Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Vreme je da se Rusija pozove da uđe u NATO
Savremeni svet

Vreme je da se Rusija pozove da uđe u NATO

PDF Štampa El. pošta
Folker Rije, Klaus Nauman, Frank Elbe, Ulrih Vajser   
četvrtak, 11. mart 2010.

(Der Spiegel, 8.3.2010)

Transatlantske bezbednosne potrebe su se iz osnova promenile tokom poslednje dve decenije. Završila se konfrontacija Istok–Zapad, a Moskva danas ima mnogo zajedničkih interesovanja sa NATO. Nemački eksperti Folker Rije, Klaus Najman, Frank Elbe i Ulrih Vajser ističu da je došlo vreme da NATO otvori svoja vrata Rusiji.

Bivši nemački kancelar Helmut Šmit je sa zabrinutošću zapazio da mnogi od današnjih političara imaju premalo znanja iz istorije. Mogao je, isto tako, dodati da su ti isti političari u zastrašujućem deficitu kada je reč o razumevanju pitanja strategije i bezbednosti. U Nemačkoj nema značajnije diskusije o budućnosti NATO, o tome kako sebe vidi, o strategiji za budućnost, kao ni o pitanju kako bi se u njega mogla uključiti Rusija. Berlin ne pokazuje nikakvo vođstvo u diskusiji, niti podstiče međunarodnu debatu. To razočarava druge članove tog saveza, koji se pitaju da li se to Nemci plaše debate, ili jednostavno nisu više u stanju da joj doprinesu.

Pa ipak, bezbednost Evrope ostaje stalni zadatak, a novi izazovi iziskuju odgovore koji se razlikuju od onih iz prošlosti. Evroatlantskom regionu su neophodni unutrašnji mir i stabilnost, ali mu je isto tako potrebna zaštita od spoljnih pretnji. Najzad, nastanak multipolarnog sveta zahteva da se nađe i način za protivtežu političkoj, ekonomskoj i strateškoj dinamici velikih azijskih sila.

U sadašnjoj fazi NATO nije dorastao ovim zadacima. U budućnosti, ovaj savez bi sebe trebalo da vidi kao strateški okvir tri centra moći: Severne Amerike, Evrope i Rusije. Ovaj trio ima zajedničke interese koje ugrožavaju isti izazovi i iziskuju istovetne odgovore. Ako taj savez namerava da bude primarni forum za suočavanje sa svim krizama – jer on je i jedini forum u kome Severna Amerika, Evropa i Rusija sede za istim stolom – onda on sada treba da oformi neophodni internacionalni okvir kako bi se to moglo ostvariti. Vrata za pristup Rusije treba da se otvore. Sa svoje strane, Rusija mora biti spremna da prihvati prava i obaveze člana NATO, da bude jednaka među jednakima.

„Ruka prijateljstva“

Nema sumnje da bi put koji bi ta zemlja trebalo da pređe pre ispunjenja svih uslova za članstvo bio dug. Ali severnoatlantski ugovor, potpisan u Vašingtonu 1949, ne sadrži prepreke za članstvo Rusije. Učesnici tog ugovora mogu jednoglasnom odlukom da pozovu bilo koju evropsku zemlju da se prijavi za članstvo, pod uslovom da je sposobna da sprovodi osnovne principe tog ugovora i da doprinese bezbednosti severnoatlantskog regiona.

Koncept bezbednosti 21. veka ne obuhvata samo zaštitu ljudskih prava, nego i poštovanje principa ustavne države – što uključuje politički pluralizam, slobodnu tržišnu ekonomiju, slobodu štampe i druga osnovna prava. Stvarni temelj stabilnosti Evrope i bezbednosti unutar kako NATO, tako i EU leži u poštovanju tih normi i principa. Iz tog razloga, NATO će odmah istaći da je taj savez istovremeno i savez ovih pomenutih vrednosti – a Rusiji će biti potrebno vremena dok ne zadovolji te kriterijume u potpunosti. Ali, i u prošlosti je izgled na dobijanje članstva u državi-kandidatu uvek pokretao proces, koji je najzad dovodio do konsenzusa o postizanju tih vrednosti.

Nedavnih godina NATO je sa dobrom voljom otvorio svoja vrata za učlanjenje centralnoevopskih zemalja. Komentarišući ovaj razvoj, predsednik Rusije je nedavno rekao da su skoro sve zemlje našle svoje mesto u Evropi – izuzev Rusije. Taj savez je dugo zanemarivao Rusiju i nije joj posvećivao isti stepen pažnje. Bilateralni odnos se nije razvio u duhu istinski strateškog partnerstva, a i Rusija je – time što je nastavila da gleda na NATO kao na neprijatelja, propustila tu priliku. Istovremeno, države NATO su tokom dve decenija bile sve manje voljne da sa Rusijom razviju zajedničke pristupe politici bezbednosti – a posebno ako se to uporedi sa raspoloženjem za pozitivne promene koje je vladalo 1990. kada su vođe NATO na svom susretu na vrhu u Londonu ponudile Sovjetskom Savezu “ruku prijateljstva“.

Sa, a ne protiv Rusije

Nema konsenzusa o tome kako da se postupa sa Rusijom. To je osnovno pitanje oko koga su duboko podeljene članice saveza i EU. Jedna od osnovnih koski razdora je to da iz istorijskih razloga nove članice NATO svoju bezbednost definišu tako da je uperena protiv Rusije, dok je imperativ za Zapadnu Evropu taj da se bezbednost kako u samoj Evropi, tako i za nju može ostvariti jedino sa, a ne protiv Rusije

Rusija je stavljala do znanja da oseća da je ekspanzijom NATO, kao i pomeranjem granica tog saveza za 1.000 kilometara na istok, gurnuta u stranu. Takođe je protestovala protiv toga što su države koje su ranije bile deo Sovjetskog Saveza postajale članice NATO. Međutim, NATO insistira na tome da svaka zemlja Evrope ima pravo da se po sopstvenom izboru pridruži nekom savezu. Ako bi dve strane dospele do nerešivog čvora oko te kontroverze, to bi imalo i potencijal za otpočinjanje ozbiljnog konflikta. Članstvo Rusije u NATO bi olakšalo i uključenje Gruzije i Ukrajine u evropske strukture jer volja da se postane član NATO pretpostavlja priznavanje teritorijalnog integriteta evropskih zemalja.

Evroatlantskoj zajednici je Rusija potrebna iz više razloga: zbog energetske sigurnosti, razoružanja i kontrole naoružanja, da bi se sprečilo širenje naoružanja, da bi se rešili problemi u Iranu, Avganistanu i na Srednjem istoku, da bi se obuzdale potencijalne krize i konflikti u Centralnoj Aziji, kao i za olakšavanje donošenja odluka u Savetu bezbednosti UN i unutar okvira G-8 i G-20. Iznalaženje načina kako da Rusija nađe put u evroatlantsko društvo danas je postalo neophodnost za NATO.

Učešće Rusije u kolektivnoj bezbednosti imalo bi kako unutrašnju, tako i spoljnu dimenziju. Potpuna transparentnost saveza, na osnovu striktne recipročnosti, i učestvovanje u procesu donošenja odluka bi poništili bilo kakvu pretpostavku o mogućoj pretnji Rusiji od Zapada. Istovremeno, čitav savez bi profitirao od političkih i vojnih mogućnosti koje ima Rusija i rešavao probleme koji utiču na evroatlantsku zajednicu.

Primarna bezbednosna institucija

Trio Severne Amerike, Evrope i Rusije je posebno značajan u kontekstu preživljavanje posledica globalne ekonomske krize, sprečavanja razvoja novih centara moći, suočavanja sa izazovima u južnom kriznom regionu i za saradnju na Arktiku. Pa ipak, doći će i do otpora članstvu Rusije u NATO.

Iz tog razloga, u internoj debati sa istočnoevropskim skepticima, NATO mora da razjasni šta to savez može da dobije ako se Rusija postepeno prihvata kao punopravni član. U interesu obe strane bi bilo da se definišu konkretni međukoraci. Ovo bi moglo da podrazumeva da države NATO i Rusija u početku procesa pristupanja izdaju zajedničku deklaraciju da neće upotrebiti nijedno od oružja protiv druge strane, kao i da će im nuklearno oružje služiti samo jednoj svrsi – da se spreči upotreba nuklearnog oružja. Na osnovu toga, sve taktičko nuklearno oružje Rusije bi se moglo povući u centralna skladišta – gde bi u svakom trenutku bilo pristupačno međunarodnoj kontroli, kao i da se takođe američko nuklearno oružje povuče iz Evrope. Takođe, mogao bi se instalirati zajednički raketni odbrambeni sistem radi zaštite teritorije članica NATO i Rusije.

Transatlantska povezanost Evrope sa Severnom Amerikom bi i u trojnoj konstelaciji ostala nezamenjiva – to je jedini način da zajednički preživimo u svetu punom pretnji. Ali, sada kada je konfrontacija Istok–Zapad okončana, Evropa, što uključuje i Nemačku, nije više toliko strateški važna za SAD kao ranijih decenija. Fokusiranje SAD na azijsko-pacifički region je od nepogrešive važnosti.

NATO je pružio okvir stabilnosti za integraciju centralnoevropskih država u evropske strukture, što je omogućilo da se sa EU usredsredi na istorijski zadatak reorganizacije Evrope nakon hladnog rata i obezbeđivanje mira i stabilnosti. Sada je na dnevnom redu uključivanje Rusije, a to je ogroman zadatak. Članstvo Rusije u NATO bi bilo logično ostvarenje evroatlantskog sistema, u kome bi NATO ostao primarna bezbednosna institucija.

(Folker Rije je bio ministar odbrane Nemačke od 1992–1998, general u penziji Klaus Nauman je bio general-inspektor nemačkih oružanih snaga i predsedavajući Vojnom komitetu NATO, penzionisani ambasador Frank Elbe je bio direktor Komiteta planiranja nemačkog ministarstva spoljnih poslova i ambasador u Indiji, Japanu, Poljskoj i Švajcarskoj, a penzionisani viceadmiral Ulrih Vajser je bio direktor Komiteta za planiranje nemačkog ministarstva odbrane.)

(Prevod sa engleskog Vasilije Kleftakis)