Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Šta se krije iza ljudi "bez papira"
Savremeni svet

Šta se krije iza ljudi "bez papira"

PDF Štampa El. pošta
Urlih Bek   
petak, 15. januar 2010.

(El Pais)

Dve hiljade ljudi bez papira (imigranti bez dokumentacije) smestilo se u praznu zgradu u centru Pariza u ulici Bodelik 14, i uopšte se ne kriju. Naprotiv! Ti zapadni Afrikanci, Turci, Pakistanci i Kinezi, između ostalih, čine sve moguće kako bi skrenuli pažnju javnog mnjenja na nedostatak prava i svoje stanište. Svake srede krenu u "protestni marš onih sans-papiers". Tada se dele pamfleti i nose upadljive parole kako bi dobili podršku radi sticanja legalnog statusa. Bogate demokratije nose zastavu jednakosti i ljudskih prava čak do najudaljenijih mesta na planeti, a ne primećuju da pojačanjem kontrole granica, kojim nameravaju da zaustave migratorna kretanja, gube svoj legitimitet. Ono što bi bilo nezamislivo u Italiji, punoj verbalnih delirijuma protiv clandestini, ali takođe i u Nemačkoj i Mađarskoj, i u mnogim drugim zemljama na svetu, u Francuskoj je nešto sasvim obično. Tu povremeno i sa određenim uspehom dolazi do štrajkova radnika bez dokumentacije, sa ciljem da pritisnu poslodavce da im daju dozvolu za rad i boravak. Imigranti već godinama zauzimaju crkve, upravne zgrade i francuske univerzitete i u mirnom sedećem protestu odbijaju da ih napuste, ukoliko pre toga nije legalizovan njihov status. Kamp ilegalaca u ulici Bodelik nema nikakvog paralelizma sa tim što se tiče dimenzija i svoje vidljivosti. Ali, Sarkozijeva vlada nije ništa učinila da ih odatle iseli. Kako to može da se razume?

Imigranti bez papira stavljaju francusku vladu u procep. Sa jedne strane, mnogo Francuza je podiglo glas da bi se primenila striktnija ograničenja (kao i u većini drugih evropskih i ne-evropskih zemalja), kako bi se smanjio dotok bar ilegalne imigracije. Ali sa druge strane, policijski napad na ove bez papira sudario bi se sa istorijski opravdanim javnim otporom. Francuzi još uvek sa ponosom gledaju na svoju naciju kao na kolevku ljudskih prava. Više nego druge zemlje, Francuska je i dalje bastion socijalnog aktivizma i otpora državnoj samovolji.

Šta se, u stvari, krije iza etikete nelegalni imigranti? Ljudi koji u bogatim regionima, ali takođe i u onim koje se sve više razvijaju (na primer, jugoistok Azije), rade na poslovima koje u tim zemljama niko drugi neće da prihvati; čišćenje svake vrste, čuvanje starih i dece pripadnika srednje klase u usponu. I to rade krijući, zbog čega zarađuju malu sumu koja se kreće između šest i osam evra na sat, kako kažu ovi iz ulice Bodelik, dok drugi rade kao navodni prijatelji onih koji su u legalnom statusu. Većina njih kaže da čak plaćaju i porez, iz čega bi automatski trebalo da proistekne socijalno osiguranje (zdravlje, penzije), mada nikada to neće iskoristiti.

Ilegalnost dovodi do toga da su ovi građani-nomadi objekt ucena i eksploatacije. Nemaju nikakva prava, ali njihov posao i usluge su funkcionalno neophodni, naravno za opstanak njih i njihovih porodica koje žive izvan granica, ali takođe, i pre svega, za opstanak zapadnih društava i zemalja u usponu. Možemo i moramo da budemo moralno povređeni zbog očajničke situacije ljudi koji jedino hoće dobro da rade svoj posao da bi prehranili svoje porodice, i koji su u većini slučajeva primorani da žive na hiperkonformistički način u zemljama Evrope, jer često su morali da budu nevidljivi u toku decenija. Ali to nije ono najgore. Najgore je to što arogantna humanost Zapada u sebi nosi odsustvo humanosti u odnosu na ove ilegalce. Oni su jednostavno "neophodni sistemu", kao i velike banke ili sudovi na kojima im se sudi. Sami sebe varamo sa kategorijom ilegalaca; ne možemo da zanemarimo to da se iza kriminalizacije ovih ljudi krije činjenica da ne možemo da se odreknemo njihovog radnog doprinosa.

Berluskonijeva vlada je kriminalizovala ilegalce i zapretila je da će kazniti svakog ko zna za njihovo postojanje a to ne prijavi vlastima. Hana Arent govori o "apatridima" koji u savremenom svetu dobijaju srednjovekovni status "prognanih". Ali ona nije mogla da predvidi da će savremeni kapitalizam i globalna hijerarhija podele rada između bogatih i siromašnih stvoriti "tržište rada prognanih" (ilegalnost kao eksploatacija), čak i u zapadnim pravnim državama, i da će institucionalizovati to tržište iznad nacionalnih granica.

To je kategorija svetske unutrašnje politike, koja važi kako u makro kosmosu tako i u mikro kosmosu, što će reći, u porodicama ili u prostorima lične sreće i obećanja o jednakosti. Odluka o emancipaciji u braku sa dve plate, što je aspiracija ka jednakosti, implicitno se održava zahvaljujući ovoj organizovanoj nelegalnosti; na skrivenom radu ovih sans-papiers, undocumented workers, clandestini i ilegalnih emigranata iz siromašnih regiona sveta. Takođe bismo mogli da ih nazovemo "pacifističkim snagama" u borbi polova.

Ko u siromašnim zemljama čuva decu, stare i bolesne onih majki koje u borbi polova omogućavaju prekid vatre (mir bi bili previše reći), dok prognani rade u našim društvima?

U svetu gde postoji svaka vrsta sveprisutnih rizika, postoji mnogo razloga za sklanjanje u "spoljni prostor", u svet koji je izvan rizika. Ali jedna od posledica globalne prirode rizika upravo je stvaranje jednog zajedničkog sveta, sveta koji više ne poznaje nikakav "spoljni prostor", nikakav "izlaz", nikakvog "drugog". Biramo da naučimo i da razumemo da, ma koliko nam se dalekim činili ljudi druge boje kože, nacionalnosti ili vere, imamo obavezu da živimo i radimo sa tim "drugim" da bismo preživeli u ovom svetu korupcije, patnje i eksploatacije. Jedan od zaključaka bi bio sledeći: pokopati sve vrednosti "političke čistote" koja te navodi da misliš da si isključen, da si na margini. Drugi bi bio da se sa svešću o globalnom riziku takođe otvaraju prostori za buduće alternativne projekte, što će reći – za alternativnu stvarnost. Neizbežno sukobljeni sa rizicima primorani smo da napravimo "kosmopolitsku tačku gledišta", i da priznamo neumanjivi pluralitet sveta, koja bi mogla da zameni "nacionalnu tačku gledišta". Zar tako ne govorimo upravo o riziku? Ne, jer ako postoji ili ne, on suštinski zavisi od kulturnih vrednosti i percepcija, koji mogu da variraju prema istorijskom iskustvu svakoga.

Nigde to bolje ne možemo da shvatimo nego u dramatičnim posledicama biomedicine (veštačko oplođavanje, prenatalna dijagnoza, istraživanja sa ćelijama majkama, i čak sa kloniranjem ljudskih bića). Ako ovde hoćemo da pokažemo dva svetska antagonistička pola, treba pomenuti Izrael i Nemačku. U biomedicini, Izrael je ispred bilo koje druge zemlje na svetu. Visok broj rađanja treba da garantuje opstanak nacije. Skoro sve što je dozvoljeno u Izraelu, bez stvaranja velikih sukoba, predmet je kontroverzi ili je čak zabranjeno u Nemačkoj. Ono što skreće pažnju je to da se obe ove zemlje pozivaju na holokaust, ali dok su tu Jevreji bili žrtve, Nemci su bili krivci. Za zaključak; u okviru nove kompleksnosti i konfuzija unutrašnje svetske politike, ono što su za nekoga mogućnosti, za drugoga je zločin.

(Preveo Branislav Đorđević)