Savremeni svet

Turska enigma

PDF Štampa El. pošta
DŽordž Fridman   
petak, 07. avgust 2015.

(Stratfor)

U mojoj knjizi Mrežno preuređenje sveta istakao sam da su četiri glavna područja evropskog i azijskog kopna u krizi - Evropa, Rusija, Srednji istok (od Levanta do Irana) i Kina. Svaka kriza je drugačija, svaka je u različitom stadijumu razvoja. Sve skupa krize prete da destabilišu evroazijsku kopnenu masu, istočnu hemisferu i potencijalno generišu globalnu krizu. One ne moraju da se spoje u jednu krizu da bi postale opasne. Četiri simultane krize u centru geopolitičke gravitacije čovečanstva bile bi destabilišuće po sebi. Međutim, ako počnu da se spajaju i interaguju, rizici će se multiplicirati. Obuzdati svaku pojedinačnu krizu bio bi obeshrabrujući zadatak. Upravljanje krizama koje se preklapaju će dovesti do krajnjih tačaka operativnosti i dalje.

Ove četiri krize već su u interakciji do određenog stepena. Kriza Evropske unije preklapa se sa paralelnim problemom ukrajinskih i evropskih odnosa sa Rusijom. Kriza na Srednjem istoku preklapa se sa zabrinutošću Evrope oko brige u vezi sa imigracijom, kao i balansiranje odnosa sa evropskom muslimanskom zajednicom. Rusi su umešani u Siriji i čini se da su odigrali značajnu ulogu u nedavnim pregovorima sa Iranom. Kao dodatak postoji potencijalno preklapanje Čečenije i Dagestana. Rusi i Kinezi napreduju u razgovorima o vojnoj i ekonomskoj saradnji. Nijedna od ovih interakcija ne preti da sruši regionalne granice. Zaista, nijedna nije preterano ozbiljna. Niti je neka vrsta interregionalne krize nezamisliva.

Smeštena u centru ovih kriznih zona, nalazi se zemlja koja je do pre koju godinu održavala politiku koja nije uključivala probleme sa svojim susedima. Danas, međutim, čitava periferija Turske je u plamenu. Borbe se vode u Siriji i u Iraku na jugu, u Ukrajini na severu i situacija je pod visokom tenzijom na Crnom moru. Na zapadu Grčka je u dubokoj krizi (zajedno sa EU), a Grčka je istorijski antagonistički nastrojena prema Turskoj. Mediteran se smirio, ali kiparska situacija nije u potpunosti rešena, a tenzije sa Izraelom su gurnute pod tepih, ali nisu nestale. Svuda gde Turska pogleda, postoji problem. Značajno je da Turska dotiče tri regiona Evroazije - Evropu, Srednji istok i bivši Sovjetski Savez.

U prošlosti istakao sam dve stvari. Prva je da je Turska regionalna sila u nastajanju koja će konačno biti lokalno najveća sila. Druga je da je to region koji je od opadanja i pada Otomanskog carstva u prvoj četvrtini 20 veka bio stabilan zahvaljujući stranim silama. Odluka Sjedinjenih Država da preuzmu sekundarnu ulogu nakon destabilizacije koja je počela 2003. invazijom na Irak ostavila je vakuum, koji će Turska na kraju biti primorana da popuni. Ali Turska nije spremna da popuni taj vakuum. To je stvorilo situaciju da je u toku balansiranje moći, naročito između Turske, Irana i Saudijske Arabije.

Neposredna opasnost

Kriza sa najviše nasilja i ona koja je najneposrednija za Ankaru je oblast koja se proteže od Mediterana do Irana i od Turske do Jemena. Glavni problem za Tursku je da su Sirija i Irak postali granična ratišta sa različitim snagama, uključujući sunite, šiite i kurdske elemente. Ove bitke se odvijaju u kotlu formiranom od strane četiri regionalne sile: Irana, Saudijske Arabije, Izraela i Turske. Ovaj kvartet je logički nastao sakaćenjem prostora između njih.

Svaka velika sila ima različite strateške interese. Primarni interes Irana je preživljavanje establišmenta i osiguranje da agresivni suniti ne dođu do vlasti u Iraku, čime bi se ponovila situacija u kojoj se Teheran suočio sa Sadamom Huseinom. Iranska strategija je da podržava antisunitske snage u regionu. Ova podrška se ogleda od poboljšavanja pozicija Hezbolaha u Libanu, podrške manjinskom alavitskom establišmentu koji, trenutno, vodi Bašar el Asad i asistiranja iračkoj armiji koju samu kontrolišu šiiti i iračke šiitske milicije. SAD smatraju da Iran podržava američke interese u ovom trenutku, s obzirom na to da obe zemlje imaju za neprijatelja "Islamsku državu" i Teheran je važan kada je u pitanju obuzdavanje militantnih grupa. Realnost na zemlji učinila je ovo pitanje najvažnijim problemom između Irana i SAD, koje uokviruje nedavni sporazum o nuklearnom oružju.

Saudijska Arabija vidi Iran kao svog primarnog neprijatelja. Rijad takođe vidi Islamsku državu kao pretnju, ali se u isto vreme plaši da bi Irak i Sirija kojima dominira Iran mogli predstavljati egzistencijalnu pretnju kući Saud. Saudijci razmatraju događaje u Jemenu iz slične perspektive. Takođe, u ovom kontekstu, Rijad predviđa zajednički interes sa Izraelom u suzbijanju iranskih militantnih saveznika, isto kao i "Islamsku državu". Koga tačno Saudijci podržavaju u Siriji i Iraku je donekle nejasno, ali kraljevstvo nema izbora nego da igra taktičku i oportunističku igru.

Izraelci su u sličnoj poziciji prema Saudijcima. Oni se protive Irancima, ali njihova glavna briga je da osiguraju da Hašemiti u Jordanu ne izgube kontrolu nad zemljom, otvarajući vrata "Islamskoj državi" da stigne do reke Jordan. Jordan se u ovom trenutku čini stabilnim i Izraelci i Saudijci vide ovo kao glavnu tačku njihove saradnje. U međuvremenu, Izrael igra igru „čekaj i posmatraj“ sa Sirijom. Asad nije prijatelj sa Izraelcima, ali slab Asad je bolji nego čvrsta vladavina "Islamske države".[1]

Trenutno stanje u Siriji odgovara Izraelu zbog toga što građanski rat ograničava neposredne pretnje. Ali konflikt je sam po sebi van kontrole i rizik je da će neko pobediti. Izrael mora da favorizuje Asada[2] i to ga dovodi do izvesnog stepena slaganja sa Iranom, čak i ako Izrael radi sa sunitskim igračima kao što je Saudijska Arabija u suzbijanju iranskih militantnih saveznika.[3] Pregršt ironija.

U ovom kontekstu Turci su odbili da se jasno obavežu bilo tradicionalnim saveznicima na Zapadu ili novim potencijalnim saveznicima koji se tek pojavljuju. Ovo je delimično zbog toga što ničija obavezivanja, osim iranskih, nisu jasna i nepobitna, a delimično zbog toga što Turci ne moraju da se obavežu ako to ne žele. Oni su veliki protivnici Asadovom režimu u Siriji i logika zahteva da podržavaju "Islamsku državu", koja je takođe protivnik sirijskom režimu.

Kao što sam rekao ranije, postoje beskrajne glasine u regionu da Turci favorizuju i pomažu "Islamsku državu". Ove glasine su se razbile jer je Turska obrušila svoju vojsku na "Islamsku državu" značajnom graničnom aktivnošću i širokim napadima iz vazduha.[4] Turci znaju da militanti, bez obzira na to kakav konfrotacijski odnos mogao biti, mogu da se transformišu od primarno arapske platforme do pretnje po Tursku. Neki kažu da Turci vide "Islamsku državu" kao opravdanje za intervenciju u Siriji. Slabost ovog argumenta je ta da je bilo mnoštva opravdanja koje je Ankara odbila čak i ako njena pozicija prema "Islamskoj državi" postaje agresivnija.

Ovo pokazuje turske složene odnose sa Sjedinjenim Državama još uvek formalno njenog glavnog saveznika. Turci su odbili da 2003. dozvole snagama SAD da izvrše invaziju Iraka iz Turske. Od tada odnosi sa Sjedinjenim Državama su kompleksni i problematični. Turci su tražili američku pomoć u svrgavanju Asada kao uslov za široku kooperaciju u Siriji. Vašington, zabrinut zbog vladavine Islamske države u Siriji i sa malo ubeđenja u neislamsku državu kao dugoročnu alternativu, odbio je ovo da prihvati. Stoga, dok Turci dozvoljavaju korišćenje NATO vazdušne baze Indžirlik za operacije protiv "Islamske države", oni se još uvek nisu javno obavezali. Niti su u jasnoj kooperaciji sa sunitskom Saudijskom Arabijom.

Turski problem je sledeći: nema poteza niskog rizika. Dok Ankara ima veliku armiju na papiru, ona nije oprobana u borbi van Turske osim 30-godišnje pobune na jugoistoku.[5] Turci su takođe posmatrali ishod intervencije konvencionalnih snaga SAD u regionu i ne žele da preuzmu isti rizik. Takođe, postoje i domaća razmatranja. Turska je podeljena između sekularnih i islamskih frakcija. Sekularisti sumnjaju da islamisti tajno sarađuju sa radikalnim islamom, i da su izvor mnogih glasina. Vladajuća partija pod sunitskom dominacijom Partije pravde i razvoja, bolje poznata pod akronimom AKP, ozbiljno je oslabljena na prethodnim izborima. Njena sposobnost da pokrene jedini napad koji želi, napad i svrgavanje al Asada, izgledao bi kao religijski rat sekularistima i ne bi bio podržan bazom partije šaljući talase nemira koji bi mogli da obore AKP. Napad na sunite, ma koliko radikalan, komplikuje odnose sa pobunjeničkim frakcijama u severnoj Siriji koje Turska već sponzoriše. To bi takođe predstavljalo rizik oživljavanja antiturskih osećanja u okolnim arapskim zemljama koje pamte tursku vladavinu pre samo jednog veka.

Stoga Turska, dok se menja, što je dokazano nedavnim odobrenjem da"američki predator dronovi poleću iz Indžirlika, sputana je, ako ne i paralisana. Sa strateške tačke gledišta, čini se da postoji više rizika nego dobitaka. Turska pozicija podseća na izraelsku: posmatraj, čekaj i nadaj se da ćeš izbegnuti da činiš bilo šta. Sa političke tačke gledišta, nema čvrste osnove za podršku ili direktnoj intervenciji ili obezbeđivanju podrške za američke vazdušne udare.

Problem je u tome što najgori scenario za Tursku jeste stvaranje nezavisne kurdske republike u Siriji ili Iraku. To bi rizikovalo paljenje šibice među Kurdima u jugoistočnoj Turskoj i, nezavisno od trenutnih dogovora, to bi destabilizovalo sve. To je jedna stvar koja bi prisilila tursku ruku. Međutim, Sjedinjene Države istorijski imaju neku meru uticaja među Kurdima u Iraku i takođe u Siriji. Dok ovaj uticaj može biti precenjen i dok je Vašington zavistan od kurdske pešmerga milicije u slučaju kopnene podrške za vreme bitke protiv "Islamske države" iz vazduha, to je značajan faktor. Ukoliko situacija izmakne kontroli, Ankara će očekivati da SAD kontrolišu situaciju. Ako Vašington može i hoće, cena bi bila turska podrška za američke operacije u regionu. Turci bi morali da plate tu cenu ili da rizikuju intervenciju. To je situacija u koju je Ankara umešana.

Dodatne komplikacije

Turci su daleko manje uključeni u rusku krizu nego što je to slučaj sa Srednjim istokom, ali oni su ipak uključeni i potencijalno na način koji bi bio piramidalan. Postoje tri dimenzije navedenog. Prva je Crno more i turska uloga u njemu. Druga je Bosfor, a treća je dozvola SAD da operišu iz svoje avio-baze u Indžirliku u slučaju pojačanog ruskog vojnog angažovanja u Ukrajini.

Kriza u Ukrajini nužno uključuje Crno more. Krimski Sevastopolj je ruska baza na Crnom moru. U potencijalnom konfliktu Crno more postaje značajna pozornica za izvođenje operacija. Prvo, u svakom pokretu na zapad, Rusima je Crno more desno krilo. Kao drugo, Crno more je vitalni koridor za trgovinu Rusima i pokušaj njihovih neprijatelja da zatvore koridor uključiće ruske mornaričke snage. Konačno, SAD/NATO strategija u suočavanju sa ukrajinskom krizom bila je pojačanje saradnje sa Rumunijom. Rumunija izlazi na Crno more i Sjedinjene Države su objavile da nameravaju da rade sa Bukureštom u jačanju njenih crnomorskih kapaciteta. Stoga, događaji u Crnom moru mogu brzo da eskaliraju pod određenim okolnostima, što bi predstavljalo pretnju po turske interese, koje Ankara ne može da ignoriše.

Problem Crnog mora čini pitanje Bosfora koji je uzan moreuz, koji zajedno sa Dardanelima povezuje Crno more sa Mediteranom. Bosfor je jedini prolaz od Crnog mora ka Mediteranu. Za Ruse to je kritična trgovačka ruta i jedini način da ruski brodovi dođu u Mediteran. U slučaju konflikta, SAD i NATO će verovatno želeti da pošalju mornaričke snage u Crno more da podrže operacije oko perimetra.

Pod Montroks konvencijom, dogovorom koji je potpisan 1936, Bosfor je pod turskom kontrolom. Međutim, konvencija takođe postavlja određene restrikcije na saobraćaj u Bosforu. Međutim, pristup je garantovan svom komercijalnom saobraćaju, Ankara je ovlašćena da odbije tranzit zemljama sa kojima je u ratu. Sve zemlje sa obalom na Crnom moru su slobodne da vojno operišu u Crnom moru. Nacije koje nisu crnomorske, međutim, trpe restrikcije. Jedino ratni brodovi ispod 15 000 tona mogu biti poslati i ne više od devet odjednom sa ukupnom tonažom od 30 000 tona. I njima je dozvoljeno da ostanu 21 dan ili manje.

Ovo ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da projektuju snage u Crno more, borbene grupe nosača aviona, ključne komponente američke pomorske moći, nisu u mogućnosti da prođu. Turska je pod međunarodnim zakonom garant konvencije i ona je tokom vremena izrazila želju da bude oslobođena od toga tako da može eksploatisati potpuni suverenitet nad Bosforskim moreuzom. Ali ona se takođe može osloniti na saznanje da odbijanje prolaza ratnim brodovima može biti pripisano međunarodnom zakonu umesto da to bude turska odgovornost.

Međutim, u slučaju konflikta sa Rusijom, to se ne bi moglo više odbaciti: Turska je član NATO. Ukoliko bi NATO formalno učestvovao u takvom konfliktu Ankara bi morala da izabere da li Montroks konvencija ili njene obaveze u savezu imaju prvenstvo. Isto se može reći za operacije vazduhoplova iz Indžirlika. Da li će turski odnos sa NATO i SAD imati prvenstvo ili će Ankara koristiti konvenciju da kontroliše konflikt u Crnom moru? Čak i pre njenog sopstvenog uključenja u bilo koji konflikt s Rusijom, ima mesta za potencijalno opasne diplomatske krize.

Da zakomplikuje stvari, tu je činjenica da Turska dobija veliki deo nafte i prirodnog gasa iz Rusije preko Crnog mora. Pomak energetskih odnosa. Postoje ekonomske okolnosti u kojima prodavac primarno zavisi od prodaje i okolnosti u kojima je kupac zavisnik. Zavisi od prostora za manevrisanje. Dok su cene nafte bile preko 100 dolara Rusija je imala finansijsku opciju da prestane da isporučuje energiju. Pod trenutnim cenama ruska sposobnost da to i učini se dramatično smanjila. Tokom ukrajinske krize korišćenje stopiranja isporuke energije Evropi bila bi racionalna reakcija na sankcije. Rusi to nisu učinili zato što ne bi mogli da podnesu cenu. Primarna opsesija sa osetljivošću toka energije iz Rusije nije više tu i Turska kao važni potrošač je smanjila svoju ranjivost, makar tokom diplomatske faze.

Sjedinjene Države konstruišu sistem savezništva koji uključuje Baltik, Poljsku i Rumuniju, koji je sklopljen sa ciljem da se suzbije svako potencijalno rusko napredovanje na Zapad. Turska je logički južni završetak strukture ove alijanse. Turci su više uključeni nego što je to vidljivo, sprovode vežbe sa Rumunijom i Amerikancima u Crnom moru. Ali na Srednjem istoku Ankara je pažljivo izbegla svako obavezivanje alijansi i ostala nejasna po pitanju strategije na Crnom moru. Dok je Srednji istok zagonetniji, ruska situacija je potencijalno opasnija iako turska ambivalentnost ostaje identična.

Slično tome, Turska je dugo zahtevala članstvo u EU. Ipak ekonomsko postignuće Ankare tokom poslednjih 10 godina ukazuje na to da je Turska profitirala zbog činjenice da nije član. Bez obzira na to, sekularisti su naročito bili nepopustljivi oko članstva zato što oni smatraju da bi priključenje Uniji garantovalo sekularnu prirodu turskog društva. AKP je bila ambivalentnija. Partija nastavlja da traži članstvo, ali je bila prilično zadovoljna da ostane izvan. Ona ne želi EU strukture koje sekularisti žele, niti želi da ima udeo u evropskoj ekonomskoj krizi.

Turska je, bez obzira, vođena u dva pravca. Kao prvo, Ankara ima neizbežne ekonomske veze sa Evropom koje su ugrožene krizama, ironično fokusirane na tradicionalnog neprijatelja Grčku. Važnija u ovom trenutku je imigracija i kriza od islamskog terorizma u Evropi. Mnogi od muslimana koji žive npr. u Nemačkoj su Turci i tretman prekomorskih Turaka je značajno političko pitanje u Turskoj. Dok Ankara želi da bude deo Evrope, ni ekonomska realnost ni tretman Turaka i drugih muslimana u Evropi nisu argument za takav odnos.

Postoji rastući jaz sa Evropom u pokušaju da se izbegne apsorpcija ekonomskih problema. Međutim, u jugoistočnoj Evropi diskusije o turskim investicijama i trgovini su zajedničko mesto. Stavljeno u perspektivu kao evropski fragment Turska, dugoročna ekonomska sila razume šta su kratkoročni problemi, vuče jugoistočnu Evropu u svoj gravitacioni ekonomski centar. Na neki način ona postaje još jedna sila fragmentacije jednostavno na osnovu toga što je alternativni ekonomski faktor za siromašnije zemlje na jugoistoku.

Potencijalna interakcija Turske na Srednjem istoku je neposredno pitanje. Odnosi sa Rusijom su srednjoročni i to je veći problem. Njen odnos sa Evropom je veći problem. A njen odnos sa SAD je jedno pitanje koje preseca sva navedena. Za sve ove probleme Turska nema jasan odgovor. Ona prati strategiju stvorenu da izbegne mešanje i održi maksimum opcija. Ankara se oslanja na strategiju sa više nivoa u kojoj je formalno u savezništvu sa nekim silama i prilično otvorena za odnose sa silama koje su neprijatelji njenim saveznicama. Ova doktrina je stvorena da se izbegne preuranjeno mešanje; preuranjeno znači pre nego što se postigne nivo strateške zrelosti i sposobnosti koja dozvoljava da se sama definiše sa pridruženim rizicima.

U jednom smislu, turska politika je paralelna američkoj. Politike SAD u sva tri regiona su stvorene da dozvole da se regionalni balans moći održava sam od sebe sa Vašingtonom koji se uključuje selektivno i sa ograničenim snagama. Turci su paralelni sa SAD u principu i sa još manje izloženosti. Problem koji Turci imaju je da ih geografija obavezuje na ulogu osovine tri regiona. Za SAD ova uloga je opcionalna. Turci ne mogu da donose koherentne odluke, ali moraju. Tako da je strategija Ankare da se bude konzistentno ambivalentan, enigma. Ovo će funkcionisati sve dok spoljne sile to dozvole.

Preveo sa engleskog: Vladimir Jevtić


[1] Islamska država nije neprijatelj Izraela što su potvrdili i razni slučajevi lečenja ranjenih pripadnika ISIL-a u Izraelu. Osim toga Islamska država još nije izvršila ni jedan napad na Izrael a u poziciji je da to učini iz obližnje Sirije. (prim. prev.)

[2] Izrael u opšte ne favorizuje al Asada što je i potvrdila pogibija izraelskog generala koji je rukovodio operacijom „južna oluja“ u Siriji. On je poginuo pri vazdušnom napadu regularnih sirijskih snaga na ćeliju terorista koji su bili čečenskog porekla. (prim. prev.)

[3] Hezbolaha naročito. (prim. prev.)

[4] Vazdušni udari su prvenstveno usmereni na Kurde (prim. prev.)

[5] Pobune „Radničke partije Kurdistana“ (prim. prev.)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner