Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Šta je zaboravio Ranko Krivokapić - "Majku crkvu" svih Crnogoraca na Cetinju podigli su niški junaci
Srbija i Crna Gora

Šta je zaboravio Ranko Krivokapić - "Majku crkvu" svih Crnogoraca na Cetinju podigli su niški junaci

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
četvrtak, 13. avgust 2020.

Pri ulasku u Petrovu crkvu serdar Andrija zaustavi se na vratima, skide kapu, prekrsti se i glasno reče: „Prosti mi, majko, crkvo moja na Cetinju, ne ulazim da se poklonim nego da se nagledam“.

Cucki serdar Andrija Ivanov Perović pred Bazilikom Sv. Petra u Rimu, 1850. g. (Zabeležio Ljubomir Nenadović, Pisma iz Italije)

Na Cetinju postoji hram koji je plemenska crkva Cetinja i najstarija građevina u ovom naselju. Ova crkva je velika svetinja, a stanovnici stare Crne Gore su je vekovima poštovali kao svoju „majku crkvu“, što je još sredinom XIX veka zapisao Ljubomir Nenadović. Hram Roždestva presvete Bogorodice na Cetinju narod naziva Vlaškom crkvom. Pored nje je nekad bilo groblje najstarijeg stanovništva ovog naselja. Ovaj pravoslavni hram na Cetinju je u doba Turske najezde podigla familija srpskih izbeglica iz Niša na tada pustom Cetinjskom polju.

Zašto je serdar Andrija toliko poštovao Vlašku crkvu na Cetinju da ju je nazvao svojom majkom? Zar on nije Cuca, a podsmešljivi i sumnjičavi cucki duh su Cetinjani oduvek teškom mukom podnosili? Otkud to da mimo cucke Crkve sv. Nikole na Trešnjevu baš cucki serdar Andrija cetinjsku crkvu nazove svojom majkom crkvom? Da se možda nije razočarao u cucku crkvu, kivan na nepismenog popa Mića, koji se pominje u Gorskom  Vijencu? Da nije zavoleo cetinjsku crkvu iz prevelike ljubavi prema Petru Petroviću Njegošu?0

Hram Roždestva presvete Bogododice (Vlaška crkva) na Cetinju u kojoj je rođena crnogorska moderna država. Prvobitni hram su pre pola milenijuma podigle izbeglice iz Niša

Od sveg toga niti jedno nije.

U Vlaškoj crkvi na Cetinju su crnogorski osvetnici Kosova položili svoj junački zavet pred vladikom Danilom, pod strašnom kletvom koju je izrekao crnogorski zakletnik, čevski serdar Vukota Vukašinović, daleki predak serdara Janka Vukotića. Do dana današnjeg, slavistika smatra tekst ove zakletve najstrašnijom zapisanom kletvom slovenske književnosti uopšte:

U pamet se dobro, Crnogorci!

A ko činja biti će najbolji;

A ko izda onoga te počne,

svaka mu se satvar skamenila!

Bog veliki i njegova sila

u njivu mu sjeme skamenilo,

u žènê mu đecu skamenio!

Od njega se izlegli gubavci,

da ih narod po prstu kažuje!

Trag se grdni njegov iskopao

kako što je šarenim konjima!

U kuću mu puške ne visilo,

glávê muške ne kopâ od puške;

željela mu kuća muške glave!

Ko izdao, braćo, te junake

koji počnu na naše krvnike,

spopala ga bruka Brankovića,

časne poste za psa ispostio;

grob se njegov propâ na ta’ svijet !

Ko izdao, braćo, te junake,

ne predavâ punje ni proskure,

nego pasju vjeru vjerovao;

krvlju mu se prelili badnjaci,

krvlju krsno ime oslavio,

svoju đecu na nj pečenu io;

u pomamni vjetar udario,

a u lik se manit obratio!

Ko izdao, braćo, te junake,

rđa mu se na dom rasprtila;

za njegovim tragom pokajnice

sve kukale, dovijek lagale!

Ustanak Crnogoraca, rad Đure Jakšića, 1862. g. 

Bog je hramu kojeg su na Cetinju pre pola milenijuma podigle niške izbeglice dao veličanstvenu sudbinu. Vlaška crkva na Cetinju je postala dom u kome je Pravoslavna crkva rodila crnogorsku državu. Iz tog razloga su svi junaci Crne Gore cetinjsku Vlašku crkvu smatrali majkom crkvom

Bog je hramu kojeg su na Cetinju pre pola milenijuma podigle niške izbeglice dao veličanstvenu sudbinu. Vlaška crkva na Cetinju je postala dom u kome je Pravoslavna crkva rodila crnogorsku državu. Iz tog razloga su svi junaci Crne Gore cetinjsku Vlašku crkvu smatrali majkom crkvom. Božije proviđenje je htelo da činjenica o tome bude zabeležena baš od serdara Andrije, glavara crnogorskog plemena Cuce koje je od starine bilo najsumnjičavije prema glavarima Cetinja.

Najstariji pisani izvor o osnivanju Cetinja i podizanju Vlaške crkve je rezultat istraživanja sačuvanog u listu „Javor“ 1892. godine. Ovaj tekst je objavio sekretar crnogorskog ministra pravde, Valtazara Bogišića, Jovan F. Ivanišević pod naslovom „Podlovćensko Cetinje“. On je svakako bio odlično obavešten, pošto je bio sin cetinjskog sveštenika Filipa Ivaniševića. Ivanišević je rezultate svog istraživanja prošlosti Cetinja objavio u Srbiji, u doba kad je Cetinjem uveliko igran i golf i tenis. Zašto je to bitno, uočićemo kasnije.

„Predanje kaže, da nije bio nastanjen podlovćevski Dolac u početku XV vijeka, no tek pri kraju prve polovine HV-og vijeka doseli se na nj vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatiborac). Vojvoda Ivan življaše s fameljom u Nišu u vrijeme turskog nasilja, pa se ataka u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji sin Dragoljub, — on preprati famelju u Raču, a s četom pribježe planini Starog Vlaha, u svoje rodno mjesto, zadržavši kod sebe dva starija sina, Boroja i Vladislava. Pošto je prepratio famelju u Guču, Ivan je živio dvije godine u planinama Starog Vlaha, boreći se s Turcima, a u tome rane mu oba sina, te bude prinuđen voditi ranjene sinove kod famelje, a i s druge strane bio je prinuđen ostaviti društvo, budući vojvoda, arambaša četi. Pošto mu prebolješe sinovi, namisli ponovo tražiti skloništa, pa krene s fameljom iz Rače i na sami Mali Gospođin-dan dođe na Podlovlovćevski dolac (kako se nazivalo današnje Cetinje) i počine pod današnje selo Ivaniševiće, u Gomile, đe su do skora bile razvaline kućišta, koja je Ivan gradio sa sinovima.“

U „Javoru“ je Ivanišević crnogorsko predanje zabeležio onako kako se na Cetinju onog doba govorilo, najčistijim književnim jezikom. I pisano je onako kako se na Cetinju u to doba pisalo: azbukom, a ne latinicom. I bez glifova „ś“ i „ź“.

 Povratak crnogorske čete iz boja, rad Paje Jovanovića, 1882. g.

Jovan Erdeljanović u Staroj Crnoj Gori (1926. g) potvrđuje zapisano predanje o najstarijoj crkvi na Cetinju. Šta više, beleži predanje da su i samo Cetinje osnovale srpske izbeglice. Po predanju kojeg je zabeležio Erdeljanović, Cetinje je osnovao došljak sa Zlatibora Ivan Borojević sa sinovima: Vušurom, Vladislavom, Borojem i Dragoslavom. Doselili su se pola veka pre Crnojevića. Ivan Borojević je naredio da se podigne crkva na mestu Velja gomila – mestu gde je danas Vlaška crkva. Prva crkva bila je podignuta u XV veku, od pletera, slamom pokrivena. Sigurno je da je postojala 1450. godine. Tri puta je prepravljana, a sadašnja zgrada hrama je iz 1860. godine. Od drevnog groblja najstarijih stanovnika sačuvana su samo dva monumentalna nadgorbna spomenika od nekadašnjih 150. Po narodnom predanju, to su grobovi Ivana Borojevića i njegove žene Jelice. Ikonostas ovog hrama izrađen je 1878. g, a umetnik je bio Vasilije Đinovski iz Makedonije.

Dakle, Cetinje su osnovale i cetinjsku Vlašku crkvu izgradile izbeglice iz Niša koje su dalekom starinom potekle iz sela Rača kraj Drine, sela kraj manastira kojeg je po predanju u XIII veku osnovao srpski kralj Dragutin. Od turskog zuluma su iz Niša izbegli u zavičaj svojih predaka, a kako se ni tamo nisu mogli smiriti od Turaka, izbeli su na Cetinje.

U bezbožno doba nakon 1945. g, u Crnoj Gori progonjena je Pravoslavna crkva, a mnogi hramovi opljačkani. Vlaška crkva na Cetinju je opstala, kao nemi svedok da je Cetinje „izviiskra praha Dušanova“, što je zapisao crnogorski mitropolit Petar Petrović Njegoš. Bezbožnici su u HH veku mitropolita Joanikija Lipovca ubili,  mitropolita Arsenija Bradvarevića osudili, utamničili, pa prognali, a ostarelog mitropolita Danila Dajkovića kamenovali. Međutim, ni tokom titoističkog vremena, nikome od bezbožnika nije palo na pamet da otima Vlašku crkvu. Ipak, 2000. godine pristalice raspopa Miraša Dedeića pokušale su da prodru u cetinjsku majku crkvu na način kakav se samo u najužasnijim psovkama pominje. Počeli su da obijaju crkvena vrata da bi u cetinjsku Vlašku crkvu silom provalili. Od provalnika je ovaj hram tada odbranio prota Radomir Nikčević zapretivši im oružjem. Zatvorio se, potom, u crkvu gde je provodio vreme u postu i molitvi. Što molio, Boga domolio. Bog nije dao da ova svetinja bude oskrnavljena.

Pravni fakultet u Nišu 

Pola milenijuma Cetinjanima nije smetalo što su njihovi preci Srbi, „Srbijanci“, nisu se gadili od Svetog Save, niti su izmišljali da su „rimsko našljedstvo“, poput Titovog generala Jove Kapičića, koji je to izrekao u jednom intervjuu Milomiru Mariću. Kapičići (ranije Kape) su cetinjski doseljenici modernog doba. Pre nego što su se naselili na Cetinje, prezivali su se Šorovići i živeli u selu živopisnog imena Ugnje, u Katunskoj nahiji, gde su se ranije doselili  iz Crmnice, a najstarije poreklo im je negde iz okoline Ulcinja. Familija Kapa je 1919. godine učestvovala u Božićnoj pobuni pristalica Kralja Nikole Petrovića koja je podignuta podrškom Italije. Inače, u selu Ugnje se nalazi Hram sv. velikomučenika Dimitrija u kojeg je 2006. g. uspešno provalio Miraš Dedeić sa svojim pristalicama, a sve je snimila ekipa RTV Crne Gore.

Drevne srpske izbeglice su gradile crkve po Crnoj Gori, stvorile su osnov njene kulture i slobode. Nakon veka zabluda i bezbožništva, mnogi njihovi potomci su zasuti tuđim „istorijskim“ fabulacijama koje su među njih posejali neprijatelji narodnog jedinstva i slobode. Nesposobni da razlikuju istinu od laži, u kojoj su živeli i kojom su se koristili, takvi rado ostaju tvrdoglavi u svojim pogrešnim uverenjima

Drevne srpske izbeglice su gradile crkve po Crnoj Gori, stvorile su osnov njene kulture i slobode. Nakon veka zabluda i bezbožništva, mnogi njihovi potomci su zasuti tuđim „istorijskim“ fabulacijama koje su među njih posejali neprijatelji narodnog jedinstva i slobode. Nesposobni da razlikuju istinu od laži, u kojoj su živeli i kojom su se koristili, takvi rado ostaju tvrdoglavi u svojim pogrešnim uverenjima. Pred istinom koja oslobađa, ponašaju se nasilno. Siluju vrata crkava koja su njihovi preci vekovima  nazivali majkama.

Odrođeni i odnarođeni od pobožnih predaka, u divljoj želji da ono što jeste pretvore u ono što nije, mrzitelji Svetosavske crkve su uspeli da zaposednu na Cetinju skoro sve osim najvažnijeg, a to je: Cetinjski manastir, Mitropolija, Crkva na Ćipuru i Hram Roždestva presvete Bogorodice (Vlaška crkva – majka crkva svih crnogorskih junaka). Najstariji hram Cetinja, Vlaška crkva, i u XXI veku svedoči Cetinjanima Njegoševe reči o tome ko su bili njihovi preci: „Što uteče ispod sablje turske, što na pravu vjeru ne pohuli, što se ne hće u lance vezati, to se zbježa u ove planine da ginemo i krv prolivamo, da junački amanet čuvamo, divno ime i svetu svobodu.“

„Junaštvo je stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“. To je amanet junačakih predaka. Prvi koji su stigli na Cetinje – utekavši ispod turske sablje i nisu na pravu veru pohulili niti se u lance vezali, a čuvali junački amanet i slobodu – bili su Nišlije. Prvi cetinjski vojvoda Ivan Borojev bio je rodom Nišlija. a taj Nišlija je sa sinovima na Cetinju izgradio buduću majku crkvu svih crnogorskih junaka, pa na Cetinje doveo Ivana Crnojevića, junačkog potomka Đurđa Vrančića, stavioca srpskog kralja Stefana Dečanskog. U srednjovekovnoj Srbiji, stavilac je bio naziv za načelnika državne bezbednosne službe. Posle službe Đurđa Vrančića kralju Stefanu Dečanskom,  knez Lazar bio je stavilac cara Uroša Nejakog, a Miloš Obililć je bio stavilac kneza Lazara. Na Cetinju se i danas čuva kruna srpskog kralja Stefana Dečanskog i vladarska stolica Ivana Crnojevića. Crnogorski kralj Nikola je sve do duboke starosti poštovao junački amanet. Kao član novosadske  Ujedinjene omladine srpske, 1867. godine napisao je pesmu „Onamo, namo“ upravo iz poštovanja prema junačkom amanetu predaka svih Crnojevića, pesmu koja opeva buduće oslobođenje Dečana, pesmu koja je do nedavno bila himna Crne Gore.

Da li je je Ranko Krivokapić, kao jedan Cuca, otišao korak ispred cuckog serdara Andrije Perovića iz poštovanja prema drevnim Nišlijama kada je osamdesetih godina XX veka odlučio da studira prava baš u Nišu? Nišlije su pre pola milenijuma na Cetinju uspešno podigle crnogorskim junacima majku crkvu, a Krivokapić je Crnoj Gori doneo svoje stečeno stručno znanje magistra pravnih nauka koje je stekao u Nišu. „Junaštvo“ Ranka Krvokapića danas je pokušaj da s visine omalovaži Srbiju istorijskim pomodarstvom dvora kralja Nikole: „Na Cetinju se igrao tenis i golf, pre nego u Beogradu. Tamo su štampane knjige prvi put među Južnih Slovena.“

(balkanskageopolitika.com)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner