Početna strana > Debate > Srbija među ustavima > O (ne)ustavnosti Statuta i Zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine
Srbija među ustavima

O (ne)ustavnosti Statuta i Zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine

PDF Štampa El. pošta
Vladan Kutlešić   
petak, 25. decembar 2009.

I

Pošto je pisac ovog teksta do sada više puta i na različite načine učestvovao u neobičajenoj dugoj i oštroj polemici o rešenjima novog Statuta AP Vojvodine, oseća obavezu da se oglasi i sada kada je taj tekst konačno usvojen i proglašen. Obaveza naročito postoji zato što se radi o temi kojom se pisac bavi skoro trideset godina, ali i zbog toga što je u navedenoj raspravi pored politikantskih, proizvoljnih i drugih neprimerenih izjava došlo do oštre i jasne polarizacije na one koji osporavaju ustavnost ovih akata i na one koji bezrezervno tvrde da su ti akti ustavni. Za pisca ovog teksta je bez značaja činjenica što su najglasniji među prvima bili političari iz opozicije, a među onima drugim iz vladajuće koalicije. Ali nije bez značaja činjenica što se među njima koji su lako i bez rezerve tvrdili da su ti akti ustavni nalaze oni koji nisu relevantni i respektabilni ne samo u ustavnom pravu nego ni kao pravnici uopšte.

Posebno valja primetiti da su u navedenoj raspravi učestvovali skoro svi koji nešto znače u ustavno-pravnoj Srbiji, među kojima i oni koji su njen današnji vrh. Više od toga, a to je posebno indikativno, o tome su upadljivo ćutale kolege sa Univerziteta ili poreklom iz Vojvodine, a koje su se pre ovog slučaja često i glasno oglašavale.

Drugačije rečeno, već na prvi pogled očigledno je da su se donosioci ovih akata arogantno i ignorantski poneli prema brojnim, preciznim i stručno argumentovanim primedbama, kojih je pored ostalih u ovoj raspravi nesporno bilo. Iz takvih tih razloga u tekstu neću komentarisati očekivanja u vezi sa Ustavnim sudom Srbije, zbog ukupne konstatacije iskazanih odnosa.

II

Komentar navedenih akata počećemo sadržajima koji su na prvi pogled zabavni i služe uveseljavanju stručnjaka, ali koji jasno govore o znanju i obrazovanju pisaca ovih akata zbog kojih se tako lako izražavaju u navedenim tekstovima.

Tako, u pismu Skupštine AP Vojvodine koje su pred sobom imali svi narodni poslanici Republike Srbije navodi se da su „pravno-tehničke ispravke Predloga Statuta utvrđene na sednici Skupštine AP Vojvodine“. Nazvati sve one promene koje su u davno utvrđenom tekstu predloga izvršene neposredno pred njegovo usvajanje „pravno-tehničkim ispravkama“ znači samo stručni smešan pokušaj zataškavanja činjenice da je ipak nekoliko važnih izmena učinjeno, isto kao što je i smešno tvrditi bilo kome ko se u prava razume da se Skupština APV na preliminarnoj sednici bavi nečim što su nazivali pravno-tehničkim ispravkama.

Nastavljajući sa sličnim primerima jednako smešnim možemo smatrati i naivnom igrarijom reči u naslovu i tekstu člana 10 Statuta. Naime, u naslovu člana 10 ostao je epitet glavni grad, a u tekstu ovog člana, pravno-tehničkom ispravkom, napravljen je tekst koji glasi grad Novi Sad je glavni, administrativni centar. Treba li ovome kakav komentar, izuzev da je reč o neveštom pokušaju mehaničkog kompromisa između pristalice i protivnika da li teritorijalna autonomija može imati glavni grad. Pisac ovog teksta terminologiju samu za sebe ne smatra toliko važnom da bi se na ovom mestu njome bavio, zbog čega ovaj primer ne bi ni navodio da nije toliko smešan.

Smešan je takođe napor autora ovog statuta da mi kroz neuobičajenu formu pokušaju povećati ulogu i pojačati značaj. Zbog toga će statut dobiti preambulu koja mu ne priliči a čak je ni svi ustavi nemaju dok se samo kod ponekog zakona može sresti. To što su preambulu imali statuti pokrajina iz 1974. godine, treba li objašnjavati, nije argument, isto tako, i iz istog razloga tekst ovog statuta će dobiti naslove (rubrum), kao i svečanu i tešku dikciju izražavanja, na kraju, ne kao poslednje dodeliće mu čin proglašenja i ako se, koliko je autoru poznato, podzakonski akti proglašavaju samo u SR Nemačkoj. Dakle, sve to ne priliči i ne odgovara statutu kao podzakonskom aktu i o tome u nomotehnici nema razlikovanja. Ali u toku rasprave na pravnom fakultetu u Beogradu jedan zvučno titulisani učesnik iz pokrajinske nomenklature zabavljao je prisutne neobičnim objašnjenjima i opravdanjima navedene forme statuta konstituišući teoriju „o posebnoj pravnoj prirodi Statuta AP Vojvodina“.

I ako su takođe smešna, nisu benigna rešenja iz člana 76 i 77 zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine po kojima oni koji imaju prebivalište u Vojvodini pravosudni i državni ispit polažu pred komisijom koja se sastavlja u Vojvodini. Dakle oni koji imaju prebivalište u Leskovcu, Pirotu, Vranju... i svim ostalim i udaljenijim mestima nego što su to mesta u Vojvodini polagaće pravosudni ispit pred republičkom komisijom u glavnom gradu a Vojvođani pred svojom komisijom u „gradu, glavnom administrativnom centru“. Da je problem bilo to što kandidati treba da putuju u Beograd, to bi se rešilo lako, odlaskom republičkih komisija u Suboticu ili Leskovac, kao što bi se lako rešio problem eventualnog učestvovanja u tim komisijama u svojstvu ispitivača, ali pošto to nije bio problem, dobili smo u Srbiji pokrajinsku i republičku komisiju za pravosudni ispit, odnosno kada nisu mogli dobiti pokrajinske sudove, dobili su pokrajinske kandidate za sudije.

Za razliku od smešnih sada slede ozbiljna i teška razmatranja.

1) Članovi 6, 24, 40, st 3, u vezi s članom 1 i stav 2 preambule Statuta Vojvodine suprotni su članovima 1 i 12 članovima ustavu Srbije.

U članu 1 i 14 ustava Srbije, Srbija je određena kao država srpskog naroda ... zasnovana na manjinskim pravima i slobodama i kao država koja jemči posebnu zaštitu nacionalnih manjina. Iz te dve odredbe Ustava Srbije jasno i nedvosmisleno proizilazi da je Srbija nacionalna država u kojoj postoji samo jedan narod, Srbi, a da su sve druge etničke zajednice koje žive u Srbiji nacionalne manjine koje imaju manjinska prava i slobode i kojima se jemči posebna zaštita. Iz tih razloga, i dok je ovaj ustav na snazi, Srbi ne mogu biti u Srbiji ni sa kim drugim ravnopravni jer je Srbija određena kao njihova država. Druge etničke zajednice koje žive u Srbije pobrojane u Statutu Vojvodine od Mađara do Makedonaca i „drugih brojnih manjih nacionalnih zajednica koje u njoj žive“ mogu biti i jesu ravnopravni sa Srbima. Iz istih razloga Statut Vojvodine ne može Srbe pretvoriti u nacionalnu zajednicu makar uz epitet „koja u većini živi na teritoriji Vojvodine“ jer su Srbiji u celoj Srbiji narod a svi ostali nacionalne manjine. I na kraju baš zbog takvog položaja Srba u Srbiji suvišna je, blaže rečeno, garancija o njihovoj srazmernoj zastupljenosti u organima AP Vojvodine (čl. 24 Statuta). Pisac ovog teksta se nada da u Vojvodini nije nastupilo vreme u kome Srbima treba jemčiti srazmernu zastupljenost.

Gorenavedena koncepcijska sukobljavanja Statuta i Ustava posledica su člana 1 statuta gde je naizgled benigno Vojvodina određena kao pokrajina građana i građanki. Baš u toj prvoj odredbi sadržana je pogrešna premisa, koja će sa druge dve inače tačne premise, tj. da su svi građani ravnopravni i da su svi Srbi, Mađari i drugi takođe građani, proizvesti netačan zaključak sa teškim ustavnim i drugim posledicama. Naime navedena prva premisa je pogrešna jer iz člana 12 Ustava Srbije ne proizlazi da je Vojvodina pokrajina građana i građanki, već da pravo na pokrajinsku autonomiju ne proizlazi iz nacionalnog svojstva već iz građanskog svojstva građana Srbije. Drugačije rečeno, navedeno određenje Vojvodine u članu 1 Statuta Vojvodine je protivno članu 1 Ustava Srbije zbog toga što je Ustav Srbije propisao pokrajinsku autonomiju u obliku tzv. teritorijalno-političkog oblika autonomije a ne u nekom drugom načelno mogućem obliku kao što su to nacionala, kulturna, funkcionalna i druga autonomija.

Dakle iz ustavne odredbe da pravo na pokrajinsku autonomiju pripada građanima ne može proizaći promena položaja iz statusa Srba u Vojvodini kako je to učinjeno navedenim odredbama statuta.

2) Član 28 Statuta ima naslov i sadržinu posvećenu međusobnim odnosima republičkih i pokrajinskih organa pri izvršavanju republičkih pravnih akata. U tekstu tog člana stariji čitaoci će pronaći sadržinu koja kao da je prepisana iz ustava SFRJ iz 1974. godine. Ovom odredbom statuta utvrđeno je da se ti odnosi zasnivaju na propisima utvrđenim pravima i na njihovoj saradnji. Ova odredba je prvo protivustavna zbog toga što se podzakonskim pokrajinskim aktom ne može uređivati položaj republičkih organa, ali to nije bila glavna meta ovog člana. Glavna meta ovog člana je deo teksta u kome piše da se ti odnosi zasnivaju na njihovoj saradnji. Prva primedba koju smo izneli otklonjena je tako što je zakon o utvrđivanju nadležnosti, bez ikakve veze sa ostatkom teksta, obogaćen sa nekoliko odredbi kojima su formalno pokrivene ova i njoj slične primedbe. Tako je u članu 5 ovog zakona osvanulo uređivanje odnosa između republičkih i pokrajinskih organa, međutim, kada se uporede ovi tekstovi, primećuje se razlika koja je nastala kao izraz napora pisaca zakona da izrazi sadržinu koja već postoji u statutu a da pri tome ne ugroze ustavni status republičkih organa. Tako je došlo do smešne, kad ne bi bila tužna, neusaglašenosti između zakona i statuta jer je u zakonu saradnje iskazana kao obaveza pokrajinskih organa a ne princip međusobnih odnosa koji vodi njihovom izjednačavanju i ravnopravnosti.

Izrečena primedba nije etatizam i centralizam već nužan princip u slučaju kad pokrajinski organ izvršava republički propis u vezi s čim raspolaže svim pravima i ovlašćenjima nadzora (član 186 Ustava RS) koji su pretpostavka efikasnosti i racionalnosti. U tom smislu saradnja je korisna ali nikako kao dogovaranje o izvršavanju. A povodom toga opet neprijatno podsećanje na članove 273 do 273–275 ustava SFRJ iz 1974. godine u kojima je bila predviđena takva saradnja između saveznih republičkih i pokrajinskih izvršnih i upravnih organa pri izvršavanju saveznih propisa. Nažalost, tu nije kraj jer se kao i po ustavu iz 1974. godine predviđa institucionalizacija te saradnje u obliku tzv. stalne mešovite komisije Srbije i Vojvodine, kao što su to nekada bili međurepubličko-pokrajinski komitenti.

3. Član 30. Statuta ima netačan i njegovoj sadržini neodgovarajući naziv, do čega je došlo zbog toga što je u procesu onoga što su ingeniozni pokrajinski pravni stručnjaci nazvali „pravno-tehničke ispravke“ izostavili deo sadržine ovoga člana, koji se u prethodnoj fazi zaista odnosio na privremeno uređivanje, odnosno ono što se u teoriji zove konkurentna nadležnost. Dakle, kao što smo to već pokazali na drugim primerima, nesavesnim stručnim radom i u ovom slučaju je došlo do nepodudaranja naslova i sadržine člana, tako što je u sadržini posle tzv. ispravki ostalo samo privremeno izvršavanje. Reč je o Statutom utvrđenom ovlašćenju pokrajinskih organa da ako to republički organ ne učini i dok to ne učini donese republički propis za izvršenje republičkog zakona, pokrajinski organ svojim propisom izvršava taj republički zakon. Ova dirljiva briga i odgovornost pokrajinskih organa, kao i želja za efikasnošću republičkog pravnog sistema, nažalost pravno koncepcijski nije moguća s obzirom na to da se nadležnost i odgovornost Vlade Republike Srbije u Ustavu RS (čl. 123 tačka 2 i 3) utvrđuje na generalan i direktan način i ona se tako generalno i za budućnost ne može čak ni poveriti kada bi se to htelo, pa zbog toga se još manje može samostalno i samovlasno prisvojiti, bez obzira na ogradu u vezi sa važenjem ovako donetog pokrajinskog propisa. Samo pojedina i precizno utvrđena ovlašćenja za donošenje izvršnih propisa se mogu poveriti pokrajinskim organima (čl. 137 st. 1 Ustava Srbije). U vezi sa ovim privremenim izvršavanjem ukazujem na to da je ostao bez pravnog dejstva pokušaj da se ova neustavnost eks-post konvalidira Zakonom o utvrđavanju nadležnosti (čl. 9 st. 3 Zakona). Naime, u ovom slučaju naknadno formulisanim odredbama Zakona, kao što je to učinjeno u vezi sa imunitetom, službenom upotrebom jezike i dr., nije se moglo pomoći, jer je reč o neprenosivoj, de fakto, ustavnoj dužnosti republičke vlade u generalnom smislu, čijim bi generalnim vršenjem od strane pokrajinske vlade, makar i da je to privremeno, republička vlada izgubila jedan od svojih osnovnih atributa.

Vraćajući se na šaljive strane ovog procesa i gore komentarisani slučaj preporučuje njegove autore za članstvo u Vojvođanskoj akademiji nauka, koja se ovim Statutom institucionalizuje.

4. Članovi 43, 47, 48. i 52–56 Statuta suprotni su članu 180 st. 1 Ustava. Suprotnost se sastoji u tome što je Ustav propisao sistem jedinstva vlasti, kao princip organizacije vlasti u pokrajini, a u navedenim odredbama Statuta je konstruisan model podele vlasti. Naime, iz ustavne formulacije „Skupština, najviši organ Autonomne pokrajine“ bez mogućnosti dvoumljenje i drugačijeg tumačenja koje bi bilo zasnovano na nauci ustavnog prava drugačiji zaključak od napred iznetog apsolutno nije moguć. Međutim, u navedenim odredbama Statuta za skupštinu i vladu pokrajine predviđena su takva međusobna prava koja su svojstvena parlamentarnom modelu podele vlasti (npr. raspuštanje skupštine, vlada vodi i utvrđuje politiku, poverenje i nepoverenje vladi, kolektivna ostavka vlade i interpelacija), a koja ne mogu postojati ako bi se skupština trebalo da odredi kao najviši organ. Radi se o teškoj povredi Ustava i velikom neznanju pisaca teksta statuta, bez obzira na činjenicu što ovakva sadržina Ustava nije nesporna u stručnom smislu, odnosno, bez obzira na to što postoje dovoljno opravdani razlozi i za drugačije od postojećeg rešenja. Međutim, dok važi čl. 180 st. 1 Ustava, navedenih šest odredaba Statuta su sa njim u očiglednoj suprotnosti.

5. Prelazeći sa Statuta na komentarisanje Zakona o utvrđivanju nadležnosti, ostavićemo bez šireg komentara jer nije ustavno-pravna, već političko-pravna činjenica to što je ovaj Zakon iskorišćen kao naknadno pokriće za onaj deo sadržine ranijeg teksta Statuta koji njegovi autori nisu hteli da izostave ili promene pod nazivom „pravno-tehnička ispravka“ (saradnja republičkih i pokrajinskih organa, imuniteti poslanika i članova vlade, konkurentna izvršna nadležnost i službena upotreba jezika).

Tako se dogodilo ono što u pravnom sistemu nije moguće a u životu očigledno jeste, a to je da akt niže pravne snage proizvede i uslovi sadržinu akta više pravne snage zbog toga što pravna snaga nije bila praćena istom merom političke i faktičke snage kako je to neophodno. Međutim, i s tim u vezi možemo ukazati na tužno smešna neslaganja zakona i statuta na onim mestima gde su tragovi svesti o nepravnosti i nepočinstvu kod pisaca zakona prouzrokovala razliku u odnosu na tekst statuta, npr. kod saradnje organa i službene upotrebe jezika.

No, ostavićemo navedenu sadržinu i njene aktere njihovoj sudbini (verovatno ih sve treba izabrati u VANU) da bismo ukazali na mnogo ozbiljnije i značajnije nedostatke ovog zakona koje su ustavno-koncepcijske prirode i koji se prepoznaju već u obrazloženju zakona, u kojem je izričito navedeno da se njime „sprovodi proces decentralizacije Srbije i koncept široke pokrajinske autonomije, bez elemenata državnosti“.

Komentarišući navedeno obrazloženje zakona prvo se treba zapitati da li pisci ovog zakona i njegovi donosioci uopšte znaju šta znači reč decentralizacija i da ona nema nikakve veze sa teritorijalnom autonomijom. Drugo, pisce ovoga teksta treba zapitati ko je i kada i sa kojim sadržajem i obrazloženjem utvrdio taj tzv. koncept široke pokrajinske autonomije bez elemenata državnosti i ako je sve to tako, onda sam veoma radoznao da saznam o čemu je reč. Naime, i pisac ovih redova, kao i svi oni za koje se može reći da se u ova pitanja razumeju, izgleda pogrešno smatra da na osnovu preambule iz sedmog dela ustava postoje samo tzv. suštinska autonomija koja je rezervisana samo za Kosovo i Metohiju (iako nije određeno kakav joj je sadržaj) i tzv. pokrajinska autonomija koja je dovoljno ustavno definisana. Dakle, tek na osnovu te rečenice iz obrazloženja zakona da sve što je u statutu zakona napisano a na šta se odnose brojne primedbe i kritike jeste u stvari ta široka autonomija bez elemenata državnosti. Ovaj koncept, predlažem, kvalifikuje njihove autore takođe za izbor u VANU, iako se možda ne radi o vojvođanskim rezidentima.

No, najteža i najozbiljnija povreda Ustava izvršena je samom koncepcijom sadržine ovog zakona koja je vidljiva već iz njegovog naslova i koja se provlači kroz celu njegovu sadržinu. Ova koncepcija potiče od pogrešno protumačenog ustavnog osnova za donošenje ovog zakona – člana 177 Ustava, kako je to navedeno u obrazloženju zakona.

Pisci ovog zakona su ga nazvali Zakonom o utvrđivanju nadležnosti koji, to se lako dâ utvrditi iz analize njegove sadržine, iskazuje dve vrste nadležnosti koje se ovim zakonom dodeljuju Vojvodini. Ta analiza takođe pokazuje da se prema brojnosti ove dve vrste nadležnosti ravnomerno raspoređuju, pri čemu je prva neimenovana a druga se imenuje kao „povereni poslovi“. Posledice ovog razlikovanja vrsta nadležnosti koje se utvrđuju u pokrajini su značajne jer samo kod nadležnosti koje su nazvane poverenim poslovima republički organi imaju nadzorna prava nad pokrajinskim, dakle mogućnost kontrole i ujednačavanja primene republičkih propisa.

Drugačije rečeno, skoro polovina poslova koji su ovim zakonom utvrđeni kao nadležnost Vojvodine preneti su iz nadležnosti republike bez mogućnosti da se nadalje način korišćenja tako dobijenih nadležnosti kontroliše. Istini za volju, postoji načelna mogućnosti povraćaja ovih nadležnosti republici, nekim budućim zakonom, ali je i ona dovedena u pitanje odredbom člana 2 stav 2 zakona o tome da se „u postupku donošenja zakona vodi računa o dostignutom nivou prava građana na pokrajinsku autonomiju“, što znači i o ovim i ovako dodeljenim nadležnostima. Treba li još nešto u vezi sa usklađenim namerama komentarisati.

Međutim, potražićemo dalje i dublje uzroke ovakvog koncepta zakona a kojim se prema samom navodu autora i na osnovu njihovog uverenja nalazi u članu 177 Ustava Srbije. Ovim članom Ustava Srbije iskazana je suština i smisao nadležnosti pokrajine i lokalne samouprave, tj. razlog postojanja autonomije koji se nalazi u većoj svrsishodnosti obavljanja poslova u tom obliku teritorijalne organizacije. U ovom članu je takođe predviđeno da se razgraničenje u svrsishodnosti vrši zakonom, što znači da to čini republika. Pisci ovog zakona sa očiglednom namerom da učine ono što struka ne dozvoljava izađoše iz njenog okvira i zaključiše da svako pitanje se zakonom može proglasiti da je pokrajinsko s pozivom na navedeni član Ustava. Tumač ovoga člana Ustava je pri svom naumu zanemario samo jednu koncepcijsku ogradu koji ovaj član sadrži, a to je da se svako razmišljanje o većoj svrsishodnosti može kretati samo u okviru onih poslova koji nisu prethodno u nadležnosti republike i samo u odnosu na ta pitanja.

Drugačije rečeno, pošto su navedene neimenovane nadležnosti iz zakona bile pre njihovog utvrđivanja u zakonu kao nadležnosti pokrajine, one se ni ne mogu dodeliti pokrajini na drugačiji način sem da budu tretirane kao povereni poslovi. Još drugačije rečeno, republika može svoje nadležnosti dodeliti pokrajini, ali samo tako da one budu poverene, što znači uz zadržavanje odgovornosti i krajnjih ovlašćenja u vezi s njihovim korišćenjem.

Za sam kraj ostalo je upozorenje koje bi trebalo da bude uznemiravajuće i indikativno. U članu 33. stav 3. zakona piše da se tu navedeni poslovi obavljaju na jedinstven način i pod jednakim uslovima za celu teritoriju Republike Srbije. Već ranije u ovom tekstu ukazao sam na odredbe iz perioda ustava iz 1974. god., perioda kada je Srbija bila iz tri dela i kada je samo ponekad nadležnost vršena za celu teritoriju a najčešće za njen uži ili tzv. deo van teritorije pokrajina. Da li je ova terminološka podudarnost slučajna? Kako god je ocenili, valja ukazati na to da je taj tekst napisan i usvojen u Beogradu u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

III

Iako smo svaku od navedenih brojnih povreda Ustava Srbije pojedinačno i obrazložili i ocenili, postoji potreba da se sve te ocene objedine kako bi se odgovorilo na pitanje koje su ustavno-pravne posledice nastale donošenje ovog statuta. Na ovom mestu ćemo se odvojiti i razlikovati od većine drugih kritičara statuta i zakona koji su nebrojeno puta i u raznim varijantama izgovorili ocenu da su sve te povrede separatizam, razbijanje, cepanje ili odvajanje dela Srbije. Mišljenja sam da su ove ocene s obzirom na to da su netačne i da za njih u tekstu ne postoje dokazi nanele veliku štetu opravdanoj i osnovanoj pojedinačnoj kritici zbog toga što su neodgovarajućim konačnim zaključkom omogućili donosiocima zakona i statuta da dokazujući neosnovanost generalnih primedbi dovedu u pitanje i pojedinačne, koje su osnovane i argumentovane. Dakle, neargumentovani i olako doneti generalni zaključci na osnovu implicitno sadržanih namera i planova političkih subjekata u Vojvodini prekrili su posledice o kojima govorimo i doveli do relativno lakog konačnog usvajanja navedenih tekstova.

Međutim, to što statut i zakon, generalno uzevši, i u ovom trenutku ne proizvode separatizam i razbijanje to ne znači da su zbog toga posledice navedenih neustavnosti manje teške i manje značajne. Naime, protivustavna asimetrična federalizacija Srbije, a to je prava i generalna posledica ovog statuta i zakona proizvodi u Srbiji ustavnu, političku, ekonomsku i teritorijalnu neravnotežu i koncepcijski poremećaj koji će postupno uticati na integritet i stabilnost Srbije. U kom pravcu i koliko to je u ovom trenutku teško reći. Posebno valja ukazati na to da ni ovo nije ni jedini tako ozbiljan problem iako je on nastao arogantnim i bezobzirnim, očiglednim i nespornim, višestranim i teškim povredama Ustava Srbije. Dakle, pred našim očima odvijalo se javno i oficijalno ignorisanje Ustava i obesmišljavanje stručne javnosti. Ideja suprematije Ustava koja je ovim povredama dovedena u pitanje je toliko duboko u korenu evropsko-kontinentalnog koncepta prava da je bilo mnogo bolje i sa manje štete da su se donosioci ovog statuta i zakona složili da, kao što su to već učinili po pitanju statuta, izvrše prethodnu „pravno-tehničku ispravku“ Ustava Srbije i dovedu ga u sklad sa statutom AP Vojvodine.

Dakle, to što će statut i zakon asimetrično (neuravnoteženo) federalizovati sada formalno unitarnu Srbiju jeste ozbiljan problem koji donošenjem ovih akata nije prestao i koji će nastaviti da raste i razvija se, ali je mnogo veći problem to što je Ustav ovim događajem prestao da bude pravno-politička tačka oslonca i sigurnosti, odnosno izvesnosti, pa se od ovog trenutka posle povrede njegovih odredaba o autonomiji jednako lako može očekivati svaka druga njegova povreda. A tu je kraj ne samo pravne države, već i države uopšte.