Početna strana > Debate > Srbija i NATO > NATO i Srbija: crno-beli svet
Srbija i NATO

NATO i Srbija: crno-beli svet

PDF Štampa El. pošta
Mirjana Kosić   
sreda, 16. decembar 2009.

(Politika, 15.12.2009)

Broj objavljenih tekstova u novinama koji su se u poslednje vreme dotakli spornog pitanja odnosa Srbije prema NATO-u izvestan je pokazatelj da je došlo vreme da se o ovim pitanjima razgovara otvoreno i bez okolišanja. Ali sam diskurs je i dalje razočaravajuće ograničen i sugestivan.

Tvrdnjama da se zemlja bez znanja javnosti polako, ali sigurno, uvodi u predvorje NATO-a ne postiže se mnogo, osim što se ionako loše informisana javnost dodatno ostrašćuje. Poistovećivanje jednog sistema sa imperijalizmom ili kapitalističkom hegemonijom velikih sila koje tlače nemoćne i koriste ih isključivo za sopstvene ciljeve evocira na nekadašnji diskurs RTS-a i jedno od najmračnijih razdoblja srpske istorije.

Ne može se desiti da se Srbija jednog jutra naprosto probudi kao članica NATO-a. To nije bio slučaj ni sa jednom od zemalja koje su imale aspiracije ka članstvu, jer su morale ipak sprovesti značajne reforme svojih bezbednosnih sistema i zadovoljiti date kriterijume. Iako se s pravom može reći da su ti standardi dvostruki, a katkad i višestruki i proizvoljni, naročito kada je u pitanju Srbija, nije li to dovoljno dobar znak da je krajnje vreme da se Srbija konačno odluči za izbor koji bi joj omogućio da ponovo bude među onima koji definišu i donose odluke umesto da ostane pasivni primalac osuđen da reaguje na situacije.

Odluka o vojnoj neutralnosti nije proizašla ni iz kakvog logičnog sleda, kako se često objašnjava, jer je Narodna skupština izglasala rezoluciju o neutralnosti 2007. iz jednog jedinog razloga – zbog potpunog nedostatka definisane i usaglašene spoljne i bezbednosne politike.

Proizvoljno tumačenje koncepta neutralnosti, naročito u smislu olakog upoređivanja sa tradicionalno neutralnim zemljama, kao što su Austrija, Irska, Švajcarska i Švedska, nije dovoljno kao osnova za stremljenje Srbije istom tom cilju. Svaka od ovih zemalja ima u potpunosti drugačiji koncept neutralnosti koji je utvrđen na osnovu posebnih okolnosti, interesa i iskustava svake od njih.

Pored toga, proklamovana vojna neutralnost Srbije važeća je samo u kontekstu Srbije, jer da bi bilo koja zemlja bila vojno neutralna, njenu odluku o proglašenju neutralnosti moraju da prihvate i priznaju druge zemlje i međunarodne organizacije. Ako se Srbija naposletku i odluči za neutralnost mora da prođe kroz proces priznavanja odlučno, dosledno i sa mnogo više ubeđenja. U tom slučaju, Srbija bi morala drastično da redukuje svoju vojnu industriju čiji je ukupan doprinos srpskoj privredi ogroman, kao i da obezbedi alternativna radna mesta vojnom kadru. U tom slučaju, novac neće biti protraćen na avanturizam pridruživanja alijansi i kupovinu skupog naoružanja već na modernizaciju infrastrukture, izgradnju škola i bolnica, stvaranje humanijeg i plemenitijeg okruženja. Ali po koju cenu?

Odluka o bezbednosti izuzetno je ozbiljna i zaslužuje podjednako ozbiljan pristup. Pa i ako Srbija nema teritorijalnih niti bilo kojih drugih pretenzija prema susednim zemljama, niti one prema njoj, i dalje je neophodno da osmisli i definiše odbrambenu politiku i prioritete. Bezbednost, u svakom slučaju, košta i bilo bi korisno kada bi se uporedila cena samostalnog obezbeđivanja bezbednosti u odnosu na bezbednost zagarantovanu u okviru zajedničkog sistema odbrane. Pomenuta je cena koju će Hrvatska platiti svojim pridruživanjem alijansi. Međutim, ne pominje se analiza hrvatskog Ministarstva odbrane prema kojoj je ulazak u NATO jeftinija opcija nego što bi to bila odluka o vojnoj neutralnosti. Odluka o priključivanju NATO-u podrazumeva transformaciju vojske u profesionalnu vojsku, koja je mnogo manja, ali opremljenija i spremnija na savremene bezbednosne izazove. Činjenica da i Rusija, koja je članica Partnerstva za mir, trenutno sprovodi reformu vojske u skladu sa standardima NATO-a dovoljno je dobar pokazatelj.

Potpuno je nesuvislo žaliti se na nepravednost sveta podeljenog na moćne i na one koji to nisu, a istovremeno voljno i svesno prihvatiti ulogu nemoćnih i potlačenih. Zdrav razum i svakodnevna iskustva nam kazuju da postoji mnogo nijansi ’sivoga’ između crno-bele slike dobra i zla. Instrumentalno svođenje jezika na primenu termina koji istovremeno infantilizuje i antagonizuje ionako ograničeno javno mišljenje nije ništa drugo do površno i neodgovorno bavljenje ovom izuzetno ozbiljnom temom bez konstruktivnog doprinosa otvorenoj raspravi koja je, sasvim jasno, više nego potrebna javnosti Srbije. Ako ćemo razgovarati o nezgodnim i bolnim temama budimo profesionalni i odgovorni da prezentujemo sve činjenice, čak i one koje ne idu u prilog stavu koji zagovaramo.

Autor je izvršni direktor fonda TransConflict Serbia