Telegram postojbini

Zamišljah te onakvom kakvom te Njegoš predstavi: nepokornom, uspravnom, sjajnom u najvećem mraku. Čojskom i junačkom. Povjerovah na tren u primjere Marka Miljanova. Car junaka, evo neko vrijeme, za tebe je  „mrlja i istorijska greška“. Lovćenski genije i tajnovidac za tebe sterilnu i tvoju usvojenu djecu je „genocidni Srbin“.

„Onamo, 'namo“, tvoji sinovi više ne pjevaju. Ti, zapravo, sinova više i nemaš! Ni kćeri. Nemaš ti nikoga. Ostala si potpuno sama i gola. Osramoćena i obeščašćena. Ti, u stvari, više i ne postojiš. Pretvorena u, kako to neko nedavno reče - nitkovsko mrestilište, umrla si nečasnije nego iko prije tebe. O mrtvima sve najljepše, ali ti si izuzetak. Jesi, jer sam te iskreno volio, a poslednje godine tvoje nemoralne „povijesti“, koje te i života koštaše, ogadiše te potomcima onih koji su te stvarali. Eto, i meni među njima.

Zarad trenutnih čulnih užitaka, fukare, a među njima i nedostojni potomci brojnih nosilaca Obilića medalje tvoga podneblja, odrekoše se đedova. Pljunuše na sve što te je činilo čojskom. Ne samo tebe, već i njihove porodice. Učiniše tebe i sebe crnjim od najcrnje crnine. I još crnjim. Nestadoše. Kao što si i ti nestala.

Nisi, voljena moja, zaslužila da izdahneš u ovakvoj kaljuzi ništavila. A možda i jesi. Možda si ti bila velika zabluda nas koji smo vjerovali da jesi ono što nisi, pa te utoliko oplakujemo sa više emocija od drugih. Svejedno, tvojoj smrti se raduju jedino djeca koju si usvojila i podojila mlijekom za koje si uskratila vlastitu, koja te se odrekoše zbog toga. Istina, raduje se tvom suicidu i poneki od tvojih bioloških sinova koji se odlučiše da sa tobom tako bolesno opšte, i smišljeno te osramote. Raduju se, dakle, tvojoj tragediji ponajviše usvojeni tvoji „klinci“, jer će naslijediti ono što niko njihov nije imao.

No, zgriješila si opasno, pa ispaštaj. Nisi bila naročito mlada i naivna da se tek tako prepustiš incestu. „Tvoji“ te tako morbidno, na smrt silovaše. Mučenice! Tebe iskusnu u bitkama za odbranu časti, tebe koja si nevinost uspijevala očuvati i onda kada se to činilo nemogućim...

Zaboga, pa nije ti bilo prvi put da se susrećeš sa lažima i prerušenom „svojom“ djecom. Imala si, sklerotična, tokom svog trnovitog života čak i lažnog cara. Možda si još tada, naivna izgubila nevinost, ali si ipak preživjela. Lakše bi mi bilo da vjerujem da si i ti danas lažna nego što si mrtva. Jer, kao lažna ti ne bi bila sama. Vidiš, osjećajan sam ti ja!Umijem da žalim. Ovako si i međ' mrtvima sirak tužni...

Incest koji ti se desio učinio te je preko noći ozbiljno oboljelom, a onda si nepovratno otišla u nestanak kad si priznala najveću laž za istinu. Onda kada si „udarila pečat“ na ono za šta si znala da je izmišljeno i najviše protiv tebe smišljeno. Onda kada si posvjedočila da postoji ono što ne postoji. Onda, kada si jednoj jedinoj i najrođenijoj sestri oči iskopala, a glavu razdrobila. Kada si se svjesno odrekla sebe same. Bruko nad brukama!

Iako te više nema, nije ti oprošten grijeh. Žao mi je što nema ko ni u kovčeg da te položi. Zapravo, nije mi žao, jer ni tebi, koliko sam vidio, nije bilo nelagodno da ono što je lažno priznaš za istinito. Stide te se, vidim, i bulumbaći koji su te osramotili. S pravom, svakako.

Da te bar ima ko zakopati, kako god, jer zaudaraš potonjim nedjelima.

I pored svega, želim ti da vaskrsneš, kao što si već vaskrsavala 1918. godine.

Autor je novinar dnevnih novina „Dan“ i portala IN4S