Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Trideset godina bez Sovjetskog Saveza – nestao je sa geografske karte, ali ne iz sećanja!
Savremeni svet

Trideset godina bez Sovjetskog Saveza – nestao je sa geografske karte, ali ne iz sećanja!

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
subota, 25. decembar 2021.

"Kao rezultat nove situacije, nastale stvaranjem Zajednice Nezvisnih Država, ja obustavljam svoju aktivnost na položaju predsednika SSSR"

Te reči izgovorio je 25 decembra 1991 godine tadašnji predsednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov. Bile su to njegove poslednje reči u svojstvu predsednika sovjetske države. Istorijski trenutak zabeležile su televizijske kamere.

Istoga dana Gorbačov je potpisao dekret ,,O predaji punomoćja vrhovnog komandanta oružanih snaga Sovjetskog Saveza i Saveta odbrane pri predsedniku države’’. Tokom večeri, Gorbačov je na državnoj televiziji izjavio da ostavku daje iz principijelnih razloga. ,,Ja sam se odlučno zalagao za samostalnost, nezavisnost naroda, za suverenitet republika. Ali istovremeno sam se zalagao i za očuvanje savezne države, celovitost zemlje. Događaji su išli drugim pravcem. Prevagnula je linija ka razbijanju države i njenom razjedinjavanju, sa čim se ne mogu saglasiti’’- rekao je Gorbačov.

Posle govora na televiziji, Gorbačov se vratio se u svoj kabinet u Kremlju i predao ,,Nuklearni koferčić'' dvojici pukovnika iz pratnje ministra odbrane Šapošnjikova jer je Jeljcin odbio da se susretne sa njim. Političko suparništvo preraslo je u ličnu netrpeljivost pa i neprijateljstvo dvojice političara.

U 19,30 časova sa jarbola na zdanju Kremlja skinuta je zastava Sovjetskog Saveza i postavljena zastava Ruske Federacije.

Kao što je stvaranje sovjetske države i uspostavljanje sovjetske vlasti teklo uz ogromne patnje i nebrojene žrtve, tako su sada raspad te države pratili veliki lomovi, ljudske drame i masovne nesreće. Sve što je stvrano i povezivano sedam decenija u privredi, infrastrukturi, politici, diplomatiji, zdravstvu, školstvu, vojnoj i drugim oblastima, razdvajano je i kidano bez milosti, naprečac

Žitelji ,,saveza nerazrušivog, republika slobodnih’’, kako je glasio prvi stih sovjetske himne, zaspali su u jednoj a probudili se u nekakvoj drugoj državi. Milioni ljudi ostali su bez domovine a da tog gorkog čina nisu ni bili svesni. Preko noći našli su se u tuđoj zemlji za koju će ubrzo saznati da im je više maćeha nego majka. Saznaće da su decenijama živeli u zabludi, u ,,zajednici ravnopravnih naroda’’ čije su temelje iznutra podrivali razni nacionalizmi, antagonizmi i pohlepa za vlašću. Mnogi će ubrzo pakovati kofere ili glavom bez obira bežati, tražiti novo utočiste i novu domovinu.

Ne samo za izbeglice, nego i za desetine miliona drugih građana bivšeg Sovjetskog Saveza, nastaće pravi pakao. Kao što je stvaranje sovjetske države i uspostavljanje sovjetske vlasti teklo uz ogromne patnje i nebrojene žrtve, tako su sada raspad te države pratili veliki lomovi, ljudske drame i masovne nesreće. Sve što je stvrano i povezivano sedam decenija u privredi, infrastrukturi, politici, diplomatiji, zdravstvu, školstvu, vojnoj i drugim oblastima, razdvajano je i kidano bez milosti, naprečac. Nije predsednik Rusije Vladimir Putin mnogo godina kasnije bez razloga rekao da je raspad Sovjetkog Saveza bio najveća geopolitička tragedija dvadesetog veka.

Tako je izgledalo finale raspada najveće drzave sveta. A sam proces počeo je godinu dana ranije otcepljenjem baltičkih republika da bi, Sovjetski Savez kao država, faktički prestao da postoji već početkom decembra 1991. godine.

Naime, osmog decembra te godine, lideri Rusije, Belorusije i Ukrajine- Boris Jeljcin, Stanislav Šuškevič i Leonid Kravčuk potpisali su dogovor koji je označavao da ,,SSSR kao geopolitička realnost više ne postoji’’. Dogovor je potpisan u mestašcu Viskuli, na području Bjeloveške pušče (šume, čestara) u zapadnoj Belorusiji, tik uz granicu sa Poljskom, u rezidenciji bivšeg sovjetskog lidera Nikite Hruščova. Ova rezidencija je izabrana kao mesto sureta jer je raspolgala savremenim sredstvima veze a u blizini se nalazio vojni aerodrom.

A ta ogromna zemlja bila je teritorijalno daleko najveća država sveta sa preko 22,4 miliona dvadratnih kilometara i više od 200 miliona žitelja. Prostirala se na dva kontinenta i obuhvatala je 11 časovnih zona- od Baltičkog i Crnog mora do Tihog okeana i od Severnog ledenog okeana do Kaspijskog jezera i država Južne Azije

Po jednim ocenama, bila je to neminovnost, jedini realan i ispravan izlaz iz situacije u kojoj se našla bivša država. Po drugima, to je bio čin veleizdaje državnih i nacionalnih interesa koji će u istoriji biti zabeležen najcrnjim slovima. Bilo je to, kako su ocenili pojedini komentatori, ,,čerečenje ogromne zemlje bez narkoze’’.

A ta ogromna zemlja bila je teritorijalno daleko najveća država sveta sa preko 22,4 miliona dvadratnih kilometara i više od 200 miliona žitelja. Prostirala se na dva kontinenta i obuhvatala je 11 časovnih zona- od Baltičkog i Crnog mora do Tihog okeana i od Severnog ledenog okeana do Kaspijskog jezera i država Južne Azije. U njoj je živelo 190 različitih naroda i narodnosti koji su govorili na više od 100 jezika i dijalekata. Takva šarolikost naroda, jezika, kultura i religija nije postojla ni u jednoj drugoj zemlji sveta. Prema podacima objavljenim krajem 2021 godine, identična šarolikost ostala je i u postsovjetskoj Rusiji.

Polovinom devedesetih godina imao sam u Minsku intervju sa predsednikom Belorusije Aleksandrom Lukašenkom uoči posete tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Zorana Lilića toj zemlji. Rekao mi je da bi u Viskuliju, na mestu gde je potpisan Bjeloveški dogovor, trebalo zabosti glogov kolac, a ne postaviti nekakvo obeležje. Onakav kolac kakvim se čestiti ljudi brane od vampira i druge nečiste sile. Takvo mišljenje imali su i neki drugi političari ostalih republika.

Nismo se plašili da će Gorbačov preduzeti nekakav napad da bi nas pohapsio, kaže lider Belorusije Šuškevič. Neki ljudi su tvrdili da smo sedeli na koferima punim zlata i dolara i bili spremni da pobegnemo svakog časa u Poljsku ako Gorbačov pošalje vojsku. To je apsolutna laž, to su priče za malu decu.

Kada smo završili ceo posao i potpisali dokumenat, nastalo je olakšanje. I tada smo se okupili utroje, u apartmanima Jeljcina. Boris Nikolajevič je rekao: ,,Tako, sada treba obavestiti Mihaila Sergejeviča (Gorbačova). Logičnije od svega bilo je da to učinim ja kao ,,domaćin’’ skupa, kaže Šuškevič. Trebalo je obvestiti i međunarodnu javnost. Smatrali smo da bi najlogičnije bilo da telefonom pozovemo američkog predsednika Buša. S njim će telefonom razgovarati- ko drugi, nego Boris Nikolajevič pošto su oni ..najbolji prijatelji’’

Šuškevič u svojim sećanjima kaže da je pokušao da telefonira Gorbačovu ali da je uspostavljanje veze dugo trajalo. A Boris Nikolajevič po svojoj specijalnoj vezi- hop, i uspostavio je vezu sa Bušom pre nego ja sa Gorbačovom’’.

,,Gorbačov se meni uvek obraćao sa ,,ti’’. Tada mi je prvi put rekao ,,vi’’. Ja sam ga informasao u dve rečenice: potpisali smo dogovor i njegova suština se svodi na sledeće… Mi se nadamo konstruktivnom nastavku takvog prilaza i ne vidimo drugi. Gorbačov mi odgovara: ,,Znate li vi šta ste uradili? Da li znate da će vas svetska zajednica osuditi? Sramota’’. A ja već slušam kako Jeljcin razgovara sa Bušom. ,,DŽordž, pozdrav’’. A Kozirjev prevodi. Gorbačov nastavlja:,,Šta će biti kada o tome sazna Buš”? A ja odgovaram: ,,Da, Boris Nikolajevič mu je sve već rekao, on je to primio normalno’’. Glas sa druge strane žice je zanemeo’’.

Sada, kao da su svi zaboravili da se u decembru 1991. godine zemlja raspadala: privreda je doživljavala kolaps, propadala, zlatne rezerve su bile iscrpljene, u celoj državi hleba je bilo za dva dana, ministarstva nisu radila

Jedan od učesnika sastanka, Sergej Šahraj, koga opisuju kao briljantnog pravnika, kaže da je shvatio da se tih dana piše istorija. ,,Bez obzira što smo svi danas traumirani zbog gubljenja zajedničke države, posle Viskula društvo je odahnulo. Sada, kao da su svi zaboravili da se u decembru 1991. godine zemlja raspadala: privreda je doživljavala kolaps, propadala, zlatne rezerve su bile iscrpljene, u celoj državi hleba je bilo za dva dana, ministarstva nisu radila.

Rukovodilac odmarališta ,,Viskuli’’ Stepan Martisjuk se priseća tih dana i kaže da se ,,sudbina Sovjetskog Saveza rešavala ispod stola’’. Martisjuk zapravo želi da kaže da su neki akteri bili toliko pod dejstvom alkohola da su ,,pikirali pod sto’’.

,,Uveče 7. decembra došli su neki funkcioneri, moskovsko i naše (belorusko) obezbeđenje. Upozorili su nas da dolaze Jeljcin, Kravčuk i naši. Mislili smo da će učestvovati u lovu. Dogovarali smo se gde će ko da spava, ,,pročešljali’’ celu teritoriju. Padao je gust sneg.

Prvi su došli Ukrajinci i odmah otišli u lov. Pred sumrak su došli i ostali. Ja sam stajao kraj svečanog ulaza i otvarao gostima vrata. Jeljcina su vodili pod ruku. Već je bio dobro ..nacugan’’ i odveli su ga u njegov apartman da se odmori.

Odjednom čujem nekakvu galamu. To galami Jeljcin. Oko jednaest sati on je već ,,pikirao’’ pod sto. Uskoro su se razišli. Zatim su počeli da piju ljudi iz obezbeđenja. Dole, u spavaćoj sobi, natkrili su sto. Toliko su se nažderali i nalokali da su polomili pola nameštaja.

Neki analitičari ocenjuju da su ovi navodi upravnika letovališta tendenciozni; da je želeo da predstavi kao da je sudbinu zemlje rešavala i rešila skupina pijanih glavešina koji, tako pijani, nisu sagledavali posledice svog rušilačkog čina.

To što je stvarano hiljadama godina u velikoj meri bilo je uništeno. Dvadeset i pet miliona građana ruske nacionalnosti ostalo je u drugim republikama, što je za njih bila humanitarna tragedija. Zemlja je izgubula četrdeset procenata teritorije i isto toliko prirodnih i drugih dobra i proizvodnih mogućnosti, ocenio je ruski predsednik

I tako, nestao je SSSR. Sasvim jednostavno, bez ikakvih problema. Došli su, za jedan dan raskomadali veliku državu. Mirno su se izljubili, smejali se i opraštali. Nestalo je ,,imperije zla'' kako su u zlobi i besu Sovjetski Savez nazivali centri na Zapadu pravdajući tako pred svojom javnosti, i možda savešću, svoje poteze koje su preduzimali protiv ove države, videći u njoj najveću prepreku za dominacijom u svetu.

Detaljnije i argumentovanije nego ikada ranije, Predsednik Vladimir Putin izneo je svoju ocenu raspada Sovjetskog Saveza u prilogu koji je ovih dana emitovala ruska televizija. On je rekao da je raspad Sovjetskog Saveza doživeo kao tragediju, kao raspad istorijske Rusije pod nazivom Sovjetski Savez. Takva osećanja gaji i velika većina građana. Mi smo se pretvorili u nekakvu sasvim drugu zemlju. To što je stvarano hiljadama godina u velikoj meri bilo je uništeno. Dvadeset i pet miliona građana ruske nacionalnosti ostalo je u drugim republikama, što je za njih bila humanitarna tragedija. Zemlja je izgubula četrdeset procenata teritorije i isto toliko prirodnih i drugih dobra i proizvodnih mogućnosti, ocenio je ruski predsednik. Takođe je rekao da bi, u slučaju raspada i same Rusije, a poznavajući mentalitet njenih građana, posledice bile još tragičnije nego što je to bio slučaj u Jugoslaviji.

Raspad Sovjetskog Saveza bio je događaj koji je, zajedno sa rušenjem Berlinskog zida i ujedinjenjem Nemačke, samo godinu- dve ranije, nagovestio suštinke promene u međunarodnim odnosima. Od tih datuma i događaja počelo je novo odbrojavanje svetske istorije.

Ni čovek koji je došao na čelo Rusije posle raspada Sovjetskog saveza, Boris Jeljcin, nije mogao predvideti kako će se odvijati događaji u zemlji. Ti događaji, uostalom, nisu zavisili samo od njega niti od kompletnog rukovodstva. Mnogi procesi izmicali su kontroli i odvijali se stihijski, mimo volje i kontrole vlasti.

Levada centar je pre par godina sproveo anketu čiji su rezultati iznenadili javnost. Naime, više od polovine učesnika ankete (54 odsto) žali što više ne postoji Sovjetski Savez

Rusija je preko noći ,,uskočila'' iz totalitarnog režima (doduše već znatno ,,umekšanog'') u demokratsko društvo koje nije uistinu demokratsko po važećim međunarodim kriterijumima. Za ultrademokrate to još nije ono ,,pravo''; oni traže veću liberalizaciju u svim oblastima života što, po drugima, prerasta u haos. Slične ocene mogle bi se dati i za ostale sovjetske republike.

Ja lično, imao sam, sa novinarske tačke gledišta, ogroman izazov da o tim događajima i procesima izveštavam sa lica mesta kao zvanično akreditovani dopisnik u Berlinu, pa u Moskvi.

Levada centar je pre par godina sproveo anketu čiji su rezultati iznenadili javnost. Naime, više od polovine učesnika ankete (54 odsto) žali što više ne postoji Sovjetski Savez.

Anketirani su odgovorili da je to bila ogromna zemlja- jedna od najjačih u svetu. Narod je živeo skromno ali je imao besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje, od države je dobijao stan na koji se čekalo i koji se dodeljivao po spiskovima i po redosledu. Nismo imali slobodu govora, okupljanja i putovanja, bili smo zatvoreni unutar gvozdene zavese, ali smo to smatrali nekako iznuđenim zbog ponašanja zapadnih sila prema nama.

Ljudi su znali šta je to deficit, oskudica, ali nisu mogli ni da predstave šta je to hipoteka, plaćanje operacije u bolnicama, plaćanje školarine, neisplaćivanje zarada, nezaposlenost. Nisu znali niti pretpostavljali da izlazak iz izolacije, sloboda putovanja, sloboda reči i okupljanja, atomatski ne mora da znači sreću i životno zadovoljstvo

Ljudi su znali šta je to deficit, oskudica, ali nisu mogli ni da predstave šta je to hipoteka, plaćanje operacije u bolnicama, plaćanje školarine, neisplaćivanje zarada, nezaposlenost. Nisu znali niti pretpostavljali da izlazak iz izolacije, sloboda putovanja, sloboda reči i okupljanja, atomatski ne mora da znači sreću i životno zadovoljstvo.

Starije i srednje generacije koje pamte Sovjetski Savez znaju i porede šta je u to vreme bilo bolje a šta lošije. Smatraju da je raspadom zemlje čovek više izgubio nego što je dobio. Međutim, samo 12 odsto anketiranih bi želelo da se SSSR obnovi u istom obliku.

Žitelji ,,saveza nerazrušivog, republika slobodnih’’, kako je glasio prvi stih sovjetske himne, zaspali su u jednoj a probudili se u nekakvoj drugoj državi. Mnogi milioni ljudi ostali su bez domovine a da tog gorkog čina nisu ni bili svesni. Preko noći našli su se u tuđoj zemlji za koju će ubrzo saznati da im je više maćeha nego majka. Saznaće da su decenijama živeli u zabludi, u ,,zajednici ravnopravnih naroda’’ čije su temelje iznutra podrivali razni nacionalizmi, antagonizmi i pohlepa za vlašću.

Pa čak ni to nije ono najgore što je snašlo ogroman broj građana u svim republikama. Evo samo nekoliko drastičnih primera katastrofalnog stanja u društvu koje su svojevrmeno zabeležili moskovski mediji.

U Rusiji, mnogi građani, nalazeći se u bezizlaznoj situaciji, blokirali su transsibirsku zeleznčku i putnu magistralu. Višemilionska Moskva posedovala je rezerve hrane za svega desetak dana. Žitelji Kurilskih ostrva zahtevali su da se ovaj arhipelag pripoji Japanu jer su uoči zime ostali bez struje i grejanja. Novine pišu da se građani više ne obraćaju milicionerima na ulici za pomoć jer ih se plaše. Zabeležen je slučaj da je milicioner oteo prolazniku novčanik i otišao u prvi restoran da se najede. Niko nije znao šta donosi sutra, a još manje naredni meseci i godine. Sve je stalo, sve je razvaljeno. Gotovo ni jedna fabrika više ne radi. Ljudi životare i snalaze se kako znaju i umeju. Prodavnice su sablasno prazne.

Niko nije znao šta donosi sutra, a još manje naredni meseci i godine. Sve je stalo, sve je razvaljeno. Gotovo ni jedna fabrika više ne radi. Ljudi životare i snalaze se kako znaju i umeju. Prodavnice su sablasno prazne

U armiji stanje je alarmantno. Generalštabni pukovnik Viktor Baranec, inače heroj avganistanskog rata, prinuđen je da na buvljaku proda vojnički šinjel i čizme jer nije primio platu tri meseca pa cela porodica gladuje. I prodao ih je jednom Kavkascu koji je na pijaci prodavao kupus. Oficiri koji noću dežuraju kraj vojnih skladišta, danju istovaraju vagone na željezničkim stanicama da bi prehranili porodicu.

U Gruziji i Jermeniji situacija je na ivici gladi i masovnog bunta. Prosečna mesečna primanja zaposlenih iznose 1,5 dolar preračunat u nacionalnu valutu.

Situacija nije bolja ni u Ukrajini. Rudarski gradovi su prazni, rudari se razišli trbuhom za kruhom a rudnici poplavljeni. U nekim gradovima, trosobni stan se prodaje za 200 ili čak 100 dolara.

Posred seoskog imanja Leonida Dobronogova povučena je granica izmđu Rusije i Ukrajine pa se staja sa stokom i poljski WC nalaze s jedne, a ostatak domaćinstva sa druge strane granice. A za prelazak granice potreban je pasoš ili dozvola koja svakih deset dana mora da se obnavlja. Granični stub zaboden mu je ispod samog prozora spavaće sobe.

U Samarkandu, (Uzbekistan) lekari su saopštili rodbini pacijenta kome su amputirali nogu da tu nogu mora da nose kući jer bolnica nema formalin za čuvanje amputiranih delova tela.

U jedanom naselju u Moldaviji, penzioner Ivan Ivanovič iskopao je grob pored zdanja mesne kancelarije, uskočio u njega i počeo da se zatrpava. Milicija ga je odvela u ,,psihušku'' iako meštani tvrde da je čovek psihički zdrav samo nema sredstava za život.

Izbile su i svađe između pojedinih republika. Ispostavilo se da se dojučerašnja braća ne vole onoliko koliko se to decenijama tvrdilo. Uskoro su svađe prerasle i u oružane sukobe.

Čarske su započele još u baltičkim republikama, ali je pravi oružani sukob izbio između Jermenije i Azerbejdžana zbog Nagorno Karabaha, teritorije formalno u sastavu Azerbejdžana ali nastanjene jermenskim življem. Ratne sekire ni posle trideset godina nisu zakopane a sukob se nedavno razbuktao uz značajne žrtve na obe strane. Neprijateljstvo je obustavljeno uz posredovanje Moskve ali ratni plamen i dalje tinja.

Izbio je rat između Gruzije i Abhazije, pokrajine koja je formalno bila u sastavu Gruzije ali naseljena drugim narodom. Povremeno je bilo velikih nesuglasica pa i oružanih okršaja u srednjeazijskim republikama- Uzbekistanu i Kirgiziji, takođe na nacionalnoj osnovi. Vođen je i kratkotrajan rat između Rusije i Gruzije.

U poslednje vreme svedoci smo i žestokih sporenja između Rusije i Ukrajine, o čemu se u našoj javnosti zna dosta i na čemu se ne bih zadržavao.

Na teške, tragične događaje u Rusiji devedesetih godina ovom prilikom ne bih podsećao jer je to posebna tema. To su rat u Čečeniji, terorističke akcije u Moskvi i drugim ruskim gradovima uz velike ljudske žrtve, pa sukob izvršne i zakondavne vlasti tokom koga su ,,Rusi pucali na Ruse'', kao su to zlobno izveštavali mediji na Zapadu i koji umalo nije doveo do građanskog rata. Bili smo na samoj ivici nečeg najgoreg što može da zadesi neku zemlju a to je gubljenje suvereniteta i njen nestanak, ocenio je predsednik Putin. Ovi događaji ostavili su bolan ožiljak na telu postsovjetske Rusije.

Čak i ovo nekoliko tragičnih primera govori o tome sa kakvim su se teškoćama suočili oni koji su došli na vlast kasnijih godina.

Raspad zemlje bio je istorijska neminovnost. Gorbačov i Jeljcin, i da su hteli, nisu mogli da spreče raspad zemlje. Pre ili posle, to bi se moralo desiti. Njihova borba za vlast samo je ubrzala taj peroces i oni su time ,,pomogli'' da se država raspadne

Sve ove bolne i teške periode sovjetske i ruske stvarnosti- nestašicu hrane i mnogih drugih proizvoda, terorističke akcije, sukob izvršne i zakonodavne vlasti sa posledicama koje su se reflektovale na svakodnevni život, strahovanja za ličnu bezbednost, sankcije prema Srbiji i njenim građanima u inotrnstvu kojima se priključila i Moskva- doživljavao sam i preživljavao sa porodicom na licu mesta, tokom gotovo dvadesetogodišnjeg boravka u Moskvi kao profesionalni novinar. Zato uspomene na boravak u inače prijateljskoj zemlji i među prijateljskim narodom nisu ostale u najprijatnijem sećanju.

U ruskoj javnosti i pojedinim političkim krugovima rasprostranjeno je mišljenje da su Boris Jeljcin i Mihail Gorbačov, ako ne jedini, a ono najveći krivci za raspad Sovjetskog Saveza. Neke naknadne analize, meutim, dovode u sumnju takva mišljenja. U tim analizama se ne negira značajna uloga ove dvojice lidera za zlu sudbinu Sovjetskog Saveza, ali se istovremeno ocenjuje da je ta sudbina logičan rezultat političko-društvenih kretanja u samom Sovjetskom Savezu ali i na međunarodnoj sceni. Raspad zemlje bio je istorijska neminovnost. Gorbačov i Jeljcin, i da su hteli, nisu mogli da spreče raspad zemlje. Pre ili posle, to bi se moralo desiti. Njihova borba za vlast samo je ubrzala taj peroces i oni su time ,,pomogli'' da se država raspadne.

Bivši pomoćnik Mihila Gorbačova za ekonomska pitanja, a sada savetnik predsednika Državne inspekcijske službe Alekseja Kudrina, Oleg Ožereljov, smatra da je glavni razlog raspada Sovjetskog Saveza bio nedostatak životnih namirnica. Zašto je stotine hiljada građana izašlo na Manježni trg u Moskvi 1990. godine? Sigurno ne zbog odsustva diktatorskih sposobnosti Gorbačova ili nedostatka demokratije. Pravi razlog je bio nedostatak prehrambenih proizvoda. Prodavnice su bile potpuno prazne.

Po njegovim rečima, vlast je shvatala potrebu sprovođenja dubokih reformi i te reforme su počele da se sprovode iako uz proteste i teškoće. Država se menjala ali je deficit životnih namirnica ostao.

Još pri sprovođenju kolektivizacije, tridesetih godina prošlog veka, poljoprivreda je teško nastradala. A to je u Rusiji bila glavna privredna grana. Upravo ona odigrala je odlučujuću ulogu u ,,sahrani'' Sovjetskog Saveza. Bila je propuštena mogućnost blagovremenog bezbolnog, urednog prelaska agrara na tržišni način proizvodnje i poslovanja. Da je u prodavnicma bilo prehrambenih proizvoda, nikakva ,,revolucija'' se 1991. godine ne bi dogodila- tvrdi Ožereljov

Još pri sprovođenju kolektivizacije, tridesetih godina prošlog veka, poljoprivreda je teško nastradala. A to je u Rusiji bila glavna privredna grana. Upravo ona odigrala je odlučujuću ulogu u ,,sahrani'' Sovjetskog Saveza. Bila je propuštena mogućnost blagovremenog bezbolnog, urednog prelaska agrara na tržišni način proizvodnje i poslovanja. Da je u prodavnicma bilo prehrambenih proizvoda, nikakva ,,revolucija'' se 1991. godine ne bi dogodila- tvrdi Ožereljov.

Takođe raniji saradnik Gorbačova, Viktor Mironjenko, ima drugačije mišljenje. Čovek koji je od 1986. do 1990. bio prvi sekretar CK Komsomola, smatra da glavnu odgovornost za raspad Sovjetskog Saveza snose ruski političari i rukovodioci Ruske federacije- konkretno Boris Jejcin ali i ukrajinsko rukovodstvo na čelu sa Leonidom Kravčukom.

Svoje mišljenje izneo je i poznati kontroverzni ruski političar, lider Liberalno- demokrtske partije Vladimir Žirinovski. On smatra da je Sovjetski Savez mogao da opstane kao jedinstvena država da se Komunistička partija tranformisala u dve političke organziacije- levičarsku KP i centrističku, liberalnu, ali takođe patriotsku stranku. Sovjetski Savez u ranijim okvirima mogao je pod tim uslovom da opstane još više decenija, zapravo neograničeno vreme, smatra Žirinovski.

I tako, na tridesetu godišnjicu raspada Sovjetskog Saveza, (što je istovremeno i stota godišnjica osnivanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika), građani te bivše države mogu na nju da se prisećaju sa nostalgijom ili sa negativnim emocijama. U ruskoj javnosti, a koliko mi je poznato i u javnosti nekih bivših sovjetskih republika, a sada nezavisnih država, posebno među građanima starije i srednje generacije, preovladavaju nostalgične emocije. Ali ne i želja da se ta država obnovi.

Rusija danas nije ni nalik na onu iz devedesetih godina prošlog veka. Politički stabilizovana, ekonomski i vojno ojačana, ona ide putem demokratskog preobražaja i danas predstavlja nezaobilazni faktor u svetskim poslovima

Rusija danas nije ni nalik na onu iz devedesetih godina prošlog veka. Politički stabilizovana, ekonomski i vojno ojačana, ona ide putem demokratskog preobražaja i danas predstavlja nezaobilazni faktor u svetskim poslovima. I to u pozitivnom mislu, zalažući se za ravnopravnu međunarodnu saradnju i smirivnje nepovoljne situacija u međunarodnim odnosima čija su izvorišta van njenih granica.

I druge bivše sovjetske republie našle su svoj put unutrašnjeg razvoja i međunarodnog položaja sa više ili manje uspeha. Pojedine republike, baltičke pre svega, pristupile su NATO paktu i gledaju na Rusiju kao neprijateljsku zemlju a period sovjetske vlasti kvalifikuju kao okupaciju. Aktuelne vlasti u Ukrajini i Gruziji, koje su pod snažnim uticajem i pritiskom zapadne alijanse, takođe najavljuju želju za pristupanje NATO paktu, što se u Moskvi tumači kao namera da zaokruži Rusiju što je, razume se, velika opasnost za njenu bezbednost. Rusija je bila i ostala kost u grlu onim snagama i centrima moći koje žele političku, ekonomsku i svaku drugu dominaciju u svetu.

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, kao država, pre trideset godina nestao je sa geografske karte Evrope i sveta, ali nije preminuo. Ostao je da živi u sećanju velikog broja građana Rusije i drugih bivših sovjetskih republika.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner