Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Srpski režim i Rusija – brak iz računa?
Srbija i NATO

Srpski režim i Rusija – brak iz računa?

PDF Štampa El. pošta
Damir Marinović   
sreda, 10. mart 2010.

„Ako Srbija želi da uđe u NATO, moraće da se odrekne Kosova, kaže predstavnik Rusije pri Severnoatlantskoj alijansi Dimitrij Rogozin. ... Nakon toga, Rusija će biti primorana da preispita svoj stav prema Kosovu“, jer, kako dodaje Rogozin, ne možemo biti veći Srbi od Srba“.[1]

A ubrzo posle ove izjave: Kako se samo taj Rogozin usuđuje da ucenjuje Srbiju?! To je to... Rusi su samo još jednom pokazali pravo lice... i kakva su nam to „braća“. Ma niko se sa njima nije usrećio! Tito je rekao Rusima ne, možemo i mi! Sve u svemu, ovo smo sve vreme i znali. Ali sad su nam konačno otvoreno i priznali; pokazali svoje lice... Ovo je samo delić medijske buke koja je protutnjala javnom scenom Srbije.

I naravno, znali smo da drugosrbijanska tirada može da počne. Većina trezvenih ljudi mogla je i očekivati ovakvu reakciju. No, ne sećam se takve reakcije kada su nam zvaničnici država članica EU i sami EU zvaničnici na ne baš suptilan način ukazali na činjenicu da nije moguće da Srbija postane članica EU ako „ne razvija dobrosusedske odnose“. To su, izgleda, naša kvazielita i prozapadni medijski cirkus prečuli, zaboravili i ignorisali.

Reklo bi se da se vlada, u neku ruku, prema Rusiji ponaša kao današnja Crna Gora prema Srbiji. Deklarativno, mi smo najbliži jedni drugima, jer delimo zajedničku prošlost, kulturu i istoriju. Ali kada pogledamo konkretne spoljnopolitičke poteze, vidimo da ne samo da nisu u skladu sa rečima, nego su u potpunoj suprotnosti. U slučaju Crne Gore, to je „prozelitizam“ dokazivanja zapadnim mentorima svoju podobnost. Tu podobnost proklamuju kroz priznanje nepostojeće države Kosovo, slanje ambasadora, licemerno pridikovanje, a sve to rade, tobož, za dobro Srbije. Sa druge strane, imamo srpski režim koji stalno naglašava prijateljstvo sa Rusijom, podudarnost interesa i zahvalnost za principijelnu podršku povodom Kosova, a u realnosti radi na tome da postane deo antiruskog bloka i politike. Kako drugačije tumačiti izjave da nas Rusija podržava ne samo u „svetom gralu“ režima, članstvu u Evropskoj uniji, nego i u našim težnjama ka NATO.

Prvo, iako ruski zvaničnici do sada nisu stavili ozbiljnu primedbu na režimsku idolatriju EU, niko me ne može ubediti da Rusi istinski gaje simpatije prema toj ideji. Postlisabonska Evropa još više ograničava manevarski prostor u vođenju spoljne politike njenih članica. Pošto ni danas spoljna politika Srbije nije nezavisna, a da ne pričamo koliko tek ne bi bila ako bi bila deo jedne takve integrisane zajedničke spoljne politike, Srbiji, kao potencijalnom članu takve unije, ne predstoji ništa drugo nego samo da bude privezak jedne dominantno, i u najmanju ruku, neblagonaklone politike prema Rusiji. A zamislite samo reakciju Amerikanaca i EU kada bismo objavili da, ne daj bože, ulazimo u vojno partnerstvo sa Rusijom. Ne verujem da bi nas širokih ruku još čekali za ulazak u EU. Otuda sledi jednostavan zaključak: Rusija nema nikakav interes da vidi Srbiju u EU, čak štaviše, to bi bio još jedan gubitak i poraz ruske spoljnopolitičke pozicije i strategije.

A kao retka drskost i bezobrazluk viđena u izjavama srpskih zvaničnika, posebno ministra Šutanovca, jeste i tvrdnja da tobože Rusija ne bi imala ništa protiv Srbije u NATO. Naravno da je onda onakav (gore citiran) oštar i izričit odgovor Rogozina bio neizbežan. A pri tome, Šutančeva apsurdna izjava je u ravni izjave da, na primer, Palestina nema ništa protiv da vidi Izrael u Organizaciji Islamske konferencije. Bajkovite priče o tome da ćemo ulaskom u NATO sačuvati Kosovo ne samo da su na nivou politikanskog amaterstva, nego i na ivici razuma. Pa zar stvarno neko ozbiljno misli da će NATO koji nas je bombardovao zarad sopstvenih interesa na Kosovu nekim čudom vratiti nam ga nazad.

Da vidimo šta je konačno presudilo da Rogozin dâ jasan i jednosmislen odgovor srpskim vlastima. Ministar odbrane ističe da Srbija ne mora da postane članica NATO da bi bila deo EU, ali dodaje da je približivanje NATO prirodan tok stvari.[2] Prvo smo „ubedili“ Ruse da je za njih korisno da vide Srbiju u EU, a već kad smo u EU, „prirodan tok stvari“ nam nalaže da budemo član NATO. Oprostite, Rusi, ali „prirodan tok stvari“ ili, akademski rečeno, neumoljivi istorijski determinizam (čiji inače nisam veliki ljubitelj) ne ostavlja nam pravo na izbor. Ili kako brzometno (da ne kažem brzopleto) kaže vojni analitičar Aleksandar Radić: „NATO nema alternativu“.[3] Radić još dodaje: „Do sada smo bili uveravani da Moskva nema ništa protiv ulaska u Alijansu, a onda smo čuli da će, ukoliko se to dogodi, priznati Kosovo. Jasno je da njen stav prema južnoj pokrajini nije principijelan.“[4] Bilo bi zgodno da nas Radić podseti kad nas je to Rusija uveravala da nema ništa protiv Srbije u NATO. Ni „magični gugl“ mu ne može pomoći u toj „nemogućoj misiji“. Evo šta kaže ruski ambasador (ako Radiću nije jasno): „Ukoliko bi Srbija u budućnosti postala članica NATO, da li bi to promenilo odnose sa Rusijom?A šta vi mislite? Članice Alijanse preuzimaju na sebe pravne obaveze u sastavu vojnog saveza. Neki „regruti“ već su pozicionirali sebe u istaknute strukture oružanih snaga. Drugi maštaju da preuzmu elemente sistema PRO. Protiv koga su oni upereni? Rusija ne može a da ne uzme ovo u obzir.“[5] Šta može biti eksplicitnije od ove izjave ambasadora? Pametnom ne treba mnogo, a nerazumnom, eto izjave Rogozina.

No da još malo čujemo Šutanovca: „Ako se pitamo da li je NATO dobar za Srbiju, možda je pravo pitanje da li je bolje da nekretnine u Srbiji vrede više ili manje, da Srbija ima bolji ili lošiji kreditni rejting, da smo integrisani lideri u regionu ili izolovano ostrvo.“[6] Šutanovčeva logika u kojoj on vidi primarnu vezu između članstva u NATO i cena nekretnina i kreditnog rejtinga je kratkovido-vulgarizovani ekonomski pristup kompleksnom problemu, ili primitivna varijanta „kost-benefit“ analize, kojom se toliko obilato koriste NATO simpatizeri. Nažalost, naša javnost nije svesna da bi bilo koji objektivni akademik iz oblasti političkih nauka rekao da je korišćenje „kost-benefit“ analize veoma retko primenjivo i prigodno za pitanja bezbednosti i spoljne politike, posebno ne u slučajevima sa složenim istorijskim i kulturnim kontekstom, a posebno ne u vidu prizemne argumentacije Šutanovca. Ne bi me čudilo da u nekoj narednoj mini-medijskoj NATO kampanji od vlasti čujemo i direktnu povezanost između članstva u alijansi i cene svinjske potkolenice i visine dečjeg dodatka. A što se tiče argumenta da samoproklamovani lider u regionu Srbija treba da bude integrisan u dominantnu bezbednosnu strukturu, integrisan ili neintegrisan, daleko smo mi od bilo kakvog liderstva i dominacije. Zbog toga, ne vidim ništa neočekivano i sporno u izjavi Dmitrija Rogozina, jer, jednostavno, nakon potpunog odsustva diplomatskog takta sa naše strane, pre svega Šutančevog (ne)takta, neminovno do takve reakcije moralo je doći.

Treba napomenuti da nova ruska vojna doktrina prvi put izričito pominje ekspanziju NATO kao direktnu opasnost po bezbednost Rusije. U prethodnoj vojnoj doktrini iz 2000. pominje se samo generalna i opšta formulacija „ekspanzija vojnih blokova i saveza na uštrb ruske bezbednosti“.[7] U novoj doktrini, pretnja je prerasla u direktnu opasnost što radikalno reformuliše odnose Rusije i alijanse.

Nova vojna doktrina jasnije i oštrije definiše spoljne pretnje, između ostalog zato što od jedanaest spoljnih vojnih pretnji, sedam je identifikovano da dolaze sa Zapada. U takvom osetljivom trenutku, nemajući nikakvog osećaja za nove međunarodne političke tenzije, srpski režim na mala vrata planski priprema javnost za NATO članstvo, i ne samo to. Šutanovac i njemu slični bezobzirno i nediplomatski zaključuju u ime Rusije, da Rusi nemaju ništa protiv Srbije kao članice NATO (setimo se samo kako zameramo Hrvatskoj i Crnoj Gori pridikovanje o tome šta Srbija treba da radi, a mi isto to praktikujemo prema Rusima). Rusiji nije ostalo ništa drugo nego da shodno svojoj vojnoj doktrini i osnovnim normama diplomatskog ponašanja osudi takvo ponašanje i napomene posledice istog. Pa zaista, zar Rusi treba da budu veći Srbi od Srba? Ako nam bombardovanje i okupacija NATO nisu dovoljni da ne razmišljamo o eventualnom članstvu, šta će nas onda trgnuti? Ne očekujmo od Rusije da nas prizove razumu i objašnjava zašto srpski nacionalni interes nije ulazak u alijansu. Drugim rečima, nije ruski posao da Srbiji dokazuje da ulaskom u NATO legalizuje okupaciju Kosova i albansku kriminalnu kliku kao legalnu i legitimnu vlast.

Nikakvo čudo da se u ovoj priči našao i atlantista Vladan Živulović koji je ocenio „da izjavu ruskog ambasadora pri NATO Dmitrija Rogozina, kojom se nagoveštava mogućnost da Rusija prestane da se protivi nezavisnosti Kosova ukoliko Srbija odluči da uđe u NATO, ne treba tumačiti kao zvanični stav Moskve“. [8] Još jedan, tipično prozirljiv stav Šutanovčeva tipa. Nije Rusija Srbija, gospodine Živuloviću, pa da svaki ministar, pomoćnik, zamenik, ministarski ćata, ambasador i ataše „vodi svoju politiku“ i neodgovorno i tvrdoglavo odbija bilo kakvu koherentnost u primeni zvanične politike. Izjave se u ozbiljnim državama unapred planiraju i duboko umno promišljaju, pa tempiraju. Ili, možda, gospodin Živulović ima direktnu vezu sa Putinom koji se očito brecnuo nakon ove izjave Rogozina, pa crvenim telefonom pozvao Živulovića, uzgred izvinjavajući mu se. Zaista nema kraja drskosti NATO honoraraca.

Koja je svrha spoljne politike i čemu služe susreti sa zvaničnicima drugih država?

„Ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac razgovarao je danas sa delegacijom američkog Senata“, saopštilo je Ministarstvo odbrane. Kako je navedeno, na sastanku je izraženo zadovoljstvo nivoom saradnje u oblasti odbrane „koja predstavlja najbolji deo ukupnih bilateralnih odnosa SAD i Srbije.“ [9] 

Zapitajmo se onda zašto zemlje vode spoljnu politiku; zašto u svom sastavu imaju ministarstvo spoljnih poslove i otvaraju diplomatska predstavništva u drugim zemljama? Pa upravo zbog toga da bi se rešavali međudržavni problemi i da bi se razgovaralo o njima, a ne da se prećutno zaobilaze. Upravo ovo zaobilaženje problema radi naša vlast. Šutanovac i većina srpskih zvaničnika u susretu sa zemljama koje ne samo da su priznale Kosovo, nego su još bile i inicijatori i kreatori te kvazidržave ne žele da se bave „nezgodnim temama i pitanjima“, što bi se reklo deviza im je “u ćutanju je zlato“. A mi opet znamo da susreti sa stranim državljanima postoje da se priča otvoreno o problemima i da se razreše nesuglasice, a ne da se zajedno sa ministarskim svitama i jagnjećim brigadama i divizijama pričaju hvalospevi drugoj strani.

Možda grešim, ali prvenstvena dužnost i odgovornost Ministarstva odbrane treba da bude odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta države. Pretpostavljam da isto važi i za Srbiju. Ali Šutančeva kreativnost prevazilazi ustaljene norme. Ako je SAD najviše zaslužna za okupaciju dela Srbije i kršenje teritorijalne celovitosti, degutantno je pričati o tome kako je bezbednosna saradnja na najvećem mogućem nivou.

Smatram da je dužnost svakog zvaničnika srpske vlade da pri susretu sa državama koje su priznale kriminalni režim na Kosovu (posebno u susretu sa onim državama koje su kreirale i sponzorisale celi projekat) jasno, glasno i oštro izraze protivljenje takvoj politici, uz napomenu da takva odluka ozbiljno narušava bilateralne odnose. Čak ni režimska, javno proklamovana strategija, koja kaže da treba da se borimo za Kosovo „svim diplomatskim i pravnim sredstvima“, nije poštovana od Šutanovca i drugih ministara. Ona je prećutno zamenjena tajnom i nemuštom strategijom borbe „ponekim diplomatskim i još ređe pravnim sredstvima“, i to samo u izuzetnim slučajevima. Možda iskren i otvoren razgovor neće previše promeniti antisrpsku politiku SAD, ali makar mu niko neće zameriti da ne radi svoj posao.

Osećaj nelagodnosti zbog „prijateljskog zagrljaja“

Hajde da sad razmotrimo slučaj jednom mnogo važnijeg i opasnijeg „prijatelja“. Prijatelja čija svaka izjava obiluje pozivima na saradnju i partnerstvo, prijatelja koji retko govori bilo šta negativno, ali u realnosti vuče opasne i agresivne poteze na svetskoj šahovskoj tabli. Takav prijatelj svesrdno podržava svaki antiruski potez i mobilisanje muslimanskog sveta protiv Rusije u regionu; takav prijatelj pokušava zavladati petrolejskim putevima centralne Azije i tamo stacionirati vojne baze; takav prijatelj koristi svaku priliku da opipa „meki trbuh“ Rusije oličen u Ukrajini i Kazahstanu i primeni „tihu okupaciju“ Crnog Mora – „geopolitičkog pupka“ gde se susreću Evropa, Kavkaz, centralna Azija i Bliski istok, naftni i gasni putevi itd.

Da li treba onda verovati generalnom sekretaru NATO Rasmusenu, koji kaže da „NATO nije neprijatelj Rusije“[10] i „nova vojna doktrina Rusije, koja širenje Alijanse smatra pretnjom, ne oslikava pravo stanje stvari i ometa napore da se poboljšaju odnosi NATO i Rusije“.[11]

Izgleda da su Rusi upali u zamku, pa od početka imaju fabrikovan imidž namćora koji negativnim i agresivnim istupima upozorava i preti NATO savezu, dok na drugoj strani NATO i SAD ostavljaju dojam pomirljivosti i poziva na prijateljstvo i saradnju. Drugim rečima, u realnosti Rusija je u defanzivnom položaju, ali globalni mediji, naravno većinski zapadni, pripisali su Rusiji ulogu agresivca. Moram reći da je Amerika vešto izigrala Rusiju kada je, pokazujući „dobru volju“, povukla svoje planove o vojnom štitu u Poljskoj i Češkoj da bi samo posle pola godine, na mala vrata, počela da ugovara opasniju strategiju sa Bugarskom i Rumunijom. Uspeli su da ostvare važnu psihološku pobedu, i svetsko javno mnjenje je uveliko pozdravilo miroljubivu i kompromisnu politiku nove američke administracije. Amerika za sada vodi svoju igru na tuđem terenu, uverava Rusiju u prijateljske namere dok se agresivno primiče i pruža Rusiji „smrtonosni zagrljaj“.

A evo i jednog konkretnog primera kako iz perspektive NATO izgleda to „prijateljstvo i saradnja“. Od okupacije Avganistana, proizvodnja opijumskog maka je porasla za 4,55%, od čega 90% odlazi preko centralnoazijskih republika za Rusiju i potpuno podmiruje potrebe narko-tržišta.[12] Iako je Rusija omogućila NATO tranzit kroz svoju teritoriju kao i ostale vrste pomoći, u ime zahvalnosti dobila je potpunu nezainteresovanost NATO trupa za borbu protiv narko-kartela u Avganistanu, pravdajući se, tobože nedostatkom resursa. Koliko vidimo, resursi im ne nedostaju, kada je u pitanju svirepo ubijanje civila.

Ruska inicijativa o novom Evropskom ugovoru o bezbednosti[13] nije naišla na entuzijazam i pozitivan odjek među zapadnim partnerima (što se i očekivalo). Oni jednostavno ignorišu svaku konstruktivnu inicijativu Moskve, jer im jedino delovanje u okviru NATO omogućava nesputanu ulogu globalnog žandarma. Začuđujuće je i da OEBS, organizacija koja bi, ako bi zaživeo takav ugovor, igrala veoma važnu ulogu i imala veći značaj na evropskoj bezbednosnoj mapi, nije pokazala preveliko interesovanje. Da li možete zamisliti koji su motivi jedne organizacije koja sama sebi odriče veću moć, kao i značajniju ulogu, i pri tome pokazuje neku vrstu samodestruktivnosti? Jedino logično objašnjenje je da se OEBS, od završetka hladnog rata, da bi preživeo i našao opravdanje za svoju egzistenciju u novom svetskom poretku, pretvorio u prozapadnu organizaciju i puki instrument NATO dominacije i ekspanzije. Iz tih razloga OEBS nije spreman da podrži nijednu nezapadnu inicijativu, ili preduzme sopstvenu, bez miga zapadnih centara moći. Jedan od pokazatelja je i način na koji „objektivni“ OEBS promoviše interese Zapada i albanske klike na Kosovu i Metohiji.

Da zaključim: evidentno je da je Imperija u krizi, i da agresivna ekspanzija predstavlja dodatno utvrđivanje i cementiranje pozicija širom planete. Amerika shvata da će ekonomska kriza ostaviti dugotrajne posledice na njen međunarodni položaj. Iz tog razloga potrebno je dobro se utvrditi i poslati poruku svima da SAD ne odustaju od svojih globalnih pretenzija. One su samo na trenutak pauzirane, dok se ponovo ne konsoliduje finansijska i vojna oligarhija u Vašingtonu. A onda će krenuti u nove pohode koji će konačno zaokružiti Rusiju i uništiti geopolitičke temelje na kojima Rusija potencijalno u budućnosti može povratiti status globalne sile kakvu je posedovao Sovjetski Savez.

Nisam siguran da će se ostvariti američke ambicije. Oni već sada ozbiljno boluju od smrtonosnog geopolitičkog sindroma i virusa zvanog „imperial overstretch“, koji će najverovatnije zadati smrtonosni udarac posrnuloj Imperiji. Politički, ekonomski i vojni potencijal i kapacitet SAD radikalno presušuje, tako da je samo pitanje vremena kada će se globalne obaveze koje je Amerika preuzela na sebe, pokazati potpuno nerealnim i neostvarivim.


[4] Ibid.

[12] Više pročitajte na sajtu http://www.srpskapolitika.com; „SAD, Avganistan i globalne
dimenzije narkobiznisa“.