Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Da li je trebalo izdržati "još malo"?
Srbija i NATO

Da li je trebalo izdržati "još malo"?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
nedelja, 12. april 2009.

U prethodnom članku razmatrali smo pitanje da li je trebalo prihvatiti diktat iz Rambujea ili je trebalo rizikovati rat1. Sada ćemo razmotriti jednu drugu opciju: da li je, u junu 1999, trebalo prihvatiti Ahtisarijev mirovni plan, ili je trebalo izdržati "još malo", do neke bolje ponude?

Da se mir što pre sklopi, makar i po cenu prihvatanja svih američkih uslova, tražio je Vuk Drašković, tadašnji potpredsednik Savezne vlade. On se 25. aprila 1999. pojavio na televiziji Studio B, koju je nadzirala njegova stranka, i pozvao Miloševića na ustupke i što brže sklapanje mira2. Tri dana docnije Drašković je izbačen iz Savezne vlade. Nasuprot Draškoviću, stajao je Šešelj, potpredsednik srpske vlade, koji je tražio da se Ahtisarijev mirovni plan odbije i rat nastavi. Radikali ne samo da su u skupštini glasali protiv Ahtisarijevog plana, nego su i njihovi ministri, iz protesta zabog "kapitulacije", 14. juna 1999, predali ostavke u vladi.

Istina, radikali su se, pošto su im ponuđena nova potpredsednička i ministarska mesta u Saveznoj vladi, vrlo brzo predomislili i odlučili da se još malo "žrtvuju" i ostanu na vlasti. Ali, bilo je i drugih ozbiljnih autora koji su smatrali da je Milošević prerano popustio. Jedan od njih bio je Boško Mijatović3. On je u radu "Zašto je Milošević kapitulirao" izneo nekoliko argumenata zašto je trebalo odbiti Ahtisarija i nastaviti otpor do povoljnije ponude.

Najpre, bez obzira na najstrašnije bombardovanje, Vojsci Jugoslavije nije bila nanesena neka veća šteta. NATO se hvalio da je pobio “više od 10.000 srpskih vojnika”, ali broj mrtvih boraca nije iznosio više od 546 vojnika i 138 policajaca4. NATO se dičio sa 93 uništena tenka i 153 oklopna transportera VJ. Međutim, kada je rat stao i započelo povlačenje srpske vojske sa Kosova, izronilo je “najmanje 220 tenkova i više od 300 oklopnih transportera”5. Na celom Kosovu, prema izveštaju samog NATO-a, nađeni su uništeni ostaci samo “26 tenkova ili samohodnih artiljerijskih oruđa”6. Bombardovanje je nanelo mnogo štete civilnim objektima, ali ne i našoj vojsci. Da bi vojska bila savladana, trebalo je stupiti čizmom na srpsko tlo.

Kopnena intervencija, međutim, nije bila naročito izvesna zbog snažnog otpora dela zapadne javnosti. Zato Mijatović i smatra da je trebalo samo još malo izdražati i sačekati neku povoljniju mirovnu ponudu. “Kalkulacija načinjena na osnovu državnih interesa Srbije bila bi sasvim drugačija. Na primer: ko može duže da izdrži – Srbija ili NATO. Mi stradamo, ali se to još može trpeti. Oni možda ne smeju da prošire listu ciljeva za bombardovanje, zbog svog javnog mnjenja, niti mogu da znatnije intenziviraju vazdušnu kampanju. Izgleda da za kopnenu invaziju još ne postoji politička volja, a i treba im puno vremena. Dva faktora pritiskaju NATO – prvi je vreme, jer Zapad ne sme da dočeka zimu kako se milion Albanaca ne bi smrzlo na otvorenom, a drugi je pad rejtinga rata u zapadnom javnom mnenju – tako da im je potrebno brzo rešenje. Ukoliko izdržimo još nekoliko nedelja, moguće je da Zapad malo popusti. Ne treba nam veliko popuštanje: na primer, prihvatimo sve što traže, uz uslov da Rusi dobiju svoj sektor na severu. Time bi bila stvorena realna šansa za kasniju podelu pokrajine”7.

Dakle, da je Milošević izdržao još malo, kaže ovo stanovište, bilo bi svakako još civilnih žrtava, ali bismo na kraju ipak dobili bolju mirovnu ponudu. Što će reći, severni deo Kosova danas bi bio pod našom kontrolom. Koliko je ovakvo gledište realno?

Kao prvi faktor koji moramo da imamo u vidu jeste rusko držanje. Uz čvrste Ruse, Srbija je zaista mogla da izbori bolju mirovnu ponudu. Međutim, tadašnja Jeljcinova Rusija nije bila sadašnja, Putinova obnovljena velesila. Rusija je 1998. bile pretrpela finansijska slom. Kada je započelo bombardovanje, Rusija je bila usred pregovora sa SAD o pozajmici vrednoj 11-15 milijardi dolara. Njena vojska je takođe ubrzano propadala, pa je postojao samo privid ravnopravnosti Rusije i SAD na međunarodnoj pozornici. Kada je NATO napao Srbiju, Rusija je pokazala svoju srdžbu povlačenjem predstavnika iz NATO štaba u Briselu. Ali ništa drugo nije uradila. Srbija ne samo da nije primljena u vojni savez Rusije i Belorusije, kao što je Milošević tražio. Ona nije dobila ni očekivanu pomoć u naoružanju kojim bi mogla da nanese veće gubitke napadaču (poput raketnih protivavionskih postrojenja S-300 “tor", “buk" i “tunguska”). Sve što su Rusi Miloševiću nudili bilo je posredovanje u pregovorima sa NATO-om.

Ali, i to rusko posredovanje nije bilo osobito uspešno. Milošević je nudio da se povuče sa Kosova pod sledećim uslovima: da međunarodne vojne snage koje tamo dođu budu pod zastavom UN i bez vojnika iz zemalja napadača; da na Kosovu ostane 20.000 vojnika i policajaca iz Srbije; i da odmah prestane bombardovanje. Amerikanci su, međutim, zahtevali da jezgro vojske koja dođe na Kosovo čine jedinice NATO-a, a da sve srpske snage odu odatle. Sa čvrstim Rusima iza sebe, Srbija je u pregovorima mogla dosta toga da izvuče. Međutim, Rusi su pristali na krajnje nepovoljne pregovaračke uslove. Prvo, da SAD, EU i Rusija najpre zajedno utvrde tekst mirovnog predloga, pa da se on onda Srbiji saopšti po načelu “uzmi ili ostavi”. Dakle, Srbija nije mogla ništa da utiče na mirovni plan, već samo da se prepusti dobroj volji i zaštiti Rusije i da se nada da će taj plan biti za nju što povoljniji. I drugo, Rusi su pristali da u ekipi koja priprema mirovni predlog budu manjina. Američki pregovarač bio je Strob Talbot (Strobe Talbott), zamenik državnog sekretara SAD. Predstavnik EU bio je Marti Ahtisari iz Finske, zemlje koja nije bila članica NATO-a, ali jeste bila članica EU. Ahtisari je bio potpuno američki čovek, tako da su SAD praktično imale dvojicu predstavnika u pregovaračkom timu. Konačno, i za Viktora Černomirdina, Jeljcinovog premijera (1993-98) i ruskog predstavnika u timu, važilo je da je zapravo “najomiljeniji vašingtonski Rus”, kako je to za njega lepo napisao Noam Čomski8.

Černomirdin je 2. juna, na poslednjem trojnom sastanku u Petersberškom zamku kraj Bona, iz razloga koji nisu potpuno jasni9 prihvatio sva tri američka uslova za mir: NATO na Kosovu, potpuno povlačenje Srbije i zajedničko “uzmi ili ostavi” Miloševiću. Zatim su Černomirdin i Ahtisari odleteli za Beograd i Miloševiću pročitali plan od deset tačaka. Milošević ni oko čega nije mogao da pregovara, imao je samo da kaže: da ili ne. Kada je zatražio da pogleda štivo sporazuma, ispostavilo se da mu čak nisu doneli ni primerak za njega!10. Dok su neki prisutni Srbi, kao Milan Milutinović, bili vidno ljuti, pisao je Ahtisari u svojim memoarima, Milošević je zadržao hladnokrvnost. On je morao da donese odluku koja je imala ozbiljne konsekvence i zato nije smeo da dozvoli da ga obuzme bes.

Prednost Ahtisarijevog plana u odnosu na Rambuje bio je to što nije više bilo odredbi o šetnji NATO vojnika po Srbiji. Po ponuđenom sporazumu NATO se zadržavao samo na Kosovu. Uz to, sporazum je sadržavao i odredbe koje su mogle biti shvaćene kao donekle vredne dotadašnjeg ratovanja. Kosovo je, recimo, članom 3, stavljeno pod protektorat UN, dakle, ne NATO-a i EU, kao po sporazumu iz Rambujea. Član 9 je čak najavljivao i izvesnu moguću novčanu pomoć radi “obnove i stabilizacije kriznog područja”. Dakle, ponuda je ipak sadržala makar nešto za šta bi se čovek mogao uhvatiti kako bi rekao da se nije ratovalo uzalud.

Sa druge strane stojala je pretnja kopnenom intervencijom. U zapadnoj štampi je već tokom maja pominjana brojka od 200.000 zapadnih vojnika, koji bi, do isteka leta, mogli biti poslani na srpske granice. Zapadna javnost je, iz NATO centara, polako pripremana za kopneni rat. Istraživanja javnog mnenja pokazivala su da većina građana dve najvažnije evropske NATO zemlje – Britanije (51%) i Francuske (53%) – podržava kopneni napad na Srbiju11. Prenosila su se i mišljenja da će rat u Srbiji biti daleko lakši od onog u Vijetnamu – zbog pristupačnijeg zemljišta, vojno slabijeg protivnika i njegove međunarodne osamljenosti. Pominjala se i mogućnost neposrednog kopnenog napada na Beograd, sa tla Mađarske (Vreme, 22. maj 2000, str. 5). Ovo poslednje izgledalo je tim verovatnije s obzirom da su Bačka i Banat, rušenjem mostova, već bili odsečeni od ostatka Srbije. Jednako odsečeni bili su i Kosovo i Crna Gora. Srpska vojska, istina, još uvek nije mnogo stradala. Ali, mnogi su postavljali pitanje: kakve šanse ima Vojska Jugoslavije, sastavljena od regruta i rezervista, i ophrvana kapitulantskim i defetističkim raspoloženjem iz civilnog okruženja, protiv 200.000 NATO profesionalaca?

Tek kasnije će se pojaviti i svedočenja da je kopneni napad na Srbiju, u maju i junu 1999, bio više propagandna pretnja nego gotov plan. “Prilično sam siguran u to da NATO ne bi uspeo postići saglasnost o započinjanju kopnenog rata”, pisao je Ahtisari. “Tadašnji komandant NATO-a, general Klark, priznao mi je krajem aprila 1999. godine da je vazdušni rat uživao izvesnu podršku u NATO-u, ali kopneni rat nikakvu”12. U Evropi su jedino Britanci bili za to da se rat proširi na kopno, dok su Francuska i Nemačka bile izričito protiv. Francuski predsednik Žak Širak rasuđivao je “da se kopneni rat ne može započeti jer bi doveo do raspada NATO-a, naljutio Rusiju i doveo do gubitaka”13. I nemački kancelar Šreder delio je isto mišljenje. On je, čak, strahovao da bi njegova vlada “mogla pasti do Ivanjdana ako se ne prestane sa bombardovanjem”14. Mađari su takođe odbacivali svaku pomisao da njihovo zemljište posluži kao osnova za najezdu na Srbiju. Oni su se plašili stradanja mađarske manjine na severu Bačke i Banata. Zato su Amerikanci, zajedno sa Britancima, tri dana pre nego što je Miloševićevu ponuđen Ahtisarijev papir, završili nacrt plana invazije iz Albanije, nazvan “B-minus” (Observer, 18. juli 199915). Ali, još 2. juna u Pentagonu je bilo više protivnika kopnene intervencije nego pristalica, i plan još uvek nije bio zvanično usvojen (New York Times, 3. juni 199916).

Možemo se, zaista, zapitati da li je Milošević ispravno postupio što je prihvatio ponuđeni sporazum? Kopneni napad, početkom juna, možda stvarno nije bio na vidiku. Ali, šta bi se desilo da je Milošević čekao još tri meseca da se Amerikanci prelome, ubede saveznike i dovuku vojsku na granice Srbije, pa da tek onda prihvati mir? Ne bi li još pola Srbije bilo sravnjeno sa zemljom? Koliko bi još civila, za tih tri meseca, poginulo u zverskom NATO bombardovanju? Mislim da se ne bismo smeli zavaravati u pogledu namera i okrutnosti NATO-a. Za ta tri meseca, vođe NATO-a su bile u stanju da terorističko bombardovanje pretvore u istrebljivačko.

Da za NATO vođe civili ne predstavljaju ništa videlo se u slučaju bombardovanja RTS-a. Reč je bilo o čisto civilnoj zgradi u kojoj nije bilo vojske. Bombardovati RTS jeste značilo biti spreman na hladnokrvno ubistvo civila. NATO je, 23. aprila, upravo to uradio. Poginulo je šesnaest nižih službenika - od šminkerki do rasvetljivača. “Bombardovanje televizije bilo je demonstracija nemilosrdnosti”, veli Ignjatijev, taj ovlašćeni tumač razmišljanja iz Brisela17. Mi smo imali posao sa krajnje hladnokrvnim i bezdušnim protivnikom. Poruka NATO vođa, tog 23. aprila, bila je jasna: ne zanimaju nas vaše civilne žrtve. Vaše civilne žrtve - vaš problem.

Natovskim generalima, uopšte, bilo je dosta ismevanja i prekora zbog neuspeha u zaustavljanju Miloševića na Kosovu. Srbi su već ionako bili dovoljno ocrnjeni u zapadnoj javnosti da bi se više iko sažalio na njih. Iz Ahtisarijeve knjige lepo se vidi namera Amerikanaca da, odbije li Milošević junski papir, pritisnu Ruse kako bi ovi napustili Srbiju i dozvolili jednu rezoluciju UN protiv SRJ. Pitanje je koliko bi se Jeljcinova Rusija mogla odupirati tom pritisku, pogotovo što je Ahtisarijev predlog formalno bio i ruski predlog. Bez ruskog veta, NATO bi dobio oficijelno pokriće od Saveta bezbednosti. Istina, Kinezi jesu bili ljuti zbog bombardovanja njihove ambasade u Beogradu. Ali, veliko je pitanje da li bi zbog toga odustali od načelnog stava da u ne-kineskim pitanjima izbegavaju korišćenje veta. Dakle, verovatno bi, posle Miloševićevog odbijanja Ahtisarijevog plana, bila donesena rezolucija UN krajnje nepovoljna po Srbiju. Sa tim papirom u rukama, NATO bi od Srbije mogao da radi šta hoće. Ništa više ne bi sprečilo biblijski izliv čelika i ognja po našim domovima i našoj deci.

Treba reći da je prilikom zauzimanja Iraka, 2003, ubijeno 30.000 iračkih vojnika i 7.000 civila18, a da je broj žrtava tokom okupacije narastao na preko milion19. Milošević je, u trenutku kada je trebalo da donese odluku, imao pred sobom primer potiskivanja Iračana iz Kuvajta, u Zalivskom ratu (1991). To potiskivanje je Iračane stajalo najmanje 20.000 vojnih i civilnih žrtava20. Dakle, trebalo je doneti odluku imajući u vidu sve: i nova razaranja i civilne žrtve, i okrutnost i nadmoćnost napadača, ali i dobro držanje naše vojske i poljuljanost kredibiliteta NATO-a u delu zapadne javnosti. Šta odlučiti i kako prelomiti?

To je posao, ali i muka i veličina državnika: preuzeti odgovornost, rizikovati poraz i biti kriv za uzaludne žrtve, ili stvoriti šansu i pobedom opravdati rizik, stradanje i krv. Miloševiću nije bilo lako da odluči. Nikome ne bi bilo, ko god da je bio na njegovom mestu. On je svoje uradio i prekinuo rat. Koliko nas bi bilo spremno da donese odluku da se rat nastavi? Takva odluka ne bi bila laka čak ni sa informacijama kojima sada raspolažemo, a kamo li sa onima kojima je raspolagao Milošević. On je pravio mnogo grešaka. Ali, prekid rata 1999. možda i nije bila velika greška. Kosovo se nije predalo bez borbe, ali ni borba nije bila besmislena i samoubilačka. Te 1999. stvarno je verovatno urađeno sve što se moglo i moralo. Danas možemo samo da se pitamo: da li smo i u proteklih deset godina uradili ono što smo svi zajedno učinili u toj herojskoj i strašnoj 1999. godini?

 

2 Njegovo izlaganje se može naći u Vuk Drašković, Podsećanja. Beograd (2001): "Srpska reč", str. 325-338.[^]
3 Boško Mijatović: “Zašto je Milošević kapitulirao”, Posebno izdanje časopisa Nova srpska politička misao (1999), sveska 1: “Srpski diskurs rata”. Beograd, str. 191-197.[^]
4 “Presuda u krivičnom postupku protiv optuženih Vilijem Klintona, Medlin Olbrajt, Entoni Blera, Robina Kuka, DŽordža Robertsona, Žaka Širaka, Ibera Vedrina, Alena Rišara, Gerharda Šredera, Jozefa Fišera, Rudolfa Šarpinga, Havijera Solane i Veslija Klarka”, koju je donelo veće Okružnog suda u Beogradu, 21. septembra 2000. godine. Srpska slobodarska misao, god. 1, br. 5, str. 657-663; str. 662.[^]
5 AFP, 2 juli 1999; Mijatović, 1999:192; procena britanskih vojnih izvora je bila čak 250 tenkova i 450 oklopnih transportera (Vreme, 25. septembar 1999, str. 8).[^]
6 Navedeno u: Vreme, isto, str. 9.[^]
7 Mijatović, 1999:196-7.[^]
8 Noam Chomsky: Novi militaristički humanizam: lekcije Kosova, Beograd (2000): Filip Višnjić, str. 130.[^]
9 Bar po Ahtisarijevim memoarima: Martti Ahtisaari, Misija u Beogradu. Beograd, 2001: Filip Višnjić, str. 170.[^]
10 Ahtisari, 2001:174-5.[^]
11 Vreme, 5. jun 1999, str. 8.[^]
12 Ahtisari, 2001:30.[^]
13 Ahtisari, 2001:67.[^]
14 Ahtisari, str. 60; 160.[^]
15 prema: Mijatović, 1999:194.[^]
16 Isto[^]
17 Ignatieff, Michael (2001): Virtuelni rat, Beograd: FreeB92, str. 134.[^]
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner