Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Staljin - tiranin ili spasilac ruske nacije
Savremeni svet

Staljin - tiranin ili spasilac ruske nacije

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
utorak, 16. mart 2021.

Pre šezdeset i osam godina, 5. marta 1953, umro je sovjetski vođa Josif Visarionovič DŽugašvili- Staljin. Došao je na vlast posle smrti Vladimira Iljiča Lenjina 1924 godine i suvereno vladao najvećom zemljom sveta gotovo tri decenije. Stao je na čelo Sovjetskog Saveza i pored, doduše ne javnog, upozorenja Lenjina da bi Staljinovo rukovođenje državom i partijom bilo riskantno po sovjetski narod.

Tri godine posle smrti Staljina, Nikita Hruščov je na XX partijskom kongresu razobličio kult Staljina, iznoseći optužbe i činjenice o strašnim zločinima počinjenim tokom vladavine Josifa Visarionoviča. To ja izazvalo najpre nevericu, a zatim i šok u sovjetskoj javnosti a oberučke dočekano i pozdravljeno u međunarodnoj. Time je počela destaljinizacija sovjetskog društva koja je trajala godinama i čiji su se fragmenti ispoljavali sve do kraja osamdesetih i čak početka devedesetih godina.

O poslednjim danima i časovima života Josifa Visarionoviča svedoči čovek koji ga je nasledio, Nikita Hriščov u svojoj knjizi ,,Sećanja''.

Jedne subote Staljin nas je pozvao u Kremlj, priseća se Hruščov. Osim njega, bili su pozvani Maljenkov, Berija i Bulganjin- sve najbliži Staljinovi saradnici iz kruga vadajuće elite. U Kremlju su gledali neki film, a Staljin je zatim predložio da odu na daču gde će i večerati. Staljin je te večere nazivao ručkom i trajale su do ranog jutra, do pet ili šest časova narednog dana. Staljin je bio raspoložen, ništa nije nagoveštavalo da će se desiti nesreća. Po običaju, ispratio je goste a njega, Hruščova, prstom je bocnuo u stomak i nazvao ga Mikitom, sto je ukrajinska varijanta ruskog imena Nikita.

Pre šezdeset i osam godina, 5. marta 1953, umro je sovjetski vođa Josif Visarionovič DŽugašvili- Staljin. Došao je na vlast posle smrti Vladimira Iljiča Lenjina 1924 godine i suvereno vladao najvećom zemljom sveta gotovo tri decenije

Pošto je sutra nedelja, dakle slobodan dan, svi su očekivali da će ih Staljin ponovo pozvati u goste što je ranije stalno činio. Nisam jeo ceo dan, priseća se Hruščov, jer će kod Staljina večerati. Ali, već se približavalo veče a poziv nije stizao. Hruščov je počekao još neko vreme i legao da spava. Tada je zazvonio telefon. Javio se Maljenkov i uzbuđenim glasom rekao da su ga ljudi iz Staljinovog obezbeđenja zvali i rekli da sa Staljinom nešto nije u redu. Hruščov je telefonirao Beriji i Bulganjinu i dogovorili se da odmah krenu na daču.

Čekisti (obezbeđenje) kažu da oko 11 časova pre podne Staljin uvek zove i traži da mu se donese čaj. Ovoga puta nije se oglasio. Poslali su Matrenu Petrovu, stariju ženu koja godinama radi kod Staljina, da uđe u trpezariju, gde je Staljin imao običaj da spava, i vidi šta je sa njim. Matrena kaže da je Staljina zatekla na podu, da je pod njim sve mokro i da spava. Čekisti su ga podigli na krevet i mi smo se razišli, kaže Hruščov.

Ali, posle četrdesetak minuta, ponovo zvoni telefon i ponovo pozivaju da se dođe na daču. Matrena Petrova saopštila je čekistima da Staljin i dalje spava, ali da je to nekakav čudan san.

Konačno pozivaju lekare. Oni konstatuju da su Staljinova jedna ruka i jedna noga paralizovani i da nije u stanju da govori.

Hruščov kaže da je Staljin povremeno dolazio svesti ali da nije bio komunikativan. U Jednom momentu, uz nekakav poluosmeh, rukom je pokazao sliku na zidu na kojoj se vidi devojka koja kašičicom hrani jagnje. Želeo je valjda da napravi aluziju na to kako sada njega hrane kašičicom.

Kada je Staljin bio bez svesti, priseća se Hruščov, Berija ga je psovao, nazivao pogrdnim imenima, čak i pljuvao na pod. A kada je dolazio svesti, Berija mu je ljubio ruku, milovao je i obasipao ga slavopojkama. To govori o Lavrentiju Beriji kao čoveku i njegovom podlom karakteru.

Hruščov kaže da je iskreno i duboko žalio Staljina, da se brinuo za dalju sudbinu zemlje i strahovao od mogućih nastojanja Berije da prigrabi vlast što bi za njega i mnoge druge najviše rukovodioce zemlje bilo pogubno. Svi su bili sigurni da bi ih Berija pohapsio i verovatno likvidirao.

Staljinvo telo bilo je izloženo u velikoj Sali- poznatom ,,Kolonom zalu’’ (sali na stubovima) nedaleko od Kremlja, u najužem centru Moskve. Milioni ljudi širom Sovjetskog Saveza oplakivalo je Staljina a stotine i stotine hiljada moskovljana ali i ljudi iz drugih krajeva prošlo je kraj njegovog odra. Ljudi su satima čekali u redu, padali u nesvest. Govorilo se da je u opštoj gužvi u centru Moskve bilo i žrtava. Apsurdno je ali istinito da su za Staljinom plakali i mnogi koji su bili pod represijom, čiji su najbliži ni krivi ni dužni stradali. Balsamovano Staljinovo telo preneto je u Mauzolej na Crvenom Trgu i položeno pored Lenjinovog tela. Tamo će ostati sve do oktobra 1961 kada je, posle razobličavanja kulta ličnosti na XX kongresu KPSS, izneto iz Mauzoleja i sahranjeno samo nekoliko metara iza Mauzoleja gde počivaju ostaci mnogih sovjetskih političkih i vojnih rukovodilaca i revolucionara.

U godinama perestrojke sa pijedestala su skinuti svi: Lenjin, Staljin, Đeržinski, Hruščov, Maljenkov, Andropov. Svi sa kojima su ljudi povezivali svoja stradanja. Ali, za svakoga od njih mogla bi se pronaći i po koja reč pohvale. Ruke uprljane krvlju do lakata, ali objektivnosti radi treba navesti i neke zasluge.

Staljin je tiranin. Ali, izgradio je prvu u svetu socijalističku državu uprkos besnom protivljenju svetskog imerijalizma. ,,Zatekao je zemlju sa drvenom ralicom, a napustio je sa atomskom bombom''- pisali su i neki listovi na Zapadu.

Pojedini ugledni, neostrašćeni analitičari, uklonili su se od stereotipa o Staljinu kao tiraninu i našli dosta i pozitivnih strana kod Josifa Visarionoviča, istovemeno ne negirajici zlodela koja mu se u Rusiji i svetu prepisuju. Oni čak tvrde da je istovremeno sa surovošću kojom je vladao, Staljin bio spasilac ruke nacije.

Povodom otkrivanja spomenika Staljinu pre više godina na Jalti, veoma ugledna doktorka istorijskih nauka Natalija Naročnickaja kaže da to nije spomenik Staljinu već istorijskom događaju XX veka. Nema tu nikakvog veličanja Staljina. Ona ističe da ima prava da o tome daje svoj sud jer je njen stric zaglavio u logorima a otac dvadeset godina bio brat ,,narodnog neprijatelja’’. Ali, kao častan istoričar, uvek postavljam pitanje: zašto sada neko od Staljina pokušava da napravi zlotvora a zlotvorom nisu proglasili Kromvela, koji je krvlju zalio celu Englesku, niti Robespjera i Dantona, kome i danas stoji spomenik na bulevaru San-Žermen u Parizu. U poređenju sa brojem stanovnika, žrtve francuske revolucije prevazilaze sve represivne režime XX veka. Ali Francuzi ne uklanjaju spomenik. Kritičare Staljina ne uzbuđuju njegove represije. Nego to što je obnovio Sovjetsku Rusiju, koju su pritiskali sa svih strana, u jednaku po snazi zapadnim silama. Naravno da niko neće da se staljinizam ponovi. Ali to nije povod da se obezvređuju dostignuća te velike epohe.

Naročnickaja takođe kaže: da Rusija nije povratila Krim, to bi bila za nju katastrofa. Za samo godinu dana posle kijevskog Majdana, ruska Crnomorska flota bila bi isterana iz Sevastopolja i tamo bi izgradili bazu NATO pakta. To bi bio kraj Rusije kao velike države.

Poznati ruski ekonomista i analitičar Mihail Deljagin kaže da liberali ne mrze Staljina zato što je na dači posadio 60 hiljada stabala drveća u vreme dok je vladala glad iako su deset godina to drveće sadili u Kuncevu. Mrze ga zbog toga što je SSSR suprotstavio Zapadu i što je u grob legao sa zakrpljenim čarapama.

Kad je zatrebalo da se u nešto obuče- ispostavilo se da on nema nepohabanih vojničkih bluza. Eto, to je glavni predmet njihove ljutnje i mržnje. Zato što oni ne razumeju kako čovek može da živi ne radi svog džepa, nego radi opšteg dobra. Baš zbog toga je Staljin- diktator i nitkov.

Nekadašnji visoki državni i partijski činovnik, Aleksandar Šeljepin, posvedočio je istoričaru Dmitriju Volkogonovu da iza Staljina nije ostala gotovo nikakva vrednija imovina. Ispostavilo se da popisivačka komisija nije imala mnogo posla. U Staljinovom stanu od vrednijih stvari našao se samo jedan državni pijanino. Nije bilo čak ni jedne vrednije slike. Na zidinama su visile reprodukcije slika iz novina i uokvirenih jeftinim drvenim ramovima. Nameštaj je bio prost, jeftin. Osim maršalskog mundira, od odeće je nađen par običnih odela, obične seoske valjenke i seljački gunj. Od mnogobrojnih dača koje je koristio, ni jedna nije bila lično njegova i sve su posle njegove smrti vraćene državi. Njegova deca i njihove porodice živeli su često u oskudici.

Kad sam bio mlad, kaže Deljagin, napisao sam traktat protiv Staljina a onda mi je sve to jedan stari pametan čovek osporio. Rekao sam mu: hoćete li da kažete da je Staljin bio dobar? Uzvratio mi je: ,,Ne, mladiću, Staljin je bio loš, ali apsolutno ne zbog toga što vi govorite. To je besmislica. Staljin je bio loš zato što je njegov sistem izrodio Gorbačova’’.

Ne želim da kažem da je Staljin bio dobar. Uopšte ne, Bože sačuvaj, kaže Deljagin. Ali, to je bio čovek koji je u tom času osujetio uništenje ruske civilizacije. Neverovatnom cenom, velikom krvlju, strašnim greškama.

Pojedini analiticari ocenjuju da je Staljin poslednjih godina života bio veoma usamljen i izolovan od društva. Njegov unuk, Sergo Gegočkori koji je preuzeo prezime majke, tvrdi da je Staljin bio izolovan od samog početka. Do njega je stizalo svega desetak ili petnaest odsto informacija. Njegovi saradnici su krili prave informacije od njega, i to svako iz svojih razloga. To je možda i bio uzrok Stajinivog nepoverenja prem svemu, svačemu i svakome. Poznato je da Staljin nije poverovao u obaveštajne podatke da će Nemačka napasti Sovjetski Savez. Čak i kada su nemački avioni bombardovali aerodrome i gradove na istoku zemlje, Staljnin je tražio da se proveri da li je to možda samo provokacija. Nepoverenje prema ljudima koji ga okružuju i strah da će ga otrovati išao je dotle da se dešavalo da Staljin, prilikom odlaska na daču, izađe iz automobila i u seoskoj apoteci zatraži aspirin ili neki drugi lek.

Pre više godina u Rusiji je sprovedena velika anketa koja je trebalo da odgovori na pitanje- ko je najznamenitija ličnost te zemlje u njenoj hiljadugodišnjoj istoriji; drugim rečima, ko je ,,otac nacije’’, odnosno ,,ime Rusije’’. U anketi koju je organizovala državna televizija, koja je trajala šest meseci i u kojoj je učestvovalo oko 50 miliona ljudi, dakle više od jedne trećine građana te zemlje, Josif Visarionovič je zauzeo treće mesto, odmah posle Aleksandra Nevskog i Petra Stolipina. Da podsetim: Nevski je bio veliki vojskovođa iz 13 veka, pobednik u mnogim bitkama, među kojima i u bici sa Šveđanima na reci Nevi po kojoj je i dobio ime. Stolipin je bio poznati političar i reformator, predsednik vlade u periodu 1906- 1911 godine. Staljin je dobio više glasova i od takvih veličina kao što su pesnik Aleksandar Puškin, car Petar Prvi, vođa Oktobvarske revolucije Lenjin, pisac svetskog glasa Fjodor Dostojevski, vojskovođa Aleksandar Suvorov, naučnik Dmitrij Mendeljejev, car Ivan Grozni i mnogi, mnogi drugi.

Staljin je imao glavnu misao da Sovjetski Savez mora da opstane u apsolutno neprijateljskom okruženju. Još za vreme rata, u avgustu 1942. u strašno vreme kada se front kretao prema Staljingradu i opet se činilo da je sve gotovo, Čerčil je pitao Staljina za kolektivizaciju. Staljin ga je pogledao i rekao: „To je trajalo četiri godine i to je bilo strašno“.

Staljina ljuto mrze ne zato što je prolio reke krvi. Ljudi koji ga mrze jako vole Petra Prvog u čije vreme se broj stanovništva smanjio za trećinu. Ljudi koji ga mrze veoma tolerantno se odnose prema Ivanu Groznom.

Staljin je svoj vrat podmetao pod jaram istorijske neminovnosti i vukao. On je shvatao da između njega i nepostojanja, da između današnjeg dana i nebića i nestajanja, pri tom celog naroda, stoji samo on sam i ništa više. Sam čovek. I on je stvarno prihvatao odgovornost za postojanje celog naroda. A u tom pogledu on je bio apsolutno dosledan.

Staljin je, kako danas tvrde pojedini ruski analitičari, video u Komunističkoj partiji samo sredstvo za postizanje ,,diktature proletarijata’’ odnosno vlasti naroda. Oni komunisti koji su došli posle njega, videli su u partiji sredstvo za upravljanje narodom. I ma da je socijalizam prevazilazio kapitalizam u socijalnoj sferi, ne sme se dopustiti da se u ime socijalnih garantija ograničava sloboda izražavanja i pravo na slobodu kretanja. Nikon ne želi da živi u kavezu čak i ako je on satkan od zlata.

Mediji i istoričari u svetu, pa čak i u Rusiji, koje finansira Zapad, neće o Staljinu nikada nista reći pozitivno. Mnogi takođe ne znaju šta je on u stvari želeo, kakve je ciljeve imao. Ko je od njegovih kriticara pročitao bilo šta što je Staljin napisao? Kome je poznat takozvani Staljinov ustav iz 1936 godine? Ko zna šta je u tom ustavu napisano i kakva prava taj ustav garantuje građanima i lokalnim organima vlasti? Većina je čitala samo kleveničke tekstove napisane po nalogu onih koji se plaše Staljina čak i posle njegove smrti.

Velika većina građana Rusije danas ne zna, niti je o tome bilo šta čula, da su u Staljinovo vreme realni dohoci građana svake godine rasli a da su cene prehrambenih i drugih važnih proizvoda stalno padale. Imao je viziju da u perspektivi pojedini proizvodi budu i besplatni.

U svom ustavu Staljin je definisao i perspektivu federalne države prema kojoj bi velika ovlašćenja imale republike i njihovi lokalni organi. Republike bi male veliku slobodu i mogućnost da samostalno odlučuju o svom razvoju. U savezni budžet unosile bi samo deo svojih prihoda neophodan za finansiranje potreba u slučaju da neke od republika zapadnu u finansijske teskoće.

Sve se to, kažu najnovija istraživanja, može proveriti u ,,Staljinovom ustavu’’ iz 1936 godine, Taj ustav koji je, kako navode analitičari, najvećim delom pisao sam Staljin, bio je najprogresivniji ustav svoga vremena. Osim ogranjičavanja centralne vlasti, on je garantovao slobodu okupljanja, podržavao mala i srednja kooperativna gazdinstva, osiguravao pravo na isplaćivanje bolovanja, penzije, rehabilitaciju, jednaka prava ljudi svih rasa i oba pola.

Slika o Staljinu ima, dakle, dve strane. Po jednoj, on je najveći zlikovac koji poznaje čovečanstvo. Po drugoj, Staljin je spasilac ruske nacije i ruske države

Slika o Staljinu ima, dakle, dve strane. Po jednoj, on je najveći zlikovac koji poznaje čovečanstvo. Po drugoj, Staljin je spasilac ruske nacije i ruske države. Bez njega, odnosno da je neko drugi bio na njegovom mestu, istorija Rusije kao države i ruske nacije bila bi sasvim drugacija. Ako bi uopste i trajala do dnašnjih dana. A zasluga tome pripada čoveku čiji koreni nisu ruski već Gruzijski, kavkaski. Mnogi smatraju da i u toj činjenici leži veličina Josifa Visarionoviča.

Boraveći mngo godina u Sovjetskom Savezu a kasnije u postsojvetskoj Rusiji kao profesionalni novinar- dopisnik, lično sam razgovarao sa velikim brojem ljudi među kojima je bilo i onih čiji su očevi, dedovi ili rođaci stradali u Staljinovim čistkama.

,,Da li ste gledali TV seriju ,,Moskovska saga’’- pita me sagovornik. To je istinita priča o životu za vreme Staljina. Vreme u kojoj su i zidovi imali uši, kada se išlo u logor za izgovorenu reč ili nečiju optužbu, cinkarenje. Narodnim neprijateljem je mogao biti proglašen svako. Koleginica ruska novinarka mi kaže da je njen deda, lekar ginekolog, stradao u logoru jer su ga optužili da je narodni neprijatelj iako se celog veka isključivo bavio porađanjem žena i ništa drugo ga nije interesovao. Uslovi u logorima bili su krajnje teški, samovolja stražara bezgranična. Logoraši su radili najteže fizičke poslove. I kada se govori o žrtvama Staljinovog režima, onda se misli ne samo na streljane, već u prvom redu na one koji su pomrli u logorima. A takvih je bilo više od onih koji su direktno likvidirani.

Pa ipak, većina nas na neki način žali za Staljinovim vremenom. ,,Bili smo siromašni ali zadovoljni i puni optimizma da će sutra biti bolje. Imali smo siguran posao, besplatno školovanje i besplatnu, najbolje u svetu organizovanu zdravstvenu i socijalni zaštitu. Bili smo velika i moćna zemlja; niko nas nije mogao vrteti oko malog prsta. Pobedili smo u Otadžbinskom ratu a Staljin je u tome dao neprocenjiv doprinos.

Da li je to dovoljna kompenzacija za represije, za smrt velikog broja nevinih ljudi, za kult ličnosti, za drastično gušenje slobode reči, za podizanje gvozdene zavese, za deportaciju čitavih naroda, za zabranu putovanja i mnogobrojna druga ograničenja, neprihvatljiva za civilizovani svet, slobodu čoveka i demokratiju? Da li odnos većine zemalja Zapada prema Sovjetskom Savezu, njihov neprijateljski stav i njihova namera da uguše, unište ovu zemlju, predstavljaju dovoljan izgovor za ovakav ,,odbrambeni mehanizam’’ koji je Staljin izabrao? Za tvrdnju da je to bilo iznuđeno ponašanje?

Političari, istoričari, analitičari i komentatori verovato će se još dugo sporiti oko ovih pitanja. Očigledno, za nekog će Staljin i dalje biti tiranin kakvog svet nije poznavao, a za druge- veliki državnik i spasilac Rusije, spasilac ruske nacije. Pobednik u Velikom Otadžbinskom ratu, pobednik nad fašizmom koji je pretio da zavlada svetom.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner