Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Srećan povratak
Savremeni svet

Srećan povratak

PDF Štampa El. pošta
Bernar Anri Levi   
subota, 21. mart 2009.

Bravo, predsedniče Sarkozi, zbog odluke o povratku u NATO

Politici obmane apsolutno nema ograničenja. Groteskno smešna debata o mestu Francuske u NATO samo je jedan od poslednjih primera. Prvo, pogrešno je govoriti, kao što se svugde radi, o „povratku“ Francuske u Alijansu zato što Francuska NATO zapravo nikada nije ni napustila. Godine 1966, pod vođstvom predsednika Šarla de Gola, Francuska je izašla iz vojne komande NATO, ali nije napustila politički savet. Kako navodi francuski ministar odbrane Erv Morin, Francuska učestvuje – i oduvek je učestvovala – u 36 od 38 komiteta. Francuski vojnici nalaze se na dva od tri glavna poprišta (Kosovo, Avganistan) na kojima su angažovane vojne snage NATO.

Zbog svega toga besmisleno je ono što ljudi govore povodom odluke predsednika Francuske Nikole Sarkozija o povratku u vojnu komandu NATO – da će Francuska oslabiti svoj uticaj potražujući svoje mesto u Komitetu za planiranje odbrane. Sve to zvuči još besmislenije kada se zna da će Francuska zauzvrat preuzeti vođstvo nad Vrhovnom savezničkom komandom za transformaciju (Norfolk, Virdžinija) i nad regionalnim sedištem u Lisabonu. Trenutno Francuska ne komanduje ničim. Naši vojnici rizikuju svoje živote, dok mi nemamo nikakvog uticaja na strateške odluke. Uskoro će francuski generali sedeti u „svetilištu“ u Norfolku, gde se smišljaju novi sistemi naoružanja. Gubitak uticaja? Zaista?

Pogrešne su pretpostavke da će se na taj način Francuska svrstati na stranu „Američke imperije“. Očigledno je da će se desiti sasvim suprotna stvar. Ne samo da su se vremena promenila od ere kada je NATO posmatran kao instrument Sjedinjenih Država, ne samo da je NATO predvodio niz operacija (Kosovo, Bosna, bombardovanje Beograda) na evropskom tlu i na zahtev Evrope, već smo najzad, bar u jednom skorašnjem slučaju (Gruzija i pokušaji Ukrajine da se pridruži organizaciji), videli i da Evropa govori „ne“ Americi i, avaj, uspeva u tome. Francuska je upravo time što je bila članica NATO a da zapravo nije u njemu, upravo sedeći u svim njegovim savetima osim u onima gde se odlučuje o najvažnijim stvarima, prepuštala drugima da drže kormilo. A time što ponovo zauzima svoje mesto, ponovo ima glas i učestvuje u debatama u NATO, Francuska će opet obezbediti sebi način da se umeša, zastupa svoje interese i, kada je neophodno, radi protiv interesa Amerike.

Ne samo da je pogrešno već je i skandalozno dizati paniku u javnosti mašući „ratovima koje ne želimo i u koje ćemo mehanički biti uvučeni“. Skandalozno je zato što, sa jednim izuzetkom (u slučaju kada je država članica direktno napadnuta), u NATO vlada načelo saglasnosti. Jednom kada se odluči o eventualnoj intervenciji, na svakoj članici je da odluči da li će u operaciju poslati trupe i koliko njih. Takvi povici zapravo su parodija prave debate i predstavljaju ignorisanje činjenica. U slučaju rata sa Irakom ni punopravno članstvo Nemačke u organizacionim strukturama nije je sprečilo da se isto tako čvrsto protivi ratu koliko i Francuska svojim delimičnim članstvom.

Kada je reč o argumentima da ćemo ponovnim uključivanjem u vojnu komandu NATO žrtvovati jedini vredan projekat – a to je ujedinjena evropska odbrana – u pitanju je još jedna podvala. Zato što na putu evropskoj odbrani postoji dosta prepreka. Međutim, Sarkozijeva odluka će eliminisati bar jednu od njih, tačnije, sumnjičavost naših partnera prema nama kao nekom ko je odlučio da bude „usamljeni jahač“ unutar NATO.

„Možemo li verovati francuskom šepurenju nacionalnom nezavisnošću, koje se tako često manifestovalo u vidu nečasnih prijateljstava (sa Sadamovim Irakom, Sovjetskim Savezom u raspadanju, da ne pominjemo žalosnu ‘arapsku politiku’ ministra spoljnih poslova koja je rezultirala razvijanjem odnosa sa autoritarnim režimima)?“ „Da li želimo organizaciju za evropsku odbranu koja bi bila formirana na uštrb Atlantske zajednice (i naše principijelne solidarnosti sa drugim demokratijama)?“ – to su pitanja koja sebi postavljaju Mađari, Česi i Poljaci, a takođe Nemci i Španci. I to su pitanja koja, od sada, neće više imati razloga da postavljaju. A to je dobro za Evropsku zajednicu i njen duh.

To što ekstremni desničar Žan-Mari Lepen ne želi da sluša ove dokaze sasvim je razumljivo. Što su mu se pridružili i ekstremno levi „antiimperijalisti“ (Olivije Besanseno i njegova „Nova antikapitalistička stranka“) bilo je za očekivati. Ne čudi ni što se šačica golista, suverenista i evroskeptika pridružila ovoj jadnoj osovini.

Međutim, to što su socijalisti s jedne, i centristi Fransoa Bajrua s druge strane, pridružili svoje glasove ovom horu mediokriteta, okrećući na taj način leđa sećanju na Fransoa Miterana (protivio se Golovoj odluci od početka) i ostalima iz našeg hrišćanskog demokratskog nasleđa, to je zaista uznemirujuće.

Pavlovljanski antiamerikanizam? Uporno kontriranje neodgovorne opozicije? Ili, opet, nesposobnost da se razume posthladnoratovski svet? Svi će procenjivati situaciju. A onda će zamoliti prijatelje, kao što ja ovde radim, da se dozovu pameti.

(The New Republic, 17. mart 2009)