Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Srpsko-nemački odnosi: od podozrenja do poverenja
Savremeni svet

Srpsko-nemački odnosi: od podozrenja do poverenja

PDF Štampa El. pošta
Nikola Jovanović   
subota, 20. februar 2010.

(NIN, 18.2.2010)

Poseta menadžera tridesetak najvećih nemačkih kompanija Srbiji krajem januara podstakla je nade srpske elite u jačanje ekonomskih i političkih veza sa ovom najjačom evropskom državom. Činjenica da je ukupan godišnji obrt kompanija koje su činile privrednu delegaciju oko 300 milijardi evra i da je predstavnik nemačke privredne komore izjavio da je njima Srbija najinteresantniji partner u regionu, ponovo je na dnevni red izbacila pitanje kako odnose dve zemlje podignuti na nivo strateškog partnerstva. Unapređenje odnosa sa Nemačkom neposredno bi uticalo na brzinu ekonomske obnove Srbije i integracije u Evropsku uniju, ali na tom putu stoje nezanemarljive političke, istorijske i praktične otežavajuće okolnosti. Da bi se ispravno procenile i do kraja iskoristile mogućnosti srpsko-nemačke saradnje, neophodno je upoznati se sa nemačkom vizijom Evrope i Balkana, potencijalom ekonomske saradnje i političkim nesuglasicama koje trenutno opterećuju ovaj odnos.

Kako Nemačka gleda na budućnost Evrope, njeno proširenje i Balkan? Red i liberalizam moraju se proširiti na srednju Evropu, jer je Nemačkoj imperativ da bude okružena stabilizovanim državama. Iz ovoga razloga Nemačka je snažno podržavala ulazak zemalja srednje Evrope u EU, naročito Poljske. Njen geopolitički prioritet u Evropi je predstava centralnosti (Mittelage): Nemačka sebe vidi u centru nove Evrope, osiguravajući na taj način položaj koji je dodatno politički osnažuje i pruža idealnu priliku moćnoj industriji za osvajanje novih tržišta. Zato je osiguravanje svog središnjeg položaja u Evropi i stabilizovanje država na njenim istočnim granicama “finansirala“ značajnim novčanim transferima u te države, a čest je slučaj da su se nemačka preduzeća masovno selila u srednju Evropu da bi sačuvala kompetitivnost industrijske pozicije (aktuelni trend “delokalizacije“). Razumevajući ovu realnost, dolazimo do zaključka da Nemačka, iako ima interese na Balkanu, njega ne percipira kao prioritet za delovanje, što se odražava i na ekonomsku saradnju i na brzinu integracije balkanskih država u Evropsku uniju.

Iako dakle, u poređenju sa centralnom Evropom i Ukrajinom, a naročito Rusijom, Balkan predstavlja zonu sekundarnog interesa za Nemačku, ona ipak ima ambiciju da se na njemu politički i naročito ekonomski pozicionira. Srbija, kao najveća zemlja zapadnog Balkana, kao zemlja sa središnjim geografskim položajem i ugovorima o slobodnoj trgovini sa Evropskom unijom, Turskom i Rusijom, ima potencijal da postane ključni nemački partner u ovom delu Evrope. Nemačka je već na drugom mestu (posle BiH) kao izvozna destinacija Srbije: u 2009. godini izvezeno je robe u vrednosti 883 miliona dolara. Nemačka je, sa Rusijom, država iz koje Srbija najviše uvozi: 2009. godine uvezena je roba u vrednosti blizu dve milijarde dolara. Cifre su pre 2009. godine (ekonomske krize) bile i veće. Iako je Nemačka, dakle, glavni partner Srbije po obimu robne razmene, niska konkurentnost domaće industrije je uslovila visok robni deficit i nepovoljnu strukturu robe u izvozu sa naše strane. Upravo iz razloga nekonkurentnosti domaće privrede, apsolutni prioritet u ekonomskoj saradnji predstavlja privlačenje direktnih investicija iz Nemačke i učenje na njihovim iskustvima.

Srbija je trenutno po ekonomskim i društvenim pokazateljima jedna neuređena zemlja na periferiji Evrope, u kojoj je na delu deindustrijalizacija. Bilo je neminovno da nestanu zastarele fabrike poput “Rakovice“ ili “Magnohroma“, ali trebalo je da se, na osnovu jeftine radne snage i blizine EU, pojavi nova industrija, moderna i izvozno orijentisana, često kao pogon zapadnoevropskih fabrika. Pominjali smo proces delokalizacije iz starih evropskih industrijskih zemalja, koji Srbiji samo može da ide u prilog i da predstavlja šansu. Interes nemačkih privrednika za Srbiju mora se dakle iskoristiti za privlačenje konkretnih investicija, jer je nemačka privreda sofisticirana i izvozno orijentisana, pa bi verovatno upravo takvi pogoni bili otvoreni u Srbiji. Uostalom, dosadašnje iskustvo sa nemačkim ulaganjima je pozitivno: od početka procesa privatizacije i tranzicije, ulaganja nemačkih firmi su dostigla broj od 1.163 miliona evra. Procenjuje se da je obim privatnih investicija i veći, jer je više od jedne trećine austrijskih investicija poreklom nemački kapital. Struktura investicija je vrlo povoljna, jer su ulaganja uglavnom u proizvodnju, često ostvarena kao greenfield vrsta angažmana: Ball Packaging, DHL, Loher Electro, Wurth, Rudolf Walther, Metro, WAZ i mnogi drugi.

Srbija nema predispoziciju za masovni turizam koji bi joj doneo značajan redovan devizni priliv (poput Hrvatske), niti je Beograd značajniji finansijski centar (poput Varšave i njene berze u centralnoj Evropi). Iz tog razloga, potrebno je inspirisati se nemačkim razvojnim modelom čija je osnovna poluga kompetitivna industrija, a ne pružanje usluga ili poslovanje na tržištu kapitala.

Vratimo se političkim razmimoilaženjima i novim šansama. Razlog za izvesno nepoverenje i podozrenje prema Nemačkoj u najnovijoj istoriji, datira od unilateralnog priznanja Hrvatske 23. decembra 1991. godine, uprkos preporukama evropske političke saradnje. Vreme je pokazalo štetnost ovakvog prejudiciranja, međutim, uglavnom strana koja ne protumači kontekst i interese velikih sila plati najskuplju cenu.

Demokratske promene u Srbiji 2000. godine su otvorile šansu da se okrene nova strana u međusobnim odnosima i da se akcenat stavi na zajedničke projekte i saradnju, a da se razlike i negativna iskustva potisnu u drugi plan. Od tog vremena, Srbija priželjkuje snažnu podršku Nemačke za ekonomsku obnovu zemlje i evropske integracije.

Nemačka je, od demokratskih promena 2000. godine do danas, izdvojila iz svog budžeta za Srbiju oko 600 miliona evra, plus blizu 400 miliona evra kao dotaciju kroz pomoć Evropske unije, što je čini najvažnijim evropskim bilateralnim donatorom. Prioriteti podrške su bili energetski sektor, infrastruktura, razvoj lokalne samouprave i pomoć privrednim reformama. I danas, Nemačka pruža finansijsku pomoć preko razvojne banke zadužene za investicione projekte KfW, a savetodavnu pomoć preko organizacije za tehničku saradnju GTZ. Možemo zaključiti da je u domenu državne (donacije) i privatne (investicije) ekonomske podrške Nemačka bila glavni partner i da je ispunila očekivanja koja je imala postpetooktobarska Srbija, nakon mučne decenije u devedesetim godinama. Situacija sa evropskim integracijama je malo kompleksnija.

Jasno je da je, nakon ujedinjenja 1990. godine, Nemačka postala najuticajnija država Evropske unije, bez čije podrške Srbija ne može ubrzano napredovati ka članstvu. Sa druge strane, sve zemlje zapadnog Balkana relativno sporo idu u pravcu pristupanja ovoj organizaciji, pri čemu je Srbija u formalnom smislu na poslednjem mestu.

Ipak, u Berlinu, kao uostalom i u svim evropskim ključnim prestonicama, definitivno je preovladalo gledište da je državama Balkana budućnost članstvo u EU. Međutim, otežavajuća okolnost je da za Berlin integracija Balkana nije podjednak prioritet kao što je bila integracija centralne Evrope, iz već pomenutih razloga. Za razliku od npr. Italije, koja svoje vitalne interese prepoznaje na Balkanu i Mediteranu, za većinu evropskih država veliko proširenje iz 2004. godine je predstavljalo istorijsko ujedinjenje kontinenta. Za Balkan je ostalo mnogo manje entuzijazma i sredstava i prednost pre se daju stabilizaciji nego integraciji. Upravo bliska ekonomska saradnja i nemačke investicije mogu Srbiju učiniti interesantnijom i obezbediti joj snažniju podršku.

Najkomplikovanija politička otežavajuća okolnost je dijametralno suprotno viđenje sudbine Kosova, do kraja zakomplikovano nemačkim priznanjem 20. februara 2008. godine. Bez ulaženja u detalje problema, jasno je da svako kompromisno rešenje u skladu sa mišljenjem Međunarodnog suda pravde predstavlja interes Srbije. Vreme nam nije saveznik, ni u pogledu situacije na terenu, ni u kontekstu evropskih integracija. Nemačka ima iskustva sa nasilnim oduzimanjem svoje teritorije (bivša istočna Prusija), tako da bi određeni nivo razumevanja i fleksibilnosti mogao biti pokazan. Uostalom, samo teritorijalno i ustavno zaokružene i definisane države mogu biti članice Evropske unije, tako da strategija ignorisanja problema sigurno nije plodotvorna.

Bez unapređenja odnosa sa Nemačkom, Srbija neće moći ostvariti u punoj meri tri svoja istorijska cilja: kreiranje manevarskog prostora za zaštitu legitimnih interesa na Kosovu, modernizaciju ekonomije i članstvo u Evropskoj uniji.

Proces pristupanja Evropskoj uniji ima dvojaku prirodu. On je tehničkog karaktera, što znači da tempo integracije i koristi od nje zavise od brzine unutrašnjih reformi i usvajanja komunitarnih propisa od strane države kandidata. Sa druge strane, on je i politički proces u kome ključnu reč imaju države članice, a ne nadnacionalni organi. Budući da proširenje nije više prioritetna tema na evropskoj političkoj agendi, a vreme je oskudan resurs, Srbiji je potreban snažan saveznik na tom putu. Možda ključni partner neće biti Nemačka, ali će se odnos sa najjačom evropskom državom neminovno reflektovati na odnose Srbije sa EU kao celinom.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner