Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Zadati okvir ministra Šutanovca
Srbija i NATO

Zadati okvir ministra Šutanovca

PDF Štampa El. pošta
Ljubomir Kljakić   
četvrtak, 04. jun 2009.

(NIN, 04.06.2009)

Ministar odbrane obavestio je ovih dana javnost da vlast u Srbiji ima „jasnu viziju” i da postoji „konačni cilj” koji ona želi da postigne. (Od niza datih intervjua prošle nedelje, najizričitiji je, čini mi se, bio u „Politici“ - Ako se ljudi isele, bespredmetna je borba za Kosovo, 25. maj). Reč je o radikalnom preoblikovanju Srbije.

Preoblikovanje Srbije ministar je predstavio kao hiruršku operaciju na kojoj radi današnja generacija političara na vlasti. Sebe je predstavio kao hirurga. Ono što ga kvalifikuje za hirurga jeste pripadnost grupi osoba koje su preuzele „svoj deo odgovornosti da bi na kraju ta ’operacija uspela’”. Ministar, naravno, ne radi na svoju ruku. „Nijednog momenta kao ministar odbrane nisam sebi dao za pravo da sprovodim neku svoju politiku. U zadatim okvirima, koje su definisali parlament i vlada, nastojim da u koordinaciji sa drugim državnim institucijama na najbolji način promovišemo pre svega našu zemlju, sistem odbrane, ali i našu privredu, kulturu...”, kaže.

Kao legalista sa „jasnom vizijom”, ministar zna da su neophodne aktivne mere koje vode u pravcu ostvarivanja. Prvo što mora da se uradi jeste odvajanje „diplomatske borbe za očuvanje KiM” od „pitanja u vezi sa bezbednošću nealbanskog stanovništva” budući da „ni na koji način ne smemo da dozvolimo da zbog diplomatske borbe građani na KiM trpe sankcije”. Kada i „diplomatska borba” bude suspendovana, biće stvoreni uslovi da građani koji su do sada zbog nje bili kažnjavani više ne trpe sankcije. Posle, oni na KiM koji to budu želeli, moći će privatno i koliko god hoće da ponavljaju Kosovo je Srbija. „Kosovo je Srbija onoliko koliko su građani koji žive na Kosmetu u stanju da to sprovode”, kaže ministar odbrane.

„Diplomatska borba za očuvanje KiM” transformisana je tako iz obaveze države u privatnu stvar pojedinaca. A Srbija kao uređena država ne može više intervenisati u procesu „zakonito” sprovedene privatizacije dela svojih nadležnosti koji se tiču „borbe za očuvanje KiM”. Ukoliko se dogodi da se i građani KiM, od kojih sada jedino i zavisi privatizovana „borba za očuvanje KiM”, ipak isele, bespredmetnost (i) „diplomatske borbe” biće dodatno potvrđena. Ovaj načelni stav ministra odbrane, odnosno vlade i državnih organa koji su postavili okvire unutar kojih on deluje, znači da Srbija kao država nema obavezu da brani delove svoje teritorije koji nisu naseljeni. Ima li se u vidu činjenica da je proces depopulacije Srbije poslednjih godina pokazao tendenciju ubrzanja po geometrijskoj progresiji, onda Srbija praktično i nema šta da radi u poslovima svoje odbrane. Njeni odbrambeni kapaciteti mogu da budu angažovani drugde.

U poslu vlastitog velikog preoblikovanja, Srbija treba da računa na nesebičnu pomoć SAD, kaže ministar odbrane. On je otkrio da je potpredsednik SAD DŽozef Bajden već pomogao Srbiji, naročito kada je reč o KiM, i to tako što je 21. maja 2009, prilikom susreta sa zvaničnicima u Beogradu, „naglasio... da se njihov stav po pitanju nezavisnosti Kosova neće menjati, ali je isto tako u govoru u Prištini rekao da će insistirati da se na Kosovu izgradi civilno demokratsko društvo uz maksimalno poštovanje ljudskih i etničkih prava”. Najviši predstavnici vlasti Srbije zauzvrat su upoznali potpredsednika SAD sa odlukom da se više neće zalagati „za pitanje nezavisnosti” KiM. Ovo je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, rezultat srpsko-američkog susreta na visokom nivou. „Slažemo se da se ne zalažemo po pitanju nezavisnosti”, potvrdio je ministar odbrane.

Pošto se njena vlast otarasila balasta „borbe za očuvanje KiM”, Srbija je sada slobodna da se posveti svojim prioritetima. S tim u vezi, kao legalista koji sprovodi državnu politiku, ministar odbrane podsetio je da „partnerstvo podrazumeva zaštitu kako sopstvenih, tako i interesa svojih partnera”. Utisak o trivijalnosti ovog ministarskog iskaza vara. Ovde, naime, razaznajemo (i) lokalni odjek studije Novi članovi NATO: potrošači ili proizvođači bezbednosti koju je Institut za strateške studije Ratnog koledža armije SAD objavio u aprilu 2009. Na primeru tri jedine ratne operacije u istoriji NATO – u Bosni i Hercegovini, u SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji, odnosno na KiM, i Avganistanu – ovo istraživanje potvrdilo je da su nove članice tog saveza dale znatno manji doprinos u ljudstvu, kao i podeli troškova, od starih članica. SAD ovo smatraju neprihvatljivim. Verujem da je potpredsednik Bajden našao prikladan način da sagovornicima u Beogradu predstavi taj problem i saopšti kako je svaka pomoć, naravno i pomoć Srbije, više nego dobrodošla.

Iz „zadatih okvira” ministar odbrane jedino može da vidi kako „moramo naći našu ulogu u borbi za očuvanje globalne bezbednosti”, jer tek tada „naša vojska dobija na značaju, a Srbija pokazuje da želi da bude partner u traženju rešenja za globalne izazove, rizike i pretnje, što nas svrstava u red odgovornih država”. U skladu sa polaznom premisom da „partnerstvo podrazumeva zaštitu kako sopstvenih, tako i interesa partnera”, ministar je iz svojih „zadatih okvira” posredno poručio da jedina svrha odbrambenih snaga Srbije jeste njihov praktični doprinos u zaštiti interesa SAD i NATO-a širom sveta. Ovo viđenje u punom je skladu sa činjenicom da su SAD i NATO u vojnim i svim drugim poslovima bezbednosti glavni stariji partneri Srbije, kao što su to uostalom i za sve druge države stvorene na razvalinama Jugoslavije, uključujući ovde i secesionističku državu iz Prištine. Stoga je i logično da „krajnji cilj” koji radikalno preoblikovana Srbija sa svojom vojskom ima da ostvari, jeste da pruži nesebičan doprinos zaštiti interesa SAD i NATO. „Jasnu viziju” takvog toka stvari podelio je sa Srbijom današnji ministar odbrane u njenoj vladi.

Pretežan broj građana Srbije, međutim, ne deli ovu „jasnu viziju”, niti je saglasan u vezi ovom „krajnjem ciljem” radikalne hirurške operacije. Logikom same stvari ušli smo tako u rizičan i nepredvidljiv prostor tinjajućeg konflikta između za veliki „krajnji cilj” raspoloženih hirurga iz današnje vlasti i „krajnjem cilju” nenaklonjenih građana Srbije.