Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Sociokulturna demencija Zapada i njene žrtve
Savremeni svet

Sociokulturna demencija Zapada i njene žrtve

PDF Štampa El. pošta
Andrej Fursov   
nedelja, 05. avgust 2018.

U Londonu je 2018. godine, izdata knjiga D. Andresa „Kulturna demencija – kako je Zapad izgubio svoju istoriju i rizikuje da izgubi sve ostalo“. Ona počinje ovom rečenicom – „nedavni politički događaji doveli su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku i SAD u stanje katastrofalne kulturne demencije“ čiji je medicinski analog – Alchajmerova bolest. „Naša sadašnja demencija zadobija oblik svojevrsnog zaborava, pogrešnog sećanja (misremebering) i pogrešne percepcije prošlosti. U tom smislu – to nije nostalgija... nije to ni individualna demencija – jednostavan slučaj amnezije. U većini slučajeva, oni koji pate od amnezije svesni su činjenice da se ne sećaju. Ko pati od demencije nije svestan fakta da ne pamti“. Upravo se ovo poslednje, po mišljenju Andresa, dešava sa savremenim zapadnim (tako ga on naziva dok ja više volim termin „postzapadno“) društvom. Ono se lišava svojih korena u istoriji, oni se čupaju.

„Kada je na početku 21. veka, postalo sasvim očigledno da se ekonomski progres zaustavio, rušeći iluziju neprekidnog poboljšavanja, i njegovo mesto zauzela obmana“, iščezla je i sama vera u mogućnost progresa. Nije čudno da su se već 1990-tih godina, u Zapadnoj Evropi i SAD počele da pojavljuju knjige sa naslovima „Kraj progresa“, „Kraj budućnosti“ ,,Podušje za prosvećenost“ i slično. Britanski istoričar Edvard Kar upozoravao je, da će „društvo koje je izgubilo veru u sposobnost za progres u budućnosti, pre napustiti istoriju“. Socijalnom i „fizičkom“ napuštanju istorije prethodi duhovno – emocionalno i intelektualno (uostalom još 1969. godine, drugi britanski istoričar DŽon Plam, objavio je knjigu sa skoro proročkim naslovom „Smrt prošlosti“). Obmana o kojoj piše Andres, zadobija najrazličitije forme od kojih je jedna – ponovno pisanje istorije Evrope, sa pozicija neoliberalizma, sa jedne, i multikulturalizma sa druge strane. Tako se pojavljuje „crna Atina“, spasioci antičke misli u arapskom svetu i mnoge druge lažne šeme.

Stanje sociokulturne demencije sigurno pridonosi multikulturalističkim manipulacijama. I ovde se javlja pitanje – kako je to povezano sa sadašnjom fazom sistemske, civilizacijske evolucije (ili involucije?) Evrope. Zapadna Evropa je doista staro društvo. U pitanju je ne fizički uzrast znatne mase stanovništva, mada, kako primećuju istraživači, demografska dominacija starijih osoba na današnjem Zapadu nema presedana u istoriji, i stvara skoro nerazrešive probleme za zdravstvenu zaštitu i održavanje ravnoteže između onih koji rade i onih koji ne rade (ako se ovde doda opadanje rađanja, koje je povezano sa sitošću, hedonizmom, homoseksualizmom, hiperindividualizmom – kraće govoreći, sa socijalnim i polnim izopačenostima, onda je jasno – već najbliže generacije Evropljana uopšte neće imati zagarantovane penzije). Reč je, ipak, o drugom – o civilizacijskoj (sistemskoj) starosti. Ili, ako je prikladnije, o poznoj, okončavajućoj fazi civilizacijskog razvoja.

Jedna od crta takvih faza, po mišljenju istoričara, sociologa i psihologa, jeste gubitak socijalnog i etnokulturnog osećaja samoočuvanja od strane društva, pre svega vladajućeg sloja. Razvoj se zamenjuje društvenim klimaksom i involucijom. Gubi se prijemčivost za ideal, za metafiziku; dolazi do trijumfa utilitarizma i ekonomocentrizma. Odvija se zamena socijalnih uloga u podeli rada među polovima. Demaskulinizacija i feminizacija, sa svoje strane, potpomažu formiranje zabrinuto-bojažljivog psihotipa, koji nije sposoban da zaštiti „svoje“ od „tuđeg“ (to smo videli, naročito, na primeru nemačkih muškaraca, koji su se pokazali nesposobni da zaštite svoje žene tokom organizovanja od strane migranata seks-fijeste u Kelnu), sklonog psihičkim devijacijama opsesivno-kompulsivnog histeričnog i paranoičnog tipa. Kao što je poznato, riba smrdi od glave. Za ilustraciju gore navedenog, služi ceo niz visokopozicioniranih ,,belih okovratnika“ SAD i Zapadne Evrope u poslednjoj četvrtini veka. Takvi su bili i imperatori-dekadenti poznog Rima.

Uopšte, ima dosta sličnosti između današnjeg Postzapada i pozne Rimske imperije (kraj III – sredina VI veka nove ere), preciznije PostRima. Reč je o tome, da je posle krize u III veku, posle pola veka vojne anarhije (235-285 godina nove ere), kada se za 50 godina izmenjalo 20 imperatora od Maksimina Tračanina do Karina, Rim već prestao da bude Rim. Ja nisam pristalica šema L. Gumiljova, ali neki njegovi termini su sasvim dobri kao metafore. PostRim je himera, himerično društvo, gde u pređašnjem omotaču postoji, zri i hrani se sokovima prošlosti nešto tuđe, i čak daleko.

Dovođenje u Rim ogromnog broja robova, davanje njihovim oslobođenim potomcima rimskog državljanstva, njegovo rasprostiranje na celu imperiju (edikt Karakale 212. godine nove ere, koji je u značajnoj meri potpomago krizu u III veku) principijelno je menjalo etnokulturni sastav društva.

Imperija je još postojala, u mnogom kao ljuska, ali su nju čuvali najviše slabost suseda i vojna sila, omogućivši da se drži limes sve do IV-V veka nove ere, kada je krenuo proces odlaska legija sa udaljenih granica imperije – II Avgustove legije iz Britanije, I legije Minerve (kako se ovde ne prisetiti da „sova Minerve poleće u sumrak – sumrak imperije) sa Rajne, III Kirenaičke legije iz Arabije, IV Parćanske legije sa teritorije današnjeg Iraka, IV Skitske legije iz Sirije. To nam geografija omogućava da shvatimo – PostRim se održavao vojnom silom – dok nije „istrulio“, i varvarizovao se iznutra. Posle toga se srušio monopolarni svet pozne Antike.

Rim je nabubrio od ,,rulje“ iz pograničnih oblasti imperije, koja je u svojstvu ,,lonca za pretapanje“ postala ,,hranljiva podloga“ za rasprostiranje Rimu tuđih afričkih i azijskih kultova.

U PostRimu nije se imalo čime suprotstaviti toj himerizaciji. Već sredinom II veka nove ere, Rim se, suštinski, lišio svojih najboljih – stare aristokratije – ona je desetkovana skoro dva i po veka (deset generacija). Na početku, teroror Marija i Sule, zatim ratovi trijumvirata – prvog i drugog, i na kraju, ludilo poznog Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nerona. Mesto aristokratije su zauzeli „novi bogataši“ uključujući pretorijance i bivše robove. Tome treba dodati trend široko rasprostranjenog homoseksualizma i dobrovoljne bezdetnosti elite u poznom Rimu – i slika je bila potpuna. Ta bezdetnost, uostalom, veoma podseća na bezdetnost administrativaca koji vode današnju Evropu. Ima i drugih analogija. Tako su dva svetska rata pokosili u Evropi energičnu mladež, najčešće su ginuli najbolji, što je moćan udarac po genofondu, ako se uzme u obzir Evropa, pre svega Nemačka. Nemački slučaj 20. veka je uporediv sa gubicima Nemaca u Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648), pokosivši dve trećine stanovništva, uništivši praktično svo malo i srednje plemstvo.

Takođe vidimo rasprostiranje u Evropi njoj tuđih religija (islama) i kultova. Ima prosto poražavajućih primera. Poznati sovjetofob i rusofob papa Jovan Pavle II priznao je nigerijsku tradiciju „ifa“ poznatu na Haitiju i u Latinskoj Americi kao „vudu“, delom katoličke religije – tradicija ifa/vudu dobila je status konfesije, to jest faktički je izjednačena sa pravoslavljem i protestantizmom. Vudu-katolicizam iz književnih dela „Enklave“ Vadima Panova (reč je o seriji romana koji opisuju blisku budućnost, prim. prevodioca) – nije izmišljotina i fantastika – već realnost, makar i odisala nadrealizmom. PostZapad se susreće sa PostRimom u Vatikanu – zapadna civilizacija, u mnogome, završava kao i antička. Takođe, proživeli su otprilike isto vreme – u zavisnosti od tačke odbrojavanja – od 12 do 15 vekova.

Sadašnju situaciju, ipak, objašnjavaju ne samo (u nekakvim važnim aspektima, ne toliko) civilizacijski faktori, koliko oni koje marksisti nazivaju formacionim. U datom slučaju, reč je o kapitalističkom sistemu koji je suštinski izmenio evropsku civilizaciju i faktički je zajedno sa sobom vuče u ambis.

Zašto je Špengler upravo 1918. godine, publikovao Propast Zapada? Jasno je – završio se svetski rat koji je podvukao liniju ispod „civilizacije XIX veka“, to jest zrele faze istorije kapitalističkog sistema. Taj rat kao i onaj docniji, zbrisao je sa lica zemlje ogromne materijalne (industrijsko-ekonomske) komplekse, i ekonomski bum kapitalizma 1920-30-tih godina, i posebno od sredine 1940-tih do sredine 1960-tih, umnogome je bio uslovljen i obezbeđen burnom obnovom privreda Nemačke, Italije, SSSR-a što je u velikoj meri bilo stimulans, motor svetskog razvoja.

Sve to svedoči o jednostavnoj stvari – kapitalizam je iscrpeo svoju ekonomsku dinamiku na granici XIX-XX veka – o tome su uz različit nivo približnosti pisali tako različiti ljudi kao Lenjin i Kaucki. Dalji razvoj kapitalizma imao je za osnovu ne-ekonomsku dinamiku – vojno-političku borbu. Pri čemu, pošto je svet već bio podeljen, i oformljeni kolonijalni i polukolonijalni sistemi, to više nije mogla da bude borba Zapada sa afroazijskim kepecima. To je mogla da bude samo borba (rat) evropskih (severnoatlantskih) vojno-industrijskih giganata. Ako su od sredine XVIII veka do kraja XIX veka, ratovi bili u funkciji industrijsko-ekonomskog razvoja, onda je u HH veku sam taj razvoj u znatnoj meri postao funkcija ne jednostavno totalnih ratova – ratova uništenja – koje su vodile države unutar evropske civilizacije u njenim različitim varijantama – anglosaksonskoj, nemačkoj i ruskoj, već je postao početak sumraka Evrope, i pretvaranja Zapada u PostZapad. Odlučujuću ulogu u tome je igrala promena dinamike kapitalizma, koji je, sa svoje strane, plod, dete, makar i ne sasvim zakonito, evropske civilizacije.

Početak sumraka Evrope poklopio se sa okončanjem hegemonije Velike Britanije, i usponom Nemačke i SAD (Amerikanci su neke vreme odlučivali sa kime da sklope savez – sa Nemačkom ili Velikom Britanijom; izbor u korist Britanije odredila su dva faktora – spajajućijevrejski kapital anglosaksonskih rođaka sa obe strane okeana i anglosaksonski strah pred nemačkim genijem – naučnom, kulturno-intelektualnom i ekonomskom moći Drugog Rajha), i prema tome, međuzapadnim obračunom za svetsku hegemoniju i ruskom revolucijom.

Pri tome, Amerikanci su 1930-tih i s početka 1940-tih upotrebljavali Treći Rajh za borbu sa Britanskom imperijom. Alen Dals, čovek Rokfelera, direktno je izjavio 1943. godine, ,,kako je glavni zadatak rata rušenje Britanske imperije; tokom samog rata, Anglosaksonci su rešavali zajednički zadatak „angloameričkog establišmenta“ (Kerol Kvigli) – pregaziti Nemce i zauvek ih ukloniti kao unutarzapadnog, unutarkapitalističkog konkurenta. Rusija (u svojstvu SSSR-a) bila je van Zapada, i van kapitalizma. i zadatak njenog rušenja bio je postavljen tek 1944-1945 godine, kada je rat već bio dobijen. Drugim rečima, važan element sumraka Evrope jeste savlađivanje Nemačke i Nemaca od strane Anglosaksonaca. Ipak, ironijom sudbine, i logikom razvoja kapitalizma, sledeća faza sumraka bilo je ugušivanjeEvropljana, uključujući i Britance, migrantima iz Afrike i Azije. Pri tome, ipak, najviše je opet dospelo Nemcima. Uglavnom, bio je to usmeren proces, i njegovi koreni sežu do Drugog svetskog rata, i do toga što je njemu prethodilo 1930-tih godina. Na tom planu, ocrtava se prava linija iz prve polovine 1940-tih godina, do početka HHI veka – do rezultata plavljenja Evrope (u prvom redu Nemačke) migrantima i migracijama 2015. godine.

2018 godine, list Economist, u broju od 14 do 22 aprila, izašao je sa materijalom koji je posvećen Nemačkoj. U članku redakcije, bez daha se obasipa pohvalama vlada Merkelove u celini, i posebno njena politika „otvorenih vrata“ prema migrantima. Kao dostignuća „epohe kancelarke“ ovaj list je izdvojio sledeće – formiranje inkluzivnijeg („uključujućeg“, „šireg“) identiteta, nego što je etnički, nacionalni; njegovo širenje na one koji nemaju Nemce kao svoje roditelje, i uopšte pretke; razvoj „izbalansirane rodne kulture“ (broj zaposlenih žena je za poslednjih 15 godina skočio sa 58 na 70%); Nemci su počeli više da se razvode i manje stupaju u brak, dok su u isto vreme legalizovani homoseksualni brakovi.

Ako se ovo prevede na normalni jezik, reč je u stvari o postepenom rušenju porodice, i o tome da je u uslovima jačanja eksploatacije neoliberalnog tipa, sve više žena prinuđeno da radi kako bi se očuvao kućni budžet na ranijem nivou, a takođe i o tome da se razara nemački identitet. Economist sa oduševljenjem konstatuje, da Nemačka gubi etničku homogenost, i pretvara se u „lonac za topljenje“ , u otvorenu zemlju, koja se sastoji od različitih fragmenata – u prevodu na normalni jezik, koja gubi nacionalno-kulturnu celovitost. Što se tiče „lonca za topljenje“, on se nije održao čak ni u SAD, o Zapadnoj Evropi da se i ne govori, o čemu se otvoreno piše, ali gazdama Economist-a ta činjenica nije autoritet. Multietničnost Nemačke, radosno saopštava list, nalazi svoj odraz i u političkom životu, čak i u sportu, naročito fudbalu. Ako je 2009. godine, bilo svega 3% članova parlamenta sa imigrantskim poreklom, u 2017. godini, njih je već 9%, mada bi realno, reprezentativna cifra bila 23% – upravo toliki broj građana SRN nema nemačke korene. Ako su 1990. godine, kada su Nemci bili šampioni sveta, u reprezentaciji SRN bila samo nemačka (i nemačko-poljska) prezimena, na prvenstvu Evrope 2016. godine, u reprezentaciji su bili Boateng, Ozil, Podolski, Sane, Gomes (poreklom iz Gane, Turske, Poljske, Senegala i Španije).

Sada, kada se Nemačka pretvara u Einwanderungsland (zemlju imigranata), kada se praktično niko ne usuđuje da ponovi frazu koju je izrekao veteran HDU-a Alfred Dreger 1982. godine – „povratak radnika-gastarbajtera u otadžbinu mora da bude pravilo, a ne izuzetak“ – menja se sam pojam otadžbine (Heimat). Karakteristično je, da je prema informaciji lista Economist, u samom jeku migracijske krize, Merkelova naručila mapu na kojoj granice Nemačke kao da obuhvataju Severnu Afriku, Ukrajinu i Tursku. Time je ona htela da pokaže spremnost, pre svega, za prihvatanje izbeglica i migranata iz tih zemalja, i drugo, stremljenje Nemačke da igra stabilizujuću ulogu u tim zemljama i regionima. Što se tiče Turske, teško da je njoj potrebna takva uloga Nemačke, dok je u Ukrajini stabilizujuća uloga Nemačke i „kolektivnog Zapada“ očigledna svima.

Samo postojanje migranata menja život i ponašanje „autohtonih“ Nemaca, i stvara od njih „nove Nemce“. Upravo su tako svoju knjigu nazvali Herfrid i Marina Minkler, sa zadovoljstvom, ja bih čak rekao, radosno konstatujući, da „statična Nemačka“ odlazi u prošlost, zajedno sa jasnim (“stark“)  nacionalnim granicama, i pređašnjim identitetom. Nova Nemačka postaje sve otvorenija, neformalna, raznovrsna, ali, prinuđeni su da konstatuju supružnici, i uznemirenija, i razdražljivija.

Znači, danak za otvorenost – stres, briga i razdražljiviji život? Tako se ispostavlja. Nije slučajno da se u SRN pojavljuje sve više knjiga sa naslovima - „Razdražljiva republika“ (i biće razdražljiva ako se uzme u obzir rast kriminala povezan sa migrantima, pre svega u velikim gradovima poput Berlina, Minhena, Kelna, koji više liče svojim međunarodnim sastavom jedan na drugog, nego na nemačke zemlje koje ih okružuju, i kao i svi megalopolisi, koji se pretvaraju u neovavilonske kule, čija sama pojava nagoveštava katastrofe, i stropoštavanje u mračno doba), potom „Strah za Nemačku“ (i biće strašno ako se samo za jednu Novu godinu – 2015 – samo u jednom Kelnu oko hiljadu žena seksualno napastvuje), „Kraj Nemačke“ (uostalom najbrojnije u Nemačkoj su one osobe koje imaju između 50 i 54 godine). Nije slučajan u svojstvu reakcije na migrante rast desnih i krajnje desnih raspoloženja i pokreta (13% za partiju Alternativa za Nemačku, koja se bori za nemački identitet i koju kritikuju levi i zeleni). Uostalom, lider ovih poslednjih je DŽem Ozdemir, sin turskih gastarbajtera; logično je da najaktivniji ljudi sa migrantskim korenima idu ka „levim“ i „zelenim“.

Jedan od članaka iz Economist-a tako se i naziva – ,,Novi Nemci“ a iznad naslova je fotografija koja pokazuje te nove Nemce – tridesetak osoba (dvadesetak muških i desetak ženskih) među njima u sredini Arapin u tradicionalnoj odeći, Turčin i Turkinja, žena u čadoru. Nad njima lepršaju ogromne zastave EU, nemačka zastavica negde sa strane štrči, kao siromašni rođak – nju drži u ruci biće neodređenog pola kojem bi profesor Preobraženski obavezno postavio pitanje – vi ste muškarc ili žena? I pamti se fraza koju je izgovorio Čerčil 1940. godine, da Britanija ne ratuje sa Hitlerom, niti čak sa nacionalsocijalizmom, već sa duhom Šilera, kako se on ne bi nikada obnovio.

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor: http://zavtra.ru/blogs/vpali_v_bespamyatstvo