Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Rampa za dobre vesti iz Srbije
Srbija i Crna Gora

Rampa za dobre vesti iz Srbije

PDF Štampa El. pošta
Nikola Ivanović   
sreda, 06. april 2011.

U kameleonizaciji popisne Crne Gore predsjednik vlade samo je “usput” pomenuo, a suštinski usmjerio – da neizjašnjavanjem onih u prethodnom popisu nijesu pretrpjeli nikakve štete pa neće ni ovi što se neće izjasniti o naciji, vjeri i jeziku, čime bi se, izgleda, izbjegle Buridanove nevolje

Španskoj revolucionarki Dolores Ibaruri, La Pasionariji, predsednici Komunističke partije Španije, pripisane su joj riječi “No pasaran”, neće proći - parola pod kojom su republikanci u Španskom građanskom ratu branili Madrid od fašista. Ali su ipak prošli svi, došlo je do opšteg pomirenja, jer su svi voljeli i umirali za svoju Španiju. Slično pomirenje nakon građanskog rata bilo je u SAD. Crna Gora je i dalje nepomirljivo podijeljena, bezmalo 70 godina.

Novo udaranje nacionalnih, vjerskih, jezičkih međa u vlastitim domovima je staro-novo prokletstvo, koje se realizuje po odlivenom kalupu. Jedan od najuglednijih romanopisaca, Bjelopavlić Dušan Đurović će prije nekoliko decenija, proročki opominje: “O, Crna Goro, ukleta zemljo, u kojoj razum može da pomrači više nego igđe drugo, kada će se iznad tebe provedriti! Kada ćeš zle duhove, crne, crvene, bijele i zelene iz sebe prognati! Kada ćeš istjerati lažnu Crnu Goru iz prave Crne Gore! O zemljo jadna, zemljo kukavna, kamenu krvavi. Kada će sunce zasijati na tvom nebu i na tvom kamenu zasijati ljubav i istina, a u njihovoj sjenci rasti čovjek, istinski i pravi, očišćen od laži i gube u duši.” ( “Tuga binjektaša” str. 246 ). Staro-nova prokletstva: učaurenost, presječen put, duhovna stiješnjenost.

Novo podsjeća na staro, uz evropsku preobuku. Igre oko evrointegracija posebno dobijaju na značaju pred i tokom popisa stanovnistva u Crnoj Gori, koje je, za zvaničnike čisto tehničko pitanje, ali uz puni otklon od domaćih Srba i Srbije.

Novo podsjeća na staro, uz evropsku preobuku. Igre oko evrointegracija posebno dobijaju na značaju pred i tokom popisa stanovništva u Crnoj Gori, koje je, za zvaničnike čisto tehničko pitanje, ali uz puni otklon od domaćih Srba i Srbije. Selekcija vijesti iz Srbije, posebno na TV, poodavno se vrši tako da prednost imaju one sa negativnim predznakom. Recimo, “servis građana” (nedjelja, 3. april), objavljuje u udarnom, drugom dnevniku, da je fudbaler Partizana iz Gane, u nekom beogradskom kafiću, vrijeđan na rasnoj osnovi. Incident se nije dogodio, prema zvaničnom saopštenju policije, na rasnoj osnovi ili klupskoj pripadnosti, već je posledica nesporazuma u komunikaciji.

A vijest o trijumfu Đokovića nad Nadalom, koja je obišla planetu, nije doprla do “servisa građana” Crne Gore. Informacija kod radoznalih u svijetu ima sportski predznak, a u Crnoj Gori politički. Afrikanca, dakle, u Beogradu, ugrožavaju Srbi, a vijest o uspjehu Srbina u teniskom nadmetanju, mogao bi ugroziti Montenegro. Tim prije što vuče korijen iz Crne Gore. U istom dnevniku, tokom predstavljanja (reprizirane podgoričke) tribune u Nikšiću, a sve u aranžmanu DANU uzdanica, vatreni govornici opominju Crnogorce da svom silinom na popisu pokažu da govore “svojijem, crnogorskijem jezikom”, da podržavaju svoju, crnogorsku crkvu, da poštuju svoju istoriju i svoje korijene, a time brane temelje državu. Što mane Srba – jači temelj države!

Nekako u isto vrijeme slušam kongresmena iz Čikaga koji smatra da problem ilegalnih imigranata ne treba rješavati njihovom protjerivanjem, nego uključivanjem u sistem školstva, daklje obrazovanjem i služenjem vojske riješiti njihov status. Potpaljivanje vatre etničke netolerancije u Crnoj Gori, doprinio je s predsjednik parlamenta, koji, čak, smatra da treba izgnat Crnogorce koji su uzeli srpsko državljanstvo. Takođe nije dobro što se agitovanju pridružio Igor Lukšić, predsjednik vlade Crne Gore. Na svom blogu je napisao, a TV revnosno prenijela 1. aprila (na dan popisivanja domaćinstava) da je popis od primarnog interesa za građane Crne Gore, a ne za državu i političare. Preporučio je da se građani slobodno izjasne. I još je dodao da je na fakultetu naučio da se dobre političke odluke moraju zasnivati na pouzdanim podacima. „Ako ja ističem da sam Crnogorac, koji govori crnogorski i pravoslavne je vjeroispovjesti, onda to kažem jer se osjećam tako, a ne da bih promovisao prikupljanje podataka koji imaju za cilj zloupotrebu građana“, stoji u blogu. „Kada je rađen posljednji popis u našoj zemlji, svaki 20. Crnogorac odlučio je da ne odgovori na ova pitanja, i oni nijesu pretrpjeli nikakve posljedice zbog takve odluke“, istakao je Lukšić. Kad vam predsjednik vlade kaže kako se on osjeća, onda to upućuje na višu silu, a sila se slijedi. U kameleonizaciji popisne Crne Gore samo “usput” je naznačio da neizjašnjavanjem onih u prethodnom popisu nijesu pretrpjeli nikakve štete pa neće ni ovi što će se izjasniti da su, narodski rečeno – niko i ništa. Tako je pomogao da se izbjegnu Buridanove nevolje i za istu brojku povećaće se broj Crnogoraca, a smanjiti broj Crnogoraca koji se izjasne kao Srbi. Ako je popis tehničko, a ne političko pitanje, onda se nameće logičko pitanje: Zbog čega, bez ikakvih moralnih skrupula, uz vidnu nedoslednosti u pravilima ponašanja, predsjednik vlade, koji predstavlja ne samo partiju, nego, prije svega građansku državu, dakle, sve građane Crne Gore, javno naglašava svoj “popisni smjer”? Naravno, ovdje se može naći lično opravdanje – svako može slobodno na svom blogu da napiše što osjeća, a stvar je medija kad će to upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Ipak je upotrijebljeno na dan popisa. Ovo bi mogao biti primjer kako treba (zlo)upotrebljavati i preusmjeravati ljudsko djelovanje. Takav kategorički politički imperativ tendira diobama, zaostajanju, izolaciji, rasplamsavanju provincijalne svijesti. A potiranje sličnosti ili istosti – dobija se gola laž.

Koliko se god dijelili i zavađali ima nešto spolja, što spaja Crnu Goru i Srbiju. Na primjer: Malo je naći dana u proteklih desetak godina da ne stigne neka podrška i pohvala Crnoj Gori i Srbiji na putu evro-atlantskih integracija, uz opasku da treba uložiti dodatni napor, još jedan korak, za ovo ili ono. Koliko znam nijedna članica EU, uključujući i Holandiju, nije izrazila neslaganje za prijem NDCG i NDS u zajednicu evropskih naroda.

Koliko se god dijelili i zavađali ima nešto spolja, što spaja Crnu Goru i Srbiju. Na primjer: Malo je naći dana u proteklih desetak godina da ne stigne neka podrška i pohvala Crnoj Gori i Srbiji na putu evro-atlantskih integracija, uz opasku da treba uložiti dodatni napor, još jedan korak, za ovo ili ono. Koliko znam nijedna članica EU, uključujući i Holandiju, nije izrazila neslaganje za prijem NDCG i NDS u zajednicu evropskih naroda. Građanima osamostaljenih i zavađenih država preostaje da pamte podrške koje će uslijediti, moguće i do posljednje članice UN. A kad dođe još podrška iz Kiribati, Tuvalu i Nauru, Crnoj Gori i Srbiji će se posrećiti. Recimo, samo tokom prosle nedjelje podrške su stigle iz Finske, zatim, najuticajnije članice EU, Njemačke, uslijedile su podrške iz Slovenije i Hrvatske.

Crna Gora, svakako, ispuniće zahtjeve EU, sročene u sedam prioriteta, a Srbija jedan više - potpuna saradnja sa Haškim tribunalom. Ali Srbija ima “stratešku” prednost nad Crnom Gorom: organizovala je “gej- paradu,” čime se primakla evropskim vrijednostima, a Crna Gora je najavila da će taj zadatak otaljati, a kad – ne zna se. Nevladin sektor je pritiska za “gej paradu”, kao urgentno državno pitanje. A nakon ispunjenja zahtjeva iz Brisela slijedi pristup bogatim evropskim fondovima, mada EU ne zna što će sa njenim potrošačima koji su već unutra. (Irska, Grčka, Portugalija su bile izdašne u korišćenju tih fondova, pa su još siromašnije. Izlaz traže u novom zaduživanju pod starim uslovima, čemu se protivi Njemačka, ekonomski oslonac EU).

Izgleda da euforija evro-atlantičara splašnjava kod bivša “dva oka u glavi”. Zbog toga je, po svoj prilici, prošle neđelje doletio u Beograd, komesar za proširenje Evropske unije, Štefan File. Poruku je prenio srpskim parlamentarcima, a nema nijedan razlog da se to ne odnosi i na Crnu Goru: "EU je realan cilj, na dohvat ruke. Situacija nije laka, naročito kada rešavate toliko pitanja u tako kratkom roku, ali verujemo da to možete da ostvarite. U tom poduhvatu niste sami. Mi smo tu da vam ponudimo pomoć i da taj put pređemo sa vama. Ovo je naš strateški projekat - projekat dolaska Srbije tamo gde pripada - u porodicu EU. Nema prostora za sumnju, već samo za energiju i akciju". A onda sljedi “uslov uslova”. Komesar je poručio da nakon hvatanja Radovana Karadžića preostaje privođenje pravdi posljednjih bjegunaca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Radi podsjećanja na “uhićenje” Karadžića, ministar srpske policije rekao je da njegov resor nema nikakve veze sa hvatanjem Dragana Dabića, odnosno Radovana Karadžića. Podugo se šuška na udio crnogorske policije. Krajem marta, u crnogorskom parlamentu, pokrenuto je pitanje o udjelu Agencije za nacionalnu bezbjednost i njenoj ulozi u lociranju Radovana Karadžića, uz dodatno pitanje, da li je neko i ko dobio nagradu od 5 miliona evra? ANB je na kompetentan način participirala u širem timu, na odgovoran način ispunjavajući međunarodne obaveze. Pomogla je u lociranju – priznao je bivši i sadašnji direktor ANB.

Izgleda da euforija evro-atlantičara splašnjava kod bivša “dva oka u glavi.”

Vratimo se Evropi bez alternative, kojoj smo se poprimakli, po stoti put. Sada su obje države samo na korak-dva do cilja. Ova ozbiljna, politička tema i zadaća – priključenja društvu evropskih demokratskih naroda - dovela je, izgleda, do zamora materijala i u Podgorici i u Beogradu. Nužno je bilo dodatno upumpavanje adrenalina. Ako obećanja i nadalje budu stizala, vremenski neograničena, datumski neoročena, igra žmurke mogla bi izazvati neprimjerene asocijacije. Na primjer, na sudbinu “Buridanovog magarca”, koji je smješten između dva plasta sijena, jednake veličine i kvaliteta. Skončao je od gladi, jer se nije mogao odlučiti kojemu plastu da se prikloni. Ova priča iz 14. vijeka objašnjava psihološki fenomen brorbe motiva, koja će kasnije imati i italijansku šaljivu verziju. Kad ga gazda natovari, onda, na podugačkom štapu veže busen sijena, zaveže ga za samar, a odmakne od magarećih usta na samo jedan korak. Magarac stalno hita da bi dograbio taj privlačni zalogaj, a on uvijek ostaje na istoj udaljenosti od gladnih usta. Postoji i treća, brutalna, balkanska verzija, ali o govečetu. Nalazimo je u knjizi “Znakovi pored puta” nobelovca Iva Andrića: “Pred unezverenim i upornim govečetom koje vode na klanje, seljak nosi rukovet sena. Idući za tim senom koje mu neprestano izmiče, goveče brzo stigne na klanicu, gde već čekaju kasapske ruke i konopci. O nedostižnu šaku sena otaru krvav nož kojim živinče zakolju”.

Manimo se banalija i vratimo se životnoj priči opredjeljenja za NATO i EU. U čitavoj političkoj igri, posljedice pristupa ili odbijanja najteže je predvidjeti. Posebno ako, s jedne strane, imamo Evropu bez alternative, a ulazak u NATO kao tekući, prethodni zadatak, a, s druge, Rusiju i Kinu, ili, pak, BRIK. Nije lako postaviti vagu i odmjeriti vrjednost odluke. Za kauzistiku prednosti EU i - “ostali svijet,” uz tegove nedostaje i vaga zbog različitosti kvaliteta svih mogućih posljedica. I File i Putin su u Beogradu ponešto rekli. Za početnike u politici je dovoljno da detektuju ko je u usponu, a ko u kretanju naniže.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner