim zastavama i fašističkim pozdravima izazivali proindependentiste, kojima je, kako navode tamošnji lokalni mediji, malo falilo da preskoče policijski kordon i „demoliraju” poslednje vernike nekada svemoćnog pokreta. Netrpeljivost između sledbenika lika i dela bivšeg diktatora i Katalonaca lako je objašnjiva, jer je njihov lider Luis Komanis 1939. godine, kada je čuvena Republika bila na umoru, proglasio nezavisnost Katalonije, ali i ubrzo pobegao u Francusku. Posle pada Francuske, višijevske su ga vlasti predale Franku, koji ga je dao ustreliti. Ukupno gledajući, Falange su u septembru i dobro prošle.

Socijalisti su jedina stranka koja nije podržala izjašnjavanje u Arenas de Muntu, što je prilično razljutilo ostale partije zastupljene u gradskom veću, čije je odbornike sud oštro upozorio da se ne mešaju u organizaciju, jer organizovanje referenduma nipošto ne spada u ingerencije lokalnih vlasti. Isti sud je, čini se bespotrebno, iskomplikovao situaciju u tom gradiću, pošto je demonstracije zadocnelih fašista proglasio za savršeno legalne.

Na kraju, ispostavilo se da su i španski zakoni prepuni rupa, pa je organizacija izjašnjavanja poverena Pokretu za samoopredeljenje Arenisa, koji je, u daljem sledu događaja pravo glasa dodelio svim osobama starijim od 16 godina, ali i imigrantima koji nemaju špansko državljanstvo, što je objašnjeno željom da se o tom pitanju izjasne listom svi stanovnici. Ili, pak, „napumpaju” rezultati izjašnjavanja. Kako se kome više dopada.

Ono što je počelo u okruzima Barkeda i Osona, srcu Katalonije, proširilo se na 153 opštine i nastavlja da raste... Predgrađa Barselone poput Gave i veliki gradovi Reus i Taragona najavili su da će možda učestvovati, hvalili su se poslednjih dana pristalice katalonskih separatista, kako se čini, kuražeći manje odlučne pristalice ovakvog razvoja situacije na Iberijskom poluostrvu da se manu praznih priča i prihvate olovke.

Takve, mahom isprazne priče bile su godinama specijalitet dobrog dela vođstva katalonskih iredentista, ali se situacija poslednjih sedmica donekle promenila, pa je veći deo zaljubljenika u ideju o državi Kataloniji prosto prinuđen da se mane rasprava o ekonomskoj krizi i istinskim problemima i javno izjasni u korist sveže vaskrsnutog pokreta. Da ne bude preterane zabune, ideja o samostalnoj Kataloniji prožima se kroz život stanovnika ovog dela Španije već više od 500 godina, kako tvrde najtvrđi zagovornici ove ideje, ili svega šezdesetak, kako razvoj situacije tumače oni realniji. Naravno, čitava situacija bila bi znatno manje komplikovana da Španija ne očekuje presudu Ustavnog suda u vezi s autonomijom Katalonije, pri čemu većina independentista smatra da nema nikakve dileme da će veći deo tog dokumenta biti proglašen neustavnim i, samim tim, naterati da se o ovom pitanju izjasne zvaničnici vladajućih socijalista, posebno oni koji su još ranije ustali u odbranu katalonske, kolike-tolike, samostalnosti.

Ukoliko Ustavni sud poništi katalonski statut, koji su, prethodno, podržali španski parlament, pokrajinska vlada, Generalitat, ali i građani na referendumu, većina Katalonaca mogla bi se zapitati čemu uopšte pregovori sa Madridom o autonomiji, što bi moglo imati direktan uticaj na javna izjašnjavanja u pomenute 153 opštine, ali i sveopštu sliku o pravcima rešenja ovog problema. Suštinski, problem će predstavljati i činjenica da bi se negativna odluka Ustavnog suda mogla predstaviti kao kratkovido ignorisanje legitimnih aspiracija lokalnog stanovništva, koje, eto, uz jezik različit od španskog, već stotinama godina održava i potpuno drugačiji identitet. Konkretno, postavljanje novih taraba oko granica katalonske samostalnosti, kada se problem prenese na svakodnevni život, značiće da premijer Hoze Luis Rodrigez Zapatero, možda, neće imati podršku za plan o povećanju poreza, pa Španija neće dobiti prelaznu ocenu u akciji smanjivanja budžetskog deficita, jednog od malobrojnih zadataka koje joj je postavila Evropska unija.

Za najpoznatiju ličnost proindependističkog pokreta, ukoliko se skup brojnih razjedinjenih organizacija uopšte tako može nazvati, važi Alfons Luis Tenja, nekadašnji prvi čovek Vrhovnog sudskog veća i lider koordinator u gradiću Osona, između Barselone i Đirone. Njegova organizacija je, početkom oktobra, sa ostalim sličnim udruženjima postigla dogovor o zajedničkom nastupu na izjašnjavanju, ali se čitav taj sporazum raspao pošto je Tenja ostale lidere optužio da se samo kriju iza separatističkih pokreta. Objašnjavajući takve tvrdnje, Tenja je rekao da su se lideri ostalih proindependističkih partija sakrili iza odluke španskog suda, koji je nedelju dana pred glasanje u Arenisu de Muntu, čitav proces stavio van zakona, čime su, zbog hroničnog nedostatka vremena, onemogućene bilo kakve žalbe na odluku. „Ovog puta je jasno da ishod glasanja neće biti pravno, već politički obavezujući”, objasnio je Tenja, vešto unapred „spinujući” već izvestan ishod „referenduma” koji se ima održati 13. decembra.

Ipak, situacija u Kataloniji nimalo se, suštinski, ne razlikuje od tačno 96 separatističkih pokreta, koji, manjim ili većim intenzitetom deluju širom sveta, pa nimalo ne čudi činjenica da će „posmatrače” na glasanje 13. decembra uputiti sličnomišljenici sa Sardinije i Korzike, očekuju se zvaničnici Šin Fejna, ali i živopisnog Evropskog slobodnog saveza, najšarolikijeg udruženja svakojakih separatista, od zagovornika nezavisne Bavarske, etničkih Makedonaca u Grčkoj i separatista iz Škotske, Velsa i Kornvola, sve u svemu duge liste naroda i narodnosti koji smatraju da ih je istorija, na neki način, izdala. Vlada u Edinburgu objavila je u ponedeljak, 30. novembra plan za odvajanje Škotske od Velike Britanije, a prvi ministar Škotske Aleks Salmond izjavio je da nezavisnost najbolje rešenje ali i da će sa vladom u Londonu razgovarati i o drugim rešenjima.

Separatistički pokreti, agresivni ili prilično benigni, aktivni su u čak 96 svetskih država, pa se prilično lako može zaključiti da postoje u svakoj iole ozbiljnijoj zemlji. U Indiji ih ima dvadesetak, koji se, svaka na svoj način, zalažu sa osamostaljenje 14 različitih regiona. U SAD ih, takođe, ima sijaset, od potpuno bizarnih poput pokreta za osamostaljivanje Njujorka ili Minesote, ali i sve uticajnijih kao što je organizacija koja želi odvajanje Vermonta od ostatka SAD i koja godinama beleži rast popularnosti.

Oko 12 odsto stanovnika Vermonta bi se rado odvojilo od ostatka Amerike. Naravno, bez prethodnog svenarodnog ustanka. Nezadovoljnika ima i u državama Mejn, Aljaska, Nju Hempšir, Oklahoma, a priličan broj ljudi, tradicionalno, podržava vaskrsenje Konfederacije, brutalno pregažene u krvavom građanskom ratu. Sledbenici učenja Malkolma Iksa su želeli stvaranje Republike Nove Afrike na istočnoj obali SAD, a odvajanju se ne bi protivili ni Sijuksi.

Separatisti-pacifisti, međutim, malobrojni su u Iraku, državi koja će, jednom kada se povuku Amerikanci, ostati na ozbiljnom testu izdržljivosti, jer samostalnost osim verskih grupa i naroda, maltene žele i brojnije porodice. Čak 17 separatističkih organizacija želi podelu Italije na isto toliko delova, Nemačkoj „preti” nezavisnost Bavarske, dok, navodno, u Tobagu ima pristalica otcepljenja od Trinidada. U opasnosti je i Vanatu, pacifička državica poznata sa otvaranja Olimpijskih igara i po pričama o ljudožderima, od koje odvajanje želi ostrvo Malakula.

U manjoj je ili većoj meri aktivno i 20 vlada u egzilu, dok se među raznim državama vode sporovi, a u nekim slučajevima i ratovi, oko ukupno 191 teritorije i dela teritorije. Na svetu postoji i ukupno deset teritorija koje su, pod različitim okolnostima, proglasile nezavisnost, ali nisu članice Ujedinjenih nacija jer ih nije priznao dovoljan broj država.