Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Da li je federacija BiH genocidna tvorevina?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Da li je federacija BiH genocidna tvorevina?

PDF Štampa El. pošta
Petar Anđelković   
nedelja, 08. jul 2012.

Uvod

Već duže vreme se na račun Republike Srpske čuju optužbe da je ona „genocidna tvorevina“. Te optužbe dolaze kako od pojedinaca i grupa unutar federacije Bosne i Hercegovine (prvenstveno bošnjačkih), tako i nekih unutar Srbije[1]. One se uglavnom tiču tvrdnji da je RS nastala na „srebreničkom genocidu“, kao i da je rezultat građanskog rata, etničkog čišćenja i „velikosrpske agresije“. Naravno, onda bi moglo da se postavi pitanje kako su nastale savremena republika Hrvatska, pa i moderna država Turska, koju bošnjačka strana uzima kao svog zaštitnika. Takođe treba uzeti u obzir činjenicu, da za razliku od nabrojanih entiteta, RS nije nezavisna država, već se vodi kao sastavni deo BiH. Tako imamo slučaj da organi jedne države (BiH) i njeni simpatizeri u Srbiji lobiraju za ukidanje njenog sastavnog dela. Sa obzirom da se u BiH vodio rat, u kome su u najvećoj meri učestvovale etničke grupe, koje su sada državljani te iste države, optužbe bošnjačke strane o „srpskoj agresiji“, govori o tome da one doživljavaju sopstvene državljane srpske nacionalnosti (koji su u najvećoj meri činili vojsku RS) kao neprijatelje. Takođe, iako je RS deo Bosne i Hercegovine, vlasti u Sarajevu tretiraju istu kao neprijateljski entitet. Ironično, sve se to radi uz pozivanje na „multikulturalnost“ i „toleranciju“. Da li je ovakvo ponašanje slučajno, ili iza njega leži smišljena ideologija?

Uzimajući u obzir da je nedavno pušten iz zatvora Fikret Abdić[2][3], imamo lepu priliku za rekapitulaciju događaja koji su doveli do stvaranja sadašnje BiH, kao i za podsećanje na kakav način je pravljena sadašnja tvorevina pod nazivom BiH. Kao što će biti pokazano, „genocidna“ logika koja se primenjuje na RS sasvim lepo se može primeniti na federaciju BiH, a takođe će biti raskrinkana doktrina islamističkog suprematizma i šovinizma, koja leži u korenu tih optužbi. Kao što će biti opovrgnuta teza o genocidnoj nameri, koja navodno leži iza stvaranja RS, biće pokazana stvarna genocidno-suprematistička namera, koja je ležala iza stvaranja BiH, kao i sadašnje propagande protiv RS, pa i Srbije. Takođe će se raskrinkati velikobošnjačka islamistička ideologija asimilacije svih balkanskih Slovena islamske veroispovesti, zloupotrebljavajući verska pitanja. Možda ponajviše će se videti monstruozno, licemerno i nehumano tretiranje samih Bošnjaka i bošnjačkih žrtava od strane vlasti u Sarajevu, kao i dvostruki standardi u tretiranju bošnjačkih žrtava, u zavisnosti od koga su stradale.

Ideološki koreni sadašnje federacije BiH

Ako postoji čovek koji je pravi ideološki tvorac države i federacije BiH, onda je to upravo Alija Izetbegović. On je možda jedan od retkih vođa zaraćenih snaga, tokom rata u Bosni, koji je znatno pre tog rata imao izgrađenu ideologiju i pogled na svet. Ta ideologija je daleko od bilo kakve ideje „multikulturalnosti“, „multikonfesionalnosti“ i „suživota“, već upravo u sebe uključuje konflikt i netoleranciju. Naime, već 1970. god, kada je Ratko Mladić gradio karijeru kao oficir JNA, dok je Radovan Karadžić bio običan psihijatar, bez interesovanja za politiku i dok Republika Srpska nije postojala ni kao teoretska mogućnost; Alija Izetbegivić je napisao pan-islamistički program pod nazivom: „Islamska deklaracija“[4].

U samoj deklaraciji, vidi se da Izetbegović odbacuje mistične i religiozne aspekte islama, kao što ga svodi na domen društveno-političke ideologije.

U tom programu se kaže: „Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina a druga forma islamskog poretka.“[5] Odmah posle on kaže: „Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svet ili će sam biti izmijenjen. Povijest ne priznaje niti jedan istinski islamski pokret koji nije istovremeno i politički pokret.“[6]  Dakle, koliko možemo videti, Izetbegovićeva vizija sveta se jako malo razlikuje od drugih islamista, kao što poput njih, uključuje totalitarnu i beskompromisnu viziju društva. On još kaže: „Na pitanje: što je to islamsko društvo, mi odgovaramo: to je zajednica sastavljena od muslimana, i smatramo da je time rečeno sve ili gotovo sve.“ [7] Naravno, postoji problem sa onima koji nisu muslimani, ali koji žive pored tih muslimana za kojih je taj islamski poredak namenjen. Ovde je problem islamističkog „menjanja sveta“. U tom svetu, većina čovečanstva nije muslimanska, šta se dešava sa njima?

Po tom pitanju Izetbegović ne ostavlja prostora za sumnju: „Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira i koegzistencije između „islamske vjere“ i neislamskih društvenih i političkih institucija.[8] Jasno je da ovakva vizija sveta nužno vodi u rat. Odmah posle on dodaje: „Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području.[9] Ovo ne samo da je odbacivanje bilo kakve ideje suživota, tolerancije i multikulturalnosti, već je u nacionalno i versko mešovitoj sredini kao što je BiH - recept za građanski rat. Ovaj recept za građanski rat u njoj je pisan (da ponovim), 1970. god, u doba „bratstva i jedinstva“ i pre MASPOK-a. Radi se o dobu, kada su većina kasnijih srpskih vođa u vreme rata u BiH bili apolitični i anonimni građani SFRJ.

Iz Izetbegovićevog programa se takođe može videti odbacivanje pojma nacije. On gleda na muslimane, kao na jedinstvenu celinu. Tako je jednom muslimanu iz Bosne bliži musliman iz Pakistana ili Indonezije, nego Srbin ili Hrvat iz Bosne sa kojim deli jezik i poreklo. Tu se može pronaći nadahnuće za stvaranje „bošnjačke“ nacionalnosti, kao različite od Srba i Hrvata podjednako, radi razdvajanja muslimana od lokalnog nemuslimanskog stanovništva i ulivanja jačeg osećaja posebnosti. Dakle, stvaranje Bošnjaka, kao posebnog naroda, od ranijih Muslimana (sa velikim „M“) nema u osnovi etničku, nacionalnu, pa čak ni teritorijalnu, već versku islamističku motivaciju. Tome svemu je olakšano kroz ranije uvođenje muslimana kao nacionalnosti, u periodu 1968-71. god. O tome zašto je baš uveden „bošnjački“, umesto starog muslimanskog identiteta, biće reči nešto kasnije.

Doduše, u svom programu on u odeljku 16. (Manjine) tvrdi da se islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Ono što je bitno, on kaže: „Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancija vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne su izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete islamu i muslimanima.“[10] Problem je što se čini da ta tvrdnja protivreči sa već citiranim stavom da nema koegzistencije i mira između islama i neislamskih institucija. Naravno, zadnja rečenica na kraju citata je ključna i pokazuje da u stvari ono što je izrečeno u prvom delu ovog citata u suštini i ne važi. Naravno, on (na istoj strani) dopušta versku slobodu nemuslimanima, ukoliko su „lojalni“, ali je jasno da po toj ideologiji muslimani suštinski ne mogu biti lojalni nikome, osim projektovanom islamističkom društvu. To znači da muslimani trebaju da vladaju, a drugi da se pokoravaju njihovoj volji.

Pored toga, u samoj deklaraciji, vidi se da Izetbegović odbacuje mistične i religiozne aspekte islama, kao što ga svodi na domen društveno-političke ideologije. Tu takođe možemo da primetimo liniju sukoba sa drugačijim shvatanjima islama, koja iz toga sledi. Slobodno možemo videti, da se ovde radi o tzv. „političkom islamu“, sunitskog tipa, koji je suštinski za većinu savremenih islamističkih pokreta i paravojnih grupa.

U slučaju Srebrenice spominju se i neki „dečaci“, koji su takođe ubijeni od strane VRS, čime se naglašava monstruoznost srpske strane.

Postavlja se pitanje, kako je čovek sa takvim pogledom na svet, mogao uopšte da postane nacionalni vođa Bošnjaka i predsednik BiH, u ključnom i kriznom trenutku raspada SFRJ? Posebno kada se uzme u obzir činjenica, da je Izetbegović u mladosti bio član panislamističke organizacije „Mladi muslimani“, kao i da je davao podršku nacističkoj Nemačkoj i SS „Handžar“ diviziji[11]. Stvar je u tome, što Izetbegović nikad nije bio pobednik  na predsedničkim izborima u Bosni, nego je to bio već spomenuti Fikret Abdić.[12] Taj isti Abdić je bio predstavnik umerene i moderne struje među tadašnjim Muslimanima (kasnije Bošnjacima), dok je tokom rata u Bosni bio u ratnom sukobu sa pristalicama Izetbegovića, koji se nametnuo ne samo kao vođa Bošnjaka, već je pokušavao da bude vođa cele BiH. Zahvaljujući popustljivosti Abdića, kao i raznim aranžmanima, Izetbegović (iako nije pobedio na izborima), postaje predsednik BiH.

Zašto je se baš tako dogodilo, objašnjava strategija opisana u „Islamskoj deklaraciji“: „Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša prva sredstva su lični primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?

Izbor ovog trenutka, uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti neislamsku, nego izgraditi i novu islamsku vlast.“ [13]

Raspad Jugoslavije, koji je tada već uveliko bio u toku, je Izetbegoviću pružio jedinstvenu priliku realizacije tih planova. U BiH muslimani (kasnije Bošnjaci) su imali relativnu većinu u odnosu na Srbe i Hrvate pojedinačno, što se uklapalo u plan „Islamske deklaracije“, ali nisu imali većinu u odnosu na Srbe i Hrvate uzete zajedno. Treba takođe uzeti u obzir da su bosanski muslimani, pored Srba, opšte uzev, bili prilično vezani za ideju jugoslovenstva. Sve to je predstavljalo prepreku za „islamizaciju“ kako samih muslimana, tako i BiH. Zato je tom bivšem simpatizeru nacista, islamisti i neizabranom predsedniku bio potreban konflikt, pomoću kojeg bi se izvršila mobilizacija muslimana, izvršilo njihovo trajno razdvajanje od nemuslimana i omogućilo stvaranje islamističke države. Povlačenjem svog potpisa sa Lisabonskog sporazuma (na nagovor Amerikanaca), 1992. god, Izetbegović uzrokuje građanski rat u BiH.

Svakako da je Izetbegović precenio svoje snage i uticaj, tokom tog rata, ali je zato to nadoknadio stavljajući se u službu američkog imperijalizma i izigravanjem žrtve u procesu kojeg je sam inicirao. Pokazaće se, da je Izetbegovićeva ideologija glavni plan i smer po kojem postupaju bošnjački političari iz federacije BiH, koji takođe slede njegovu ideju unitarne BiH, pod supremacijom Bošnjaka tj. muslimana. Toj ideji supremacije je sve podređeno, iako se ona mora propagandno prilagođavati, pre svega zbog potpune zavisnosti od Zapada pri realizaciji svojih namera.

Selektivne verzije rata u BiH

Već duže vreme, kad god se spomene rat u BiH, spominju se kao ključni događaji opsada Sarajeva i Srebrenički masakr. Ova slika postoji i kod znatnog broja Srba, što je posledica strane i domaće medijske eksploatacije. Tu sliku, naravno, održava i bošnjačka (pa i hrvatska) propaganda, kao dokaz „velikosrpske agresije“ na Bosnu. Postavlja se pitanje, zašto se ne spominje opsada i razaranje Mostara ili masakr u Lašvanskoj dolini?

Zašto ove događaje ne spominje bošnjačka strana, kad su i u njima stradali Bošnjaci u ogromnoj količini? Ti događaji, po svojoj destruktivnosti i surovosti, svakako mogu da stanu rame uz rame sa onima opisanim gore. Kako to da su razaranje Mostara, Travnički masakr, masakr u Ahmićima i sl. pali u zaborav kod Bošnjaka, a opsada Sarajeva i Srebrenica nisu? Možda zato što u tim događajima nisu učestvovali Srbi?

Sada je već pala u zaborav činjenica da tokom rata u BiH nisu Srbi ratovali protiv svih ostalih (kako se to sada prikazuje), već su upravo (Alijini) Bošnjaci ratovali protiv svih ostalih, uključujući i sopstvene sunarodnike. Naime, tokom rata Srbi su bili u savezu sa Bošnjacima i bošnjačkom autonomijom okupljenom oko Fikreta Abdića, koja je postojala kao posebna strana u ratu. Ta ista strana je bila prijateljska i sa Hrvatima. Sa druge strane, Bošnjaci okupljeni oko Alije Izetbegovića su vodili rat kako protiv bosanskih Srba, tako i protiv bosanskih Hrvata, ali i protiv Bošnjaka iz zapadne Bosne. Tokom rata između Bošnjaka i Hrvata u centralnoj Bosni[14], bosanski Hrvati su čak pravili neke aranžmane sa bosanskim Srbima. Sama činjenica da je Izetbegovićev režim, pored etničkog sukoba sa Srbima i Hrvatima, takođe ratovao sa sopstvenim narodom ukazuje na to o kakvom se režimu radi.

Jedan od primera, koji se navodi, kako je (Izetbegovićeva) bošnjačka strana bila „multikulturalna“ i „tolerantna“ je i primer Jovana Divjaka[15]. Naime, radi se o etničkom Srbinu, rođenom u Beogradu, koji je služio kao oficir JNA, da bi se kasnije pridružio Izetbegovićevoj Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Iako je jasno da je on to uradio zbog svojih nelegalnih aktivnosti[16] i afere u JNA, bošnjačka strana ga ističe kao primer Srbina koji se borio za Bosnu, time dokazujući tolerantan karakter Izetbegovićevog režima.

Ukoliko je jedan pojedinac srpske nacionalnosti u armiji BiH dokaz „tolerancije“ i „civilovanosti“ Izetbegovićeve Bosne, šta onda dokazuje čitava brigada Bošnjaka u armiji „genocidne“ Vojske Republike Srpske? Radi se o brigadi „Meša Selimović“[17], sastavljenoj od Bošnjaka. Ironija je da su upravo muslimani jugoslovenske orijentacije stupali u VRS, iako se upravo VRS optužuje kao nosilac „genocidne velikosrpske prakse“ i rušitelja „bratstva i jedinstva“ Jugoslavije. Čak i ako bi izuzeli taj bataljon, u kome su muslimani nastupali kao muslimani u VRS, ostaje nam saradnja između Republike Srpske i Abdićeve autonomije „Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne“[18]. Ta autonomija nije nastupala kao deo Republike Srpske, već kao posebna bošnjačka strana, sa svojim oružanim snagama, političkim vrhom i komandom. Radi se o istom onom Abdiću, koji je pobedio na predsedničkim izborima u BiH, koji je zaista zastupao multietničnost i toleranciju, a koji je vodio rat protiv režima Izetbegovića, isto kao i bosanski Srbi i Hrvati. Kako se sve to uklapa u sliku „genocidne“ politike bosanskih Srba i njihovog rukovodstva? Ili je možda genocidna namera ležala na drugoj strani, pri čemu svoj genocidni projekat projektuje na drugoga?

Pošto se pod „genocidom“ spominje Srebrenica, ima neke ironije da je najpoznatiji učesnik u tom događaju bio Dražen Erdemović[19][20], etnički Hrvat, koji je učestvovao u Vukovarskom sukobu, na hrvatskoj strani i u HVO, da bi se kasnije iz pragmatičnih razloga pridružio VRS. Dakle, ovde imamo pravi primer „srpskog nacionaliste“. Koja je ideologija njega nadahnjivala? Koja je strana ovde zaista bila „multietnička“?

Kada smo već kod te iste Srebrenice (sa okolinom) i masakra, kako to da je deo Bošnjaka tokom tog događaja prešao u Srbiju[21] ili pokušao da u nju prebegne, a istovremeno bošnjačka strana optužuje samu Srbiju za „agresiju“ i „genocid“ nad tim istim Bošnjacima? Sa druge strane imamo egzodus Srba iz „multietničke“ federacije BiH. Zašto je masakr samo nad muškarcima u jednom izolovanom regionu BiH „genocid“, dok se masakri nad bošnjačkim ženama i decom u centralnoj Bosni, koje je počinio HVO i regularna armija Hrvatske uopšte ne smatraju genocidom od bošnjačke strane? Zašto je cifra od oko 8.000 žrtava toliko bitna za bošnjačku stranu? Ako je zločin zaista zločin, bez obzira na 8.000, 4.000 ili 1.000 žrtava, zašto je onda ovde toliko bitna ta brojka?

Naime, ukoliko je broj bošnjačkih žrtava, koji je zaista stradao u Srebrenici niži od 2.000, onda to nije „najveći masakr u Evropi posle 2 svetskog rata“, pa samim tim ne može biti sredstvo moralno-političkog pritiska vlasti u Sarajevu, kako na RS tako i na samu Srbiju. Treba se setiti da su strani mediji, za propagandne potrebe naduvavali cifru ubijenih i do 12.000[22]. U tom slučaju taj „najveći masakr“ u ratu u BiH su počinile hrvatske snage u Lašvanskoj dolini[23], a u koji su bile direkno umešane i regularne snage Republike Hrvatske[24]. Za razliku od Srebrenice, ovde su likvidirane žene i deca.

Naravno, u slučaju Srebrenice spominju se i neki „dečaci“, koji su takođe ubijeni od strane VRS, čime se naglašava monstruoznost srpske strane. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je vojska RS zaista omogućila bošnjačkim ženama i deci evakuaciju, kao to da su stradale i neke maloletne muške osobe? Hteo bih da podsetim da su u ratu u BiH učestvovala „deca vojnici“[25] [26], kao i da je armija BiH takođe koristila decu vojnike[27][28]. Tako da stvari uopšte nisu tako crno-bele, kao i da takva vrsta moralnog zgražavanja u takvom konfliktu nije baš na mestu.

Dok se na jednoj strani stvara zgražavanje nad postupcima VRS u Srebrenici, koja nije uopšte bila regularna i profesionalna armija, već teritorijalna etnička milicija u sukobu gde je bilo jako teško razlikovati civile od boraca[29][30], gde su se ratnici krili iza civila[31], gde su učestvovale žene[32] i deca[33]; sa druge strane postoji potpuna tišina nad zločinima u tom ratu koje su činile druge vojske i grupe.

Tako je stvorena monstruozna slika o Ratku Mladiću, kojem se sudi u Haškom tribunalu, ali Atif Dudaković, za kojeg postoje snimci u kojima lično naređuje zločine[34] se šeta kao slobodan čovek. On je, kao komandant 5. korpusa vojske BiH u Cazinskoj Krajini, najviše zločina počinio nad Bošnjacima iz Abdićeve autonomije, tj. nad sopstvenim narodom[35]. Naravno, ni o ovom nema reči.

 

Pogotovo kad se svaka samokritika na Balkanu tumači kao priznanje krivice, pa samim tim i ispravnosti stavova suprotnih strana.

 

Povodom te situacije, poznato je da je BiH tužila Srbiju za genocid[36], iako nema nikakvih dokaza direktne umešanosti Srbije u taj sukob. Povrh toga, treba uzeti u obzir da u trenutku rata u BiH, Srbija nije ni postojala kao država, već je bila deo Savezne Republike Jugoslavije, zajedno sa Crnom Gorom. Što je zanimljivo, niko ne tuži Crnu Goru za genocid, iako njihove vladajuće strukture (za razliku od Srbije) imaju neprekinut kontinuitet vladavine, još iz tog vremena. Takođe, kada se događala Srebrenica, bosanski Srbi su bili pod sankcijama SRJ[37], čiji je deo bila Srbija. Naravno, ni činjenica da je Srbija oslobođena optužbi za genocid u BiH[38], ne sprečava konstantnu prozivku na račun „velikosrbijanske politike“ i „agresije“.

Dok bošnjačka strana stalno ističe srebrenički slučaj, koji koristi kao sredstvo moralno-političkog pritiska i nacionalne mobilizacije, istovremeno potpuno ignoriše svoje žrtve, koje su počinjene od strane hrvatske ili svoje sopstvene strane. Ukoliko je bošnjačka strana potpuno spremna da zaboravi sopstvene žrtve, koje joj strateški ne odgovaraju, zašto bi bosanski ili bilo koji Srbi morali da se moralno zgražavaju nad bošnjačkim žrtvama (koje su oni počinili), koje kako vidimo, u celini nisu ni bitne za bošnjačku stranu, izuzev za kao sredstvo političke manipulacije? Ukoliko se u Hrvatskoj (i Bosni) ne diže moralna panika zbog zločina nad bošnjačkim civilima počinili HVO ili regularna vojska RH, ukoliko bošnjačka strana potpuno ignoriše srpske civile, ili sopstvene sunarodnike koje su pobile Izetbegovićeve trupe, što bi baš Srbi morali da budu jedini koji moraju da zauzmu samokritičan stav? Pogotovo kad se svaka samokritika na Balkanu tumači kao priznanje krivice, pa samim tim i ispravnosti stavova suprotnih strana.

Sa druge strane, dokazano je direktno (a ne indirektno)[39] učešće regularnih snaga Hrvatske na teritoriji BiH, koje su odgovorne za teške zločine. To se ima smatrati vojnim sukobom između dveju država. Pa ipak, vlastima u Sarajevu ne pada na pamet da tuže Hrvatsku za genocid, iako bi taj slučaj sigurno mogli dobiti, uz znatnu materijalnu nadoknadu. Ta nadoknada bi svakako dobro došla BiH u trenutnoj teškoj ekonomskoj situaciji. Ovde se može videti potpuno licemerna i skoro demonska selektivnost u odnosu prema sopstvenim žrtvama, koje sprovode vlasti u Sarajevu. Iza toga postoji smišljena strategija, koja nema veze sa žrtvama i moralom, a gde se bošnjačka strana koristi kao instrument imperijalizma velikih sila (tj. SAD).

Velikobošnjačka politika kao sredstvo stranog imperijalizma

Dok se sa bošnjačke strane neprestano čuju optužbe za „velikosrpsku“ politiku upućene Srbima, za to vreme vlasti u Sarajevu vrše asimilaciju svih muslimana u bivšoj Jugoslaviji, koji su slovenskog porekla. Već je poznat slučaj instrumentalizacije muslimana u Raškoj oblasti (ili „Sandžaku“), od strane kako Sarajevskih vlasti, tako i od verskih vođa. Radi se o procesu transformisanja nekadašnjih „muslimana po nacionalnosti“[40] u etničke „Bošnjake“, kao i pretvaranje Bosne u njihovu maticu. Iako u Srbiji postoje ljudi koji se i dalje izjašnjavaju samo kao „muslimani“[41], ipak se većina muslimana sada izjašnjava kao „Bošnjaci“.

Najveći broj muslimana u Srbiji nema veze sa Bosnom, niti je poreklom odatle. Većina muslimana u Raškoj oblasti (Sandžaku) su poreklom iz Crne Gore, a ne iz Bosne. To nije sprečilo njihovu transformaciju u Bošnjake. Naravno, neko sa bošnjačke strane može da tvrdi da je, istorijski gledano, Raška oblast bila delimično kako u sastavu srednjevekovne bosanske kraljevine, kao i elajeta Bosne u doba Turaka, što stvara neke razloge za „bošnjački“ identitet muslimana u tim oblastima. Naravno, sa obzirom da su te oblasti predstavljale jezgro stvaranja srpske srednjevekovne države i bile vekovni centar oblasti Raške, zašto se muslimani toliko drže nečega što je bilo prisutno kraće, umesto onoga što je postojalo duže?

Kako to da su muslimani u Sandžaku odjednom od „Muslimana“ postali „Bošnjaci“, po nacionalnosti a ne „Sandžaklije“, dok su nekašnji Srbi u Crnoj Gori od Srba, postali „Crnogorci“ po nacionalnosti? Tu se lepo može videti ko sprovodi velikonacionalni projekt, a ko ne.

Ukoliko se po pitanju Sandžaka, još mogu pozivati na neke istorijske veze te oblasti sa Bosnom (iako ne u pitanju porekla naroda), kako bošnjački propagandisti objašnjavaju naprasno masovno pojavljivanje Bošnjaka na Kosmetu i Makedoniji? Kakve veze imaju te oblasti i muslimani iz tih oblasti sa Bosnom? Kako mogu muslimani u Makedoniji, koji govore čak drugi jezik od onih u Bosni, da budu „Bošnjaci“[42]? Kuda su nestali makedonski muslimani? Očigledno su asimilovani od strane „bošnjaka“.

Iz svega ovoga se može videti da stvaranje posebne bošnjačke nacionalnosti, nema mnogo veze sa geografskom i istorijskom vezanošću za Bosnu. Ovde se radi o čisto versko-političkoj instrumentalizaciji, baziranoj na „Islamskoj deklaraciji“ Izetbegovića, podržanoj od stranog faktora. O čemu se tu radi?

Već je rečeno da su muslimani u SFRJ bili, pored Srba, prilično vezani za ideju Jugoslovenstva i „bratstva i jedinstva“. Takođe, u etničkom smislu su prilično naginjali okolnim narodima sa kojima su se poistovećivali, bilo da se radi o Srbima, Hrvatima ili Makedoncima. Pored religije i nostalgije za Turskom, bilo je malo toga što ih je držalo kompaktnim i samosvesnim. Islam je mogao da im da verski identitet, ali ne i etnički. Baziranje identiteta samo na religiji nije bilo dovoljno, jer su i etnička slovenska osećanja bila jaka. Po „Islamskoj deklaraciji“ trebalo je nekako izdvojiti muslimane od okolnih „kaura“ i dati im osećaj nezavisnosti od njih. Zato je trebalo nekako njih transformisati u etničku grupu, dajući im i osećaj etničke pripadnosti, time pojačavajući njihovo otuđenje u odnosu na okolne narode.

Najbolja prilika za stvaranje bošnjačke muslimanske nacije je bio rat u bivšoj SFRJ. Konfrontacijom sa okolnim narodima, stvorio bi se osećaj samosvojnosti muslimana u BiH, što bi olakšalo stvaranje „bošnjačke“ svesti. Kroz konfrontaciju, stvarno i veštački stvoreno žrtvovanje, došlo bi do trajnog razaranja osećaja jedinstva sa srodnim slovenskim narodima, kao što bi se otvorio put za radikalnu islamizaciju. Izetbegoviću je rat bio neophodan da se nametne kao bošnjački mesija, uništi kredibilitet umerenijih muslimanskih vođa i među muslimane usadi trajno neprijateljstvo prema okolnim narodima. Sa druge strane, muslimani bi se vezali za ideju „bošnjaštva“ i Bosne kao islamske matice, kao odgovor na „agresiju“ i „genocid“ okolnih naroda.

Ovde takođe treba obratiti pažnju na strani faktor (tj. ulogu SAD) u razbijanju Jugoslavije i stvaranja trajnog razdora i mržnje među narodima bivše SFRJ, radi lakše kontrole ovih prostora (divide et impera). Nije Bosna jedini slučaj, da SAD daju podrške islamističkim i totalitarnim pokretima, koji nastupaju pod lažnom maskom „ugroženosti“ i „građanskih prava“. To se može videti na primeru Libije, Egipta i Sirije. Tako imamo lepo poklapanje interesa SAD i Izetbegovićevog islamizma.

To se najbolje može videti u činjenici da su vlasti u Sarajevu ratovale protiv sopstvenog naroda (Cazinska krajina), protiv Srba i protiv bosanskih Hrvata i republike Hrvatske, ali da na kraju sve to brišu iz sećanja i optužuju samo „velikosrpsku politiku“ i Srbe. Takođe ne treba zaboraviti, da su u centralnoj Bosni vodili međusobni rat i Hrvati. Naime, u ratnom sukobu su bili neo-nacistička hrvatska ustaška paravojska HOS[43], koja je sarađivala sa vlastima u Sarajevu i HVO[44], koji je ratovao sa istim. Uprkos tome što su vodile prilično krvav međusobni sukob, bošnjačka i hrvatska strana se mire 1994, pod pritiskom SAD, kada se stvara današnja federacija BiH.

Očigledno da je taj „savez“ imao za cilj okretanje protiv bosanskih i krajiških Srba, radi njihovog pokoravanja ili uništenja. Strana propaganda je doprinela celoj priči, pretvarajući samo Srbe u glavne krivce i brišući sve ostale sukobe u BiH iz kolektivnog svetskog sećanja. Redukcija srpskog faktora se uklapa u strategiju SAD, o kojoj sam već pisao[45]. Strana propaganda je uspela u stvaranju slike ispravnosti bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma i šovinizma, nasuprot srpskom. Stvaranjem mita o Srebrenici (zajedno sa bosanskim vlastima), Zapad je stvorio moralno oružje za demonizaciju pojave bilo kakvog otpora svojoj imperijalnoj politici od strane evropskih hrišćanskih naroda, dok je Izetbegovićevoj ideologiji pomogao u ubeđivanju Bošnjaka da im je ona jedini put.

Naime, jasno je da na srpskoj strani nije postojala genocidna namera prema Bošnjacima kao grupi. To se vidi i iz vojne saradnje bosanskih Srba sa umerenijim bošnjačkim vođama, kao i iz samog Srebreničkog slučaja, gde su čak i po zvaničnoj medijskoj priči snage VRS omogućile evakuaciju bošnjačkih žena i dece, koji su deo naroda koje oni navodno pokušavaju da istrebe. Tako se vrši „genocid“, gde se ubijaju muškarci (uglavnom sposobni za borbu), dok se omogućava evakuacija njihovih žena i dece. Uporedimo to sa holokaustom, sa onim što su radile turske vlasti nad Jermenima ili praksu Crvenih Kmera. Naravno, potrebno je bilo ubediti same Bošnjake da neko želi smišljeno da ih istrebi, radi njihovog ujedinjenja oko Izetbegovićeve islamističke „vizije“ i eliminisanja svih drugih alternativa. Takođe bi kod većine Bošnjaka razorilo potpuno ideju zajedništva sa Srbima, zbog toga što su „Srbi svojom velikosrbijanskom politikom i genocidom tu ideju sami uništili“. Zapadu je sa druge strane Srebrenica mogla da posluži kao moralno opravdanje za imperijalni projekat na Balkanu.

Koliko vlasti u Sarajevu služe kao poslušni sluga stranih interesa se može videti i iz licemernog odnosa koji oni imaju prema sami sebi i prema Republici Srpskoj, koja je ionako deo Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu su toliko opsednute ukidanjem sastavnog dela Bosne i Hercegovine, a uopšte ne vide sopstveni podređeni i kolonijalni status u odnosu na Zapad. Ne smeta im što im postavljeni stranci čine glavni autoritet u državi[46], što im je federacija u dubokoj ekonomskoj krizi i zavisnosti, kao i što im se tuđinski vojnici nalaze u zemlji[47]. Čak i ne smetaju spolja nametnuta državna obeležja zemlje. Kroz propagandu o samo srpskim zločinima, sistematski održavaju i podržavaju međunacionalnu mržnju između Srba i Bošnjaka, naravno stavljajući se na stranu samo bošnjačkih interesa. Pokušajem centralizacije zemlje, kroz ukidanje Republike Srpske, bošnjačke vlasti u Sarajevu ne nameću samo sebe kao vladajuću grupu, već takođe šire moć kolonijalnih institucija koje su im nadređene. Nažalost, tu bošnjačka strana ponavlja ulogu sluga i instrumenta strane vlasti, koju je u znatnoj meri igrala u doba Turaka, Austrougara i nacističke okupacije. Sa obzirom da je bivši sluga i simpatizer nacističkog okupatora arhitekt takve države, ne treba nas to ni čuditi.

Koliko su velikobošnjački apetiti neumereni i lišeni svakog obzira, može se videti na analogiji sa Srbijom, povodom apela sa Zapada da Srbija „prihvati realnost“ na Kosmetu. Naime, da nije bilo vojne pomoći Zapada albanskim separatistima na Kosovu, ne bi bilo moguće stvaranje okupiranog entiteta koji se sebe naziva „državom“. Znači, albanska manjina na Kosmetu nije ništa postigla sopstvenim naporima, niti je bila u stanju da ugrozi teritorijani integritet Srbije, bez pomoći največe vojne sile. Čak i tokom vojne intervencije NATO-a, albanske paravojske nisu bile u stanju da nanesu nijedan ozbiljan poraz našim snagama bezbednosti. Tek kada su se naše snage povukle sa Kosmeta, odlukom rukovodstva SRJ, mogli su kosmetski Albanci da prave svoju „državu“ pod zaštitom NATO-a. Čak i sada postojanje „Kosova“ mora da na silu održava SAD, zajedno sa svojim trupama i saveznicima, kao i političkim pritiscima.

Sa druge strane, Srbi u Bosni, kao manjina, su bili potpuno vojno superiorni nad vlastima u Sarajevu, pa su čak i same Sarajevske vlasti držali pod opsadom. Da bi se oni naterali u zajedničku državu, bilo je potrebno da Zapad na silu ujedini Sarajevske vlasti i bosanske Hrvate (koji su do tada međusobno ratovali), bilo je potrebno bombardovanje bosanskih Srba od strane NATO-a, kao što je bio potreban pritisak i same SRJ (čiji je deo bila Srbija). Dakle, bosanske Srbe je u zajedničku državu sa federacijom BiH nije samo naterao vojni pritisak kako Zapada i bošnjačko - hrvatske federacije, već i političko-ekonomski pritisak Beograda. Ovakvu BiH, kakva jeste, održava isključivo Zapad i njegova volja. Uprkos tome što su bili skoro pobeđeni od bosanskih Srba, velikobošnjačke vlasti se ne zadovoljavaju činjenicom da su, zahvaljujući strancima uspeli da Srbe uteraju u istu državu sa njima, posle stravičnog rata. Da ne govorimo o tome da bošnjačka strana (koja nema čak ni potpunu većinu) nije u stanju da se samostalno bori za svoje interese, bez stranog pokrovitelja. Republika Srpska, iako u lošem položaju često uspeva da izbori za sebe, čak nasuprot Srbiji i njenoj politici.

Bošnjačka strana ne želi da toleriše bilo kakvu teritorijalnu autonomiju Srba u BiH, iako ovih ima skoro kao i Albanaca na Kosmetu. Takođe održava sistemastku mržnju prema građanima BiH srpske nacionalnosti, kroz selektivno moralno zgražavanje. Uprkos tome što je upravo Beograd uspeo da natera bosanske Srbe u zajedničku državu sa vlastima u Sarajevu, da Beograd nikad nije priznao Republiku Srpsku kao samostalnu državu, kao i da podržava teritorijalni integritet BiH, velikobošnjačke vlasti u Sarajevu održavaju sistematsku mržnju i prema samoj Srbiji. Takvo održavanje mržnje ne može biti slučajno, niti posledica rata, jer ti Bošnjaci (kao što smo videli) nisu ratovali samo protiv Srba. Umesto da budu srećni što je rat završen, kao i što je RS deo BiH, oni nastavljaju sa održavanjem mržnje i politikom bošnjačkog etničkog suprematizma, koji je i doveo do rata.

Ta velikobošnjačka strategija se uklapa u ideologiju „Islamske deklaracije“. Republika Srpska, samim svojim postojanjem u BiH, predstavlja neislamski i samim tim „kaurski“ entitet, koji nije pod potpunom kontrolom muslimana. Stoga bošnjačkoj strani smeta bilo kakva autonomija, koja nije pod njihovom potpunom kontrolom, jer kao što kaže Izetbegović, ne može biti mira između islamskih i neislamskih institucija.

Bošnjački paradoksi

Tako nasilan i neprirodan projekat, koji je inicirao Izetbegović i islamizam, može da vodi samo do apsurda. Taj apsurd se proteže od simbola, predstavljanja u svetu, sve do shvatanja istorije. Tako imamo slučaj da jedna muslimanska grupa, za svoj nacionalni simbol[48] uzme motiv sa grba hrišćanske kuće Kotromanića[49] i hrišćanske kraljevine Bosne, koju su uništili muslimanski Turci. To ne bi bilo toliko čudno, da taj simbol – ljiljan (fleur de lis), ne simboliše u heraldici Sveto Trojstvo[50], koje u protivrečnosti sa učenjima islama. Takođe se tvrdi da je bošnjaštvo starije od islama, i da ima veze sa srednjevekovnom Bosnom i bogumilima, iako među Bošnjacima nema nijednog bogumila (koji su uzgred bili hrišćanska sekta, nastala iz pravoslavlja). Dok se to tvrdi, istovremeno se za Bošnjake proglašavaju svi muslimani slovenskog porekla u bivšoj SFRJ, bez obzira da li imaju ili nemaju veze sa Bosnom.

Takođe, dok se sa jedne strane pozivaju na staru hrišćansku bosansku kraljevinu i kraljeve (koji su bili i vladari Srbije), istovremeno verske vođe Bošnjaka proglašavaju Tursku za „majku“[51]. Ispada da su oni koji su upravo uništili tu bosansku hrišćansku kraljevinu na koji se bošnjačke vođe pozivaju, istovremeno i tvorci Bošnjaka. Ima neke ironije, da je ta turska „majka“ ukinula tu istu kraljevinu Bosnu i njenog poslednjeg kralja, koji je igrom sudbine bio poslednji despot Srbije[52][53], pre njenog pada pod te iste Turke.

Kako to da su muslimani u Sandžaku odjednom od „Muslimana“ postali „Bošnjaci“, po nacionalnosti a ne „Sandžaklije“, dok su nekašnji Srbi u Crnoj Gori od Srba, postali „Crnogorci“ po nacionalnosti?

Ima nečeg stvarno bizarnog na slici islamiste Izetbegovića, koji na beretki nosi stari grb Kotromanića[54]. Radi se o istim onim Kotromanićima, koji su poslali odred svoje vojske, kao pojačanje knezu Lazaru povodom bitke na Kosovu, protiv istih onih muslimanskih Turaka, koji su „majka“ tih Izetbegovićevih muslimanskih Bošnjaka. Naravno, na grobu tog istog Izetbegovića stoji islamsko-turski polumesec[55], pod kojim je uništena ta država Kotromanića.

Takođe, zanimljivo je videti kako bošnjačka strana sebe predstavlja na postmodernom Zapadu i u islamskim zemljama. Na primer, tokom rata u Bosni, Izetbegović je predstavljao sebe kao nosioca građanskog multikulturalizma, dok se u islamskim državama pozivao na islamizam i zvao džihad-dobrovoljce. Nešto slično se radi i danas.

Dakle, ovde vidimo ne samo paradoksalne stvari, već i stvari koje su smešne iz istorijske perspektive, čak uvredljive i za sam islam. U svojoj želji da istera svoj suludi plan, Izetbegović je stvorio naciju i državu apsurda.

Zaključak

Neki mogu da zamere, što se u ovom tekstu nisam više bavio Srbima i njihovim stradanjem u BiH. Mislim da je na tu temu napisano dosta dobrih tekstova, od strane većih stručnjaka. Cilj ovog teksta je bio da osvetli neke činjenice, koje su ostale uglavnom zaboravljene. Između ostalog, služi i kao podsetnik o stradanju onih Bošnjaka, koji nisu bili uz Izetbegovića, a koji su sada potpuno zaboravljeni. Takođe je prikazan selektivan odnos koji bošnjačke institucije u Sarajevu imaju prema sopstvenom narodu i njegovim žrtavama. Takva selektivnost u percepciji je jako korisna i hrvatskoj strani, radi opravdavanja sopstvenih poteza i radi bekstva od sopstvene odgovornosti.

Koliko su velikobošnjački apetiti neumereni i lišeni svakog obzira, može se videti na analogiji sa Srbijom, povodom apela sa Zapada da Srbija „prihvati realnost“ na Kosmetu.

Sistematsko održavanje mržnje prema Srbima, kroz priču o Srebrenici ima za cilj kod bošnjačkih islamističkih i zapadnih grupa za cilj, kako produženu antagonizaciju između naroda u BiH, tako i kanalisanje frustracija i besa ka određenoj etničkoj grupi, radi ublažavanja ponižavajućeg osećaja života u zapadnoj koloniji. Takvo trajno održavanje selektivne mržnje prema samo jednoj grupi, govori takođe da se ovde radi o mogućoj psihološkoj pripremi za neki novi rat. Dehumanizacija samo Srba, kao ljudskih zveri i ubica, uprkos svemu što se događalo, govori o jasnoj potencijalnoj genocidnoj nameri. Bošnjačka strana jedva krije svoje frustracije, što Srbi u Bosni nisu doživeli sudbinu Srba u Hrvatskoj.

Sa obzirom da je federacija BiH podjednako rezultat rata, ubijanja i etničkog čišćenja, kao i Republika Srpska, onda ista logika koju vlasti federacije primenjuju na RS može da se primeni i na nju samu. Treba uzeti u obzir činjenicu, da u samoj federaciji postoji velika segragacija između etničkih grupa, da u Mostaru (na primer) postoji aparthejd između Hrvata i Bošnjaka, dok su se iz „multietničkog“ Sarajeva iselili Srbi. Takođe, treba uzeti u obzir da je ovde reč o gradovima, koji su po definiciji mesta veće tolerancije. Dakle, ako je takva situacija u velikim gradovima, kakva je tek u unutrašnjosti? Čak i ako prihvatimo propagandu o Republici Srpskoj, kao „genocidnoj tvorevini“, sa obzirom da je RS deo BiH, to onda po definiciji čini i BiH „genocidnom tvoreveninom“. Ne treba zaboraviti da su stavljanjem potpisa na Dejtonski sporazum, zapadni političari, bošnjačka i hrvatska strana priznali tu istu „genocidnu tvorevinu“. Ukoliko su je već tako „genocidnu“ zvanično priznali, što sada odjednom žele da je ukinu pod izgovorom da je „genocidna“?


[5] Ibid, str. 19.

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] Ibid, str. 22.

[9] Ibid.

[10] Ibid, str. 36.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner