Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Sibir nije na prodaju
Savremeni svet

Sibir nije na prodaju

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
petak, 12. maj 2023.

Da odmah kažem: pišem o ratu u Ukrajini i periodu koji mu je prethodio, ali ne po preporuci ambasade te zemlje u Beogradu u kojoj se medijima i novinarima u našoj zemlji sugeriše „pravilna terminologija o ruskoj agresiji“ sa spiskom “dozvoljenih i nedozvoljenih reči i izraza“. Preporuka je u najmanju ruku za čuđenje. Pišem po sopstvenoj savesti, na osnovu argumenata koji se ne mogu demantovati i saznanja koje sam lično stekao tokom višegodišnjeg boravka u Moskvi i povremenih kraćih boravaka u Ukrajini.

Nije nikakva tajna da je osnovni cilj Zapada rasparčavanje Rusije protiv koje se već duže vremena vodi krstaški rat. Ta činjenica se ne krije i ona je potpuno razgolićena ratom koji, već dugu godinu, NATO na čelu sa SAD vodi na teritoriji Ukrajine protiv Rusije. Ratom do poslednjeg Ukrajinca, kako to slikovito kažu analitičari. Angažovane su mnoge milijarde dolara finansijske pomoći kijevskom režimu, isporučuju se ogromne količine naoružanja i druge vojne opreme, obučavaju vojne jedinice, angažuju plaćenici, ukazuje logistička podrška, zavode sankcije protiv Moskve, vrši se grub pritisak na zemlje koje ne žele da se svrstaju u ovom sukobu na strani Zapada, među kojima je i Srbija.

Pogledajmo izjave zapadnih političara i rusofoba svake fele: u njima se iskazuje ne samo osnovna želja i cilj - poraz Rusije, obaranje Putina i rasparčavanje zemlje, već i neprikrivena mržnja prema svemu ruskom

Pogledajmo izjave zapadnih političara i rusofoba svake fele: u njima se iskazuje ne samo osnovna želja i cilj - poraz Rusije, obaranje Putina i rasparčavanje zemlje, već i neprikrivena mržnja prema svemu ruskom. Ruski zvaničnici tvrde da su, po nalogu Pentagona, američki fondovi napisali vodič za raspad Rusije i da Zapad pokušava da uništi temelje ruskog identiteta, namećući joj tuđe inovacije, poput rodne raznolikosti i istorijskog revizionizma.

Nastojanja da se Rusija uništi ili rasparča traju od njenog osnivanja kao države. Ali, istini za volju, ne uvek oružjem, ognjem i mačem, već i na neki mirniji način. Evo i primera.

Ubrzo posle raspada Sovjetskog Saveza, u Americi se našao čovek, po imenu Volter Mid, koji je predložio da Sjedinjene Američke Države kupe od Rusije čitav Sibir. Ako je mogla Aljaska, zašto ne bi mogao i Sibir, pita ovaj američki politikolog.

Da najpre podsetim. Carska Rusija je za vreme imperatora Aleksandra II, 1867. godine prodala Sjedinjenim Američkim Državama Aljasku. Čitavo poluostrvo na krajnjem severozapadu američkog kontinenta, površine nešto preko 1,5 miliona kvadratnih kilometara, prodato je za 7.200.000 dolara u zlatu, što je u to vreme odgovaralo sumi od 11 miliona rubalja. Kvadratni kilometar, dakle, koštao je 4 dolara i 73 centi. Toliko danas košta porcija sladoleda i čaša mineralne vode u nekom otmenijem lokalu. Analitičari tvrde da taj pazar u to vreme i nije bio tako loš po Rusiju čija je državna kasa bila ispražnjena posle Krimskog rata.

Aljaska je danas jedna od najznačajnijih i druga po veličini država SAD. Izuzetno je bogata prirodnim resursima - naftom, gasom, zlatom i drugim sirovinama. Najveći je američki proizvođač nafte posle Teksasa.

Gospodin Mid, čiju su izjavu svojevremeno preneli neki moskovski mediji, kaže da ideja o kupovini Sibira nije neostvarljiva. Njegovom kupovinom, Amerikanci bi zadovoljili svoju strast za osvajanjem novih zemalja i istovremeno „pomogli Rusima da reše neke svoje probleme“. A ta „nova zemlja“ - Sibir sa Dalekim Istokom, dakle od Urala do Čukotke, ima površinu od 13 miliona kvadratnih kilometara i mnogo je veća od teritorije SAD.

Cena bi, kaže Mid, bila povoljna: između dva i tri biliona dolara. To je znatno više nego što je plaćeno za Aljasku, ali je od tada cena nekretnina znatno porasla kao i zlata i nafte, a vrednost dolara opala.

U ponudi gospodina Mida se navodi da bi kupovina Sibira dobrodošla Amerikancima iz više razloga; otvorila bi se nova radna mesta i pojačalo bi se osećanje „nacionalnog jedinstva“. To bi bilo slično svojevremenom osvajanju Divljeg Zapada. U ovom slučaju, za Amerikance bi to bio „Divlji Istok“ pa bi holivudski glumci mogli da snimaju filmove sa kozacima koje bi nazivali „istočnjacima“.

Gospodin Mid smatra da bi prodaja Sibira dobrodošla i Rusima. „Rusija praktično nema budućnost - kaže on. Prodaja Sibira bila bi za Moskvu najbolji način da reši svoje probleme. To bi Rusiju učinilo ne samo bogatijom nego i snažnijom zemljom“. Američki politikolog ne objašnjava kako bi to Rusija bila bogatija i snažnija ako bi ostala bez 13 miliona kvadratnih kilometara teritorije prebogate sirovinama.

Sibir bi, po koncepciji gospodina Mida, bio podeljen na teritorije koje bi ušle u sastav SAD sa istim pravima kao i ostale američke države

Amerikanci, kao vlasnici Sibira, bili bi vrlo tolerantni prema „divljim istočnjacima“ - kaže gospodin Mid. Oni bi postali američki građani ali bi mogli da koriste svoj maternji jezik u biznisu. Oni koji žele da budu pod vlašću Rusije mogu da odu, s tim što bi dobili „sasvim pristojnu odštetu“.

Sibir bi, po koncepciji gospodina Mida, bio podeljen na teritorije koje bi ušle u sastav SAD sa istim pravima kao i ostale američke države.

Moskovska glasila citirala su svojevremeno američke listove koji smatraju da u svemu tome nema ničeg neobičnog. Kada je Amerika kupovala Aljasku, govorilo se da je to nešto „sasvim neobično“, kažu američki mediji. Govorilo se pa je prestalo da se govori. Tako bi isto bilo i sa kupovinom Sibira: govorio bi se da je to nešto neobično pa bi prestalo da se govori.

Kupovinom Sibira, dakle, po shvatanju gospodina Mida, rešili bi se mnogi problemi i na američkoj i na ruskoj strani. Amerikanci bi (možda konačno) zadovoljili svoju strast za osvajanje novih prostranstava, a Rusi bi se rešili bede jer su, po mišljenju ovog gospodina, i inače država i narod koji nemaju nikakvu perspektivu. Uzgred, Sjedinjene Američke Države udvostručile bi svoju teritoriju, pomerile svoju državnu granicu prema Moskvi, postale granična zemlja sa Kinom i nekim drugim azijskim državama i prigrabile ogromna bogatstva. I sve to za tričavih dva-tri biliona dolara. Prema podacima nadležnih ruskih institucija, rudna bogatstva zemlje, koja se pretežno nalaze na teritoriji Sibira, procenjuju se na 30 triliona dolara prema 8 triliona u SAD, 6,5 u Kini, 0,1 u Japanu i 0,5 u celoj Evropi.

Što je babi milo, to joj se i snilo - što bi rekao narod.

Približno u isto vreme, bivši američki predsednik Bil Klinton, izneo je drugačije viđenje pokoravanja Rusije, ovladavanja njenim prirodnim bogatstvima i uvršćivanje statusa jednopolarnog sveta u kome bi SAD bile jedina svetska imperija. O tome sam na ovom mestu već pisao, ali bih da ukratko to ponovim jer je veoma značajno za sagledavanje celokupne situacije od koje može da zavisi sudbina čovečanstva.

Prema tvrdnji ruskog analitičara V. Ašurova, Bil Klinton je na tajnom savetovanju načelnika štabova u Vašingtonu 24. oktobra 1995. godine rekao da su poslednjih deset godina SAD postigli ono na šta se spremao sa Sovjetima da uradi predsednik Truman upotrebom atomske bombe. Istina, s jednom suštinskom razlikom - mi smo dobili sirovinski dodatak a ne uništenje same države. Da, mi smo potrošili mnoge milijarde dolara, ali smo za četiri godine mi i naši saveznici dobili različite strateške sirovine vrednosti petnaest milijardi dolara, stotine tona zlata, srebra, dragog kamenja, više od dvadeset hiljada tona bakra, skoro pedeset hiljada tona aluminijuma, dve hiljade tona cezijuma, barelijuma, stroncijuma i drugih metala.

Agresija na Jugoslaviju bila je generalna proba za rat protiv Rusije

To, međutim, ne znači da više nemamo o čemu da razmišljamo, dodao je Klinton i nabrojao koji su zadaci Vašingtona u narednim godinama: razbijanje Rusije na sitne države putem međuregionalnih ratova, sličnih onima koje smo vodili u Jugoslaviji; (agresija na Jugoslaviju bila je, dakle, generalna proba za rat protiv Rusije); definitivno uništavanje vojno- industrijskog kompleksa i armije Rusije; uspostavljanje nama pogodnog režima u republikama koje su se otrgle od Rusije. „Da, mi smo dozvolili Rusiji da bude država, ali imperija će biti samo jedna - SAD“.

Takve namere Vašingtona, dakle, ne izmišlja, ruski predsednik Putin. On samo navodi ono što izjavljuju, žele i pokušavaju da ostvare zapadni centri moći, nastojeći da održe političku, ekonomsku, vojnu i svaku drugu dominaciju u svetu.

Ovih dana, Bil Klinton je izjavio da se veoma kaje što je posle raspada Sovjetskog Saveza, u razgovoru sa Borisom Jeljcinom, pristao da atomsko naoružanje pripadne samo zemlji - naslednici, odnosno Ruskoj Federaciji. Iz toga proizilazi jasan zaključak da bi Rusiji bile vezane ruke ako bi Ukrajina posedovala rakete sa nuklearnim glavama. Rusija bi u tom slučaju bila pokorena bez problema.

Pažnju analitičara privukla je i nedavna izjava američkog generala DŽeka Kina, koji je rekao da je Vašington za svega 66 milijardi dolara uspeo da dobije Ukrajinu koja umesto Amerike ratuje protiv Rusije

Pažnju analitičara privukla je i nedavna izjava američkog generala DŽeka Kina, koji je rekao da je Vašington za svega 66 milijardi dolara uspeo da dobije Ukrajinu koja umesto Amerike ratuje protiv Rusije. „Ta investicija u Ukrajinu poprilično je isplativa budući da za relativno malu sumu u ratu sa Rusijom ne ginu Amerikanci već Ukrajinci... Napravili smo na granici sa Rusijom ozbiljnog protivnika Moskvi koji će se suprotstaviti ruskom rukovodstvu da širi uticaj na Istočnu Evropu“.

Da rat protiv Sovjetskog Saveza, a danas Rusije, u raznim oblicima traje decenijama, svedoči i izjava šefa američke obaveštajne službe Alena Dalesa data još 1945. godine. I o tome sam na ovom mestu opširnije pisao, a sada bih sasvim ukratko ponovio osnovne Dalesove konstatacije. One su toliko podle da izazivaju gađenje.

Kako su svojevremeno preneli moskovski mediji, Dales se založio za specifičan ali veoma podmukao atak na sovjetsko i rusko društvo, razarajući njegove osnovne vrednosti. „U upravljanju državom stvorićemo haos, zbrku. Mi ćemo neprimetno, ali aktivno i neprekidno, doprinositi samovolji činovnika, onih koji primaju mito, besprincipijelnosti. Birokratizam i ženskarenje proglasićemo kao dobročinstvo. Časnost i poštenje biće ismejavani i nikome neće biti potrebni, pretvoriće se u recidiv prošlosti. Prostakluk i drskost, laž i prevaru, pijanstvo i narkomaniju, životni strah jednih od drugih, i bestidnost, prevaru, nacionalizam i neprijateljstvo naroda, a pre svega neprijateljstvo prema ruskom narodu; sve to ćemo vešto i neprimetno kultivisati. Čupaćemo društvene korene, banalizirati i uništavati osnove narodnog morala. Na taj način remetićemo pokolenje za pokolenjem. Usmerićemo se na osobe još u dečjem uzrastu i glavnu pažnju posvetićemo omladini, kvariti je, goniti na razvrat. Napravićemo od njih cinike, prostake, kosmopolite. Eto, tako ćemo uraditi“.

Da li je i kako Rusija mogla da se suprotstavi idejama koje su lansirali gospodin Mid, Dalas, Klinton, a sada lansiraju današnji zapadni političari i to u mnogo oštrijoj formi? Kako su se posle raspada Sovjetskog Saveza ponašali ruski političari - počev od prvog predsednia postsovjetske Rusije Borisa Jeljcina i da li su svojim kvazidemokratskim opredeljenjem olakšavali, pa čak i podržavali ambicije zapadnih zemalja na štetu sopstvene zemlje?

O uzrocima raspada Sovjetskog Saveza i ulozi tadašnjih sovjetskih i ruskih rukovodilaca dosta se zna. Ponoviću samo jednu od osnovnih činjenica koje su presudno uticale na kasniji razvoj događaja.

Posle rušenja Berlinskog zida i ujedinjenja Nemačke (uz saglasnost i blagonaklon stav Moskve), zapadne zemlje se nisu u zvaničnoj formi, pismeno, obavezale da se NATO pakt neće proširivati na Istok, prema ruskim granicama. Sa pravom ili ne, greška se pripisuje tadašnjem sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu. Obavešteni izvori tvrde da je usmenih obećanja bilo, ali su ona zaboravljena i prenebregnuta. Gorbačov je kasnije izjavljivao da je Zapad prosto obmanuo Moskvu, da nije poštovao ono sto je u razgovorima bilo dogovoreno, a da za sve ono što je kasnijih godina učinjeno na štetu Rusije, odgovornost snosi Boris Jeljcin sa svojim timom.

Ko se u to vreme nalazio u najbližem okruženju Borisa Nikolajeviča i kakvu su poziciju zastupali?

Posle raspada Sovjetskog Saveza, na čelu diplomatije Ruske Federacije punih pet godina nalazio se izrazito prozapadno orijentisan Andrej Kozirjev. Bio je nazvan „ministrom da“ zbog saglašavanja sa svim što predlažu zapadni partneri, za razliku od Andreja Gromika koji je bio „ministar njet“. Većina ruskih analitičara smatra da je dobre odnose sa Zapadom Moskva platila isuviše velikom cenom.

Evo samo nekoliko fragmenata o njegovom ponašanju. Dok mnogi u Moskvi kritikuju NATO zbog namere da se proširi na Istok, šef ruske diplomatije izjavljuje da NATO smatra ne samo partnerom nego i prijateljem Rusije. Dok kandidat za američkog predsednika, Bob Dol, poručuje američkim generalima da su američki interesi na obalama Kaspijskog jezera i u Sibiru, Kozirjev govori o partnerskim i ravnopravnim odnosima sa Vašingtonom. On to govori i kada ruski ambasador u Vašingtonu, Vladimir Lukin, tvrdi da je bio pozvan u Stejt department gde mu je sugerisano kako Rusija treba da se ponaša na međunarodnoj sceni.

U vreme kada se februara 1997. godine novi američki državni sekretar, Madlen Olbrajt, pripremala da poseti Moskvu i pregovara o proširenju NATO pakta, Andrej Kozirjev objavljuje u američkom časopisu Njusvik članak u kome poziva gospođu Olbrajt da ne obraća pažnju na Ruse koji oštro istupaju protiv ekspanzije Atlantskog saveza. On izražava nadu i želju da će Olbrajtova znati da se odbrani od „antinatovskih povika koji dolaze iz nekih ruskih krugova“. „Pljunite vi na ruske kritike, proširujte se sebi u zdravlje“ - izjavljuje šef ruske diplomatije. Takvo stanje uma, kaže poznati ruski političar Aleksej Puškov, svojstveno je delu ruskog društva i može se opisati kao „kozirjevština“. To je stanje uma nove ruske lumpen-buržoazije koja se rodila iz neograničene slobode preduzetništva i ekonomskog nereda.

Govorilo se kako je bivši američki predsednik Nikson, posle susreta sa Kozirjevim, izjavio da mu je ruski ministar saopštio da nova Rusija nema nacionalne interese nego samo opštečovečanske vrednosti. „Dugo nisam mogao da ispljunem gorak ukus u ustima. Ja, kao pasji sin, ceo život poštovao sam nacionalne interese. Kisindžer je bio još veći pasji sin, a ovaj momak (Kozirjev) trebalo bi da radi u nekoj dobrotvornoj organizaciji, a ne da rukovodi diplomatijom jedne velike zemlje“.

O gospodinu Kozirjevu imam dosta i ličnog saznanja i iskustva. Više puta postavljao sam mu pitanja prilikom susreta sa novinarima i uvek, znajući ko sam i odakle sam, dobijao odgovor sa gotovo neprikrivenim cinizmom. Pamtim kako se, vozeći se tokom zime u Moskvi tradicionalnom ruskom konjskom zapregom - „trojkom“, pred kamerama pozdravljao sa nemačkim ministrom inostranih poslova Klausom Kinkelom: na način kako se srdačno pozdravljaju teniseri. Za njega je Beograd bio glavni krivac za rat na prostorima bivše Jugoslavije. Javno je govorio kako „vetrovi rata“ duvaju u Beogradu. Poznato je da je skrivao depeše koje su iz ruske ambasade u Beogradu stizale u Moskvu kako bi sprovodio svoj lični, antisrpski stav. Kažu da je lično insistirao da se Rusija priključi sankcijama protiv Srbije.

Gospodin Kozirjev danas živi u SAD. Kaže da mu je to druga domovina. Prva i stara otadžbina, Rusija, služi mu za njeno pljuvanje. Nije poznato čime se bavi, ali sigurno ne živi u siromaštvu.

Da je samo Kozirjev, ni po jada. Jedno vreme, sekretar Saveta za bezbednost bio je Boris Berezovski, takođe izrazito prozapadno orijentisan političar, koji je kasnije emigrirao i pod nedovoljno jasnim okolnostima preminuo. Govorilo se da su, dok je bio na tom položaju, o pojedinim veoma poverljivim državnim informacijama pre saznavale ličnosti u Vašingtonu nego u ruskoj vladi i parlamentu.

Predsednik Boris Jeljcin, zbog unutrašnjih problema, ekonomske zavisnosti od Zapada, želje da se dokaže kao demokrata i brige da očuva „prijateljstvo“ sa liderima zapadnih zemalja, prvenstveno sa Bilom Klintonom i nemačkim kancelarom Helmutom Kolom, nije bio u stanju da promeni takav stav. Ali, to ne umanjuje njegovu odgovornost za promašaje Moskve na međunarodnom planu i snishodljivost prema Zapadu. A pre svega, što nije ispoljio energično protivljenje zahtevima i željama za proširenje NATO pakta na Istok.

Samo nekoliko meseci posle teške operacije na srcu (novembra 1996) Jeljcin, iako još rekonvalescent, obnovio je aktivnost na međunarodnom planu. Organizovan je susret sa američkim predsednikom Bilom Klintonom „na neutralnom terenu“, u finskoj prestonici Helsinkiju. Susret je trebalo da „definiše odnose Rusije i NATO pakta za naredni vek“. Bilo je predviđeno da se razgovara i o velikom broju ugovora, o jačanju uzajamnog poverenja i partnerstva, o milijardama dolara koje iz SAD i drugih zapadnih zemalja treba da se sliju u Rusiju na ime pomoći, ulaganja i investicija.

Od svega toga ništa, ili gotovo ništa. Na zajedničkoj konferenciji za štampu, kojoj sam prisustvovao, Klinton i Jeljcin su izjavili da će se NATO proširivati ali da Rusija to smatra „velikom greškom“. Klinton je rekao da svaka zemlja ima pravo da odlučuje o članstvu u međunarodnim organizacijama.

I već posle nekoliko meseci, jula 1997. godine, na sastanku NATO-a u Madridu, Češka, Poljska i Mađarska postale su članice Alijanse, a u narednom vučenju i bivše sovjetske republike Litvanija, Letonija i Estonija. U okruženju američkog predsednika već tada su se mogli čuti glasovi da bi i Ukrajina u budućnosti moga postati članica Alijanse.

Jednu od veoma krupnih Jeljcinovih grešaka otkrio je tadašnji potpredsednik vlade Mihail Poltoranjin svojevremeno u intervjuu jednom ukrajinskom listu. Rekao je da je početkom devedesetih godina, kada se prelamala sudbina Sovjetskog Saveza, bilo reči o vraćanju Krima u sastav Rusije. Jeljcin je, navodno, rekao: do đavola sa tim Krimom i Sevastopoljem. Imamo dovoljno prostora na Baltiku i tamo ćemo premestiti našu ratnu flotu. Ako je ova tvrdnja Poltoranjina tačna, bila bi to jedna od najvećih Jeljcinovih grešaka od strateškog značaja.

Rusija je krajem devedesetih godina potpisala ugovor o odnosima sa NATO paktom koji je, kako se ispostavilo, predstavljao mrtvo slovo na papiru. U njemu nema ni reči o tome da Moskva traži da se organizacija neće širiti prema ruskim granicama. Poznati ruski politikolog Andranjik Migranjan kaže da se u ovom dokumentu prepoznaje da je Rusija pretrpela poraz u Hladnom ratu i da joj je pripalo ispijanje gorke čaše poniženja. Ugovor opredeljuje novi odnos naga u svetu. Rusiji se pokazuje kakvo joj se mesto sada dodeljuje i ona se faktički sa tim miri. Pobednici su su odlučili da iskoriste plodove svoje pobede i da ih ozakone na međunarodnom planu.

Rusija je desetak godina posle raspada Sovjetskog Saveza bila u veoma podređenom položaju u odnosu na zapadne zemlje

Bivši sekretar Saveta za bezbednost, Aleksandar Lebed, (koji je pre više godina poginuo prilikom pada helikoptera) u svojoj oceni je još oštriji. On kaže da je ovaj ugovor potreban Rusiji „za unutrašnju upotrebu“ i treba da spase obraz Jeljcinu. Njegova sadržina svedoči o potpunom krahu ruske politike, privrede i njenih oružanih snaga. Ugovor pokazuje do koje je mere Rusija oslabljena – nema nikakvih argumenata da se suprotstavi ekspanziji Zapada. „Mi nećemo uticati na evropska kretanja pošto smo potpuno isključeni iz procesa donošenja najvažnijih međunarodnih odluka. To su potvrdili Persijski zaliv, Jugoslavija i Albanija“- kaže Lebed. On zaključuje da je sporazum - druga Jalta ali bez Rusije. „Sada su pobednici u hladnom ratu Sjedinjene Američke Države i NATO. Rusija je izgubila rat i sada potpisuje kapitulaciju“.

Iz svega toga proizlazi da je Rusija desetak godina posle raspada Sovjetskog Saveza bila u veoma podređenom položaju u odnosu na zapadne zemlje. Da li se na Zapadu još tada razmišljalo da je došlo vreme da se sa Rusijom „konačno završi“, kako se to moglo čuti u pojedinim zapadnim prestonicama?

Takva Rusija, politički raspolućena, ekonomski slaba, u velikoj meri zavisna od Zapada, prestala je da postoji prvog dana ovog veka. Ona je za relativno kratko vreme prerasla u velesilu bez koje se ni jedan svetski problem ne može rešavati.

Došavši na čelo države, Putin, koga je Jeljcin naznačio za svog naslednika, spasao je zemlju od raspada, očuvao njen suverenitet i teritorijalni integritet, uspostavio je političku stabilnost. „Bili smo samo na jedan korak od ponora, od najveće nesreće koja može zadesiti jednu zemlju a to je njen raspad, gubljenje suvereniteta i integriteta i njen nestanak sa geografske karte“ - izjavio je Vladimir Putin. „Prevazišli smo teškoće i preživeli zahvaljujući hrabrosti i izdržljivosti ruskog naroda, njegovoj požrtvovanosti, heroizmu i patriotizmu“.

U njegovoj eri Rusija je politički, ekonomski i socijalno stabilizovana, vojno ojačala. Prestala je da se politički potčinjava Zapadu, da bude njen ekonomski prirepak. Uspostavila je partnerske odnose sa mnogim zemljama sveta i pružila je i dalje pruža ruku saradnje sa svima koji takvu saradnju žele na ravnopravnim osnovama. „Ravnopravni partneri - da, vazali – ne“, kaže ruski predsednik.

Rusija postala je ponovo kost u grlu Vašingtonu i drugim zapadnim prestonicama pa su antiruski apetiti ponovo porasli, sada čak u oštrijoj formi nego i tokom hladnog rata

O novoj, postsovjetskoj Rusiji i njenom lideru, Vladimiru Putinu, ocenu daju i pojedine ugledne ličnosti na Zapadu. Pre nekoliko godina proglašen je za ličnost godine. A bivši funkcioner američkog marinskog korpusa, Skot Riter, ovih dana je izjavio da je ruski lider jedan od najvećih ljudi ovoga veka. Ističe da je upravo on spasao Rusiju posle smutnog vremena devedesetih godina prošlog veka.

I takva Rusija postala je ponovo kost u grlu Vašingtonu i drugim zapadnim prestonicama pa su antiruski apetiti ponovo porasli, sada čak u oštrijoj formi nego i tokom hladnog rata.

Ukrajina je poslužila kao najpogodniji činilac za operaciju obuzdavanja (čitaj-pokoravanja) Rusije; to je velika, značajna evropska država sa preko četrdeset miliona žitelja, direktno se graniči sa Rusijom, a antiruska raspoloženja kod određenog, ne malog broja ljudi, naročito na zapadu zemlje, prerastaju u mržnju i neprijateljstvo. U tu činjenicu i lično sam imao prilike da se uverim. Zapadni partneri su takva (antiruska) osećanja decenijama podsticali, pripremajući se za početak finala koje će uslediti 2014 godine. „Desetinama godina, zapadni centri su gradili mržnju prema Rusiji pre svega u Ukrajini koju su pripremali za antiruski poligon odakle će krenuti dalje, a sam ukrajinski narod pretvorili u topovsko meso i gurnuli ga u rat s našom zemljom“ - izjavio je predsednik Putin.

Zapad je ignorisao strahovanja Rusije za njenu bezbednost koja su ispoljena posle raspada Sovjetskog Saveza. Naprotiv, počeo je da razmešta vojne baze u blizini ruskih granica i uvlači Ukrajinu u NATO pakt. „U svetu danas situacija nije dobra. Svet je bolestan i nalazi se na pragu novog svetskog rata koji ipak nije neizbežan“ - kaže zamenik predsednika Saveta za bezbednost Rusije Dmitrij Medvedev. „Iako smo nastojali gotovo trideset godina da se rat izbegne, on je ipak započeo. Nama su nametnuli taj rat koji u suštini predstavlja posledicu raspada Sovjetskog Saveza“.

I dok ruski zvaničnici ponavljaju da je cilj specijalne vojne operacije - zaštita ljudi od istrebljenja koje je sprovodio kijevski režim i uklanjanje opasnosti po bezbednost zemlje od strane NATO pakta, zapadni lideri i ukrajinski zvaničnici u horu tvrde da je to ničim izazvana agresija i grubo kršenje međunarodnog prava. Predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski kaže da ruski vojnici vrše zločine na osvojenim teritorijama, da svet neće biti bezbedan dok se „agresivni apetiti“ Moskve ne obuzdaju, da rat treba da se završi međunarodnim sudom sličan Nirnberškom procesu na kome bi se sudilo ratnim zločincima - a to su, po oceni Zelenskog, ruski lideri. On dalje kaže da je Rusija kao velika torta koja se ne može progutati kao celina već se mora rasparčati na komade. A ukrajinski parlament doneo je rezoluciju u kojoj se režim Putina kvalifikuje kao rasistički. Ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da Poljska i neke druge susedne zemlje imaju svoje interese i pretenzije oko rata u Ukrajini.

Poslednjih dana dosta se govori o razgovoru Zelenskog i kineskog predsednika Sija, o ukrajinskoj kontraofanzivi, što bi moglo da označi novu, možda i odlučujuću fazu rata. Izgledi za njegovo okončanje međutim nisu na vidiku.

I bez obzira kada se i kako on završio, ko je kriv a ko prav, svet neće izgledati kako je izgledao do njegovog početka. Da ponovim već mnogo puta izrečenu konstataciju - da je počelo novo odbrojavanje istorije i da je po svemu sudeći jednopolarnom svetu dodao kraj. A što se samog rata tiče - on će ostaviti teške posledice na obema stranama i produbiti rane koje će teško moći da se zaleče. Analitičari iznose pretpostavku da će se dosadašnja surevnjivost, netrpeljivost pa i neprijateljstvo kod jednog dela stanovništva proširiti, podubiti i prerasti u duboku mržnju sa trajnim posledicama. A pravi krivac koji je tu mržnju usađivao da bi ostvario svoje globalne ciljeve, nastojaće da ubire plodove svog nepočinstva.

Američki filozof Noam Čomski nedavno je izjavio da se Rusija ponaša u Ukrajini humanije i uzdržanije nego što su se Sjedinjene Američke Države ponašale u Iraku. Smatra da se svet nalazi možda u najkritičnijoj fazi u svojoj istoriji. U takvom mišljenju nije usamljen, a strah šta donosi sutrašnji dan prisutan je i vidljiv u velikom delu međunarodne javnosti.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner