Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Surovost s knjižicom broj 1393
Savremeni svet

Surovost s knjižicom broj 1393

PDF Štampa El. pošta
Huan Hesus Asnarez   
ponedeljak, 18. maj 2009.

Na surovost ukrajinskih čuvara u toku vođenja Jevreja do gasnih komora u Sobiboru (Poljska), šutiranje i ubodi bajonetima, podsetiće ponovo jedini preživeli iz tog logora za istrebljenje, Tomas Blat star 82 godine, svedok optužbe protiv Ukrajinca DŽona Damjanjuka (89), koga je Nemačka isporučila SAD da bi odgovarao za smrt 29 hiljada Jevreja između 1942. i 1943. godine. “Voda”, vikao bi jedan radnik dok bi gas išao ka komorama u kojima su muškarci, žene i deca bili trovana u grupama od po 1300. Prema nemačkoj optužbi, okrivljeni je bio sadistički čuvar logora gde je gasom umoreno 250 hiljada zatvorenika. Svedok Blat tvrdi da tog čuvara ništa nije potresalo, ni nehotično vršenje nužde žena zbijenih po hodnicima na ulazu u komoru dok su slušale jauke svojih očeva, muževa ili dece koji su umirali na nekoliko metara od njih. One su bile sledeće. Na suđenju u Minhenu bi trebalo da se utvrdi da li je DŽon Damjanjuk čovek koji je nadmašio u surovosti grupe Ukrajinaca spremnih da ubiju iz hira, da muče grupu poljskih Jevreja koja nije znala da peva na ruskom, kako su od njih zahtevali. Damjanjuk se inače nalazi na listi najtraženijih ratnih zločinaca koju je sastavio Centar Simon Vizental.

“Bez pomoći tih sto Ukrajinaca iz Sobibora, 30 Nemaca iz SS-a (politička policija nacističkog režima), ne bi moglo da ubije 250 hiljada Jevreja. Oni su bili užasni!” izjavljuje Blat, koji je imao 15 godina kada su se dogodila ubistva u Sobiboru. Sto užasnih su bili vojnici Crvene Armije sve dok ih Nemci nisu zarobili 1941. na Krimu u toku invazije na Rusiju; tada su nacistima ponudili svoj otvoreni antisemitizam. Optuženi za zločine protiv čovečnosti nije bio žrtva Nemaca, još jedan od ratnih zarobljenika kao što dokazuje odbrana, već dželat od 23 godine u službi zastrašujuće SS; bio je radnik moćne vojne mašinerije za bezbednost Trećeg rajha.

Izručen prošlog 12. maja iz Ohaja, gde je živeo od 1952, Damjanjuk je stigao u minhenski zatvor Santrandelhajm ponavljajući da je nevin, što je pod sumnjom u toku 32 godine dugog procesa protiv njega. SAD su mu 2002. oduzele državljanstvo jer je lagao prilikom njegovog dobijanja. Godine 1948. u formularu je napisao da je bio seljak u Sobiboru. “Postoji brdo dokaza da je bio čuvar u više logora”, istakao je jedan službenik Ministarstva pravde SAD. Jedan izraelski sud ga je 1988. osudio na smrt pošto ga je pet preživelih zatvorenika prepoznalo kao Ivana Groznog iz logora Treblinka, gde je ubijeno 850 hiljada logoraša. Bio je oslobođen pet godina kasnije, jer je sud imao sumnju na osnovu novih podatka iz ruskih arhiva; svedočanstvo 32 čuvara koji su drugog čoveka označili kao kasapina.

“Pogrešili su, ja nisam taj čovek. Nedostaju mi moja supruga, moja porodica, moji unuci, i hoću da završim život uz njih”, uvek je tvrdio Ivan, DŽon u SAD, penzioner iz automobilskog sektora. Blat shvata da on želi da bude uz svoju porodicu: “Ima sreću da ona postoji, ja nisam te sreće.” U gasnoj komori je izgubio oca, majku i brata od deset godina. Niko nije u stanju da prepozna lice posle 66 godina promena, upozorio je pred suđenje, ali je siguran da je DŽon bio jedan od tamničara; “Nisu bili čuvari. Bili su ubice koji su postali čuvari da bi bolje živeli”, kaže Blat.

Kako su živeli bolje? Kako su plaćali prostitutke? Divljaštvo bičeva, pendreka i bajoneta ukrajinskih žbirova, zadovoljavalo je njihove nacističke komandire, koji su im dozvolili da se bogate na nesreći Jevreja, od kojih su tražili nakit i novac u zamenu za milost; ukoliko nisu imali ništa, krali su od mrtvih nagomilanih u magacinu. Neki su ulazili u krematorijume znajući da u ljudskom pepelu može da se nađe prsten ili zlatnik koji su žrtve progutale da bi to sačuvale.

Nemačko tužilaštvo ga ne okrivljuje da je bio Ivan Grozni iz Treblinke, ali da jeste bio čuvar u Sobiboru. Procenjuje se da je oko milion Jevreja bilo streljano i umoreno u gasnim komorama po okupiranoj Poljskoj. Bilo je oko 5 hiljada Ukrajinaca kao što je DŽon Demjanjuk, pripadnika bataljona SS. Svi su bili obučeni, a njihova imena se pojavljuju u arhivama bivšeg SSSR-a, gde je na smrt osuđeno njih 15.

Zadatak tih kriminalaca je bio da isteraju Jevreje iz geta i da ih teraju ka vozovima, pravac gasna komora. Njih 500, a među njima i Damjanjuk, dobili su dozvolu da ubijaju, prema podacima tužilaštva. Tetovirani broj ispod levog pazuha, koji je optuženi izbrisao, identifikuje ga kao službenika SS-a. Ključni dokaz protiv dede DŽona Damjanjuka je lična karta koju su mu izdali njegovi nacistički mentori, knjižica broj 1393 sa fotografijom Damjanjuka, ispravnim imenima roditelja, i registar ožiljka od rane na leđima zadobijene dok je bio vojnik Crvene armije. Knjižica ga smešta u Sobibor, a ne u Treblinku.

Varvarstva tih ukrajinskih čuvara detaljno je opisao bivši oficir nacista Franc Sušomel u intervjuu od pre 25 godina sa francuskim dokumentarcem Klodom Lezmanom. Tom prilikom, bivši nacistički oficir je govorio o Treblinki: “Pošto ih razdvoje po polovima i narede im da se skinu do gola po izlasku iz voza, tehnika je bila u tome da se ubrza proces udarajući sve redom kako se niko ne bi odupro, i da trče u pravcu gasne komore, gde će umreti... Terajući ih da trče, ubrza se rad srca i proces (smrt) je bio brži.” Putnici nekog konvoja ništa nisu znali o svom krajnjem odredištu, i neki maloletni Jevreji, kad bi došli kod berberina da bi ih ošišali do glave za smrt, molili su da ih ne ošišaju isuviše kratko.

(Prevod iz El Pais-a: Branislav Đorđević)