Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Crna Gora na putu u NATO
Srbija i Crna Gora

Crna Gora na putu u NATO

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
sreda, 09. april 2014.

Crnogorski političari na vlasti rado bi svoju državu uveli u NATO, za razliku od možda i većeg broja građana, koji nisu preterano oduševljeni idejom o pristupanju toj zločinačkoj organizaciji pošto nisu zaboravili njeno bombardovanje u prvim danima agresije na SRJ 1999. godine.

Početkom ovog meseca u Budvi je održana konferencija “Otvoreno o NATO“. Na njoj je govorio i poslanik vladajuće Demokratske partije socijalista Obrad Stanišić, koji je izjavio da su žrtve u Murinu posledica pogrešne politike Beograda. Na pitanje Đurđine Turković iz Mirovnog pokreta “ Ne u rat, ne u NATO!” da li će Crna Gora možda zahtevati od Severnoatlantskog saveza odštetu i izvinjenje za žrtve bombardovanja, poslanik joj je odgovorio: “Izvinjenje ne možemo tražiti od izvršioca, jer znamo ko je vodio pogrešnu politiku. Crna Gora je bila žrtva politike Beograda u to vreme”. I, verovatno se plašeći rezultata referenduma koji se možda ne bi podudarao sa željama i namerama njegove partije, dodao je da odluku o članstvu u NATO treba doneti u crnogorskoj skupštini.

Poslanik DPS-a, razume se, nije rekao ništa novo, već je samo ponovio ono što je predsednik vladajuće stranke i premijer Crne Gore Milo Đukanović izjavio prilikom petnaestogodišnjice početka bombardovanja SRJ, koje je, po njemu, izazvala pogrešna politika Slobodana Miloševića. Milo Đukanović, koji se jedini od svih političara bivše SFRJ nalazi na vlasti neprekidno od 1991. godine do danas, i koji, prema Forbsovom spisku, sa imovinom od blizu 15 miliona dolara zauzima 20. mesto među najbogatijim predsednicima država, započeo je svoju vladavinu Crnom Gorom zahvaljujući, pre svega, svesrdnoj podršci Slobodana Miloševića.

Predsednik Srbije uživao je u to vreme veliko poverenje Zapada, za koji je bio “faktor mira na Balkanu”. Kasnije je, kako izgleda, počeo da dobija neke sopstvene ideje i nije uvek postupao po željama Zapada, te mu je odande stigao naziv "Balkanski kasapin”, dok su ga neki novinari, da bi njihovi čitaoci i gledaoci lakše shvatili o kakvom je čoveku reč, nazivali jednostavno "Hitlerom".

Slučajno ili ne, i Milo se nekako u isto vreme razišao sa svojim velikim zaštitnikom i počeo da priprema “izvlačenje” Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom. Nije nemoguće da je to bila posledica i pritisaka zapadnih sila, koje su mogle da koriste optužbe protiv Mila Đukanovića za umešanost u šverc cigareta iz Italije. Optužbe su naposletku postale bespredmetne kada je on maja 2009. izabran za premijera. Time je stekao diplomatski imnunitet, a spisi su zavedeni u arhivu suda.

Crna Gora bila je na udaru bombardera Severnoatlantskog saveza samo nekoliko prvih dana napada na SRJ. Zatim je Milo Đukanović uspeo da izdejstvuje od nalogodavaca ovog zločinačkog poduhvata – kako i po koju cenu? – da Crnu Goru više ne bombarduju.  

Pomenutom skupu u Budvi aprila prisustvovao je i otac dečaka Miroslava Kneževića, koji je poginuo u bombardovanju Murina 1999. godine. Tvrdnje da su žrtve NATO posledice pogrešne politike Beograda nazvao je budalaštinama i dodao: “Da je Milo Đukanović prihvatio odluku Vrhovnog saveta odbrane da se država brani svim sredstvima, ne bismo tražili nikakvu odštetu, jer bi to bio rat u kojem se gine. Đukanović je rekao da neće da ratuje protiv NATO, a njihove bombe su nakon toga ubile moje dete. Sramno je što Demokratska partija socijalista Crne Gore sada svu odgovornost prebacuje na Srbiju”.

Sramno ili ne, partija koja je na vlasti vidi u pristupanju NATO veliku šansu, i nada se da će Crna Gora postati članica te organizacije. Jedno su, svakako, želje, a nešto sasvim drugo potrebe i planovi Severnoatlantskog pakta. O njima je sasvim određeno govorio predstavnik za štampu nemačke vlade Štefan Zajbert: “Savezna vlada ne vidi u ovom trenutku neophodnost daljeg proširivanja NATO na istok. To za nas nije na listi neophodnih stvari, iako Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Gruzija i Makedonija nastoje da postanu članice”.

Poruka je sasvim jasna, ali je crnogorski glavari ili ne čuju ili smatraju da je, za svaki slučaj, mudrije dobro meriti reči i ne izgovarati ono što u Severnoatlantskom paktu ne bi rado čuli. Zato se plaše i pomena o izvinjenju i odšteti za bombardovanje. Ali, kome bi se onda takav zahtev mogao uputiti? Ako je zločinačko bombardovanje nastalo usled, kako smatra Milo Đukanović, pogrešne Miloševićeve politike, onda je jasno na koju se adresu treba obratiti... Na prvi pogled, čini se potpuno besmisleno i nemoguće, ali...

Potomci nekadašnjih Crnogoraca, onih kojih je sa Rusima bilo 200 miliona, a koji su 1904. godine - da pomognu ruskoj braći – objavili Japanu rat (koji se završio tek 102 godine kasnije, srećom, bez ljudskih i materijalnih žrtava), nisu se mnogo dvoumili da posle ukrajinske krize uvedu sankcije današnjoj Rusiji. A ako dođe do najgoreg, možda će joj i oni objaviti rat. Kad su već među prvima pohitali da priznaju Kosovo, kad su se i zvanično odrekli srpskog pisma, zašto bi izgledalo nemoguće da za bombardovanje NATO zatraže izvinjenje i odštetu od ne tako davnog i dalekog “drugog oka u glavi”?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner